Zbog nas, da nam se ne ponovi

Kako se REKOM nikako ne smije shvatiti olako, izmedju ostalog, najbolje dokazuje izjava Nataše Kandić, ravnateljice srpske nevladine ogranizije Fond za humanirano pravo, te  jedne od stupova REKOM-a.

Prije neki dan, Nataš Kandić je izjavila kako će prikupljanje milijun potpisa za osnivanje REKOM-a trajati SVE DOK DRŽAVE BIVŠE JUGOSLAVIJE NE DONESU ODLUKU O FORMIRANJU KOMISIJE.

Ako ovo nije nasilje, onda doista ne znam što jeste.

Nije se do sada nikada dogodilo da skupljanje potpisa za bilo  što na ovom svijetu, traje tako dugo dok se ne skupi dovoljan broj potpisa. Koliko bi to trebalo biti, 10 godina, 20 godina, vječnost? Hoćemo li mi već odavno biti mrtvi i pokopani, a njihovi unuci će i dalje hodočastiti Hrvatskom i uvjeravati naše potomke u onu staru srpsku ‘Tko nas, bre, zavadi’ tražeći njihov potpis?

Sad pazite ovo: u Hrvatskoj gradjani imaju pravo na referendum o nekom pitanju tek ukoliko prikupe blizu pola milijuna potpisa (deset posto od ukupnog broja birača u RH, a svi znamo što su to birači u RH: živi, mrtvi, rodjeni, nerodjeni, odseljeni, doseljeni i tako nekoliko puta itd.) u roku koji nije duži od 15 dana. Tek nakon što se potpisi prikupe u tom roku, vlast može eventualno dozvoliti potpisnicima da se referendum o tom za njih očito važnom pitanju i održi. Ako se referendum i održi i ako se na isti odazove većina gradjana, to još uvijek ne obavezuje Vladu da postupi po rezultatima referenduma.

A što radi REKOM? Prvo, pokušava nametnuti svoje političko mišljenje Hrvatskoj temeljem prikupljanja potpisa na području stranih država, uključivo i one koje su Hrvatsku razarale, uništavale i pljačkale. Drugo, sam je sebi produžio rok za potpise na neodredjeno vrijeme, očito zbog toga što njihovu ušljivu inicijativu žele podržati tek malobrojni. Treće, uopće ne traži referendum, nego na temelju samo prikupljenih potpisa traži da Vlada donese odluku koja je ujedno i protuustavna.

Sad usporedimo dva scenarija: prvi, vezan uz potpise koji su se prikupljali u svezi Zakona o radu gdje je više od 800.000 hrvatskih gradjana dalo potpis u roku od 15 dana bez ikakvih posebnih uloženih financijskih sredstava, a Vlada se nije udostojila čak ni raspisati referendum, i drugi, vezan uz potpise u svezi Rekoma gdje će hrpa transjugoslavenskih marginalaca podmazanih milijunima i milijunima eura podrijetla iz drugih država eventualno za par mjeseci skupiti 100.000 potpisa u Hrvatskoj što u smislu legitimnosti ne predstavlja ama baš ništa (pa toliko u Hrvatskoj ima četnika i članova njihovih obitelji), nakon kojeg hrvatska Vlada donosi odluku o prihvaćanju njihovih zahtjeva?

Netko je tu očito ozbiljno poremećen. Ako ta šarada od inicijative uspije, što možemo slijedeće očekivati? Kinesko-hrvatsku inicijativu za besplatno ljetovanje na Jadranu, koja je sama sebi dala za cilj da skupi milijun potpisa na području Kine i Hrvatske i onda ultimativno od hrvatske Vlade zatraži da osigura besplatno ljetovanje svim Kinezima i Hrvatima na Jadranu?

Nadalje, ja doista nikako ne mogu shvatiti kako to da ljudima koji su bili žrtve agresora, taj isti agresor, preko neke organizacije koja je po meni sve, samo ne hrvatska, ide objašnjavati kako u biti agresor nije ni postojao.

To bi bilo isto kao da je nakon WW2 Njemačka saveznicima objašnjavala kako rata zapravo nije ni bilo u pravom smislu te riječi, te kako su i saveznici jednako krivi za taj rat.  Još gore. Isto kao da je Njemačka tražila hapšenje i osudjivanje savezničkih vojnika, zato što su se usudili braniti od njemačke agresije i pri tome, naravno, ubili kojeg Nijemca.

Jesmo li svi mi žrtve masovne halucinacije kada se prisjećamo Domovinskog rata? Jesmo li izmislili one jugočetničke horde, ona spaljena sela i gradove, one masovne grobnice, klanja i silovanja?

Jesmo li pomiješali teritorij na kojemu se taj rat vodio, pa smo krivo uvjereni kako se vodio u Hrvatskoj, a zapravo su stradavali srpski gradovi i srpsko tlo?

Hoće li nam REKOM objasniti kako se sve to zapravo nije dogadjalo, nego smo se, eto, malo porječkali sa susjedima, podjednako smo krivi, pa trebamo skupa sjesti, to priznati i prebrojiti žrtve i ‘žrtve’ skupa.

Ja osobno nikada neću pristati na ovakvu podvalu. A ne bi smio ni hrvatski narod.

Jer, dopustiti da nam istinu o Domovinskom ratu pišu oni koji nisu u njemu učestvovali, oni koji su se nadali kako ćemo izgubiti, oni koji su dio zemlje koja je izvršila agresiju na sve nas, po meni je izdaja bez premca.

Izdaja svih onih koji su dali svoje živote kako nam danas ne bi četnička jugočizma bila na glavi. Izdaja onih koji su ostali iza njih, djece, udovica, roditelja koji nikada neće skinuti crninu. Izdaja svojih suboraca. Izdaja svake hrvatske žrtve od strane srpske agresije.

U konačnici, izdaja hrvatske hrabrosti i hrvatskog srca, jer je Hrvatska na tome stvorena i na tome obranjena.

Srbija i antihrvatske snage pisale su nam povijest pola stoljeća. Dok sve nije završilo u krvi. Našoj, hrvatskoj krvi.

I zato, NE Rekom-u!

Zbog nas, da nam se ne ponovi.

Diana Majhen