Srpski zločini u BIH

Zvornik – zv004

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1967.
MJESTO ROĐENJA:                          Zvornik
PREBIVALIŠTE:                                             Divijci
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BROJ TELEFONA:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:                                       Republika BiH
NACIONALNOST:                                        Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z
Dana,
26.05.1992. Divić je morao da se iseli. Oni su dovezli autobuse i
krenuli prema Olovu preko Milića, Vlasenice i zaustavili se na Han
Pogledu prije Han Pijeska. Tu smo čekali da uspostave vezu sa našim u
Olovu i da se prebacimo tamo. Poslije dužeg čekanja, rekli su nam da se
vraćamo jer neće nas naši.
Prenoćili
smo u autobusima u Milićima i ujutro smo krenuli prema Zvorniku i pošli
za Tuzlu. Zaustavili su nas na Crnom Vrhu na njihovoj barikadi. Tu su
nam isto rekli da nas naši neće i vratili su nazad u Zvornik kod
stadiona. Nas muškarce (bilo je tu i maloljetnika) su izdvojili od žena
i djece i odveli u zgradu “Novog izvora” i zatvorili. Bilo nas je 173.
Drugi
dan je 11 ljudi odvedeno na pregled kuća, pa sutra drugih 11 i tako dok
ne bi pregledali sve kuće. Međutim, tih 11 ljudi se više nije vratilo.
Nas 162 smo prebačeni u Čelopek u Dom kulture. To je bilo 29.05.1992.
jedno 7 dana nas niko nije dirao, a onda su počeli dolaziti razne
vojvode od Niša, od Kraljeve itd. Prvo su tražili novac, marke, zlato,
dokumente su svima pokupili, poneko bi dobio po koji šamar. Ali kad se
je pojavio “Zoks i Major” bilo je dosta udaranja i prebijanja. Tražili
su neke ljude i oni koji su imali oružje, ali oni su u stvari tražili
marke. “Zoks” je odmah obilježio Almira Tuhčić (imao je samo 16 godina)
koji je morao u punom smislu riječi reći bar jednog koji je imao oružje.
Tukao
ga je kad god dođe. A onda je isveo Sulejmana Kapidžića i Ramu
Alihodžića da ih ubije da bi nama ostalima pokazao da se ne šali. Ja
nisam vidio da ih je ubio, ali ih od tada nema.
Sutradan
je izveden Nurija Hadžiavdić i Husein Hadžiavdić. Ujutro kad su nas
pustili u WC vidjeli smo dvije velike mrlje krvi pred WC-om i mislim da
su ubijeni.
Dana,
11.06.1992. je prvi put došao “Repić”, “Lopov”, “Pufta” i “Četnik” iz
Srebrenice. Izveli su očeve i sinove i popisali, onda je izdvojio neke
od njih: xxxx i sina mu xxxxxx, pa onda xxxxxx i xxxxx, sin od xxxx
brata (15 godina je imao) xxxxx, xxxx i sina mu xxxx, xxxxx, xxxxxx i
još neke i rekao im da se popnu na binu. Skinuli su se goli i jedan
drugom naizmjenično pušili k… .
Nas
ostale stjerao je u jedan ćošak i posjedali smo. Odatle su izdvojili
Zaima Perezovića i Sakiba Kapidžića i tukli ih dok se nisu
onesvijestili. (to su radili “Pufta”, “Lopov” i “Četnik”).
Za
to vrijeme “Repić” je uzeo pušku – malokalibarsku i uvijao. Zaima i
Sakiba je “Četnik” onako onesvješćene zaklao pred našim očima, a
“Repić” je tada ubio Fikreta Jahijagića, Hasana i Aliju Atlića. Šabana
Bikića je ranio, a “Četnik” ga je sa više udaraca u srce ubio. Ubijeni
su još taj dan, isto od “Repića”: Abdulaziz Tuhčić, Salih Hadžiavdić,
Hamzo Kuršumović, Damir Bikić (16 godina). Onda je naredio da se pokupe
leševi i natovare u kamion, za to su određeni: Hasan Halilović, Sead
Džihić, Husein Salihović, Nesib Okanović i Salih Zahirović. Oni su
otišli na kamionu i više se nisu vratili.
“Repić”
je tražio od nas da mu pričamo šta znamo o milicioneru iz Srebrenice
koji je radio u Zvorniku prije rata. Nadimak mu je Boban (po Bobanu
nogometašu, jer njega je Boban udario na utakmici Zvezda – Dinamo) i o
braći Žune iz Zvornika. Rekao je Mensuru Pezerović da će nas sve
pobiti. Svaki dan i noć su razne grupe dolazile i tukle nas. Tukli su
metalnim polugama, držalicama od krampe, pendrekom.
Više
ljudi je bilo ugruvanih i slomljenih, a Ejub Tuhičić je bio u komi 3
