Srpski zločini u BIH
Banja Luka – bl001
PREZIME: xxxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1943.
MJESTO ROĐENJA: Prijedor
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Muslimanka
IME, IME OCA: xxxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1943.
MJESTO ROĐENJA: Prijedor
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Iz
Banja Luke izašla sam s konvojem od 300 ljudi, 31. kolovoza 1994.
godine. Proveli smo mjesec dana u Okučanima (Nova Varoš) kod nepalskog
bataljuna UNPROFOR-a, jer nismo imali nikakve dokumente niti ulaznu
garanciju za RH. Pred hapšenjem i klanjem, koje je prijetilo meni i
djeci, doslovce sam preko noći napustila Banja Luku. To je bio moj
bijeg u posljednjih pet minuta, jer tko zna što bi bilo sa nama.
Banja
Luka je bio grad sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a 33% su
činili Srbi. No kako je većina srpskog stanovništva naseljavala
prigradska mjesta i okolna sela Banja Lučke regije, SDS je bila stranka
na vlasti.
Početkom 1991.
godine, došlo je do izbacivanja Muslimana i Hrvata sa rukovodećih
radnih mjesta, te do opće mobilizacije zbog agresije na RH. Pošto su
Muslimani i Hrvati odbili da se bore protiv Hrvatske, počelo je masovno
otpuštanje sa posla svih koji su odbili mobilizaciju. U ožujku 1991.
godine, Srbi su osnovali "SOS-srpske odrede spasa" postrojbu tajne
policije i četnika, koje su preuzele kontrolu na svim važnijim
punktovima u gradu. Doslovce su blokirali čitav grad, kao i sve prilaze
gradu. Ja sam u to vrijeme još uvijek radila u Fondu za zdravstveno
osiguranje. Te su blokade trajale nekoliko dana, a nakon toga su se
povukli. U Banja Luci su se u to vrijeme pojavili "arkanovci",
"šešeljevci", maskirani u crna odjela, sa velikim crnim šeširima
(velikim obodima), te su u crnim limuzinama bez registarskih oznaka na
ulicama, vršili racije i odvodili ljude provodeći teror.
26.
ožujka 1991. godine, na posao su mu javili, da su mi supruga SOS-ovci
oteli na cesti. Otišla sam u predsjedništvo SDS-a i prijavila da su mi
oteli muža – pripadnici tajne policije. Tu su se nalazili Srbi,
intelektualci, koji su osmislili čitavu strategiju nasilja i zločina
nad muslimanima i ostalim nesrpskim stanovništvom. Tu su se nalazili
Srbi, krema inteligencije Banja Lučkih Srba: Predsjednik SDS-a Dr Vukić
– zaposlen u KBC Banja Luka, Dr Radovan Brđanin, doktor pravnih nauka,
zaposlen u SUP-u Banja Luka, Dr Milanović – potpredsjednik Vlade tzv.
Republike Srpske, Ministar Kasagić zaposlen u Skupštini Općine Banja
Luka, Tutorić Dušan član SDS-a, Vojo Kuprešanin član SDS-a, te mnogi
drugi do jučerašnje komisije.
Poslali
su me u SUP. Poznavala sam Boška milicionara, koji me je uputio
inspektorima, da bi me ovi poslali dalje u vojnu kasarnu "Mali logor".
Kako sam se bojala ići sama u kasarnu, otišla sam po djevera xxxxxxx,
te smo zajedno otišli tamo. Kasarna je bila prepuna ispaljenih čahura
teškog topništva. Naime odatle se pucalona linije fronte u RH, prema
Bos. Gradiški i Novskoj. Došla sam nekako do komadanta Arsića, bio je
glavni za vojsku tzv. JNA-a, koji mi je doslovce rekao da te jedinice
pripadaju paravojnim formacijama arkanovca i seseljevca i da on sa time
nema ništa.
Tražila sam podatke
o svom mužu i nisam se dala otjerati. Pala je već noć kada me je uputio
u Hotel "Bosna", gdje se nalazilo sjedište SOS-a. Da bi paradoks bio
veći, s lijeve strane glavnog ulaza u Hotel, nalazio se restoran gdje
su se svakodnevno na ručku okupljali pripadnici UNPROFOR-a, a sa desne
strane komanda SOS-a, paravojne tajne policije, sastavljene od
zločinaca i okorjelih četnika iz Srbije, koji su provodili teror nad
stanovništvom i vršili otvoreni genocid. Jedan od njih, Kajkut mesar iz
Banja Luke, koji je radio u preduzeću Konzum, samoposluga Starčevci,
prepoznao me i obratio mi se. Rekao mi je da idem kući, a da mi supruga
ispituju pod optužbom da je nabavljao oružje za Muslimane. Ništa osim
toga, više nisam mogla poduzeti. Vratila sam se kući.
