Glamoč – gl005

PREZIME:                                                       xxxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1915.
MJESTO ROĐENJA:                          Malkočevci, općina Glamoč
PREBIVALIŠTE:                                             Glamoč
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z
U
travnju mjesecu 1992. god. i to 12.04.1992. Srbi su pokupili sve Hrvate
i Muslimane, muškarce u logor u Glamoč. U prvo vrijeme dok ih je bilo
malo zarobljenih smješteni su u policijsku stanicu, tu mi je bio sin
3,5 mjeseca. Pričao mi je da su ih tukli, hranu su dobivali minimum, da
žene nisu svaka svome nosile hranu u zatvor bilo bi slabo. kasnije kad
je bilo više zarobljenika smještavali su ih u svlačionicama na
nogometnom igralištu, a poslije i u školu u Glamoč. Kod nas nije bilo
JNA vojske, sve su to bile komšije domaći Srbi. Najprije su dolazili i
pretresali, otimali nisu ništa, a poslije sačuvaj Bože. Samo se čuje da
je netko ubijen, neko zaklan, neko zapaljen i taj smo strah trpili dok
smo mogli. Iz sela Halapića je bio neki Petar zvali su ga Pelja, on je
imao oko 40 god., imao je veze sa Kninom, nosio je šarenu uniformu,
napravio je najviše zla. Bilo ih je još što su zla radili. Pelja je
ubio dr. Alojzija Kelava u Glamoču. Ta njegova banda ubijala je po selu
Radoslijama, Kovačevcu i po gradu Glamoču. U selu Kovačevcu 5 km od
nas, od brata djecu i bratića, njih pet u jednoj sobi u noći 20:00 ili
21:00 sati dok su kartali, tražili su novac, oni nisu dali pa su ih
ubili. Ubili su među tih petero i jednog dječaka od 9,5 god. na
spavanju. Žene su bile na katu kuće, njih nisu dirali. Što ja znam, u
gradu i po selima okolo, dok sam ja bio ubijeno je oko 35 ljudi, dvoje
Hrvata ostali su Muslimani. U devetom mjesecu 1992. god. počima
paljenje. Pale se kuće i sjenici, tada sam vidio da mi više nije za
ostati. Srbi susjedi nisu uopće htjeli ni razgovarati sa nama. Samo je
jedan komšija Srbin pomogao, njegova sestra nas je odvela za Banja
Luku. Nisam se prija sjetio reći da su Srbi kad su muškarce pokupili u
zatvor, žene gonili u džamiju i tu im skidali zlato i uzimali novce.
Govorili su da će minirati džamiju, ali je nisu minirali dok nisu žene
pustili. Što mi znamo u naseljima oko grada je bilo silovanja. Stoku
sam na kraju davao za 100 DM i s tim sam novcem uspio doći. U Banja
Luci smo bili četiri mjeseca, iz kuće nismo izlazili i konačno smo
došli preko Gradiške u Hrvatsku. U Bosanskoj Gradiški su nas u autobusu
pretresli da ko nebi što imao. Potpisom ove izjave njen davalac
xxxxxxxxxx potvrđuje njenu autentičnost, da je izjava data bez prisile
i da zapisano odgovara datoj izjavi.
xxxxxxxxxxx 1994.

---