P R E D L A Ž E M :

– da se u istrazi, osim ispitivanja osumnjičenika, kao svjedoci saslušaju xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx te da se poduzmu i ostale istražne radnje sukladno čl.157. (166) ZKP-a,

,

– da se prema čl.163. (172) pribave podaci koji se odnose na ličnost osumnjičenika.

O B R A Z L O Ž E NJ E

Osnovana sumnja da su rečene osobe počinitelji kaznenog djela proizlazi iz rezultata kriminalističke obrade PU Istarske o borbenom djelovanju pilota bivše JNA u sastavu 185. lovačko-bombarderskog puka (stacioniranog u Puli) prema civilnim ciljevima u Republici Hrvatskoj. Između ostalog, obavljen je informativni razgovor s xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, također pilotima borbenih zrakoplova, pa iz njihovih izjava slijedi da im je dobro poznato kako su osumnjičenici dobili od odgovarajućeg zapovjedništva nalog za raketiranje antenskog odašiljača Grbe kod Nina što su i realizirali. PU Zadarsko-Kninska poduzela je očevid na licu mjesta pa su iz zapisnika i fotoelaborata vidljiva oštećena dotičnog postrojenja.

Prema čl.22. i čl.24.toč.1. Haških pravila o zračnom ratu iz 1923. godine, koja su sastavni dio međunarodnog ratnog prava, zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu razaranja ili oštećenja privatne imovine koja nema vojni karakter odnosno bombardiranje iz zraka je zakonito samo ako je upravljena na vojni cilj. Prema tome antensko televizijsko postrojenje – kao cilj koji nema vojni karakter je objekt zaštićen međunarodnim pravom.

Zbog svega rečenog zahtjev za provedbu istrage pokazuje se kao osnovana.

 

Prilog : spis i fotodokumentacija                  ZAMJENIK OKRUŽNOG DRŽAVNOG ODVJETNIKA

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

---

 

REPUBLIKA HRVTASKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

 

 

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Milivoja Lasana, kao predsjednika vijeća, te suca Milana Petričića i sudaca porotnika Torić Mladena, Branka Klanac i Jerolima Šimunića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sandre Paleka, kao zapisničarke, u krivičnom predmetu protiv I-opt. PODGORNIK MAKSA i II-opt. RANDELOVIĆ ZDRAVKA, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st.1. OKZ RH, a povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru od 30. prosinca 1994. godine, broj KT-44/93, nakon održane glavne i javne rasprave dana 26. siječnja 1995. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti njihovog branitelja Ivice Ivanića, odvjetnika iz Zadra, te Mate Dorčić, zamjenika Okružnog državnog odvjetnika u Zadru,

 

 

P r e s u d i o     je:

I-optuženi:

 

MAKS PODGORNIK, sin Maksa i majke Amalije rod. Petrnel, rođen 9. srpnja 1953. godine u mjestu Spodna Konomlja, općina Idrija, Republike Slovenija, sa posljednjim prebivalištem u Puli, Ulica Marka Oreškovića 70, Slovenca, državljanina Republike Slovenije, sada nepoznatog mjesta boravišta izvan Republike Hrvatske,

II-optuženi

ZDRAVKO RANDELOVIĆ, sin Tade i majke Anke rod. Bert, rođen 14. veljače 1955. godine u Osijeku, sa posljednjim prebivalištem u Puli, Ulica F. Barbalića broj 1, Hrvat, državljanin. Republike Hrvatske, sada nepoznatog mjesta boravišta izvan Republike Hrvatske,

 

k r i v i     s u

 

