- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini RH

Zadarska zupanija – ZD 0034

 

 

PU ZADARSKO – KNINSKA

ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

Zadar, xxxxx.1995. godine

U R E D O V N A      B I LJ EŠ K A

Sastavljena u prostorijama PU zadarsko- kninske povodom obavljenog informativnog razgovora s xxxxxxxxxx, sinom pok. xxxxxx, rođen xxxx.1952. godine u xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, s privremenim prebivalištem u Zadru u ulici xxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvat, oženjen, otac troje djece, po zanimanju službenik, uposlen u xxxxxxxxxxxxx.

Razgovor je vođen na okolnosti fizičkog zlostavljanja i progona sa njegovih vjekovnih obitavališta što su nad njim napravili pripadnici četničkih oružanih postrojba BRANKO BOTA, sin pok. Petra i SAVA ŠARIĆ, koji je s tim u svezi dao slijedeće obavijesti :

Da je dana 24. studenog 1991. godine u noćnim satima u dvorištu njegove kuće u xxxxxxxxxxxx dok je spavao u svojoj kući odjedanput čuo zvuk traktora, a nakon toga začula se pucnjava i zvanje ”xxxxxxxxx”. Želeći saznati što se događa, xxxxx se je ustao, otvorio vrata i na dvorištu ugledao BRANKA BOTU, sina Petra, koji je ruci imao puškostrojnicu, SAVU ŠARIĆA, koji je imao u ruci automatsku pušku i jednog mladog momka po prezimenu VITAS, starog od 16-17 godina. Oružje su držali u ruci upereno prema kući. Nakon što je xxxxxxxx otvorio vrata, naprijed rečeni su odmah ušli u kuću te bez naloga izvršili pretragu kuće. Tijekom pretrage doma xxxxxxxx su na razno razne načine maltretirali i tukli hoteći na taj način njega primorati da im kaže gdje je sakrio veliku svotu DM, što su pretpostavljali da ima. Vidjevši da će još gore proći ako im ne pokaže barem dio DM, xxxxxxx im je pokazao gdje se nalazi 1500 DM, što su oni uzeli, te su još uzeli color televizor nepoznate marke, ideo, lovačku pušku, a potom su iz garaže odvezli automobil marke ‘xxxxxxxxxxxx’, reg. ozn. Broja xxxxxxxxxxx. Sve stvari su uzeli bez potvrde, govoreći mu što čeka što ne ide iz ”njihove države” te ako ga opet tamo nađu da će biti svašta.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Drugi dan su kod xxxxxxxxxx navratili njegovi sumještani xxxxxxxxxxxxxx i xxxxxxxxxxx i kad su saznali za događaj prijavili su da tzv. ”miliciji”. Za nekoliko sati istog dana iz Benkovca je došao tzv. policajac Nikola Milanko i Obavio ”očevid”.

Poslije ovog događaja xxxxxxxx više nije smio boraviti u svojoj kući. Spavao je po svinjcima i kokošinjcima, a nerjetko i pod vedrim nebom i to na velikoj hladnoći. PO danu bi se oprezno došuljao da kod kuće uzme nešto suhe hrane, a potom bi opet potražio sklonište . Gotovo svake noći četnici su dolazili u njegovu kuću tražeći ga i kako ga ne bi našli pucali bi po kući i to sve dotle (nečitko).

xxxxxxxx je živeći nekoliko mjeseci u nečovječnim uvjetima, malaksao, više nije mogao izdržati, odlučio je potražiti od tamošnje tzv. policije da mu omogući odlazak u Zadar, a ako ne može to da ga onda likvidiraju jer da je kod njega ovakvo nečovječno postupnje od strane četnika dovelo do toga da mu jedino smrt može skratiti muke.

Nedugo zatim tzv. lokalne vlasti u Benkovcu omogućile su svim mještanima Benkovačkog Perušića da mogu proći na slobodni prostor RH, što je i xxxxxxxx spasilo da je sačuvao živu glavu.

BILJEŠKU SAČINIO

Mirko Lukic

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxx            (prezime i ime)

Sastavljen dana    xxxx. 1993. godine.

