Srpski zločini u BIH
Bratunac – br002
PREZIME: xxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1957.
MJESTO ROĐENJA: Suha, Opština Bratunac
PREBIVALIŠTE: Suha, Opština Bratunac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1957.
MJESTO ROĐENJA: Suha, Opština Bratunac
PREBIVALIŠTE: Suha, Opština Bratunac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Dan
i vrijeme zarobljavanja: 10. 05. 1992. god. (nedjelja), 12:00 – 13:00
sati Nakon ubistva na opštini Srebrenica, na teritoriji opštini
Srebrenica predsjednika SDS-stranke Gorana Zekića od strane
Teritorijalne obrane – Srebrenica došlo je do totalnog spaljivanja
sela: Hranča, Glugova, Blječeva i masovnog odvođenja stanovništva iz
navedenih sela. Dana 10. 05. 1992. godine,od ranih jutarnjih sati tzv.
srpska TO u suradnji sa tzv. JNA, bijelim orlovima i arkanovcima
pristupila je blokadi navedenih sela i samog grada Bratunca u kojim
živi muslimansko stanovništvo. Razlog blokade sela i grada je bio
navodno ponovno potpisivanje lojalnosti srpskim vlastima i suglasnost
preseljenja u druge opštine. Navedene stvari su se realizovale uz
prijetnju oružja, paljenje nekih sela (Mihaljevići), maltretiranje i
ubijanje civilnog stanovništva.
Broj
stanovnika koji je dopremljen na stadion u Bratuncu pomenutog datuma i
vremena bio je od 200-300 ljudi, žena i djece. Prema odjeći i obući
koju su ovi ljdi imali na sebi jasno je bilo zaključiti da su bili
zatečeni na uobičajenim poslovima oko svog domaćinstva (ne obuveni,
skromno obučeni, djeca razgolićena i gladna). Nakon privođenja naroda
na stadion pod oružanim nadzorom tzv. srpske TO-Bratunac pripadnici
bijelih orlova i arkanovaca, izvršili su pljačku i otimanjem novca,
zlata, nakita, dokumenata od privedenog stanovništva.
Nakon
izvršenog čina pljačke došlo je do odvođenja pojedinih građana po već
formiranim spiskovima (formiranim od strane SDS-Bratunac) što je već
bila praksa unazad 10-15 dana kada se za odvedene ljude više ništa nije
znalo. Nakon navedenih radnji u kojima nije surovost, zločin i
maltretiranje nedužnog stanovništva teroristi su izvršili razdvajanje
ljudi od 15 do 60 godina, sa jedne strane djeca, žene i starci sa druge
strane. Nas muškarce su poveli prema Osnovnoj školi "Vuk Karadžić" u
fiskulturnu salu i u hangare koji su bili dobro obezbjeđeni od strane
tzv. srpske TO.
1.
zlostavljanja, maltretiranja i umorstva u vremenu boravka zarobljenika
u fiskulturnoj sali (tri dana, nedjelja 10. 05. 1992. 12:00 sati do 13.
05. 1992. srijeda 22:00 sati)
Po
mom ulasku u salu zajedno sa ostalim zarobljenicima (oko 700 ljudi)
vidjeli smo sljedeće: oko 30-tak već privedenih ljudi sa stadiona bilo
je već pretučeno i u krvi ležalo na podu sale. Povrede koje su imali
zadobili su od noža, motke, željezne šipke, omči za davljenje, čeličnih
sajli, kundaka pušaka. Nakon povlačenja linije, oko polovine sale,
crvenom bojom koja je dijelila prostor u kome su doslovno presovani
ljudi i prostor namijenjen za mučenje. Pristupilo se mučenju, ubijanju
i masakriranju ljudi. U navedenom dijelu sale gdje su bili "presovani"
ljudi od pritiska je umrlo 9 ljudi, a od neviđenog terora oko 30 ljudi,
među kojima je i moj brat Safet Karić. Metode zlostavljanja koje su
primjenjivane nad nama su najzvjerskije koje su zabilježene u istoriji.