što su dana 16. rujna 1991. godine, nakon što su u ratu između oružanih snaga bivše Jugoslavije i međunarodno priznate Republike Hrvatske, na vojnom uzletištu u Puli, kao piloti borbenih zrakoplova MIG, bivše JNA u sastavu 185. Lovačko bombarderskog puka, dobili nalog i taj nalog izvršili, pa su između 11 i 12 sati navedenoga dana, upravljajući svaki svojim borbenim zrakoplovom (tzv. para zrakoplova), protivno čl. 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, raketama zrak-zemlja, a što je protivno čl. 2. toč.1. Protokola o zabrani ili ograničavanju upotrebe zapaljivog oružja, od 2. veljače 1983. godine, raketirali antenski sustav odašiljača HTV Grbe kod Zadra (općina Nin) i tako potpuno uništili tri antenska postrojenja s postojećim građevinskim objektima čime je za HTV nanesena znatna materijalna šteta, jer je čitav sustav stavljen izvan upotrebe,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, u velikim razmjerima uništavali imovinu, što nije opravdano vojnim potrebama,

čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH,

pa se po čl. 120. st.1. OKZ RH,

 

o s u d u j u

SVAKI na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

 

Po čl. 90. st.1. ZKP-a, optuženici Maks Podgornik i Zdravko Ranđelović dužni su nadoknaditi troškove krivičnog postupka i to paušal sudu svaki u iznosu od po 1.000 kn.

Obrazloženje

Okružno državno odvjetništvo u Zadru svojom optužnicom od 30. prosinca 1994. godine, broj KT-44/93, optužilo je I-opt. Maksa Podgornika i II-opt. Zdravka Ranđelovića zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.l. OKZ RH. Ovo djelo je činjenično opisano u optužnici, s time da je državno odvjetništvo na glavnoj raspravi u završnoj riječi izmijenilo pravi opis djela i međunarodne propise u odnosu na počinjeno djelo, kako je to navedeno u izreci presude.

Optuženi nisu mogli biti ispitani nakon podnošenja optužnice, a niti u prethodnom istražnom postupku, jer ni tada ni do danas nisu dostižni nadležnim državnim tijelima Republike Hrvatske budući da se nalaze na nepoznatom mjestu izvan teritorija Republike Hrvatske.

 

Međutim, u fazi istrage je istražni sudac Županiskog suda u Zadru bio donio rješenje da se protiv oba optuženika određuje provođenje istrage jer da su oba osnovano sumnjivi da su počinili navedeno djelo a što je slijedilo iz do tada prikupljenog materijala.

Isto tako u fazi istrage je utvrđen identitet optuženih i to putem fotokopija kartoteke o boravištu – evidencijskog kartona, što se vodi kod PU Istarske u Puli, budući da su optuženici u to vrijeme boravili u Puli, pa je njihov identitet utvrđen onako kako je to navedeno u optužnici, odnosno u izreci ove presude.

 

Nakon dovršene istrage, je protiv optuženih nadležno državno odvjetništvo podnijelo citiranu optužnicu, a u optužnici j je predloženo da se postupak protiv optuženih vodi u njihovoj odsutnosti. To je sud i prihvatio i svojim rješenjem od 11. siječnja 1995. broj Kv-3/95, odlučio da se suđenje protiv optuženih odvija u njihovoj odsutnosti, jer su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 290.st.3. ZKP, za takvo suđenje. Najme, njihovo prebivalište nije poznato, oni se vjerojatno nalaze izvan granica Republike Hrvatske i nisu dostiži tijelima Republike Hrvatske, a radi se o krivičnom djelu koje je izazvalo i još uvijek izaziva uzbuđenje građana.

Budući da je odlučeno da se optuženicima sudi u odsutnosti, njima je u skladu sa odredbom članka 65. st.3. ZKP-a, od strane Predsjednika Županijskog suda u Zadru postavljen branitelj po službenoj dužnosti u osobi Ivice Ivanića, odvjetnika iz Zadra.

 

Nakon što je na glavnoj raspravi na opisani način utvrđen identitet optuženih, sud je prešao na dokazni postupak.

 

U dokaznom postupku sud je, uz suglasnost na raspravi zamjenika Okružnog državnog odvjetništva i branitelja optuženih, pročitao iskaze svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, sve bivših kolega – oficira bivše JNA, koji su saslušani putem zamoljenog Županijskog suda u Rijeci, a zapisnici o njihovom saslušanju su dostavljeni ovome sudu,(listovi spisa 35, 36, 39, 43 i 44 te 54 do 55).