U         Županijskom               sudu u                         Zadru

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

Istražni sudac :  Antun Klišmanić                                          NIKOLA MUNJES

Zapisničar : Stanka Grginović           zbog krivičnog djela

120. st. 1. OKZRH

Početak u 9,00 sati.

Utvrđuje se da su pristupili :

ODO  tužitelj   nitko

(Ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog suradnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :

Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxx pok. xxxxxxxx

Zanimanje i boravište : umirovljenik, xxxxxxxxxxxx

Mjesto rođenja

I godina starosti : Perušić, Benkovački, xxxxxxxxxx

Odnos s okrivljenim

I oštećenim : nesrodan

Svjedok je upozoren da u smislu članka 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :

Svjedok se upozorava na dužnost kazivanja istine po čl. 221. st. 2. 219. ZKP pa izjavljuje :

Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa izjavljuje :

Sjećam se toga dana , bio je 22. rujna 1991. godina, više nas mještana radilo je na seoskom putu. Kada smo završili posao za taj dan, ručali smo, ja i moj rođak xxxxx zajedno sa drugim rođacima pa smo onda otišli kući. Negdje oko 13,00 ili 14,00 sati dok sam ja bio u mojoj kući, čuo sam da me netko zove, i kada sam ja pogledao kroz prozor sa kata moje kuće, vidio sam da mi je kuća opkoljena i da vire puščane cijevi prema mojoj kući prema prozoru. Zvali su me da spustim se dolje i da dođem ispred dućana – ja sam u mojoj kući imao prodavaonu sa razno robom, onda su me pitali gdje mi je brašno, jer da sam ja navodno posredstvom mog rođaka xxxxxxx za MUP – Hrvatske prodao ovima oko 2,5 tona brašna. Ja sam im objašnjavao da ja nikome nisam ništa prodao, pa su oni tražili ključ da prekontroliraju što imam trgovini i sl. a onaj koji je ostao sa mnom da čuva cijelo vrijeme me udarao i ispitivao o brašnu.

Ja nisam siguran da li je njih bilo ukupno troje ili četvero, međutim ja te ljude nisam poznavao, a ne sjećam se da sam ikada ikoga od njih vidio. Inače cijeli svoj život ja sam živio ja sam živio u mjestu Perušiću i iz tog mjesta oni sigurno nisu bili, a dali su iz nekih drugih mjesta to ne znam. Uglavnom ti ljudi su mi stavili lisice na ruke i dovezli me do auta koje je od moje kuće bilo udaljeno možda oko 1 km, i u tom autu ja sam zatekao mog rođak xxxxxxxxx koji je bio vezan. Ovo vozilo je bilo vojno, na svom sanduku je imao sa obje strane klupe. Jedan od četnika koje sam zatekao kod tog auta, dok smo se vozili sjedio je xxxxxxx s desne strane, i u jednom trenutku je rekao ”da kušam ustašku krv”. Uzeo je nož i ja sam mu rekao ”što radiš od pravednog čovjeka”, u tom trenutku mislio sam da će taj xxxxxx zaklati. Kad sam ja to rekao drugi četnik koji je bio također sa mnom na sanduku tog vozila me udario sa automatom u prsa, i od tog udarca imam i dan danas ožiljak na prsima sa desne strane. Tada je ovaj prvi četnik xxxxxxx u dva navrata ubo s nožem u vrat i to sa stražnje strane, i ja sam onda vidio da je prstom otrao krv s noža, a onda tu krv polizao sa svog prsta. Taj nož je bio kraći vojnički bajunet, i on je xxxxxxxx uboo sa oštricom u vrat.

Ja ne znam tko je taj čovjek koji je to radio, nikada ga nisam vidio, samo znam da je još govorio da ustaše i zmije treba tući u glavu. Mi smo bili te zgode odvedeni u Policijsku postaju u Benkovcu, gdje su nas ispitivali, tukli su nas, a znam da nas je ispitivao jedan njihov milicajac po imenu – prezimenu Uzelac star oko 40 godina, kojemu ne znam imena ali znam da mu je otac Branko, nekadašnji trgovac i znam da mu je otac umro. Također me je kratko ispitivao i komandir milicije Zelembaba, kojemu također ne znam ime, a onda su nas tog istog dana navečer mene i xxxxxxxxx pustili da idemo kući.

