Srpski zločini u BIH
Prijedor – pd005
PREZIME: xxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1931.
MJESTO ROĐENJA: Kozarac opć. Prijedor
PREBIVALIŠTE: Kozarac opć. Prijedor
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST:
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1931.
MJESTO ROĐENJA: Kozarac opć. Prijedor
PREBIVALIŠTE: Kozarac opć. Prijedor
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST:
Dajem sljedeći
I S K A Z
Poslije
okupacije Kozarca dospio sam 27.05.1992. u prvi zatvor u Ciglane kod
Prijedora. Tu sam proveo dva dana i tri noći. Onda sam bio premješten u
logor Kemoterm i poslije tri dana, šest dana u logoru Omarska. Zadnji
logor u kojem sam bio bilo je Trnopolje. Sve ukupno u raznim logorima
bio sam mjesec i 20 dana.
Čuli
smo da su ženama otimali djecu i da se nisu vraćala. Sve žene i
muškarci bili su razdvajani. Spavalo se na betonu ispred straha
ciglane. Nužda se vršila na jednom mjestu deset metara udaljenom od
drugih ljudi. Tu su bili ljudi iz Kozarca, okolice Prijedora i čak iz
B. Novog. Uhvatili su nas tako što su stavili oznake crvenog krsta i u
megafon vikali: "Predajte se, čeka vas crveni krst i bit ćete
zaštićeni." Na cesti je bio 21 autobus i tu su razdvajali žene i djecu.
U autobusu morali smo sageti glavu. Neki su autobusi odmah kroz šumu
išli u Trnopolje, a ostali u Ciglane.
U
Ciglani su odvodili ljude po noći. Čuo se rafal i čovjek se više nije
vraćao. Vidio sam kako su jedno rezervnom milicioneru iz Kozarca
polomili kosti, stavili krpu u usta, polili ga benzinom i zapalili. U
Omarskoj su tukli i ispitivali. Mislim da mi je glavu spasilo to što
sam uporno tvrdio da nemam braće ni djece. Nikog nisam izdao da je u
borbi ili da ima oružje. Logor je na pruzi Banja Luka – Bosanski Novi.
Tu
je rudnik i tornjevi za separaciju rude 20 metara visoki. Unutar
tornjeva bili su boksevi 10 x 6 metara u kojima je bilo po 300 ljudi.
To su etažne prostorije za separaciju rude. Svaka je imala 4 sprata i u
6 separacija bilo je oko 8 000 ljudi. Nije se moglo spavati osim
zadrijemati na ramenu nekoga. Nije bilo svjetla. Dobili smo jedan hljeb
na šest ljudi, tek nakon tri dana. Unutra se vršila nužda. Moja dva
brata su bila tamo i jedan je umro u drugoj etaži. Nisam ga smio ni
pogledati niti sam znao šta je sa njim. Kasnije, kada sam došao u
Trnopolje drugi ljudi su mi to rekli. Za 6 dana 35 do 40 ljudi je
umrlo. Svaki treći dan dobijali smo hljeb i kasnije po par zrna graha.
Oni dođu do vrata i mi bismo u krug uzimali hranu u karton ili u
tetrapak koji smo našli. Vode su nam davali svaki dan toliko koliko se
moglo uhvatit u karton. Par puta su pružili crijevo kroz mrežastu
platformu kakve su inače dijelile svaku etažu. Logor je bio podjeljen u
tri dijela: A, B, C. Iz C dijela nije bilo preživjelih jer u Trnopolje
kasnije iz C dijela niko nije došao. Trojica iz Kozarca su izvršili
samoubistvo. Dvojica su iskočila kroz odvodnu cijev i stražari napolju
su ih dokrajčili.
Osim
u ovakvim tornjevima bilo je logoraša i u zgradi skladišta. Bilo je u
logoru samo oko 30 žena. Ispitivanja su bila svake noći. Meni su
puščanu cijev gurnuli u usta i tako sam ukupno izgubio 7 zubi. Mnogi se
poslije ispitivanja nisu vraćali. Istražitelji su bili obrazovani Srbi.
Znam trojicu: Mladen Mitrović – naš komšija, Slobodan Kuruzović –
nastavnik, a u logoru su obadvojica neki komandiri. Nosili su kokarde i
sami su tukli i udarali logoraše. Govorili su nam da će za svakog
ubijenog Srbina ubiti 300 Muslimana. Ja sam bio jedini iz C odjeljenja
kada su napunili autobus sa 45 ljudi, uglavnom starijih. Dolazili su u
logor mlađi, a stariji su odlazili. Dječacima i mladićima obično nije
bilo spasa.
U
Trnopolje smo doveženi u 5 sati predvečer. Kao da smo došli u slobodu.
Bili smo sretni što se može ležati na betonu. Kada sam ja došao bilo je
oko 4 500 ljudi u centralnom ograđenom dijelu oko kojeg su straže.
Cijelo selo Trnopolje bilo je logor i tako gledano bilo je oko 10 000
ljudi. Nekim ženama je bilo dozvoljeno da u pratnji četnika idu kući i
spremaju hranu. Sa jedne strane logora ja autoput, a sa druge pruga
gdje su se u vagone za stoku ubacivali ljudi.