Nadalje je sud na glavnoj raspravi pročitao priloženu dokumentaciju i to zapisnik o očevidu Policijske uprave zadarsko-kninske od 23.10.1991. godine, sačinjen odmah nakon napada optuženih na odašiljač HTV (list spisa 3-4 i 55), zatim uzeo na uvid fotodokumentaciju u boji u vezi počinjenja navedenog djela, koja je dokumentacija u prilogu spisa. Sud je također na raspravi pročitao Izvadak iz ratnog dnevnika Centra za motrenje i obavješčivanje iz Zadra(listovi spisa 22-23 i 55).

Na temelju provedenih dokaza, koje je sud cijenio svakog posebno i u njihovoj uzajamnoj vezi, sud je utvrdio da su optuženici počinili inkriminirano djelo na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

Tako iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxx proizlazi da je on u to vrijeme bio oficir bivše JNA i pilot 129. Lovačke eskadrile u sklopu 185. Lovačko-bombarderskog puka, s time da je 14. rujna 1991. izišao iz službe bivše JNA. U istoj eskadrili da su bili i optuženici Podgornik i Ranđelović.

Ovaj svjedok tvrdi da je nekoliko dana poslije kritičnoga napada, od svoga kolege Marinka Šimićevića čuo da su upravo optuženici raketirali antenski sustav odašiljača HTV Grbe kod Zadra. Šimićević mu je to pričao nakon što je i sam izišao iz službe bivše JNA, te mu kazao da su toga kritičnoga dana jedino optuženici izletjeli sa vojnog aerodroma i to svaki sa svojim zrakoplovom.

Nadalje, iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxx proizlazi da je on – xxxxxxxxxxxxxx, do 18. rujna 1991. godine također bio oficir u bivšoj JNA i to na dužnosti referenta u Letačkom odsjeku za Lovačko-bombardersku avijaciju 185. Lovačko-bombarderskog puka, stacioniranog u Puli, a bio je zadužen za zrakoplove tipa Supergaleb, dok su optuženici letjeli u zrakoplovima tipa MIG – 21 i pripadali drugoj eskadrili u sastavu spomenutog puka. Ovaj svjedok navodi da mu je poznato, i to na nekoliko dana prije nego što je on napustio službu u JNA, da se na aerodromu govorilo da se traži pilot koji znade gdje se nalazi repetitor HTV kod Zadra, te da će ići u akciju sa dva aviona tzv. “para”. U tom razgovoru da je netko rekao da će u akciju ići optuženik Podgornik, ali da treba ići još neki pilot koji znade poziciju repetitora, te ;se u vezi s time spominjalo ime II-optuženika Ranđelovića (koji je inače radije radio na vojnom aerodromu u Zadru).

Svjedok nadalje navodi da mu nije poznato da li su optuženici zaista poletjeli u akciju, a za sebe kaže da je on svoj posao obavljao uglavnom u zgradi, a zrakoplovi koji su trebali poletjeti da su se nalazili na tzv. “stajanci”, koja je bila udaljena oko 500 metara od zgrade u kojoj je on radio. Stajanka da je za one zrakoplove sa kojima je on bio zadužen, bila mnogo dalje od one koja je bila određena za zrakoplove tipa MIG na kojima su letjeli optuženi. Stoga da on i ne zna da li su optuženici zaista poletjeli u tu akciju. Inače, ovaj svjedok navodi da je u to vrijeme potpukovnik Živanov vodio dnevnik u koji je upisivao tko je i sa kakvim zrakoplovom išao u akciju i rezultate tih letova.

