Srpski zločini u BIH
Zvornik – zv003
PREZIME: xxxxx
IME: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1958.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: Šetići, Sapna, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BROJ OSOBNE ISKAZNICE:
DRŽAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman
IME: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1958.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: Šetići, Sapna, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BROJ OSOBNE ISKAZNICE:
DRŽAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Od
1. do 10. juna bio sam zatočenik u srpskom koncentracionom logoru u
Karakaju, smještenom u zgradi Tehničkog školskog centra. Zajedno sa
mnom bilo je još oko 700 zatočenika iz muslimanskih sela, Šetići,
Klisa, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Ćelišmani, Lupe, Bijeli Potok i
drugih.
Sve vrijeme
logorstva vlast je provodila nepodnošljivu represiju. Bili smo
smješteni u tijesnim prostorima, bez dovoljno zraka i vode. Više Ijudi
je umrlo zbog zagušenja. Tukli su nas rukama, kundacima od pušaka.
Ljudi su bili obliveni krvlju, mnogi se nakon toga nisu ni podigli.
Onda su nam naređivali da ih pokupimo i natovarimo na kamione, pa su ih
odvozili u nepoznatom pravcu. U prostorima je bilo zagušljivo i toplo.
Preko dvadeset Ijudi umrlo je zbog zagušenja, a među njima i Hrustan
Avdić, direktor Osnovne škole u Petkovcima.
Broj
Ijudi u logoru stalno se smanjivao. Kad bi došli po novu grupu uvijek
bi govorili da treba da idemo na Pale radi razmjene zarobljenika.
Međutim, tek što bi ih izveli, začula bi se rafalna paljba, jauci i
krkljanje ljudi.
Došao
je red i na mene. Sa mnom u grupi su bili Nurija Jašarević i Avdo
Jašarević iz Klise, te Sejdo Hasanović, Muradif Hasanović, Asim Hamzić,
Smajo Smajlović, Ramiz Sinanović i Osman Smailović ‑ svi iz Šetića.
Prislonili su nas uz zid i odmah zapucali. Prije toga uhvatio sam se za
ruku sa svojim rođakom xxxxxxx. Velikim čudom ostao sam živ, pritajivši
se među ubijenim komšijama. Kad su četnici otišli po novu grupu
zatočenika, ja sam se puzeći udaljio sa stratišta.
Do
mog izlaska iz logora ubijeno je oko 400 Ijudi. Pošto su i preostalih
tri stotine zatočenika do tada već prošli rnnoge faze mučenja sumnjam
da su ih ostavili da žive, jer bi bili svjedoci monstruoznih zločina.
Među koljačima bile su i komšije: Vlajko lvanović iz Petkovaca, bivši
serviser u poduzeću "Gorenje" i Božo Vidović, bivši odbornik Skupštine
općine Zvornik.
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom misijom ili sudom ako to bude zatraženo.
U Tuzli 18. lipnja 1992.
I S K A Z
Od
1. do 10. juna bio sam zatočenik u srpskom koncentracionom logoru u
Karakaju, smještenom u zgradi Tehničkog školskog centra. Zajedno sa
mnom bilo je još oko 700 zatočenika iz muslimanskih sela, Šetići,
Klisa, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Ćelišmani, Lupe, Bijeli Potok i
drugih.
Sve vrijeme
logorstva vlast je provodila nepodnošljivu represiju. Bili smo
smješteni u tijesnim prostorima, bez dovoljno zraka i vode. Više Ijudi
je umrlo zbog zagušenja. Tukli su nas rukama, kundacima od pušaka.
Ljudi su bili obliveni krvlju, mnogi se nakon toga nisu ni podigli.
Onda su nam naređivali da ih pokupimo i natovarimo na kamione, pa su ih
odvozili u nepoznatom pravcu. U prostorima je bilo zagušljivo i toplo.
Preko dvadeset Ijudi umrlo je zbog zagušenja, a među njima i Hrustan
Avdić, direktor Osnovne škole u Petkovcima.
Broj
Ijudi u logoru stalno se smanjivao. Kad bi došli po novu grupu uvijek
bi govorili da treba da idemo na Pale radi razmjene zarobljenika.
Međutim, tek što bi ih izveli, začula bi se rafalna paljba, jauci i
krkljanje ljudi.
Došao
je red i na mene. Sa mnom u grupi su bili Nurija Jašarević i Avdo
Jašarević iz Klise, te Sejdo Hasanović, Muradif Hasanović, Asim Hamzić,
Smajo Smajlović, Ramiz Sinanović i Osman Smailović ‑ svi iz Šetića.
Prislonili su nas uz zid i odmah zapucali. Prije toga uhvatio sam se za
ruku sa svojim rođakom xxxxxxx. Velikim čudom ostao sam živ, pritajivši
se među ubijenim komšijama. Kad su četnici otišli po novu grupu
zatočenika, ja sam se puzeći udaljio sa stratišta.
Do
mog izlaska iz logora ubijeno je oko 400 Ijudi. Pošto su i preostalih
tri stotine zatočenika do tada već prošli rnnoge faze mučenja sumnjam
da su ih ostavili da žive, jer bi bili svjedoci monstruoznih zločina.
Među koljačima bile su i komšije: Vlajko lvanović iz Petkovaca, bivši
serviser u poduzeću "Gorenje" i Božo Vidović, bivši odbornik Skupštine
općine Zvornik.
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom misijom ili sudom ako to bude zatraženo.
U Tuzli 18. lipnja 1992.
{loadposition user18}