Kada
se moj suprug konačno pojavio, bio je tako pretučen i crn, da smo ga
veoma jedva uspjeli spasiti. Nismo se smjeli obratiti doktoru, nikome
se nismo mogli obratiti. Imao je četri slomljena rebra, unutrašnje
krvarenje, teške povrede glave, krvne podlive po tijelu. Kako amo
morali u bolnicu, morali smo izjaviti da je imao prometnu nesreću, jer
je to bio jedini način da dobije liječničku pomoć. Nakon toga pobjegli
smo kod njegovog brata na nekoliko dana, kako bismo se bar privremeno
sklonili u slučaju da ga ponovo traže. Nakon deset dana, moj suprug je
ilegalno pobjegao iz Banja Luke i od tada više ništa nisam znala o
njemu. Niti da li je živ, mrtav, zarobljen, ili je negdje na sigurnom.
Ostala sam sama s djecom, pokušavajući preživjeti svaki dan i noć,
izložena stalnim hapšenjima, premetačinama i zlostavljanjima.
Moj
je suprug bio optužen da nabavlja oružje za Armiju BiH i Muslimane, te
sam kao takova bila prva na listi za odstrel. S druge strane, kao
rođena Prijedorčanka, te da mi je čitava porodica ubijena u Prijedoru
30. svibnja 1992. godine, kada je bio napad na Prijedor i Kozarac,
znali su, da su svi muški članovi porodice ubijeni, a sestra mi je sa
mužem i djecom bila odvedena u Omarsku. Moja je biografija za njih,
bila otvoreni poziv za odmazdu i zločin.
Radovan
Brđanin, jedan od glavnih ideologa zločina i nasilja u Banja Luci.
Komandirao je formacijama SOS-a, za vrijeme masakra u Kozarcu i
Prijedoru, a pripadnici SOS-a bili su glavni koljaci u Kozarcu i
Prijedorskoj regiji. Direktno su odgovorni za masovna klanja,
sistematska silovanja i masovna ubijanja. Danas je taj zločinac-per
ecelanse, glavni za stambenu politiku u Banja Luci, naime zadužen je za
čišćenje stambenog fonda i izbacivanje preostalog broja muslimana iz
Banja Luke.
Paralelno uz njega
na toj listi zločinaca, svakako je i Dr Vukić, ginekolog, koji je vršio
sterilizaciju muslimanki sudjelujući na taj način u planiranom genocidu
i istrebljenju.
Moja je obitelj
ugledna i tradicionalna obitelj Muslimana. Moj je otac bio imam cjenjen
u narodu, te sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena
sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena sam preko 12
puta i prošla sam strašnih tortura. Silovana sam od mladića, balavca,
četnika opijenih srpstvom i Srbijom. Zlostavljali su i moju Aidu,
iščekujući je pred školom, jer je djevojčica od 17 godina, lijepa i
mlada kako se to samo sa sedamnaest godina može biti.
Prvi
sam puta bila u raciji odvedena sa pijace kombijem na Sehitluke, sa još
dvanaest žena. Iživljavali su se nad nama sve do noći, golobradi
mladići, okorjeli pijani četnici, a mi nismo imale nikakvu mogućnost za
bijeg niti pomoć. Nismo ih mogli čak niti prijaviti policiji, jer to bi
značilo, da će nam za par sati pokucati na vrata i doći po nas, ili će
nas progutati noć, ili će nas sutra naći poklane u stanu. Silovanja su
samo bila jedan od načina da nas se slomi, uništi psihički identitet,
prisili na odlazak, a ako sve izdržimo, tada nas noć guta i iza toga ne
ostaje ništa. Ne ostaje trag, svako sjećanje se briše, brišu se imena
iz evidencija, zatiru dokumenti o postojanju, a neka srpska obitelj se
nastanjuje u našim stanovima, našim krevetima, i živi kao da nas nikada
niti nije bilo.