Navešću primjere:
– batinjanje po golom tijelu na stolovima za mučenje
– iskruživanje krstova na leđima, glavi i prstima
– rezanje prstiju, prosipanje mozga i razbijanje lubanja.
Zločinci
su ove radnje radili na očigled zarobljenika, i tjeravši ih da pjevaju
četničke pjesme i pjesme koje su emitovali sa radio – kasetofona. Žrtve
su ubijane iz neposredne blizine pištoljem, stavljajući pištolj u usta,
udaranjem drškom revolvera u potiljak. Nakon izvršenog umorstva nad
žrtvom, zarobljenici su tjerani da ližu krv i da iznose ubijenog. Žrtve
su iznošene van sale odakle ih je vozio kamion (tamić) kojeg su vozili
mještani Bratunca i odvozili leševe u Drinu. Ubistva stanovništva
muslimanske nacionalnosti vršena su prema spiskovima, a oni su
formirani tako što su mještani srpske nacionalnosti koji su sada bili
pripadnici tzv. srpske TO maskirani ulazili u salu (da im se ne vidi
lice) i iz njima poznatih razloga odabirali ljude za odstrel.
Kulminacija
zločina dostigla je se kada je u salu došao otac ubijenog Gorana Zelića
sa još jednim sinom. Sa sobom su donijeli dvije nove dizalice za kramp.
Govoreći da je njegov sin vrijedniji od nas hiljadu ustaša, i da nas
treba sve poubijati.
Počelo
je pravo mučilište i masovno ubijanje muslimana koji su se nalazili u
sali. Broj prisutnih se naglo smanjivao. Međutim vršena je popuna sale
sa novim zarobljenicima koje su hvatali po selima i gradu. U daljem
stradanju ovog naroda ubijen je na zvijerski način imam bratunačkog
džemata efendija Mujkanović Mustafa. Njemu su slomili ruke, noge i
ubistvo su izvršili prosipanjem mozga. Uz njega ubijen je i Đemo Hudžić
i moj mlađi brat Čamil Karić kao i mnogi drugi, tako da se broj
ubijenih sve više povećavao.
Ubijene ljude koje nisu htjeli da voze
u Drinu stavljali su u kontejnere za smeće i tamo ih palili. Tu su
spaljena dvojica dječaka od 15-tak godina koji su predhodno ubijeni
Emir Hadžić i Zulić Emir.
Pored
ovog mučilišta postojalo je još jedno, a to je "hangar", Osnovne škole
u kojima su ljudi tjerani u kanal (za opravku vozila) i tu rafalom
ubijeni. U tom hangaru vršena su takva zvjerstva kao što su: ubijanje
djece (vjerovatno se radi o djeci i stanovništvu sela Hranče, Glogove),
rezanje ekstremiteta kod žena i ljudi. Za ta djela postoje svjedoci
koji su mrtve žrtve iznosili i trpali u kamione. Prema mojoj slobodnoj
procjeni, jer sam bio pri čistoj svijesti, ubijeno je oko 250-300
ljudi. U ovaj broj ne ulaze ljudi koji su prije ubijeni kraj svojih
kuća i u svojim selima. Treba reći da su već bili odvedeni i ubijeni
viđeni, školovani i bogatiji ljudi muslimanske nacionalnosti.
Sve
ove događaje koji su se prije dešavali mirno su posmatrali pripadnici
stranke SDS-a kao i komadant jedinice Novosadskog korpusa koja je
boravila oko i u gradu. Za vrijeme mučenja u sali (tri dana) nismo
imali vode, a za to vrijeme dobili smo pola sendvića, a neko ni to. U
srijedu 13. 05. 1992. u 22:00 sati ubacili su nas u tri šlepera. Broj
potovarenih ljudi koji su bili potovareni u kamione bio je 409 (toliko
je došlo na Pale), a jedan broj ljudi ostao je u sali u Bratuncu gdje
je najvjerovatnije ubijen. Po dolasku na Pale bili smo izloženi teroru
od civilnog stanovništva (bacali su kamenje na nas, pljuvali nas,
prijetnja bacanje bombe na nas). Tu sam primjetio ima pravnika iz
poduzeća Rajo Krsmanović, pod punom ratnom spremom. Trudio se da me ne
primjeti. Ponovo su nas smjestili u fiskulturnu salu na Palama, bdje
smo zatekli zarobljenike iz Sarajeva, među kojima su bili ubačeni i
njihovi ljudi. Kao peta kolona. Na ulasku u salu dali smo svoje lične
podatke jer kod sebe nismo imali nikakav dokument. U Bratuncu su nam
uzeli i uništili sve isprave koje smo posjedovali. Tjerali su nas da
jedemo lične dokumente, džepne i druge stvari.