dana i umro je. Skidali su ljude gole i prinosili nož da sjeku polne
organe. Zulkarneju Efendiću su i odsjekli. To je uradio “Pufta” i
tjerao ga da pojede glavić. Enesu Čikarić su odsjekli uho, to je uradio
“Repić”. “Lopov” je one koji su pregledani i koji su sjedali na binu,
nožem probadao obje ruke i sjekao prste. Odsjekao je po jedan prst
Izetu Hadžiću i Adneanu Efendiću. Tjerali su xxxxxxx i xxxxxxx, xxxxxxx
i xxxxxxx (koji je imao padavicu) da jedan drugom polno opće puše i
gurali im pendrek u stražnjicu. Dolazili su po noći i do ujutro tukli,
maltretirali sve nas.
Negdje
15. – 16.06.1992. došli su “Zoks” i “Major” i još neki. “Zoks” je izveo
onog obilježenog (Almira Tuhčića) koji je morao pokazati na komšiju
Omera Okanović i rekao da je on imao PM 53 (prije toga je mali 16-
godišnji Almir Tuhčić tražio poklopac od konzerve da isječe vene, da se
ubije). Tad je “Zoks” izveo i Aliju Mustafić, Omer Okanović je pokušao
pobjeći, ali nije uspio. Ubili su ga kao i Aliju Mustafića, natovarili
ih u gepek i odvezli.
Za
nas se zauzeo jedan vodnik, komandir straže i više im nije dozvolio ući
i nije ih bilo dugo (“Repića” i njegove grupe). Dok su “Zoks” i “Major”
ušli još jednom negdje oko 20 i nekog 06.1992., tražili marke: 2 000DEM
i prevest će svakog ko ima tu lovu u Srbiju. Neki su se sami
prijavljivali, neki su bili ocinkani da imaju tu lovu. Nurija Bikić je
rekao da može nabaviti od jednog SRbina u Čelopeku. Oni su doveli odmah
tog čovjeka. Ne znam da li je dao ili ne, a “Major” je rekao “Zoksu”:
“Vozi ih u bolnicu nek ih previju, znaš gdje.” I više o njima ni traga
ni glasa.
E onda je
došao 27.06.1992. za vrijeme ručka oko 16:00 pojavio se sam “Repić” sa
automatskoj i dva okvira i pištoljem. Vrata su bila odključana da se
unese vode (to nas je i koštalo). Kako je ušao viknuo je: “Svi u stroj!
Dva po dva i pjesma, nećete da pričate o Bobanu!” i ispalio je metak u
Zulkarneja Efendića i ubio ga na mjestu. Ismail Kuršumović (duševni
bolesnik bio na Sokolcu u bolnici do rata) je sam izišao iz stroja i
“Repić” ga je ubio iz pištolje. Farida Hadžiavdića je ranio i pitao ga:
“Ti si ranjen?” On je rekao: “Jesam.” Tad je izvadio pištolj i ubio ga.
U okviru je imao i dum – dum metka. Takav metak je pogodio i Senada
Pezerović i raznio mu pola glave.
Okrenuo
je na rafalno. Tad je pobio: Ahmeta Alihodžić, Edina Kulin (on je igrom
slučaja bio s nama, a inače je iz Visokog), dalje su ubijeni: Semsudin
Džihić, Abdulah Atlić, Mustafa Kuljanin, Almir Tuhčić, za sat – dva su
od rana umrli: Benjamin Alihodžić, Abdurahman Halilović, Mujo Pašić.
Ranjeni su tad: Samir Pezerović, Nedžad Halilović, Hašim Kavazbašić,
Džemal Pašić, Mehmed Pašić, Edhem Džonlić, Idriz Kapidžić, Muriz,
Efram, Hasan Kuršumović, Ismail Topčić, Mirsad Džihić, Mujo Vilić,
Šaban i Samir Mustafić, Senad Atlić, Muharem Fejzlić i Hazir Vejzović.
Nama su bacili stražari prvu pomoć i neke praškove. Poslije dva dana
smo prebačeni u Zvornik.
(Ovo je bilo prije 27.06., negdje 22.-
23.06.1992. Odvedeni su Enes Džihić, poslije su odvedeni Sead Atlić
(“Lopov” ga obilježio, kaže mu: “Ti mi jedino ličiš na Srbina.” i nije
ga niko dirao). Ibrahim Halilović je obećao da će im dati pare i
trojisu braće vezane je odveo “Repić”: Smaila, Seada i Eniza Kapidžić.)
Dana,
29.06.1992. smo prebačeni u Zvornik nas 103, 20 je ostalo, a 83 su
15.06.1992. prebačeni u Batkoviće. U Zvorniku od rana zadobijenih
27.06.1992. umrli su: Muharem Fejzić i Hazir Vejzović. Nas niko više
nije tukao ni maltretirao. Dana 10.01.1993. su otišli u razmjenu u
Tuzlu (nije provjereno) svi ranjeni njih 15 i Enes Čikarić (bez uha) i
Adnan Efendić (bez prsta), samo sam ja ostao i xxxx 1993. sam prebačen
u Batkoviće sa ostalim koji su bili u Zvorniku.
U Zvorniku više nama zatvorenika, ali ih ima na Diviću (Hotel Vidikovac) i okolnim mjestima.

xxxx ožujak 1993.


{loadposition user18}

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button