Svaku su noć
dizali muslimanske i hrvatske kuće, lokale, radnje. Upadali su u
stanove Muslimana i Hrvata, vršili paljenja, premetačine i klanja. U
kasarni "Mali logor" i tvrđavi Kastel, vršili su ispitivanja i
zlostavljanja ljudi. Veliki je broj onih Muslimana, uglednih ljudi,
inteligencije i bogatih gazda, koje je progutala noć i koji se iz tih
zloglasnih mjesta nikada nisu vratili. U Banja Luci, ne postoji
zdravstvena zaštita za nesrpski živalj, nitko od nas ne radi.
Ono
malo intelektualaca koje još nisu pobili, čisti ulice, WC-e, cjepa drva
pod radnom obvezom, a veterinari rade kao liječnici i specijalisti, jer
stručnih ljudi više nemaju. U srpnju 1994. godine, u 18,20 uvečer
pozvonili su mi na vrata. Tražili su mog muža. Jedan od trojice izvadio
je pištolj s prigušivačem i udario me njime. Tada su sva trojica
navalila na mene. Ne znam koliko je to trajalo. Borila sam se koliko
sam mogla, i prenuo me vrisak moje dvanaestogodišnje Majde, koja se
doslovce bila ukočila od straha i prestala disati. Susjedi su istrčali
na vrata, jer su mislili da se neko srpsko dijete zaglavilo u liftu i
to nas je spasilo. Ova trojica maskiranih ljudi, tada su pobjegli.
Sva
van sebe od užasa, otišla sam pred Aidu, jer sam se bojala da nju ne
pokupe. Od te su nas večeri, svaku noć nazivali, prijetili mi klanjem i
masakriranjem djece, tjerali me iz stana i nazivali me svakakvim
imenima. Bila sam muslimanska i ustaška …., balijka, zločinka,
neprijatelj srpskog naroda, osuđena po srpskoj listi, isčekujući
egzekuciju. Više nisam mogla izdržati. Morala sam pobjeći, bar pokušati
da spasim djecu.
Dan uoči mog
odlaska, nazvao me moj bivši direktor Dušan Tutorić – rekao mi je da
sam na crnoj listi i da ću biti ubijena zajedno sa djecom. Na toj su se
listi nalazili Muslimani i Hrvati: viđeni ljudi, intelektualci,
funkcioneri i bogatiji ljudi, a SOS je bio egzekutor. ZIGIĆ i MUTIĆ
srbi iz Prijedora, najveći su krvnici Kozarčana i Prijedorčana. Danas
je u Glamoč novi ženski logor u kojem se nalazi oko 200 žena, i odvode
se srpskim vojnicima na prve linije, po rovovima.
Odmazde
su bile ceste. Čim bi se na fronti dogodilo da Hrvati ili Muslimani
naprave pomak, po Banja Luci su vršili racije i sve odvodili na
batinjanja. Za jednog Srbina, deset Muslimana. Uloga međunarodnih
organizacija kao što su IRCR i UNHACR u Banja Luci neznatna je. Prije
svega, njihova pomoć za nesrpski živalj, ugrožene porodice, doslovce je
neizvediva. U pravilu su u tim institucijama na mjestima prevodilaca,
administratora i ostalog pomoćnog osoblja zaposlene srpske žene.
Sve
izjave žrtava, sačinjavaju se u tri primjerka: prva za potrebe
međunarodnih institucija, druga za potrebe arhive, a treća se predaje
SUP-u Banja Luka. Bilo kakva izjava u kojoj bi se naveli istiniti
događaji i imenovalo počinitelje zločina, bila bi smrtna presuda za
ljude koji od tih organizacija traže pomoć.
Ionako
smo svi bili praćeni, pa se nerijetko dešavalo, da se povratkom kući iz
predstavništva UNHCR-a i IRCR-a, zatekne na vratima policija iz SUP-a,
i da se čitave porodice uhapse.
Tako
je i događaj iz srpnja 1994. godine, samo zorna potvrda ovakvog stanja.
Srpski su policajci upali u prostorije UNGCR-a i pretukli 17-ro ljudi
koji su tamo tražili zaštitu.
Svi su bili teško povrijeđeni, te se
nakon toga doslovce više niti jedan Musliman ili Hrvat, ne usuđuje
obratiti međunarodnim organizacijama za pomoć.
Tek
sam mojim odlaskom u Zagreb, uspjela pronaći i muža, koji je nekoliko
puta bio ranjavan, a između ostalog je i dijabetičar, ovisan o
svakodnevnim injekcijama inzulina. Ostaje nam samo nada, da ćemo se
jednom vratiti svojoj kući i da će svi zločinci odgovarati pred licem
pravde.