Sve
je to radi etničkog čišćenja. Iz prostorija bioskopa u kojoj sam proveo
prvu noć izveden je Bakir Mahić. Svaku noć su ulazili i uzimali ljude
bez spiska ili neke optužbe već redom. Dječake su nogama gazili u
barama na makadamskoj cesti. Ipak, manje se umiralo nego u Omarskoj jer
je bilo nešto hrane. U cijelom centralnom dijelu mjesta bio je jedan
školski i jedan poljski WC. Vodu za piće dobijali smo, a i Ahmet Volić
nam je dodavao crijevo preko ograde. Jednom kada sam dobio dozvolu od
komadanta da odem kući nakon 2,5 km straža nas je uhvatila i utovarila
u kombi sedam po sedam ljudi jednih na druge poprijeko kao cjepanice i
opet vratili u logor. U ambulanti su nas postrojili i vidio sam i
zarobljene Muslimane doktore.
Tu
sam vidio kako su ispred ambulante Senadu Kiparusa (31. god), krupnom
čovjeku na grudima četnici napravili krst, sa četiri slova "C" i onda
su mu na nogama presjekli tetive. Jednog drugog su oborili i nožem mu
presjekli kičmu tako da su mu se noge odmah oduzele. To su radili
četnici "ramboi" koji su imali razne dodatke na sebi, kao mrežaste
maske na licu, crne rukavice, sa golim prstima i crne trake oko glave.
Nisu bili bosanski Srbi jer su govorili ekavski i "bre". Kroz otvoren
prozor čuo sam iz daljine od 20 metara plač žena. Jedna je plačući
govorila: "Ljudi ja sam prije mjesec dana operisana." -"Imaš li mamu?"
Pitali su je i odveli mamu i tatu od te djevojke. Silovali su joj majku
pred njenim i očevim očima. Jedan dan su 5 djevojčica od 13 godina
odveli u Mirsadovu kuću i sutra ih vratili u takvom stanju da je
doktorica Sabiha Pašić dvije uspjela zašiti, a tri su morale biti
otpremljene u bolnicu u Prijedoru gdje su navodno i odvedene. Deset
žena su silovali ispod topole. Bilo je oko 30 četnika koji su se
smjenjivali na straži. Dr. Pašalić mi je pričao kako su masakrirali
Čeha Željku Šikora iz Prijedora. I on je bio doktor u bolnici. Odsjekli
su mu polni organ i izvadili oči pod optužbom da je prije rata
kastrirao 300 srpske dijece. Poslije mjesec i 20 dana u logorima,
otišao sam iz Bosne sa konvojem izgnanika.
U Zagrebu, xxxxxxxx 1992.
I S K A Z
Poslije
okupacije Kozarca dospio sam 27.05.1992. u prvi zatvor u Ciglane kod
Prijedora. Tu sam proveo dva dana i tri noći. Onda sam bio premješten u
logor Kemoterm i poslije tri dana, šest dana u logoru Omarska. Zadnji
logor u kojem sam bio bilo je Trnopolje. Sve ukupno u raznim logorima
bio sam mjesec i 20 dana.
Čuli
smo da su ženama otimali djecu i da se nisu vraćala. Sve žene i
muškarci bili su razdvajani. Spavalo se na betonu ispred straha
ciglane. Nužda se vršila na jednom mjestu deset metara udaljenom od
drugih ljudi. Tu su bili ljudi iz Kozarca, okolice Prijedora i čak iz
B. Novog. Uhvatili su nas tako što su stavili oznake crvenog krsta i u
megafon vikali: "Predajte se, čeka vas crveni krst i bit ćete
zaštićeni." Na cesti je bio 21 autobus i tu su razdvajali žene i djecu.
U autobusu morali smo sageti glavu. Neki su autobusi odmah kroz šumu
išli u Trnopolje, a ostali u Ciglane.
U
Ciglani su odvodili ljude po noći. Čuo se rafal i čovjek se više nije
vraćao. Vidio sam kako su jedno rezervnom milicioneru iz Kozarca
polomili kosti, stavili krpu u usta, polili ga benzinom i zapalili. U
Omarskoj su tukli i ispitivali. Mislim da mi je glavu spasilo to što
sam uporno tvrdio da nemam braće ni djece. Nikog nisam izdao da je u
borbi ili da ima oružje. Logor je na pruzi Banja Luka – Bosanski Novi.
Tu
je rudnik i tornjevi za separaciju rude 20 metara visoki. Unutar
tornjeva bili su boksevi 10 x 6 metara u kojima je bilo po 300 ljudi.
To su etažne prostorije za separaciju rude. Svaka je imala 4 sprata i u
6 separacija bilo je oko 8 000 ljudi. Nije se moglo spavati osim
zadrijemati na ramenu nekoga. Nije bilo svjetla. Dobili smo jedan hljeb
na šest ljudi, tek nakon tri dana. Unutra se vršila nužda. Moja dva
brata su bila tamo i jedan je umro u drugoj etaži. Nisam ga smio ni
pogledati niti sam znao šta je sa njim. Kasnije, kada sam došao u
Trnopolje drugi ljudi su mi to rekli. Za 6 dana 35 do 40 ljudi je
umrlo. Svaki treći dan dobijali smo hljeb i kasnije po par zrna graha.
