Srpski zločini u BIH

Grahovo – bogr010

ISKAZI – SVJEDOCANSTVA – ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE……..

 

šifra iskaza: bogr010

PREZIME:                                           xxxxxxxx

IME, IME OCA:                                  xxxxxxxx

GODINA ROĐENJA:                         1928.

MJESTO ROĐENJA:                          Kolarec o. B. Luka

PREBIVALIŠTE:

PRIVREMENI BORAVAK:

STRUČNA SPREMA:

ZANIMANJE:

BRAČNO STANJE:

DRŽAVLJANSTVO:                           BiH

NACIONALNOST:                            Musliman

Dajem slijedeći:

I S K A Z

Vezano za ovaj događaj kod kuće sam bio, izašao na kapiju i naišla su civilna kola i u njima dva policajca i rekli su mi da ja dam njima dokumente. Dao sam ličnu kartu, iskali su i vojnu knjižicu, ja sam im dao, rekli su mi da idem sa njima. To se desilo 07.12. ove godine 94., ja sam molio nekog policajca Majića sa Karlovca, da me pusti, pošto sam imao malo više godina i u ruku sam sakat, invalid, nemam dva prsta. Rekao jeda idem do stanice milicije, da će me vjerojatno tamo pustiti odmah, samo da me ispita, morao sam ići. Ostala je žena kod kuće plačući. Ja sam došao dole, kada sam došao dole do stanie bio je autobus parkiran, jednostavno smo ulazili unutra, ko je riječi rekao jednostavno su ga udarili nogom u guzicu i nabijali u autobus i nabijali u autobus i ne govorite ništa. Tako smo u početku krenuli ne znajući ni kuda, niti je u mene žena znala kuda ja idem. Krenuli smo ovamo, došli smo oko 7 sati naveče, negdje između Grahova i Livna.

Grkovci, tako se zove neko mjesto, ne znam ni ja, tu smo dovedeni, strpani uveče u devet sati, u neku prostoriju veliku, ima 20×10 m, dole beton, a gore nema plafona nikako, samo crijep neki ima. Tu nije niko mogao ni sjesti, ni leći, tu smo samo hodali, hladno je bilo mnogo. Tu smo prenoćili, ujutro u 6 sati su nas digli da idemo na posao, nismo ništa ni jeli. Krenuli smo i vratili se naveče, opet nismo ništa jeli, tu smo prenoćili na tom betonu. Treću noć smo dobili nečeg malo i ložili samo vatru na tom betonu, nasred te prostorije da se malo zagrijemo. i tu smo bilijedno 7 dana tako. Počeli smo dobivati nešto malo jesti, nekakve hrane, u konzervama smo ko neku hranu dobivali. Iz te konzerve kad bi pojeli iz toga smo jeli hranu drugu, kašika nismo imali, pili smo iz tih konzervi. Stražar nas je čuvao na vratima. Dešavalo se i to da ljudi koji nisu mogli izaći vani da vrše nuždu, onda su u tu konzervu mokrili, a neko je i kasnije morao i pojesti iz nje, šta je rađeno, sve smo to mi preživjeli.

Kad su nas otjerali gore u ovo mjesto drugo, kako se zove, gdje smo i zarobiti, bilo je malo bolje, ali su nas opet strpali u jednu sobu malu nas 26. Gdje smo mogli najviše sjedeći prespavati i tako smo bili sve do ovog dana, 23, kad smo oslobođeni. Ujutro rano su nas podigli, dali nam jesti i trebali smo da idemo na posao. Dolazili od njih svak po pojedinac, uzima sebi 5, 6 ljudi neko 10, kako ko i udarilo je jako granatiranje. Nismo ni znali mi da je vojska od tud došla, ko je šta je, uglavnom je bilo. Mi smo počeli bježati, jedni u štale gdje je beton, jedni su pobjegli u kuću gdje su spavali, jedni u podrum, u to vojska srpska odjedanput je nestala. Ništa nam nisu vikali ni govorili, mi smo popadali po podrumu, po onoj sobi. Tu smo se krili dok vojska HVO-a nije došla po nas. Tenkovi su krenuli tuda ukrug, granatireli, pucali, oni su odozdo otvorili nešto vatre iz šume, mi smo se našli u sredini između dvije vatre između vojske. Tu je bilo i krvi i dosta mrtvih. Onda su prihvatili vojnici ovi HVO-a, ova vojska koja je došla. Pritrčali nama, zavijali ove momke koji su ranjeni i donijeli cigarete ljudima i tako.

Kad su mobilisali, kad nas je zarobilo, hvatali su po kućama i ulicama. Krenuli smo gore, kad smo stigli na mjesto, nastravili smo sa kopanjem, to je bila srpske te Republike milicija nas je hvatala, nekoga je hvatala Vojna policija a nekog milicija, bilo nas je preko 250. U mom autobusu nas je bilo 29, a mi smo krenuli 7-a, a ovi 5 autobusa su krenuli šestoga. Stigli smo gore na lice mjesta i nastavili odmah sa kopanjem rovova, tranšea, mećanje balvana, odozgo i redanje, onda zemlju po tome. Sve to vrijeme se vršilo kopanje tih rovova. A ovo gore prva linija, ovi Grkanovci, kako se zove to, ne znam ja to mijesto. 22 dana smo mi kopali, bez odmora i jednog dana, sve smo radili.

Kod nas je jedan čovjek umro čim smo došli prvi dan, četvrti dan umro. Pojavilo se da je bolestan, bilo je nešto ugnjetavnja malo, tamo je tuklo i njega, ali kao da je on i bolestan bio.

Kad smo došli gore vani smo ležali nikakve deke nismo imali, nikako do prije deset dana kad smo ušli u ovo selo, pa smo sami sebi po selu našli nekih deka i nešto odjeće, nismo ni obuće imali, nemamo nikakvu uniformu, što se zateklo u koga na njemu to je sve, jer su oni nas. HVO vojska kad je ušla, kad je vidjela da smo civili, da mi nismo vojska, oni su pritekli ljudima, privijali ove što su ranjeni i nama pomogli, smirivali, sad ste u rukama sigurnim, ne bojte se. Ljudi se prepali, granata pala, poubijala, vidimo troje, četvero mrtvih, to je bilo sve iz naše grupe, tu je odmah bilo naših šetorica mrtvih, sve 100 m u krug.

To je sve što imam izjaviti.

Iskaz dao:                                                                                 Iskaz uzeo:

xxxxxxx                                                                        xxxxxxxxxxx

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button