Iskazi

Doboj – do012

xxxxxxxx., po nacionalnosti Muslimanka, rođ. 1952. god. – Grapska .
xxxxxxxx., po nacionalnosti Muslimanka, rođ. 1952. god. – Grapska

Dajem sljedeći
I S K A Z
xxxxxxxxx.:
10.05.1992.
god., nedjelja, dan koji će ostati u sjećanju cijeli moj život. To je
dan kada je moje selo Gapska doživjelo katastrofu. Selo je imalo oko
700 kuća, oko 3.000 stanovnika. Udaljeno od Doboja oko 7 km.
Već
od 01.05.1992. god. selo je bilo potpuno blokirano. Četnici su
postavili svoje straže na svim izlazima iz sela i bilo je opasno po
život kretati se bilo kuda. Zadnji dan kada su djeca mogla ići u školu
bio je 01.05.1992. god. Nekoliko dana prije samog napada 10.05.1992.
god. u 11:30 sati.
četnički
major Stanković je iz Doboja preko radija govorio da će on ručati dok
se njegova četnička vojska bude pustošila naše selo (to je govorio
preko radia Doboj). I tako je i bilo. Dana 10.05.1992. god. točno u
11:30 sati pala je prva granata na naše selo iz pravca Kladara,
Čivičja, Kostajnice i Tosira. To su srpska mjesta koja su oko našeg
sela.
Svi smo se
tada zbunili i razbježali u sklonište. Bila sam tada u svojoj kući sa
svojom kćerkom xxxxx. (13 bodina). Nakon što je pala prva granata bila
sam u kupaonici, E. je već počela bježati prema susjedovoj kući
udaljenoj 100 m. Ja sam došla u to sklonište nakon otprilike pola sata,
kad sam izašla na vrata moj sin mi kaže: "Hajde, što ne bježiš".
Ja
njemu kažem da moram najprije pospremiti kuću, jer to nisam ozbiljno
shvatila (eh, kako smo bili naivni), a zatim sam uzela ključ i
zaključala kuću (možda bi bilo bolje da nisam zaključavala kuću, moglo
mi je nešto zatrebati u takvoj tragediji, a da ja ne mogu ući u svoju
kuću). Došla sam u sklonište, tamo nas je bilo oko 40, uglavnom žena i
djece i nešto mladića.
Sjeli
smo, čak se i šalili, povremeno bi izlazili kad god bi čuli da je pala.
Moja rodica xxxxx (35 god.) tražila je cigarete (to joj je bila
zadnja), ostale su iza nje tri kćeri. A. se šalila sa jednom susjedom,
koja je legla potrbuške, da to nije dobro, jer ako pogine nije dobro da
pogine potrbuške.
Ja
sam u nekoliko navrata svima govorila da idemo odatle da tu nismo
sigurno, da su tu blizu nas naši susjedi četnici koji mogu svakog
trenutka doći i sve nas poklati. Mi smo se istovremeno i plašili, ali
smo se nadali da će to brzo prestati. Svi su govorili da nema potrebe
da idemo odatle. Joj, da smo barem nekud otišli, možda bi bolje prošli.
Uvijek ću za to žaliti, dabogda da nikoga nisam slušala nego otišla
kako sam i mislila.

Slušali
smo kako padaju granate, činilo mi se da pada svake sekunde po
nekoliko, više nisam ni stigla sjesti, jer sam stalno provirivala da
vidim gdje je koja pala. U početku nisam vidjela ni jednu kuću oko nas
da je pogođena to je bilo tek kasnije. xxxxxxx(1972.), kada je pogledao
iz skloništa van javio nam je da je vidio tenk udaljen od našeg
skloništa oko 200 m.

Taj tenk je
granatirao svaku kuću redom. Ljudi su stali bježati na sve strane, tako
su granate zviždale svaku sekundu, bile smo do smrti preplašene. Oko
14:30 sati dogodilo se ono najgore, granata je pogodila pravo naše
sklonište. Ja sam samo čula pucanj, nisam shvatila što se stvarno
desilo, osjetila sam užasan miris baruta, od dima nisam ništa vidjela,
u ušima mi je odjekivao zvuk detonacija, nitko nije izustio ni "A",
teško sam disala, osjetila sam strašan udarac dužinom cijele kičme i
odbacilo me snažno na zid.