2. Boravak na Palama.
Boravak
na Palama nije se značajno razlikovao od zlostavljanja u Bratuncu. Bili
smo pošteđeni ubijanja u prvom momentu. Bez vode, hrane i WC-a agonija
nas zarobljenika se nastavlja. U susjedstvu čujemo plač djece i žena pa
se pretpostavlja da je još u školi bilo zatočenika. (Kada smo polazili
sa Pala vidjeli smo ih u autobusima. Prema snimkama TV – otišli su u
Sarajevo sa humanitarnim konvojem koji je pogođen na Vratniku).
Za
vrijeme boravka u sali voda u plastičnom buretu iz kojeg smo pili vodu
otrovana je nekim bijelim prahom od kojeg smo gubili svijest, a takođe
kroz prozore sale ubacivan je nepoznati prah. Dozvolili su nam da idemo
u WC, ali smo prolazili kroz kordon vojnika koji su nas ponovno tukli i
u WC-u i na hodniku. U salu su ulazili srpski teroristi i maltretirali
ljude vezane za radijatore. Za svo vrijeme boravka prijećeno je
ubistvom uz stalnu tučnjavu.
Interesantno
je to da su nas počeli tući i zarobljenici koje smo tu našli, ustvari
to su bili prikriveni srpski teroristi sa kojima smo se pokušali
obračunati. Oni su zatražili pomoć i uz pomoć stražara neke su ljude
odvelii premlatili. Hrane je bilo malo, gotovo nikako. Nisu donosili.
Posebno treba naglasiti detalj odvođenja Remzije Halilovića koji je
odveden i vraćen poslije dva do tri sata i netučen, ali nepoznato je da
li je tučen, što su ga pitali i što su mu radili nije htio da kaže.
Dana
16. 06. 1992. prije podne utovareni smo u šlepere bez cerade i
ispraćeni sa Pala kamenicama, pucnjavom građana Pala. Pri izlasku iz
sale na Palama bili smo tučeni od strane terorista. Transport ljudi
koji je bio sada 399 (nedostajalo je 10 – zatočeno na Palama) kretao se
šumskim putevima i putovanje je trajalo 5 sati. Prema mom sjećanju
prošli smo kroz Srednje i preko Semizovca došli smo u Ilijaš.
Tu
smo takođe bili izloženi maltretiranju, prijetnjama. Tjerali su nas da
pjevamo četničke pjesme pod prijetnjom. Četnik, koji se predstavio kao
četnik sa Drine iz Ljubovije, tražio je da nas poubija. "Oficir" koji
je bio prisutan nije dozvolio, jer je naveo da su zarobljenici
namjenjeni za razmjenu na nivou dvije vlade. Razmjena je izvršena u
selu Vratnica gdje su nas preuzeli ljudi Crvenog križa i SO Visoko.
Takođe mještani sela Vratnica pomogli su unesrećenim ljudima.
Po
dolasku u Visoko smješteni smo u obdanište u naselju Prijeko. Iz
komšiluka oko obdaništa mještani su donosili hranu , obuću i odjeću i
za kratko vrijeme bili su i ljudi iz Crvenog križa sa sanitetskim
osobljem i doktorima. Unesrećenim je ukazana prva pomoć, a hitni
slučajevi prevezeni su u Zeničku bolnicu. Nakon prvog oporavka u
obdaništvu prevezeni smo autobusima u KSC "Mladost". Tamo su nas
dočekali predstavnici opštine, saniteta, Radio Visokog, snimatelji sa
video-kamerama i mnogo naroda sa hranom, odjećom i obućom. Smješteni
smo u salu za improvizovane ležajeve gdje su nam ukazivali svu moguću
pažnju i njegu koji su došli iz Visokog. Posebno treba istaći
angažovanost djevojaka koje su brinule o nama, na čemu im se
bezgranično zahvaljujemo. Treba reći da su tu u sali angažovani i
brijači i sanitetsko osoblje koje je previjalo, zbrinjavalo i njegovalo
ranjene i povrijeđene.