U načelu, da je komandant puka u Puli primio određene zapovijedi iz komande

Korpusa iz Zagreba i prenio je komandiru eskadrile, koji bi odredio pilote za određeni let.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxx u svom iskazu navodi da je on u rujnu mjesecu 1991. godine bio zapovjednik puka na vojnom aerodromu u Puli, a toga dana, tj. 16. rujna 1991. godine kada je izvršeno raketiranje antenskog sustava odašiljača HTV Grbe kod Zadra, da nije bio na aerodromu, već kod svoje kuće, nastojeći izbjeći da dobije bilo kakva naređenja od svojih pretpostavljenih. Za tu akciju uništenja odašiljača da je saznao na vijestima na televiziji. U slijedeća dva do tri dana da je on dolazio na aerodrom i obilazio prostorije, kao zapovjednik puka, i to one prostorije u kojima su se zadržavali piloti, da bi čuo što oni razgovaraju, jer mu je tada bila briga omogućiti ljudima koji žele napustiti bivšu JNA, da to učine bez opasnosti za sebe. Tako je prisustvovao jednom takvom razgovoru u kome se upravo II-optuženi Ranđelović pred skupinom pilota hvalio da je upravo on, nanišanio i direktno pogodio antenski sustav odašiljača HTV u Grbama. Ti piloti pred kojima je optuženik to pričao da su poslije otišli u vojnu jedinicu u Bihać. Za sebe ovaj svjedok tvrdi, da on nije mogao utjecati na borbene zadatke koju je vodila njegova jedinica jer su naređenja dolazila iz više komanda koja je tada bila u Zagrebu, a što da je bilo mimo pravila rukovođenja i komandiranja u bivšoj JNA. Tvrdi da mu nije poznato ništa u učešću I-opt.

Podgornika u toj akciji.

Iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx proizlazi da oni nemaju saznanja

da li su optuženici izvršili navedeno inkriminirano djelo. Tako svjedok xxxxxxxxxxxxx navodi da je on do 24. listopada 1991. bio pilot na zrakoplovu MIG na vojnom aerodromu u Puli ali da je zadnje dvije godine radio na simulatoru za obučavanje pilota (koja se nalazila u jednoj kabini na zemlji). O borbenim zadacima nije mu do tada bilo ništa poznato, o tome da su znale osobe koje su bile na zapovjednim dužnostima. On je još 1987. godine dobio zahtjev za demobilizaciju iz JNA, pa da stoga i nije bio obavještavan o borbenim akcijama, a u to vrijeme često se sklanjao sa aerodroma da ne bi došao u priliku da ga zapovjednici uvuku u akcije protiv Republike Hrvatske. Inače mu je poznato da je I-opt. Podgornik upravljao zrakoplovom MIG i jedne zgode da je zajedno sa njim letio u predjelu iznad Karlovca, svaki u svom zrakoplovu, kada je na njim bila ispaljena raketa sa strane zbora narodne garde, te da oni na to nisu odgovorili, a optuženik Podgornik je bio vođa tzv. “pare”.

Iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxx slijedi da je on bio pilot na vojnom

aerodromu u Puli do 7. studenoga 1991. godine, a o kritičnom događaju da znade iz pričanja drugih (pilota), ali se sada ne sjeća od kojih pilota je čuo o tom događaju. Nije prisustvovao izdavanju naređenja u toj akciji niti je bio na “stajanci” u vrijeme kada su zrakoplovi poletjeli u tu akciju.

Prema tome, iz iskaza saslušanih svjedoka a naročito svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, nedvojbeno proizlazi da su upravo optuženici izvršili napad na atenski sustav odašiljača HTV Grbe kod Zadra. Tako svjedok xxxxxxxxxxxx tvrdi da je čuo svoje kolege, Marinka Šimičevića da su upravo optuženici izvršili tu akciju da su jedino oni toga kritičnog dana uzletjeli sa vojnog aerodroma, svaki u svom zrakoplovu, dok svjedok Voto navodi da mu je poznato da se tražio pilot koji znade gdje se nalazi repetitor HTV kod Zadra i da se za tu akciju spominjalo ime optuženika Podgornika, kao i optuženika Ranđelovića, kojima je dobro poznata pozicija repetitora. Svjedok xxxxxxxxxxxxxx navodi da je on osobno prisustvovao kada se II opt. Ranđelović pred skupinom pilota hvalio da je upravo on nanišanio i direktno pogodio antenski sustav odašiljača HTV Grbe. Navedeni svjedoci su tada bili oficiri bivše JNA na istom vojnom aerodromu u Puli sa optuženicima, pa sud nije našao razloga da njihovim iskazima ne pokloni vjeru.