11. studenog 1994.
I S K A Z
Iz
Banja Luke izašla sam s konvojem od 300 ljudi, 31. kolovoza 1994.
godine. Proveli smo mjesec dana u Okučanima (Nova Varoš) kod nepalskog
bataljuna UNPROFOR-a, jer nismo imali nikakve dokumente niti ulaznu
garanciju za RH. Pred hapšenjem i klanjem, koje je prijetilo meni i
djeci, doslovce sam preko noći napustila Banja Luku. To je bio moj
bijeg u posljednjih pet minuta, jer tko zna što bi bilo sa nama.
Banja
Luka je bio grad sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a 33% su
činili Srbi. No kako je većina srpskog stanovništva naseljavala
prigradska mjesta i okolna sela Banja Lučke regije, SDS je bila stranka
na vlasti.
Početkom 1991.
godine, došlo je do izbacivanja Muslimana i Hrvata sa rukovodećih
radnih mjesta, te do opće mobilizacije zbog agresije na RH. Pošto su
Muslimani i Hrvati odbili da se bore protiv Hrvatske, počelo je masovno
otpuštanje sa posla svih koji su odbili mobilizaciju. U ožujku 1991.
godine, Srbi su osnovali "SOS-srpske odrede spasa" postrojbu tajne
policije i četnika, koje su preuzele kontrolu na svim važnijim
punktovima u gradu. Doslovce su blokirali čitav grad, kao i sve prilaze
gradu. Ja sam u to vrijeme još uvijek radila u Fondu za zdravstveno
osiguranje. Te su blokade trajale nekoliko dana, a nakon toga su se
povukli. U Banja Luci su se u to vrijeme pojavili "arkanovci",
"šešeljevci", maskirani u crna odjela, sa velikim crnim šeširima
(velikim obodima), te su u crnim limuzinama bez registarskih oznaka na
ulicama, vršili racije i odvodili ljude provodeći teror.
26.
ožujka 1991. godine, na posao su mu javili, da su mi supruga SOS-ovci
oteli na cesti. Otišla sam u predsjedništvo SDS-a i prijavila da su mi
oteli muža – pripadnici tajne policije. Tu su se nalazili Srbi,
intelektualci, koji su osmislili čitavu strategiju nasilja i zločina
nad muslimanima i ostalim nesrpskim stanovništvom. Tu su se nalazili
Srbi, krema inteligencije Banja Lučkih Srba: Predsjednik SDS-a Dr Vukić
– zaposlen u KBC Banja Luka, Dr Radovan Brđanin, doktor pravnih nauka,
zaposlen u SUP-u Banja Luka, Dr Milanović – potpredsjednik Vlade tzv.
Republike Srpske, Ministar Kasagić zaposlen u Skupštini Općine Banja
Luka, Tutorić Dušan član SDS-a, Vojo Kuprešanin član SDS-a, te mnogi
drugi do jučerašnje komisije.
Poslali
su me u SUP. Poznavala sam Boška milicionara, koji me je uputio
inspektorima, da bi me ovi poslali dalje u vojnu kasarnu "Mali logor".
Kako sam se bojala ići sama u kasarnu, otišla sam po djevera xxxxxxx,
te smo zajedno otišli tamo. Kasarna je bila prepuna ispaljenih čahura
teškog topništva. Naime odatle se pucalona linije fronte u RH, prema
Bos. Gradiški i Novskoj. Došla sam nekako do komadanta Arsića, bio je
glavni za vojsku tzv. JNA-a, koji mi je doslovce rekao da te jedinice
pripadaju paravojnim formacijama arkanovca i seseljevca i da on sa time
nema ništa.
Tražila sam podatke
o svom mužu i nisam se dala otjerati. Pala je već noć kada me je uputio
u Hotel "Bosna", gdje se nalazilo sjedište SOS-a. Da bi paradoks bio
veći, s lijeve strane glavnog ulaza u Hotel, nalazio se restoran gdje
su se svakodnevno na ručku okupljali pripadnici UNPROFOR-a, a sa desne
strane komanda SOS-a, paravojne tajne policije, sastavljene od
zločinaca i okorjelih četnika iz Srbije, koji su provodili teror nad
stanovništvom i vršili otvoreni genocid. Jedan od njih, Kajkut mesar iz
Banja Luke, koji je radio u preduzeću Konzum, samoposluga Starčevci,
prepoznao me i obratio mi se. Rekao mi je da idem kući, a da mi supruga
ispituju pod optužbom da je nabavljao oružje za Muslimane. Ništa osim
toga, više nisam mogla poduzeti. Vratila sam se kući.