Većina
zarobljenika je raspoređena kod rodbine, prijatelja, u Osnovnoj školi
Ahmed Fetahagić i tamo zbrinuta. Brigu o nama takođe vodi Crveni križ,
štab TO i građani Visokog na čemu se bezgranično zahvaljujemo.
Način i vrijeme (datum) odlaska (bijega) iz zarobljeništva:
xxxxxxxx 1992. godine – Razmjena zarobljenika
Kada ste putovali (išli) i problemi s kojima ste se u putu susretali:
Putovali amo: Bratunac – Pale – Ilijaš – Visoko
Teror i maltretiranje i ubijanje
Kada ste, kako i kuda došli u Opštinu Visoko (datum i Vrijeme) i gdje ste smješteni:
Došli 16. 05. 1992. godine, preko Opštine Ilijaš – šleperima i
smješteni smo KSC Mladost, a poslije kod rodbine i prijatelja.
Da li ste prije zarobljavanja i mučenja bili angažovani u nekoj vojnoj ili policijskoj jedinici DA NE (zaokružite odgovor)
Da li ste prije zarobljavanja i mučenja pružali otpor DA NE (zaokružite odgovor)
Da
li točno znate koliko je ljudi iz vašeg komšiluka (sela) ubijeno,
ranjeno ili odvedeno i nepoz. pravcu (navedite imena i prez. tih ljudi,
god. starosti, zanimanje):
Zbog ne mogućnosti sveobuhvatne
indetifikacije žrtava nemoguće je utvrditi točan broj ljudi ali se
pretpostavlja da je na stravičan način stradalo u Bratuncu i okolini
oko 2.000 (dvije tisuće ljudi).
I S K A Z
Dan
i vrijeme zarobljavanja: 10. 05. 1992. god. (nedjelja), 12:00 – 13:00
sati Nakon ubistva na opštini Srebrenica, na teritoriji opštini
Srebrenica predsjednika SDS-stranke Gorana Zekića od strane
Teritorijalne obrane – Srebrenica došlo je do totalnog spaljivanja
sela: Hranča, Glugova, Blječeva i masovnog odvođenja stanovništva iz
navedenih sela. Dana 10. 05. 1992. godine,od ranih jutarnjih sati tzv.
srpska TO u suradnji sa tzv. JNA, bijelim orlovima i arkanovcima
pristupila je blokadi navedenih sela i samog grada Bratunca u kojim
živi muslimansko stanovništvo. Razlog blokade sela i grada je bio
navodno ponovno potpisivanje lojalnosti srpskim vlastima i suglasnost
preseljenja u druge opštine. Navedene stvari su se realizovale uz
prijetnju oružja, paljenje nekih sela (Mihaljevići), maltretiranje i
ubijanje civilnog stanovništva.
Broj
stanovnika koji je dopremljen na stadion u Bratuncu pomenutog datuma i
vremena bio je od 200-300 ljudi, žena i djece. Prema odjeći i obući
koju su ovi ljdi imali na sebi jasno je bilo zaključiti da su bili
zatečeni na uobičajenim poslovima oko svog domaćinstva (ne obuveni,
skromno obučeni, djeca razgolićena i gladna). Nakon privođenja naroda
na stadion pod oružanim nadzorom tzv. srpske TO-Bratunac pripadnici
bijelih orlova i arkanovaca, izvršili su pljačku i otimanjem novca,
zlata, nakita, dokumenata od privedenog stanovništva.