Nadalje iz izvatka iz ratnog dnevnika Centra za motrenje i obavješćivanje u Zadru

proizlazi da su upravo kritičnog dana, 16. rujna 1991. godine, u 10,51 minutu građani dojavili da “dva aviona sa Velebita idu prema Zadru”, a u 11,12 sati da je “odašiljač u Ninu bombardiran sa četiri mine, pogođena dva stupa, kućica dimi”. U 12,10 sati je dojavljeno da “dva aviona iz pravca Vira lete prema Zadru”, a nakon dvije minute da su gađali odašiljač Grbe. Istoga dana u 13,03 sati da je dojavljeno da je “u drugom napadu na odašiljač Grbe, stradao još jedan stup, ali nije srušen, četvrti je još neoštećen”.

Kada se navedena utvrđenja iz ratnog dnevnika povežu sa zapisnikom o očevida na mjestu uništenja antenskog sustava, te poveže sa priloženim fotografijama u boji na kojima se vide ostaci uništenog antenskog sustava, te kada se to poveže sa iskazom navedenih svjedoka, onda se zaista sa sigurnošću može utvrditi da su optuženici kritičnoga dana izvršili borbene letove svaki u svom zrakoplovu, te počinili navedeno djelo kako je to opisano u izreci presude. Iz zapisnika o očevidu policije slijedi da je mjesto uništenja srednje valni odašiljač Nin-Grbe koji se nalazi oko 2 km istočno od mjesta Grbe i sastoji se od komande operativne zgrade u kojoj su smješteni odašiljači i oprema, te od sistema antena koji je smješten na otvorenom prostoru istočno od komande zgrade. Sistem antena da se sastoji od četiri antenska stupa smještena, u polju na krajevima zamišljenog četverokuta sa stranicama dužine oko 50 metara.

U zapisniku je nadalje navedeno da od četiri antene, dvije su potpuno uništene i leže slomljene na zemlji dok je kod jedne i to one na sjevernoj strani, uništen glavni nosivi potporni izolator, tako da je antena “sjela” na zemlju, ali još uvijek stoji okomito, pridržavana čeličnim zategama. Nadalje je u zapisniku o očevidu utvrđeno da se na polju oko antena nalazi 16 kratera u zemlji promjera jedan do dva metra i različitih dubina, koje nije moguće izmjeriti. Antenska kućica koja je smještena uz stup na zapadnoj strani, da je uništena od pada stupa, tako da je došlo do pucanja armiranog betonske ploče i zidova. Nadalje se navodi da su oprema, provodni izolatori i vakuum šalteri uništeni u tri od četiri kućice dok je neoštećena oprema u antenskoj kućici smještenoj na sjevernoj strani antenskog polja. Navodi se dalje da su potrgani vodići nadzemnog napojnog voda tzv. “fidera”, koji leže na zemlji. Oštećeno je ukupno deset čeličnih sajli, zatega za stupove. Sajle se nalaze na zemlji zajedno sa izolatorima od kojih su neki razbijeni. Na kraju se u zapisniku u očevidu navodi da se na sredini energetskog kanala smještenog u zemlji i prekrivenog betonskim pločama, nalazi oštećenje u vidu kratera promjera 50 cm. Kablovi su prekinuti, a betonske prekrivne ploče na kanalu – da su uništene.

Sva navedena oštećenja antenskog sustava utvrđena citiranim zapisnikom o očevidu, su zorno prikazana na fotografijama uništenog sustava, u prilogu spisa.

