Srpski zločini u BIH

Nevesinje – nv001

PREZIME:                                                       xxxx
IME, IME OCA:                                              xxxx
GODINA ROĐENJA:                         1922.
MJESTO ROĐENJA:                          Dabrida
PREBIVALIŠTE:                                             Rabina, Općina Nevesinje
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                          
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                              Muslimanka         

Dajem sljedeći
I S K A Z
Dana
16. 06. 1992. godine, moje selo Rabin Općina Nevesinje došli su četnici
sa našeg kraja, oni su palili naše kuće, ja ih nisam vidjela, ali sam
čula jednog kad je rekao što pališ Salkinu kuću, te potom mogu mogu
zaključiti da su potom mogu zaključiti da su to bili nekadašnji naši
susjedi jer su dobro poznavali teren i znali čija je koja kuća.
Tog
istog dana prije nego što su četnici popalili naše selo mi smo svi
mještani, civili pobjegli u šumu koja se nalazi iznad naših kuća
otprilike 500 m od moje kuće, jer je to mjesto bilo prilično skrovište,
tj. bila jedna dolina obrasla velikom šumom. Na tom mjestu smo
napravili šator u koji je bila smještena cijela moja obitelj.
Tog
dana moj sin i njegova obitelj su pobjegli dalje, a na tom mjestu smo
ostali ja i moj suprug xxxx. Tu su nam uvjeti za život bili teški,
nismo mogli kuhati, hranili smo se isključivo poljskim biljem i
travama, ono što se može pronaći u prirodi.
Nakon
75 dana od našeg bijega, došli su četnici te su zapucali na nas, držao
je pušku uperenu u nas, ja sam odmah pobjegla gola i bosa. Ja sam došla
u šumu iznad njega, u šumu na udaljenost na jedno 10 m i tu sam sjela.
Ja sam vidjela dobro i čula kako četnici pitaju moga muža, kako ti je
ime i prezime. Kad je on rekao da se zove xxxxxxx, oni su mu odgovorili
da je on ustaša od 1941. godine.
Ja
sam vidjela kako se spremaju da ga zakolju, on im je odgovorio radite
što mislite da radite, zapalo vam je radite. Bila su trojica četnika,
dozivali su se imenima Milovane i Mitre, bili su obučeni u zelenim
četničkim uniformama. Ja sam sa te udaljenosti vidjela kako su zaklali
mog supruga xxxxx. Nakon što su zaklali xxxxx, oni su zapalili naš
šator u kojem smo se skrivali 75 dana, a u vatru su ubacili moga muža.
 
Ja
sam iz svoga zaklona sve to vidjela, svojim očima. Nakon što je izgorio
moj muž xxxxxx počeli su se dozivati i vikati kao pobješnjele zvijeri,
i izgovarajući najružnije psovke. Napominjem da je moj muž bio starac
rođen 1921. godine, lošeg zdravstvenog stanja i nije bio mobilan tako
da nije mogao pobjeći niti se braniti. Ja sam se silno uplašila, ali
sam ipak uspjela pobjeći i skrivati se po planini Velež, gola i bosa,
ali me držala vjera i nada za život da preživim i ispričam ovaj zločin.

Pod samim vrhom
planine Velež, ja sam nakon bezciljnog lutanja pronašla trenutak nade u
svoj spas, i da moja istina neće nikad biti ispričana. Ja sam konačno
pronašla xxxxxx koji se krio od četnika nakon sedam dana od zločina
koji je učinjen nad mojim mužem xxxxx. Tu sam bila 20 dana, krila se
zajedno sa njegovom obitelji u planini Velež. Ja sam konačno došla u
Mostar nakon tri mjeseca i pet dana, sa izviđačima HVO-a. Sad sam
trenutno prognanik u Mostaru, smještena sam u Mostaru u prognaničkom
hotelu "Sokol" u Mostaru.
Zapisnik
mi je glasno pročitan i s isti je sačinjen onako kako su se i događaji
odigrali, i isti je istina što i dokazujem svojim prstoznakom koji
stavljam na ovaj zapisnik u nazočnosti xxxxxx, odvjetnika iz Mostara,
djelatnika Ureda koji je isti otipkao prema mom kazivanju, te sam istu
izjavu spremna ponoviti pred bilo kim jer je ista istina.
xxxx 1992. godine.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button