Nakon
izvršenog čina pljačke došlo je do odvođenja pojedinih građana po već
formiranim spiskovima (formiranim od strane SDS-Bratunac) što je već
bila praksa unazad 10-15 dana kada se za odvedene ljude više ništa nije
znalo. Nakon navedenih radnji u kojima nije surovost, zločin i
maltretiranje nedužnog stanovništva teroristi su izvršili razdvajanje
ljudi od 15 do 60 godina, sa jedne strane djeca, žene i starci sa druge
strane. Nas muškarce su poveli prema Osnovnoj školi "Vuk Karadžić" u
fiskulturnu salu i u hangare koji su bili dobro obezbjeđeni od strane
tzv. srpske TO.
1.
zlostavljanja, maltretiranja i umorstva u vremenu boravka zarobljenika
u fiskulturnoj sali (tri dana, nedjelja 10. 05. 1992. 12:00 sati do 13.
05. 1992. srijeda 22:00 sati)
Po
mom ulasku u salu zajedno sa ostalim zarobljenicima (oko 700 ljudi)
vidjeli smo sljedeće: oko 30-tak već privedenih ljudi sa stadiona bilo
je već pretučeno i u krvi ležalo na podu sale. Povrede koje su imali
zadobili su od noža, motke, željezne šipke, omči za davljenje, čeličnih
sajli, kundaka pušaka. Nakon povlačenja linije, oko polovine sale,
crvenom bojom koja je dijelila prostor u kome su doslovno presovani
ljudi i prostor namijenjen za mučenje. Pristupilo se mučenju, ubijanju
i masakriranju ljudi. U navedenom dijelu sale gdje su bili "presovani"
ljudi od pritiska je umrlo 9 ljudi, a od neviđenog terora oko 30 ljudi,
među kojima je i moj brat Safet Karić. Metode zlostavljanja koje su
primjenjivane nad nama su najzvjerskije koje su zabilježene u istoriji.
Navešću primjere:
– batinjanje po golom tijelu na stolovima za mučenje
– iskruživanje krstova na leđima, glavi i prstima
– rezanje prstiju, prosipanje mozga i razbijanje lubanja.
Zločinci
su ove radnje radili na očigled zarobljenika, i tjeravši ih da pjevaju
četničke pjesme i pjesme koje su emitovali sa radio – kasetofona. Žrtve
su ubijane iz neposredne blizine pištoljem, stavljajući pištolj u usta,
udaranjem drškom revolvera u potiljak. Nakon izvršenog umorstva nad
žrtvom, zarobljenici su tjerani da ližu krv i da iznose ubijenog. Žrtve
su iznošene van sale odakle ih je vozio kamion (tamić) kojeg su vozili
mještani Bratunca i odvozili leševe u Drinu. Ubistva stanovništva
muslimanske nacionalnosti vršena su prema spiskovima, a oni su
formirani tako što su mještani srpske nacionalnosti koji su sada bili
pripadnici tzv. srpske TO maskirani ulazili u salu (da im se ne vidi
lice) i iz njima poznatih razloga odabirali ljude za odstrel.
Kulminacija
zločina dostigla je se kada je u salu došao otac ubijenog Gorana Zelića
sa još jednim sinom. Sa sobom su donijeli dvije nove dizalice za kramp.
Govoreći da je njegov sin vrijedniji od nas hiljadu ustaša, i da nas
treba sve poubijati.
Počelo
je pravo mučilište i masovno ubijanje muslimana koji su se nalazili u
sali. Broj prisutnih se naglo smanjivao. Međutim vršena je popuna sale
sa novim zarobljenicima koje su hvatali po selima i gradu. U daljem
stradanju ovog naroda ubijen je na zvijerski način imam bratunačkog
džemata efendija Mujkanović Mustafa. Njemu su slomili ruke, noge i
ubistvo su izvršili prosipanjem mozga. Uz njega ubijen je i Đemo Hudžić
i moj mlađi brat Čamil Karić kao i mnogi drugi, tako da se broj
ubijenih sve više povećavao.
Ubijene ljude koje nisu htjeli da voze
u Drinu stavljali su u kontejnere za smeće i tamo ih palili. Tu su
spaljena dvojica dječaka od 15-tak godina koji su predhodno ubijeni
Emir Hadžić i Zulić Emir.