Pomislim,
pogodi me direktno. Pređem rukom preko leđa, osjetim da mi je jakna
cijela, shvatim da ipak nisam pogođena. Začujem od sina glas: "Mama,
otvori usta, a zatvori oči, diši na usta". Pogledam ga i vidim da mu
nije ništa, zahvaljujem Bogu.

kad
se malo buka stišala, nastade vriska djece. Pogledam, pređem po
skloništu, skoro sam izgubila svijest kad sam vidjela i shvatila što se
dogodilo. Tada sam počela razmišljati što me je pogodilo u leđa. Vidim
na krevetu jednu nogu i pola trupa, vidim A. rastrganu, vidim joj
crijeva. Nisam prepoznala čiji je ono trup bio. Vidim M., sina B. bez
jedne noge, vuče ga majka.

Čujem
kako moja susjeda S.H. plače: "Jel’ mrtva moja kćerka A. (1976.)?" Ona
sjedila ispred nogu moje kćerke xxxxxx., H. plače, uhvatio me za ramena
i plače: "I., poginula moja A.". Sada se I. prisjeća sa sjetom, taj je
dan izginulo 30 ljudi u našem skloništu, nestalo isto toliko, vraća se
mislima u sklonište.

Toliko sam
bila u šoku da nisam se ni sjetila koga ja tu svoga imam. Izašla sam iz
skloništa, pred vratima ugledam svoju kćerku xxxxx. (13 god.). Ne znam
ja ni ona tko ju je iznio. Mislim da smo na avliji bili, bolje bi
prošli nego u tom skloništu. Vidim svoga djevera kako drži svoju ženu u
naručju, vidim da je obrnula pogled prema gore, bjele se bjeloočnice.
B. uzme vode i polije je, ona tada dođe k sebi.

Moja
xxxxx. sjedi na podu. vidim joj pokidane traperice, ona je još pri
svijesti. Jedna joj je noga ratrgana do ispod koljena, druga još
visočije. B. je iznosila svoga sina iz skloništa, vidim nema noge, ona
je uzela neku košulju i počela zavijati iznad rane.

Ja
u svoju xxxxx. nisam mogla gledati, bila sam sva u šoku. Nisam imala
više snage, izmicalo mi je tlo pod nogama. Smrad baruta i dim nije mi
dao da se snađem. Pitala sam se je li moguće da je moja xxxxxx.
izgubila obje noge, nisam znala ni mogla nikom pružiti prvu pomoć. Moj
sin ipak je bio svjestan i našao je komade neke odjeće da povežemo
mojoj xxxxx. obje noge da ne iskrvari.

Granate
su i dalje pljuštale istom mjerom. Tu u skloništu poginulo sedmero, a
sedmero lakše ranjeno. (Slijedi popis imena osoba koje su poginule i
teže ranjene). Ubrzo su došli naši susjedi koji su zajedno sa nama,
koji nisu bili ranjeni, stali prenositi ranjene preko brda u ambulantu
u Grapsku. Tamo su im previli rane, dali inekcije protiv bolova. I mi
smo pomagali liječnicima. Svi su ranjeni unatoč teškim povredama bili
još pri svijesti. Ja sam ostala ispred ambulante, doktor mi je rekao da
je bolje da idem odatle, a ušla je i B.

Priča xxxxxxxx.:

Kada
smo nosili moga sina ja sam nosila njegovu pušku i torbicu za prvu
pomoć. Granate padaju oko nas na putu prema ambulanti. Kada sam došla
do vrata ambulante doktor mi je dao da uđem, ali ja nisam odustajala od
toga da uđem. Rekla sam doktoru da sam ja već pružila prvu pomoć svom
sinu. On je rekao da sam to dobro uradila.

Doktor
je bio pomalo izgubljen kao i ostali. Tražio je škare da presječemo
traperice, da dođemo do rane. Ja sam uzela škare sa stola i on je počeo
rezati hlače. Zatim su počeli obrađivati ranu. Moj sin mi je rekao:
"Mama, daj mi vode". Ja pitam doktora da li smijem, a on kaže da dam
koliko on traži. xxxxxxx., kad je to vidjela tražila je i ona malo vode
i da joj dam nešto da jede.