Budući da je sud utvrdio da su optuženici počinili inkriminirano djelo, kako je to navedeno u izreci presude, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za počinjenje toga djela.

Naime, prema izričitom propisu čl. 120. st.1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, (u daljnjem tekstu: OKZ RH), ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čini onaj, tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata oružanog sukoba ili okupacije, – naredi, ili tko počini, pored ostalih inkriminarih djela, i -“samovoljno uništavanje u velikim razmjerima imovine što nije opravdano vojnim potrebama”.

Prema tome, bez obzira što su optuženici dobili zapovijed od višeg zapovjednika za izvršenje ovog krivičnog djela, oni i sami kao izvršioci odgovaraju za to djelo kako je to inkriminirano izričitim zakonskim propisom iz čl. 120. st.1. OKZ RH. Da se radi o imovinskoj šteti u velikim razmjerima proizlazi iz zapisnika o očevidu i fotoelaborata uništenog antenskog sustava, a to je i notorno s obzirom na značaj i uložena sredstva u takav antenski sustav.

Navedenim postupanjem optuženici su prekršili pravila međunarodnog prava koja

se odnose na zaštitu civilnog stanovništva za vrijeme rata ili od opasnosti koje proistječu iz

oružanih  sukoba, vojnih operacija ili okupacije, konkretnog optuženici su prekršili odredbu čl.

147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949.

godine, koja zaštićuje  civilno stanovništvo od teških djela, u koja između ostalih, spada i

uništavanje imovine u velikim razmjerima, a što nije opravdano vojnim potrebama. Radilo se, naime, o napadu na objekt koji po svom  karakteru i svrsi je isključivo civilni namijenjen informiranju i potrebama civilnog stanovništva a što je  optuženicima bilo dobro poznato.

Budući da su optuženici napad poduzeli raketama zrak-zemlja time su postupili i

protivno čl. 2. točka 1. protokola o zabrani ili  ograničavanju upotrebe zapaljivog oružja od, 2 prosinca 1983. godine, kojom je zabranjeno bez obzira na okolnosti, kao cilj napada zapaljivim oružjem uzimat civilno stanovništvo uopće, kao, i pojedinačne civile ili civilne objekte. Člankom 1. točkom a/ navedenog protokola, kao zapaljivo oružje smatra se i raketa (inače, radi se o Protokolu uz Konvenciju o zabrani ili ograničavanju upotrebe određenih vrsta klasičnog oružja za koje se može smatrati da ima prekomjerne traumatske efekte ili da djeluje bez razlike u pogledu ciljeva).

Kako je u opisanom ponašanju optuženika ostvareno krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz 51. 142. st.1. okz RH, koje se temelji na navedenoj Ženevskoj konvenciji, sud je optuženike za to djelo oglasio krivim jer su krivično odgovornim. Budući da u spisu nema podataka o ranijoj osuđivanosti optuženika za koja krivična djela, sud je utvrdio da su oba optuženika podjednako odgovorni za počinjenja navedenog djela, pa im je izrekao kaznu zatvora u trajanju od po osam godina, smatrajući da je kazna primjerena težini krivičnog djela i osobama optuženih, te da se ovakve kazne djelovati na optuženike u pravcu njihovog popravljanja da ubuduće ne vrše krivična djela.

Sud je obvezao optuženika da nadoknade sudu troškove kričvi5nog postupka i to svaki od po 1.000 kn, a u smislu propisa 51. 90.st.1. ZKP-a. To su tzv. “sudski troškovi”, nastali u svezi vođenja ovog krivičnog postupka.

 

Zbog svega iznesenog, presuđeno je kao u izreci presude.

 

U Zadru, 26. sije5nja 1995. godine.

ZAPINIČAR :                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Sandra Palenka                                                                                   Milivoj Lasan

 

 

PRAVNA POUKA:

 

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u roku od 15 dana, od dana prijema pismenog otpravka presude, time da se za optuženika i branitelja ovaj rok računa od dana kasnije dostave optuženika odnosno branitelja.