Pored
ovog mučilišta postojalo je još jedno, a to je "hangar", Osnovne škole
u kojima su ljudi tjerani u kanal (za opravku vozila) i tu rafalom
ubijeni. U tom hangaru vršena su takva zvjerstva kao što su: ubijanje
djece (vjerovatno se radi o djeci i stanovništvu sela Hranče, Glogove),
rezanje ekstremiteta kod žena i ljudi. Za ta djela postoje svjedoci
koji su mrtve žrtve iznosili i trpali u kamione. Prema mojoj slobodnoj
procjeni, jer sam bio pri čistoj svijesti, ubijeno je oko 250-300
ljudi. U ovaj broj ne ulaze ljudi koji su prije ubijeni kraj svojih
kuća i u svojim selima. Treba reći da su već bili odvedeni i ubijeni
viđeni, školovani i bogatiji ljudi muslimanske nacionalnosti.
Sve
ove događaje koji su se prije dešavali mirno su posmatrali pripadnici
stranke SDS-a kao i komadant jedinice Novosadskog korpusa koja je
boravila oko i u gradu. Za vrijeme mučenja u sali (tri dana) nismo
imali vode, a za to vrijeme dobili smo pola sendvića, a neko ni to. U
srijedu 13. 05. 1992. u 22:00 sati ubacili su nas u tri šlepera. Broj
potovarenih ljudi koji su bili potovareni u kamione bio je 409 (toliko
je došlo na Pale), a jedan broj ljudi ostao je u sali u Bratuncu gdje
je najvjerovatnije ubijen. Po dolasku na Pale bili smo izloženi teroru
od civilnog stanovništva (bacali su kamenje na nas, pljuvali nas,
prijetnja bacanje bombe na nas). Tu sam primjetio ima pravnika iz
poduzeća Rajo Krsmanović, pod punom ratnom spremom. Trudio se da me ne
primjeti. Ponovo su nas smjestili u fiskulturnu salu na Palama, bdje
smo zatekli zarobljenike iz Sarajeva, među kojima su bili ubačeni i
njihovi ljudi. Kao peta kolona. Na ulasku u salu dali smo svoje lične
podatke jer kod sebe nismo imali nikakav dokument. U Bratuncu su nam
uzeli i uništili sve isprave koje smo posjedovali. Tjerali su nas da
jedemo lične dokumente, džepne i druge stvari.
2. Boravak na Palama.
Boravak
na Palama nije se značajno razlikovao od zlostavljanja u Bratuncu. Bili
smo pošteđeni ubijanja u prvom momentu. Bez vode, hrane i WC-a agonija
nas zarobljenika se nastavlja. U susjedstvu čujemo plač djece i žena pa
se pretpostavlja da je još u školi bilo zatočenika. (Kada smo polazili
sa Pala vidjeli smo ih u autobusima. Prema snimkama TV – otišli su u
Sarajevo sa humanitarnim konvojem koji je pogođen na Vratniku).
Za
vrijeme boravka u sali voda u plastičnom buretu iz kojeg smo pili vodu
otrovana je nekim bijelim prahom od kojeg smo gubili svijest, a takođe
kroz prozore sale ubacivan je nepoznati prah. Dozvolili su nam da idemo
u WC, ali smo prolazili kroz kordon vojnika koji su nas ponovno tukli i
u WC-u i na hodniku. U salu su ulazili srpski teroristi i maltretirali
ljude vezane za radijatore. Za svo vrijeme boravka prijećeno je
ubistvom uz stalnu tučnjavu.
Interesantno
je to da su nas počeli tući i zarobljenici koje smo tu našli, ustvari
to su bili prikriveni srpski teroristi sa kojima smo se pokušali
obračunati. Oni su zatražili pomoć i uz pomoć stražara neke su ljude
odvelii premlatili. Hrane je bilo malo, gotovo nikako. Nisu donosili.
Posebno treba naglasiti detalj odvođenja Remzije Halilovića koji je
odveden i vraćen poslije dva do tri sata i netučen, ali nepoznato je da
li je tučen, što su ga pitali i što su mu radili nije htio da kaže.