Nisam
imala ništa hrane. Kažem doktoru: "Vi ste rekli da imate sve, a sad
nemate čak ni infuzije". xxxxx. isto traži vode i xxxx i Dž. svi od
mene traže vode, ja dajem od jednog do drugog. E. dajem soka za djecu
Fructal, M. kiselu vodu. Rekao mi je: "Mama, čuvaj za mene kiselu
vodu". Tražili su svakih 5 min. vodu. Dž. je govorio: "Ima li tu koji
doktor da mi oči očisti".

Uzela
sam vlažnu maramicu i malo očistila ranu i on mi je rekao da mu je sad
puno bolje. Dala sam i njemu vode. U ambulantu su počeli pristizati i
novi pacijenti. vidjela sam M.H., bio je sav u krvi i ranjen u ruku, a
bio je sav mokar kako je prolazio preko rijeke. Ja sam rekla: "Daj
nađite mu hlače, prehladit će se", oni su rekli: "Nema hlača". ja sam
na polici ugledala neke hlače i dodala mu.

Rekla
sam doktoru da mu da neke injekcije, a ja sam mu dala malo vode da
pije. Stavila sam ga na krevet i omotala, smješkao se zadovoljan.
Poslije je u ambulantu ušao H.I. (oko 30 god., otac dvoje djece) i brat
mu F., bili su ranjeni u ruku. Dala sam i njima vode da piju, bilo je
oko 20.000 sati kad smo čuli da se moramo predati, da bi se spasili
ranjeni, jer će ih tek onda prevesti u bolnici.

Četnici
su ušli ambulantnim kolima u selo, a s tim ambulantnim kolima išla su
dva tenka. Shvatili smo da nam nema druge, nego da se predamo. Morala
sam zbog djece. Vidim, živi su nakon svega. U meni se sukobljavaju
tuga, radost, srdžba ali ima još snage.

Oko
20:15 sati pred ambulantu je došla jedna djevojka A., i dala mi kutiju
keksa petit, uzela sam i dala odmah E., jer je ona već bila u
ambulantnim kolima koja su vozila naši momci. Dala sam joj kekse, kola
sa njom su krenula prema Doboju u bolnicu koju su držali četnici. Zatim
su dolazila nova kola, jedna za drugima.

Moj
sin je otišao sa zadnjim kolima tako su prevezeni svi ranjenici, a mi
smo krenuli prema školi. Kažu da tamo imamo neki dogovor. Tada shvatim
da ne znam gdje mi je drugi sin i kćer. Sina sam našla pred školom, a
kćer nisam našla. Tu pred školom je bilo cijelo selo. Tišina. Nitko ne
govori. Svi smo u koloni hodali ulicom do srpskog sela Kostajnica.
Četnici tenkovima prate kolone.

Govorili
su nam da damo oružje. Četnici su bili premazani po licu bojama sa
svake strane po tri crte zelene i crne boje kao čađ, imali su preko
glave prozirne čarape. Tu su bili naši susjedi koji su se plašili da ih
prepoznamo. Imali su na glavi "šajkače" i crne trake preko čela
povezane. Bilo ih je kako netko kaže 5 četa, broja ne znam.