Ja nažalost ne znam ime osobu koja je xxxxxxxx bola nožem niti osobe kojje su mene tukle.

Drugo nemam što izjaviti.

Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.

Dovršeno u 9,45 sati.

ZAPISNIČAR                                     SVJEDOK                               ISTRAŽNI SUDAC

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                            K. 36/95

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dubravka Krpine, kao predsjednika vijeća, Milivoja Lasana, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Jerolima Šimunića, Nenada Bulića i Željka Čuline, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ljiljane Gulan, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-opt. Nikole Munjesa i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 120.st.1. OKZ RH, povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995.godine i optužnice broj KT-14/95 od 27. lipnja 1995.godine, nakon održane glavne javne rasprave dana 9. listopada 1995.godine u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti njihovog branitelja Drage Tolića, odvjetnika iz Zadra, te zamjenika Okružnog državnog odvjetnika Mate Dorčića, dana 9. listopada 1995.godine,

P r e s u d i o   j e

I-opt. NIKOLA MUNJES sin Nikole, rođen 7. studenog 1968.g. u Korlatu, ranije općina Benkovac, gdje je i nastanjen, Srbin, državljanin Republike Hrvatske,

II-opt. BRANKO BOTA sin Petra, rođen 10. srpnja 1965.g. u Benkovcu, nastanjen u Kolarini, sada općina Lišane Ostrovačke, Srbin, državljanin Republike I1rvatske i

III-opt. SAVO ŠARIĆ sin Ljubomira, rođen 1. siječnja 1949.g. u Kolarini, sada općina Lišane Ostrovačke, gdje je i nastanjen, Srbin, državljanin Republike Hrvatske,

k r i v i    s u

i to:

I-opt. Nikola Munjes

1. što je dana 22. rujna 1991.godine u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnik milicije tzv.”Republike Srpske Krajine” – slijedeći na privremeno zaposjednutom području Hrvatske srpsku politiku – sudjelujući, zajedno s više drugih pripadnika iste milicije u prijetnjama i fizičkom zlostavljanju mještana hrvatske nacionalnosti, protivno čl.3. st.1. a 1 c Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, prihvaćene u Ženevi 1949.godine i čl.4. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba (Protokol III), prilikom susreta s xxxxxxxxxxxxxx, rođenim xxxxxxxx.g., kojeg su zajedno s xxxxxxxxx, rođenim xxxxxxxxxx.g., vodili u “Stanicu milicije Benkovac” zbog sumnje da surađuje s HV, bez ikakvog povoda xxxxxxxxx stao tući nogama i kundakom puške, a potom ga ugrizao za vrat govoreći da će se napiti ustaške krvi, pa mu je zatim vojničkim bajunetom zarezao vrat i pio krv, te ga nastavio udarati kundakom po glavi, a kada je xxxxxxxx prigovorio takvom postupanju, rekavši da će ubiti pravedna čovjeka, kazao xxxxxxxxx da se ustaše i zmije mogu samo tako uništiti, pa je potom jedan od prisutnih pripadnika iste grupe i njega s cijevi puške udario u predio prsiju,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba, pri vršenju osobnog napada na pojedine civilne osobe, mučio, nečovječno postupao, te primjenjivao mjere terora prema civilnim osobama,