Dana
16. 06. 1992. prije podne utovareni smo u šlepere bez cerade i
ispraćeni sa Pala kamenicama, pucnjavom građana Pala. Pri izlasku iz
sale na Palama bili smo tučeni od strane terorista. Transport ljudi
koji je bio sada 399 (nedostajalo je 10 – zatočeno na Palama) kretao se
šumskim putevima i putovanje je trajalo 5 sati. Prema mom sjećanju
prošli smo kroz Srednje i preko Semizovca došli smo u Ilijaš.
Tu
smo takođe bili izloženi maltretiranju, prijetnjama. Tjerali su nas da
pjevamo četničke pjesme pod prijetnjom. Četnik, koji se predstavio kao
četnik sa Drine iz Ljubovije, tražio je da nas poubija. "Oficir" koji
je bio prisutan nije dozvolio, jer je naveo da su zarobljenici
namjenjeni za razmjenu na nivou dvije vlade. Razmjena je izvršena u
selu Vratnica gdje su nas preuzeli ljudi Crvenog križa i SO Visoko.
Takođe mještani sela Vratnica pomogli su unesrećenim ljudima.
Po
dolasku u Visoko smješteni smo u obdanište u naselju Prijeko. Iz
komšiluka oko obdaništa mještani su donosili hranu , obuću i odjeću i
za kratko vrijeme bili su i ljudi iz Crvenog križa sa sanitetskim
osobljem i doktorima. Unesrećenim je ukazana prva pomoć, a hitni
slučajevi prevezeni su u Zeničku bolnicu. Nakon prvog oporavka u
obdaništvu prevezeni smo autobusima u KSC "Mladost". Tamo su nas
dočekali predstavnici opštine, saniteta, Radio Visokog, snimatelji sa
video-kamerama i mnogo naroda sa hranom, odjećom i obućom. Smješteni
smo u salu za improvizovane ležajeve gdje su nam ukazivali svu moguću
pažnju i njegu koji su došli iz Visokog. Posebno treba istaći
angažovanost djevojaka koje su brinule o nama, na čemu im se
bezgranično zahvaljujemo. Treba reći da su tu u sali angažovani i
brijači i sanitetsko osoblje koje je previjalo, zbrinjavalo i njegovalo
ranjene i povrijeđene.
Većina
zarobljenika je raspoređena kod rodbine, prijatelja, u Osnovnoj školi
Ahmed Fetahagić i tamo zbrinuta. Brigu o nama takođe vodi Crveni križ,
štab TO i građani Visokog na čemu se bezgranično zahvaljujemo.
Način i vrijeme (datum) odlaska (bijega) iz zarobljeništva:
xxxxxxxx 1992. godine – Razmjena zarobljenika
Kada ste putovali (išli) i problemi s kojima ste se u putu susretali:
Putovali amo: Bratunac – Pale – Ilijaš – Visoko
Teror i maltretiranje i ubijanje
Kada ste, kako i kuda došli u Opštinu Visoko (datum i Vrijeme) i gdje ste smješteni:
Došli 16. 05. 1992. godine, preko Opštine Ilijaš – šleperima i
smješteni smo KSC Mladost, a poslije kod rodbine i prijatelja.
Da li ste prije zarobljavanja i mučenja bili angažovani u nekoj vojnoj ili policijskoj jedinici DA NE (zaokružite odgovor)
Da li ste prije zarobljavanja i mučenja pružali otpor DA NE (zaokružite odgovor)
Da
li točno znate koliko je ljudi iz vašeg komšiluka (sela) ubijeno,
ranjeno ili odvedeno i nepoz. pravcu (navedite imena i prez. tih ljudi,
god. starosti, zanimanje):
Zbog ne mogućnosti sveobuhvatne
indetifikacije žrtava nemoguće je utvrditi točan broj ljudi ali se
pretpostavlja da je na stravičan način stradalo u Bratuncu i okolini
oko 2.000 (dvije tisuće ljudi).
{loadposition user18}