Psovali
su nam sto bogova i govorili su: "Gdje ste se toliki sakrili i koliko
vas ima, a mi smo mislili da smo vas sve već pobili." Rekli su ako
imamo što da damo djeci da jedu, ako nemamo neka gladuju. Došli smo u
Kostajnicu oko 24:30 sati iza ponoći. Tu su odveli mog mlađeg sina
xxxxx (16 god.) i odveli ga u logor Bare kod Doboja.
Odatle
je pušten nakon 12 dana, a rekao mi je da su neki logoraši prebačeni
prema Banja Luci, vjerovatno u Manjaču. U logoru Bare smješteni su
uglavnom mlađi i stariji momci. Spavali su na klupama. Kaže da ga nisu
toliko tukli. Ja sam htjela ići narednih dana u Doboj u bolnicu
posjetiti sina i E., ali Mirsad iz Svjetliče koji je bio četnički
pomoćnik rekao mi je da ne mogu ići.
Sutradan
sam otišla tražiti svoju kćer i našla sam je u selu Lukavica. Tu smo
bili 7 dana, odatle otišli u Odžak, tu ostali jedan mjesec, a onda
krenuli u Hrvatsku. Pet mjeseci nisam ništa čula o svomu sinu, čula sam
da je odveden u logor u Doboju (okružni zatvor u Doboju), ali sam
poruku dobila tek nakon 5 mjeseci iz tog logora.
Od
njega sam dobila 19.01.1993. god. i ponovo 20.07.1993. god. iz Doboja,
nakon 6 mjeseci. S tom sam porukom otišla u Crveni križ i pitala gdje
mi je sin, oni su rekli u vojnom zatvoru Banja Luka. Pitala sam kako
znaju, oni su rekli preko oglasnih vijesti, jer četnici ne dozvoljavaju
da ih se posjeti. Pokazala sam im poruku i rekla: "Vidite da je moj sin
u Doboju, a ne u Banja Luci". Oni su uzeli moju poruku, fotokopirali je
i vidjeli da je ponovo vraćen u Doboj.
Moj
sin bez lijeve noge bio je u logorima punih 17 mjeseci, pušten je
01.10.1993. god. Čula sam ga nekoliko puta na telefon iz Bosne, samo je
rekao: "Što je bilo bilo je, nije važno što je bilo, nego kako mi je
sada". Sada se povremeno čujemo telefonom. Sada su sa mnom moja kćer i
dvoje djece od jetrve i sama se o njima brinem godinu i pol dana.
Priču nastavlja xxxxxxxx.:
Ranjeni
i unesrećeni prebačeni su da "ambulante", a ja sam išla u drugo
sklonište, sve pod mecima i granatama koje su neprestano padale. Napad
je trajao sve do 19:00 sati uvečer. Kada su četnici ponudili da se
predamo, a ranjeni prenesu u njihove bolnice u Doboj. Stanovnici sela
Gapske su krenuli na predaju. Pošto smo morali proći kroz srpsko selo,
tu su nas srpska vojska i četnici maltretirali i govorili su svašta,
zatim su odvojili muškarce od žena i odveli ih u logore u Doboj, a
zatim ih kroz 10-tak dana raspoređivali u druge logore, neke za
Manjaču, neke u Bare i druge…
Nas
su autobusima prevezli u najbliže slobodno selo. Stigli smo točno u
ponoć u to selo. To je Svjetliča. Tu su nas vi lijepo dočekali. Ostala
sam tu 20 dana, odakle sam išla E. u posjetu, jer njoj je bilo mnogo
daleko. Morala sam prolaziti kroz četničku zonu do bolnice gdje je
ležala E. Svi su mi govorili da ne idem, da ću lakše proći, ali ja to
nisam slušala, jer je bilo u pitanju moje djete.
 
Sada
sam svake noći sanjala sličnu tragediju koju sam proživjela. Svaku me
je noć proganjala mašta i misli zašto se nisam negdje drugdje sklonila
sa svojom djecom, zašto sam morala biti baš tu. Ali što se može, valjda
je takva sudbina. Plakala sam svakog dana i noći, jer znam što mi je
kćeri bilo, a još mi je sin odveden u logor, najprije u Manjaču, zatim
kad se Manjača raspustila u Batković kod Bijeljine, tu je bio dva dana,
a odatle 120 Grapčana i njega su prebacili u Butmir kod Sarajeva.
Nakon
mjesec i pol dana, podigla sam svoju xxxxxx. iz bolnice. Četnici su
xxxxxx. snimali kamerom i prikazivali na TV Banja Luci i govorili da je
"nedužno dijete nastradalo zbog neposlušnih Grapana".
U
Hrvatsku sam stigla 03.08.1992. god. i nakon 3 mjeseca saznajem da je
moj sin u užasnom logoru Manjača. Nakon toga je prebačen u Batković, a
odatle u Butmir. Bio je punih 15 mjeseci po svim tim užasnim logorima u
kojima su bili izloženi najtežim oblicima maltretiranja, udaranja,
ponižavanja, gladovanja. Može se reći da je svo ovo užas.
Potpisom potvrđujemo autentičnost ovog iskaza.
 
U Zagrebu, 06. studenog 1993.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button