Oni dođu do vrata i mi bismo u krug uzimali hranu u karton ili u
tetrapak koji smo našli. Vode su nam davali svaki dan toliko koliko se
moglo uhvatit u karton. Par puta su pružili crijevo kroz mrežastu
platformu kakve su inače dijelile svaku etažu. Logor je bio podjeljen u
tri dijela: A, B, C. Iz C dijela nije bilo preživjelih jer u Trnopolje
kasnije iz C dijela niko nije došao. Trojica iz Kozarca su izvršili
samoubistvo. Dvojica su iskočila kroz odvodnu cijev i stražari napolju
su ih dokrajčili.
Osim
u ovakvim tornjevima bilo je logoraša i u zgradi skladišta. Bilo je u
logoru samo oko 30 žena. Ispitivanja su bila svake noći. Meni su
puščanu cijev gurnuli u usta i tako sam ukupno izgubio 7 zubi. Mnogi se
poslije ispitivanja nisu vraćali. Istražitelji su bili obrazovani Srbi.
Znam trojicu: Mladen Mitrović – naš komšija, Slobodan Kuruzović –
nastavnik, a u logoru su obadvojica neki komandiri. Nosili su kokarde i
sami su tukli i udarali logoraše. Govorili su nam da će za svakog
ubijenog Srbina ubiti 300 Muslimana. Ja sam bio jedini iz C odjeljenja
kada su napunili autobus sa 45 ljudi, uglavnom starijih. Dolazili su u
logor mlađi, a stariji su odlazili. Dječacima i mladićima obično nije
bilo spasa.
U
Trnopolje smo doveženi u 5 sati predvečer. Kao da smo došli u slobodu.
Bili smo sretni što se može ležati na betonu. Kada sam ja došao bilo je
oko 4 500 ljudi u centralnom ograđenom dijelu oko kojeg su straže.
Cijelo selo Trnopolje bilo je logor i tako gledano bilo je oko 10 000
ljudi. Nekim ženama je bilo dozvoljeno da u pratnji četnika idu kući i
spremaju hranu. Sa jedne strane logora ja autoput, a sa druge pruga
gdje su se u vagone za stoku ubacivali ljudi.
Sve
je to radi etničkog čišćenja. Iz prostorija bioskopa u kojoj sam proveo
prvu noć izveden je Bakir Mahić. Svaku noć su ulazili i uzimali ljude
bez spiska ili neke optužbe već redom. Dječake su nogama gazili u
barama na makadamskoj cesti. Ipak, manje se umiralo nego u Omarskoj jer
je bilo nešto hrane. U cijelom centralnom dijelu mjesta bio je jedan
školski i jedan poljski WC. Vodu za piće dobijali smo, a i Ahmet Volić
nam je dodavao crijevo preko ograde. Jednom kada sam dobio dozvolu od
komadanta da odem kući nakon 2,5 km straža nas je uhvatila i utovarila
u kombi sedam po sedam ljudi jednih na druge poprijeko kao cjepanice i
opet vratili u logor. U ambulanti su nas postrojili i vidio sam i
zarobljene Muslimane doktore.
Tu
sam vidio kako su ispred ambulante Senadu Kiparusa (31. god), krupnom
čovjeku na grudima četnici napravili krst, sa četiri slova "C" i onda
su mu na nogama presjekli tetive. Jednog drugog su oborili i nožem mu
presjekli kičmu tako da su mu se noge odmah oduzele. To su radili
četnici "ramboi" koji su imali razne dodatke na sebi, kao mrežaste
maske na licu, crne rukavice, sa golim prstima i crne trake oko glave.
Nisu bili bosanski Srbi jer su govorili ekavski i "bre". Kroz otvoren
prozor čuo sam iz daljine od 20 metara plač žena. Jedna je plačući
govorila: "Ljudi ja sam prije mjesec dana operisana." -"Imaš li mamu?"
Pitali su je i odveli mamu i tatu od te djevojke. Silovali su joj majku
pred njenim i očevim očima. Jedan dan su 5 djevojčica od 13 godina
odveli u Mirsadovu kuću i sutra ih vratili u takvom stanju da je
doktorica Sabiha Pašić dvije uspjela zašiti, a tri su morale biti
otpremljene u bolnicu u Prijedoru gdje su navodno i odvedene. Deset
žena su silovali ispod topole. Bilo je oko 30 četnika koji su se
smjenjivali na straži. Dr. Pašalić mi je pričao kako su masakrirali
Čeha Željku Šikora iz Prijedora. I on je bio doktor u bolnici. Odsjekli
su mu polni organ i izvadili oči pod optužbom da je prije rata
kastrirao 300 srpske dijece. Poslije mjesec i 20 dana u logorima,
otišao sam iz Bosne sa konvojem izgnanika.
U Zagrebu, xxxxxxxx 1992.
{loadposition user18}