Kada
se moj suprug konačno pojavio, bio je tako pretučen i crn, da smo ga
veoma jedva uspjeli spasiti. Nismo se smjeli obratiti doktoru, nikome
se nismo mogli obratiti. Imao je četri slomljena rebra, unutrašnje
krvarenje, teške povrede glave, krvne podlive po tijelu. Kako amo
morali u bolnicu, morali smo izjaviti da je imao prometnu nesreću, jer
je to bio jedini način da dobije liječničku pomoć. Nakon toga pobjegli
smo kod njegovog brata na nekoliko dana, kako bismo se bar privremeno
sklonili u slučaju da ga ponovo traže. Nakon deset dana, moj suprug je
ilegalno pobjegao iz Banja Luke i od tada više ništa nisam znala o
njemu. Niti da li je živ, mrtav, zarobljen, ili je negdje na sigurnom.
Ostala sam sama s djecom, pokušavajući preživjeti svaki dan i noć,
izložena stalnim hapšenjima, premetačinama i zlostavljanjima.
Moj
je suprug bio optužen da nabavlja oružje za Armiju BiH i Muslimane, te
sam kao takova bila prva na listi za odstrel. S druge strane, kao
rođena Prijedorčanka, te da mi je čitava porodica ubijena u Prijedoru
30. svibnja 1992. godine, kada je bio napad na Prijedor i Kozarac,
znali su, da su svi muški članovi porodice ubijeni, a sestra mi je sa
mužem i djecom bila odvedena u Omarsku. Moja je biografija za njih,
bila otvoreni poziv za odmazdu i zločin.
Radovan
Brđanin, jedan od glavnih ideologa zločina i nasilja u Banja Luci.
Komandirao je formacijama SOS-a, za vrijeme masakra u Kozarcu i
Prijedoru, a pripadnici SOS-a bili su glavni koljaci u Kozarcu i
Prijedorskoj regiji. Direktno su odgovorni za masovna klanja,
sistematska silovanja i masovna ubijanja. Danas je taj zločinac-per
ecelanse, glavni za stambenu politiku u Banja Luci, naime zadužen je za
čišćenje stambenog fonda i izbacivanje preostalog broja muslimana iz
Banja Luke.
Paralelno uz njega
na toj listi zločinaca, svakako je i Dr Vukić, ginekolog, koji je vršio
sterilizaciju muslimanki sudjelujući na taj način u planiranom genocidu
i istrebljenju.
Moja je obitelj
ugledna i tradicionalna obitelj Muslimana. Moj je otac bio imam cjenjen
u narodu, te sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena
sam kao takova za njih uvijek bila prva na udaru. Hapšena sam preko 12
puta i prošla sam strašnih tortura. Silovana sam od mladića, balavca,
četnika opijenih srpstvom i Srbijom. Zlostavljali su i moju Aidu,
iščekujući je pred školom, jer je djevojčica od 17 godina, lijepa i
mlada kako se to samo sa sedamnaest godina može biti.
Prvi
sam puta bila u raciji odvedena sa pijace kombijem na Sehitluke, sa još
dvanaest žena. Iživljavali su se nad nama sve do noći, golobradi
mladići, okorjeli pijani četnici, a mi nismo imale nikakvu mogućnost za
bijeg niti pomoć. Nismo ih mogli čak niti prijaviti policiji, jer to bi
značilo, da će nam za par sati pokucati na vrata i doći po nas, ili će
nas progutati noć, ili će nas sutra naći poklane u stanu. Silovanja su
samo bila jedan od načina da nas se slomi, uništi psihički identitet,
prisili na odlazak, a ako sve izdržimo, tada nas noć guta i iza toga ne
ostaje ništa. Ne ostaje trag, svako sjećanje se briše, brišu se imena
iz evidencija, zatiru dokumenti o postojanju, a neka srpska obitelj se
nastanjuje u našim stanovima, našim krevetima, i živi kao da nas nikada
niti nije bilo.