II-opt. Banko Bota i III-opt. Savo Šarić

2. što su dana 24. studenog 1991.g. u Perušiću kod Benkovca, kao pripadnici milicije tzv. “Republike Srpske Krajine”, tijekom oružanog sukoba između srpskih odmetničkih bandi i oružanih snaga Republike Hrvatske, prihvaćajući na privremeno zaposjednutom području velikosrpsku politiku, protivno čl.3.toč.1.c Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, prihvaćenu u Ženevi 1949.g., kao i protivno čl.4. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti ne međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), zajedno s još jednim pripadnikom iste postrojbe, sudjelujući u prijetnjama i fizičkom zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, ušli nasilno u kuću xxxxxxxxx naoružani mitraljezima, te ovoga počeli maltretirati i tući, pa mu pronašli i uzeli iznos od 1100 DEM i 1.800.000 dinara, zatim video rekorder, glazbenu liniju, lovačku pušku, kožnu jaknu i druge predmete, te mu razbili televizor, dok su iz garaže uzeli osobni automobil “xxxxxxxxxx” u kojeg su ukrcali i odvezli sve rečene stvari,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupali i primjenjivali mjere terora prema civilnom stanovništvu,

čime su optuženici počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1. OKZ RH, pa se po čl. 120.st.1. OKZ RH

o s u đ u j u

i to:

I – opt. NIKOLA MUNJES na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina,

II – opt. BRANKO BOTA i III-opt. SAVO ŠARIC svaki na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina,

Po čl.90. ZKP dužni su optuženici solidarno naknaditi trošak zastupanja branitelja po službenoj dužnosti ti iznosu od 880,00 (osamsto osamdeset) kuna i svaki platiti ovom sudu paušalni iznos od 1.000,00 (tisuću) kuna.

Obrazloženje

Okružno državno odvjetništvo u Zadru optužnicom broj KT-9/95 od 27. lipnja 1995. godine optužilo je pred ovim sudom I-opt. Nikolu Munjesa, a optužnicom broj KT-14/95 od 27. lipnja 1995. godine II-opt. Branka Botu i III-opt. Savu Šarića zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, koja su djela činjenično opisana u izreci presude.

Kako optuženici nisu dostižni organima vlasti Republike Hrvatske, zbog čega nisu ni ispitani u istrazi, sud je na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem broj Kv.176/95 od 2. listopada 1995.godine odlučio da im se sudi u odsutnosti.

U dokaznom postupku kao svjedoci saslušani su xxxxxxxx i xxxxxxxxxxx.

Saslušan u istrazi u odnosu na djelo pod 1. izreke presude oštećenik xxxxxx iskazao je da je kritičnog dana radio na seoskom putu, a oko 17,00 sati da je otišao telefonirati u Perušić Donji. Na povratku u polju da ga je sačekala grupa od 18 naoružanih četnika. Među ovima da je bio i opt. Nikola Munjes koji je tu grupu vodio. Kada su ga uhvatili da su ga tukli puškama, a zatim da su mu vezali ruke i odveli ga do nekog land rovera. Nakon kratkog vremena da su doveli njegovog rođaka xxxxxxxxx i tim land roverom uputili se prema Benkovcu. Dok su sjedili u “Sanduku” vozila opt. Munjes da ga je pokušao ugristi za vrat, pa kako nije uspio rasparati mu kožu i pustiti krv, da je iz čizme izvadio bajunet i zarezao mu vrat otraga. Pri tome da je govorio da se hoće napiti ustaške krvi. Ovo da mu je radio iza leđa, sa stražnje strane vrata, tako da on i nije vidio što mu radi, međutim da je osjetio da mu nešto radi po vratu i da mu pije krv. Opt. Nikola Munjes da mu je bio s desne strane, a jedan drugi četnik koji je bio ispred njega da ga je drža6 rukama za kosu i spustio mu glavu prema koljenima i u tom trenutku opt. Munjes da ga je uboo po vratu i pio ili lizao krv, više da i ne zna što je ovaj zapravo radio. U svakom slučaju zna da ga je boo nožem nakon što mu nije mogao pregristi vrat, a potom da je osjetio kako ga je zarezao po vratu. xxxxxxxxx da je tada nešto rekao i potom da su i njega tukli. Za cijelo vrijeme puta, do dolaska u Benkovac, da su ga udarali kundacima. U Benkovcu da ga je tukao jedan milicajac koji se preziva Žeželj. Tu istu večer, nakon što su njega i xxxxxxxx dobro izmlatili, da su ih vratili natrag u Perušić (31).

