Kotor Varoš – kv006
DATUM ROĐENJA: 1970.
MJESTO ROĐENJA: Kotor Varoš
MJESTO BORAVKA: Vrbanjci, Kotor Varoš
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
NACIONALNOST: Muslimanka
VJEROISPOVJEST:
DRŽAVLJANSTVO: Republika BIH
I S K A Z
U našem selu Vrbanjci svi smo živjeli složno. Do posljednjeg dana odlazin smo jedni drugima na ručak, kavu, veselja i žalosti.
11.lipnja
1992. godine, sve je započelo. Na Kurban‑bajram, Srbi su nas opkolili
sa svih strana. Jedan nas komšija, Hrvat xxxxxxx, došao nam je to jutro
javiti da su posvuda postavljene barikade (na mostu prema Kotor Varoši,
te na svim ostalim izlazima iz sela) tako da nismo imali gdje da se
izvučemo. Pet minuta kasnije, srpski transporter sa deset vojnika sa
crvenim beretkama, zaustavio se ispred komšijine kuće. Sve sam to
gledala sa svojeg prozora. Bio ie to najbogatiji čovjek u selu. Imao je
nekoliko radnji, veliko imanje, nekoliko automobile. Mi smo se tada
spremili, jer smo znali što će biti, tako da sam sa kompletnom
porodicom u kojoj sam bila udana, prebjegla u drugo selo. Otišli smo u
selo Hanifići. Vrbanjci su bili selo u kojem je bilo i Srba, i u tom su
zločinu učestvovali moji susjedi Srbi, dojučerašnje komšije. Bilo je i
četnika iz Srbije, prepoznali smo ih po govoru. Četnici koji su nosili
crvene beretetke bili su Srbi iz Srbije. Imali su maskirne uniforme i
crne maske iz kojih su gledale samo oči. Od domaćih Srba, najveći
zločinci bili su: NEĐO KUZMIĆ, 34. godine, bio je nastavnik fizičkog u
osnovnoj školi u Vrbanjcima; NEĐO I BORO KEREZOVIĆ; MARINKO I MIRKO
BOŽIĆ; ŽARKO I RADENKO NOVAKOVIĆ; VOJIN KEREZ. Bili su pripadnici
"Srpske milicije" i nosili su uniforme.
Pjlačkali
su, ubijali, protjerivali. Moja je čitava porodica pobijena i oni su
učestvovali u tome. Istjerali su ih kao živi štit, te su ih na taj
način ubili. Moja jetrva ie preživjela. Bila je dva puta ranjena i
vidjela je lice svoga krvnika. To je bio MILENKO GLAVAŠEVIĆ, naš
školski drug. Prvi puta ju je ranio u nogu, a kada se podigla i upitala
ga, zašto… sasuso je još jedan rafal u nju. Tri je sata bila u
nesvjesti, nakon toga je došla sebi. Druge su je komšije prebacile u
bolnicu i tako ie preživjela.
xxxxxxxxxxxxx
.
Prošla je nekoliko operacija. lzbjegli smo u selo Hanifići i tamo smo
proveli deset dana. Kiša je padala stalno. Nije bilo hrane, niti smo
imale smještaj. Domaćini iz Hanifića nisu htjeli hraniti strane
izbjeglice jer nisu imali hrane niti za sebe. Tako smo nakon deset dana
odlučili da se vratimo kući. Na cesti smo naišli na srpskog vojnika,
našeg komšiju VOJINA KEREZA iz Vrbanjaca. Izišao je pred nas s
pištoljom i utjerao nas je u svoju kuću. Cure je odvojio posebno, a nas
žene u jednu sobu. Tu smo proveli oko tri sata, sve dok nije došao
njihov Kapetan Zoran, bio je glavni. Sve nas je istjerao napolje,
psovao nam majku ustašku, govorio da zahvalimo samo djeci, jer da bi
nas najradije sve pobio. Naredio je GORANU ĐURIĆU, srpskom vojniku, da
nas odvede kućama. Kada sam došla kući, našla sam sve razbijeno i
opljačkamo. Na gornjem spratu bili su snajperisti i pucali su odatle.
Moja je majka, otišla kod našeg komšije ĐURE KUŠLIĆA, direktora škole,
i zamolila ga, da me prebaci kod nje u selo, jer da nemamo ništa za
preživjeti i da ne mogu prehraniti djecu. Tako sam otišla k mojoj majci
i provela sam s njom mjesec i pol. Neposredno kako sam bila otišla iz
Vrbanjaca, 25. lipnja 1992. godine, Srbi su za odmazdu pobili 70
muškaraca, žena i djece, zbog jednog poginulog srpskog vojnika. Svi su
bili streljani. Tada sam izgubila šestoricu iz svoje porodice.