Svaku su noć
dizali muslimanske i hrvatske kuće, lokale, radnje. Upadali su u
stanove Muslimana i Hrvata, vršili paljenja, premetačine i klanja. U
kasarni "Mali logor" i tvrđavi Kastel, vršili su ispitivanja i
zlostavljanja ljudi. Veliki je broj onih Muslimana, uglednih ljudi,
inteligencije i bogatih gazda, koje je progutala noć i koji se iz tih
zloglasnih mjesta nikada nisu vratili. U Banja Luci, ne postoji
zdravstvena zaštita za nesrpski živalj, nitko od nas ne radi.
Ono
malo intelektualaca koje još nisu pobili, čisti ulice, WC-e, cjepa drva
pod radnom obvezom, a veterinari rade kao liječnici i specijalisti, jer
stručnih ljudi više nemaju. U srpnju 1994. godine, u 18,20 uvečer
pozvonili su mi na vrata. Tražili su mog muža. Jedan od trojice izvadio
je pištolj s prigušivačem i udario me njime. Tada su sva trojica
navalila na mene. Ne znam koliko je to trajalo. Borila sam se koliko
sam mogla, i prenuo me vrisak moje dvanaestogodišnje Majde, koja se
doslovce bila ukočila od straha i prestala disati. Susjedi su istrčali
na vrata, jer su mislili da se neko srpsko dijete zaglavilo u liftu i
to nas je spasilo. Ova trojica maskiranih ljudi, tada su pobjegli.
Sva
van sebe od užasa, otišla sam pred Aidu, jer sam se bojala da nju ne
pokupe. Od te su nas večeri, svaku noć nazivali, prijetili mi klanjem i
masakriranjem djece, tjerali me iz stana i nazivali me svakakvim
imenima. Bila sam muslimanska i ustaška …., balijka, zločinka,
neprijatelj srpskog naroda, osuđena po srpskoj listi, isčekujući
egzekuciju. Više nisam mogla izdržati. Morala sam pobjeći, bar pokušati
da spasim djecu.
Dan uoči mog
odlaska, nazvao me moj bivši direktor Dušan Tutorić – rekao mi je da
sam na crnoj listi i da ću biti ubijena zajedno sa djecom. Na toj su se
listi nalazili Muslimani i Hrvati: viđeni ljudi, intelektualci,
funkcioneri i bogatiji ljudi, a SOS je bio egzekutor. ZIGIĆ i MUTIĆ
srbi iz Prijedora, najveći su krvnici Kozarčana i Prijedorčana. Danas
je u Glamoč novi ženski logor u kojem se nalazi oko 200 žena, i odvode
se srpskim vojnicima na prve linije, po rovovima.
Odmazde
su bile ceste. Čim bi se na fronti dogodilo da Hrvati ili Muslimani
naprave pomak, po Banja Luci su vršili racije i sve odvodili na
batinjanja. Za jednog Srbina, deset Muslimana. Uloga međunarodnih
organizacija kao što su IRCR i UNHACR u Banja Luci neznatna je. Prije
svega, njihova pomoć za nesrpski živalj, ugrožene porodice, doslovce je
neizvediva. U pravilu su u tim institucijama na mjestima prevodilaca,
administratora i ostalog pomoćnog osoblja zaposlene srpske žene.
Sve
izjave žrtava, sačinjavaju se u tri primjerka: prva za potrebe
međunarodnih institucija, druga za potrebe arhive, a treća se predaje
SUP-u Banja Luka. Bilo kakva izjava u kojoj bi se naveli istiniti
događaji i imenovalo počinitelje zločina, bila bi smrtna presuda za
ljude koji od tih organizacija traže pomoć.
Ionako
smo svi bili praćeni, pa se nerijetko dešavalo, da se povratkom kući iz
predstavništva UNHCR-a i IRCR-a, zatekne na vratima policija iz SUP-a,
i da se čitave porodice uhapse.
Tako
je i događaj iz srpnja 1994. godine, samo zorna potvrda ovakvog stanja.
Srpski su policajci upali u prostorije UNGCR-a i pretukli 17-ro ljudi
koji su tamo tražili zaštitu.
Svi su bili teško povrijeđeni, te se
nakon toga doslovce više niti jedan Musliman ili Hrvat, ne usuđuje
obratiti međunarodnim organizacijama za pomoć.
Tek
sam mojim odlaskom u Zagreb, uspjela pronaći i muža, koji je nekoliko
puta bio ranjavan, a između ostalog je i dijabetičar, ovisan o
svakodnevnim injekcijama inzulina. Ostaje nam samo nada, da ćemo se
jednom vratiti svojoj kući i da će svi zločinci odgovarati pred licem
pravde.
11. studenog 1994.
{loadposition user18}
