Zašto nestaje slobodna i neovisna Hrvatska?
Često se, razgovarajući sa prijateljima, dotaknemo teme usporedbe ex Jugoslavije i Hrvatske. Zločinačka komunistička tvorevina trajala je skoro pola stoljeća i sve do njenog konačnog raspada, početkom Domovinskog rata, ostala je postojana u svemu što je provodila. Od osnutka pa do kraja, vrijedili su isti zakoni, štovale se iste ‘vrijednosti’ i postupalo na isti način. Jugoslavija, stvorena nakon WW2, ista je Jugoslavija koja se raspala 1990, nepromijenjena u bilo čemu bitnom. Čak je i posljednji čin ex Jugoslavije identičan onom prvom: ‘Antifašisti’ sa crvenim petokrakama koji na sve strane ubijaju djecu, žene i starce, koji siluju i pale zemlju kojom prodju i uništavaju sve tragove kulturne baštine Hrvata.
S druge pak strane, Hrvatska, ona za koju se borilo i umiralo, nestala je a da se nismo stigli ni okrenuti. Hrvatska se munjevitom brzinom pretvorila u neku blažu varijantu upravo te iste Jugoslavije, u kojoj i danas caruje bratstvo i jedinstvo a Hrvati su gradjani drugog reda. I vjerujem kako nije daleko dan kada će nas, državotvorne Hrvate, zatvarati upravo radi našeg domoljublja, radi izgovorene ili napisane riječi koja se neće slagati sa ideologijom partije koja već godinama vlada Hrvatskom, bilo da se radi o HDZ-u ili SDP-u.
Kako je to moguće?
Većina ljudi s kojima razgovaram smatra kako je uzrok jedan: Dok su oni koji su htjeli Hrvatsku ratovali i borili se za nju, oni koji ju nisu htjeli zauzimali su sve bitne funkcije u državi. Zaogrnuti lažnim i privremenim plaštom hrvatstva, infiltrirali su se u sve rukovodeće pozicije u državi, a poglavito u politici, te nakon rata jednostavno nastavili provoditi politiku koja im je bila tako draga u jedinoj državi koju su ikada imali, Jugoslaviji.
Ne sporim kako tu ima istine, ali mislim kako je to posljedica, a ne uzrok. Uzrok leži u nečemu što je učinjeno prije puno, puno godina, a što nikada nije nazvano svojim pravim imenom:
U Jugoslaviji je u biti 50 godina drmala vojna vlast. I to je razlog zašto je Jugoslavija toliko dugo i opstala.
Kada su skinuli uniforme, ‘antifašisti’ nikome nisu predali vlast, nego su ju preuzeli i nastavili provoditi svoje ideje, svoje vizije, ali to je u biti bila isključivo vojna vlast, jer za civile u toj vladi nikada nije bilo mjesta.
Jeste da su ‘antifašisti’ bili u odjelima i predstavljali se civilima, ali su bili sve, samo ne civili. Nije bilo šanse da netko, tko nije bio u partizanima, zauzme bilo kakvu iole bitnu funkciju. Dapače, bili su podijeljeni na prvoborce i borce, nešto slično tome kada bi se mi sada podijelili na dragovoljce i mobilizirane. Prvoborci su bili ti koji su imali najvišu vlast u rukama, pa se išlo na niže. Ali uvijek i isključivo ta je podjela bila izmedju njih samih.
Iz uniformi, uskočili su ravno na sva čelna mjesta u državi i nikada se nisu sa njih maknuli. Ako to nije vojna vlast, onda ne znam što jeste.
Sad, uzmimo za primjer da su naši branitelji, odmah nakon rata, skinuli uniforme i zauzeli sve državničke funkcije, od mjesta predsjednika države do mjesta predsjednika vlade. Zamislite da su branitelji u svim ministarstvima, da u Saboru ne smije sjediti nitko tko nije bio branitelj.
I da se to uradilo prije nego su isti ti jugovići uspjeli razjediniti branitelje raznoraznim udrugama i interesnim skupinama, dok je još bilo svježe pamćenje na to kako se borilo rame uz rame, kako su se čuvala ledja i kako je cilj bio samo jedan jedini, svima istovjetan: Slobodna hrvatska država.
Takva bi Hrvatska trajala vječno.
Često nam jugonostalgičarski pisci, kojih su na žalost prepuni mediji, govore o ‘antifašizmu’ i vrše usporedbe sa Domovinskim ratom i ‘antifašističkom’ borbom u WW2. Kao prvo, treba se naglasiti kako je kod nas antifašizam imao posve drugo značenje od značenja antifašizma drugdje u svijetu. A napose, kad nas već ispiru tim ‘antifašizmom’ treba se naglasiti i kako se hrvatski branitelji niti jedne jedine sekunde nisu poveli za ‘antifašistima’.
Da jesu, danas bi Hrvatska bila prepuna neobilježenih grobnica u kojima bi počivali svi koji bi se usudili progovoriti jednu riječ sa negativnom konotacijom o Domovinskom ratu i braniteljima. Samo bi oni sretniji završili na dugogodišnjem zatvoru u nekim neljudskim uvjetima, bez da bi itko smio i pitati za njih.
Hrvatski su branitelji, za razliku od ‘antifašista’, obranili zemlju časno. Odradili su to pošteno, dostojanstveno i ljudski. I isti čas nakon što je Hrvatska bila slobodna, predali su zemlju koju su stvorili u ruke civila, od kojih su većina u biti bili dezerteri, što dokazuje kako im nikakva želja za vlašću nikada nije bila predmetom želja, nego samo slobodna i neovisna hrvatska država.
Nisu, poput Titovih ‘antifašista’ nastavili vladati ubijajući sve pred sobom ako ih je imalo ugrožavalo, ili razmišljalo drugačije od njih. Vojska koja je stvorila zemlju povukla se misleći kako je odradila svoj posao.
I izgubila tu istu zemlju vrlo brzo nakon što stvorena, skupa sa svim državotvornim Hrvatima i Hrvaticama koji su ju sanjali desetljećima.
Ništa nismo naučili od neprijatelja.
Diana Majhen