MILENKO GLIŠIĆ iz Vrbaniaca, bio je jedan od zločinaca koji je
sudjelovao u masovnom streljanju tih ljudi. Moja je jetrva preživjeli
svjedok. Muž mi se u to vrijeme borio u Večićima. Jedne je večeri
prešao k nama i ostao je sedam dana s nama. Kada je krenuo natrag u
Večiće, ulovili su ga Srbi, naše komšije. Jedan od njih bio je SLAVKO
RALJIĆ, te ZORAN MARKOVIĆ. Odveli su ga u kafić u Vrbanjcima i tu ga
držali. Tukli su ga svaki dan, jer se borio u Večićima. 27. lipnja
1992. godine, streljali su ga u Večićima, specijalci iz Banja Luke, sa
još 180 drugih Muslimana. U tom su masakru učestovali i Slavko Reljić,
Zoran Marković, i druge naše komšije. Oni su ga odveli u Večiće na
streljanje. Ja sam sa djecom u Dabovcima kod moje majke, provela mjesec
i pol. 13. kolovoza 1992. godine, u borbama, poginulo je dvanaest
srpskih vojnika. Tada su Srbi opkolili Dabovce, i sve su nas istjerali
iz sela. Tada su pobili muškarce. Istjerali su nas na cestu. Odvojili
su nas od muškaraca a mi smo iz jarka gledale kako ih ubijaju. Ubijali
su ih kundacima puške, a u neke su pucali. Tada su iz sela Dabovci bili
pogubljeni slijedeći muškarci:
1. LIHOVIĆ ENVER, rođen 1971.
2. LIHOVIĆ RAMIZ, otac 60. godina
3. LIHOVIĆ ELMIR, rođen 1975.
4. LIHOVIĆ SULJO, 63 godine
5. LIHOVIĆ AZIZ, 70 godina
6. LIHOVIĆ SEVAL, rođen 1964.
7. LIHOVIĆ SEAD, rođen 1965.
8. LIHOVIĆ JUSUF, 35. godina
9. LIHOVIĆ MAHMUT, 64 godine
10. ČEJVAN SULJO, rođen 1964.
11. ČEJVAN ADIS, rođen 1971.
12. ČEJVAN MUHAMED, rođen 1971.
13. ČEJVAN IBRAHIM, preko 60. godina
14. ČEJVAN ZIJAD, rođen 1963.
15. ČEJVAN ALIJA, preko 60. godina.
Svi
su bili pobijeni u školi, a nakon toga zapaljeni. Moj je brat bio
ranjen i kroz prozor je uspio pobjeći u kukuruzište. Gledao je kako
donose slamu i kako su zapalili školu. Tako su bili dokrajčeni oni koji
su bili teže ranjeni i nisu mogli bježati. Zločinci koji su sudjelovali
u ovom masakru, bill su:
1. MRĐENOVIĆ MILIVOJE, rodjen 1964.
2. MRĐENOVIĆ BLAŽE, njegov otac, preko 65. godina
3. ZORAN NOVAKOVIĆ, rođen 1965.
4. OSTOJA NOVAKOVIĆ, rođen 1965.
5. MARINKO JURIĆ, rođen 1964.
Svi
su ovi Srbi, bili naše komšije iz sela Novakovići, općina Dabovac,
Kotor Varoš. Doveli su tada kamione, u koje su nas utovorili i odveli
nas u Kotor Varoš, Pilanu. Tu su nas istovarili i smjestili nas u
restoran. Bilo nas je oko 300, a kasnije su doveli još žena i djece u
drugim kamionima. Ostali smo ovdje, sve do noći, a tada su nas
prebacili u jednu halu. Tu smo i spavali, vršili nuždu, jeli. Kada je
pala noć, počelo je. Ulazili su i upaljačima osvjetljavali lica žena i
djevojaka. Počeli su nas izvoditi. Bilo je tu i domaćih Srba, no većinu
nisam poznavala. Kada su došli po mene, nisam shvatila kamo me vode.
Jedan je došao i rekao mi da je Zoran iz Čelinca kod Banja Luke. Odveo
me na neke daske i naredio mi da se skinem. Nisam htjela, tada mi je
stavio pušku ispod vrata i rekao da će me ubiti. Počeo me šamarati i
morala sam mu pustiti.
Tu me je na tim daskama silovao. Nakon toga vratio me nazad i izveo
moju snahu Hamidu, ženu od mog brata. Kada me je mater upitala što
rade, nisam imala snage da joj kažem istinu. Tu me večer više nisu
dirali, ali me je jedan sutradan po danu izveo i silovao. Nisam imala
mogućnosti da to izbjegnem. Popodne su došle srpkinje iz Crvenog Križa
i popisale nas. Maltretirali su nas. Morali smo pjevati srpske pjesme,
krstiti se, kako se Srbi krste. Svakakve su nam stvari činili. Poslije
podne došli su autobusi i njima su nas prebacili do Vlašića. Dalje smo
morale nastaviti pješke. Nakon 17 km pješačenja, stigle smo kod Turbeta
na slobodnu teritoriju, gdje nas je dočekala Armija BiH. Kamionima i
autobusima prebacili su nas za Travnik. U Travniku, nas je jedna žena,
koja je radila sa nama izbjeglicama, pitala da li ima među nama
silovanih žena i treba li nam liječnička pomoć. Odvela nas je doktoru
Srbinu u KBC u Travniku, koji nas je pregledao.
Nikoga od nas
žena u logoru nisu ubili, ali jesu nas tukli. Tjerali nas da pijemo
gorivo, jedemo papir. Znam da je u Kotor Varoši u srednjoškolskoj i
osnovnoj školi bio logor. Moja snaha Hamida ostala je trudna. Kada smo
došle u Zagreb, u drugom mjesecu trudnoće, izvršila je pobačaj na
Svetom Duhu. Bilo je još mladih djevojaka, koje su prije silovanja bile
nevine, da su ostale trudne, ili su imale ozbiljna oštećenja. Ne znam
što je sa njima.
Spremna sam ovaj iskaz ponoviti pred Međunarodnim Sudom za Ratne Zločine, u svako doba, ako me budu pozvali.
Iskaz uzet 05. prosinca 1994.
