Iskazi

Kotor Varoš – kv016

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1950.
MJESTO ROĐENJA:                          Gornjoj Orahovi, općina K. Varoš
PREBIVALIŠTE:                                        
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Radio sam u xxxxxxxu Kotor Varošu, a stanovao sam u Gornjoj Orahovi.
xxxxxxxxxxxxxxxx
Domaći Srbi hodaju naoružani, dolaze k nama i kontroliraju što mi radimo.
Marić
Luku je zabolilo, on je završio u bolnici u Kotor Varoši. Mi za njega
više nismo znali. Njegova kćer koja je živila u Kotor Varoši je pričala
da kad je došao iz bolnice pričao je da su naše ljude tukli Srbi u
bolnici, jedan je krenuo i njega tući, ali drugi nisu dali. On se
prepao, govorio je da nema više nas, naše ljude izubijaše.
Vidio
je kako oko bolnice skupljaju i mlado i staro, glavno je bilo da su
Hrvati, utjeraju tu po bolnici i  tuku i ubijaju. On je zalegao na
krevet, ležao je oko mjesec dana i umro u osmom mjesecu. Ona je
obavijestila Srbe da je mrtav, a oni su ga odvezli prema Obodnjiku i
ostavili su ga u sušari za meso. Ta pušnica je bila otvorena i našao ga
je xxxxxxxxxx i rekao meni da leži mrtav Luka Marić. Nismo ga kući ni
vozili nego smo ga samo odnijeli u naše groblje i pokopali.
Meni
na posao su često dolazili Srbi iz Maslovara. Njihov vođa je bio Bogdo
Kerezović, pitali su gdje je ustaška vojska, gdje mi je puška,
stavljali su mi nož pod grlo, tukli nogama, šakama, kad sam se oteo
pobjegao sam i došao u 1:00 sat po noći sav krvav. Jednu večer su me
sjeli u auto i iskrcali govoreći bježi sada, a ja sam imao još 7 km do
kuće. Tu noć su me našli koji su bili na straži skoro ubili. Od tada
nisam više išao na posao.
Kad
je vojska upala u selo 13.06.1992. god.  obilazili su kuće, tražili
oružje. Kad su došli do moje kuće susreli su me kako nosim deke od
skloništa. Vikali su da dignem ruke u zrak, a ja nisam reagirao jer
dobro ne čujem, tek kad mi je donio mitraljez pod vrat digao sam ruke.
Bio je među njima Zdravko Raca. Po njima je život bio težak. Nismo
smjeli ništa, niti iz kuće izaći. Nismo imali što za jesti, mješali smo
mekinje za jesti.
U
osmom mjesecu 1992. god. smo odlučili otići. U Kotor Varošu smo morali
potpisati da sve dobrovoljno ostavljamo. Autobuse koji su nas vozili
morali smo platiti 50 dm po osobi, ko nije imao nije mogao ići.
Potpisom
svake stranice ove izjave njen davalac xxxxxxxxx potvrđuje njenu
autentičnost, da je izjava data bez prisile i da zapisano odgovara
danoj izjavi.
 
1994.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button