U odnosu na isto djelo, na glavnoj raspravi, svjedok xxxxxxxxxx iskazao je da ga je upravo opt. Nikola Munjes tijekom vožnje od Benkovca.-više puta udario rukom po vratu i glavi, a u trenutku dok ga je jedan držao za kosu da ga je i zarezao nožem. Pretpostavlja da mu je nanio rezne, a ne ubodne, rane. Jedna od ozljeda da je bila manja, druga da je bila veća, a košulja da mu je bila potpuno krvava. Zadobio da je i povredu lijeve arkade i od tog udarca da mu je ostao trag.

Grupa koju je predvodio opt. Munjes da je očito smatrala da su on i svjedok xxxxxxxxxxx utjecajniji u mjestu, pa da su oni zbog toga bili metom njihovog napada. Njega da su ispitivali u milicijskoj stanici u Benkovcu, a teretili su ga da je zajedno sa svjedokom xxxxxxxxxx organizirao nabavku brašna za postrojbe MUP-a i da je to brašno prevezeno u Biograd. Teretili su ga da je kod njega pretragom pronađeno neko oružje, pa i specijalno, što sve da nije bila istina.

Kada je njega opt. Munjes povrijedio nožem, zarezao ga, svjedok xxxxxxxxxx da je reagirao i tada da je ovoga netko udario s cijevi puške u prsa. Zaključuje da to nije bio optuženik, već da je to bio netko drugi. To zaključuje po tome što se sve ovo događalo u jednom trenutku, pa da optuženik nije ni mogao u tom času nanijeti udarac svjedoku xxxxxxx.(42-43).

Svjedok je dalje iskazao da je opt. Munjesa poznavao samo iz viđenja, a jedno vrijeme da je mislio da se on preziva Cupač. Kasnije da je od brata saznao kako se optuženik zove, a jedno vrijeme da je njegov brat radio s optuženikom. Inače, opt. Nikolu Munjesa da poznaje od 16. rujna 1991.g. kada je on kao vođa grupe skupljao po Benkovcu Hrvate i to kako bi ih kasnije razmijenio za jednog Končarevića, za kojeg misli da je bio šef milicije u Karinu, a koji je u to vrijeme bio zarobljen od strane HV. I on sam da je bio jedan od tih zarobljenih Hrvata u Benkovcu koji su poslužili za razmjenu tog Končarevića.

U odnosu na djelo pod toč.2. izreke svjedok xxxxxxxxxx iskazao je u istrazi da je kritične noći, 24. studenog 1991.g., čuo nekakvu pucnjavu, lupanje po vratima i pozive da otvori. Ka­da je otvorio vrata da je vidio II-opt. Branka Botu, III-opt. Savu Šarića i još jednog mladića starog oko 17 godina. Sva troji­ca da su bili naoružani mitraljezima. Odmah da su ga počeli tući, a zatim počeli pretraživati kuću i našli 1.100 DEM, 1.800,000 dinara, koji novac da su uzeli. Uzeli da su mu i video rekorder, jednu glazbenu liniju, lovačku pušku, nešto zlatnine, kožnu jaknu i druge predmete, te da su mu razbili televizor. Sve ove stvari da su ukrcali u njegov osobni automobil marke “xxxxxx” i napustili kuću. Navedena trojica da su došli u kuću kritične noći oko 23,00 sata, a da su otišli oko 2,00 sata. Mislio je da se ovi više neće vratiti, međutim, kako su oni vozilom sletili s ceste, ponovno da su se vratili i to II-opt. Bota i onaj mladić, da su ga ponovno počeli tući i maltretirati, sve negdje do 4,30 sata u jutro, nakon čega da su otišli(11).

Saslušan na glavnoj raspravi svjedok xxxxxxxx ponovio je svoj iskaz iz istrage. Naveo je da su mu pomenuta trojica prijetili, više puta uperili mitraljez prema njemu, govorili mu da može ostati u Perušiću pod uvjetom ako se javi u srpsku gardu. Po kući da su sve ispreturali, a novac da su našli i uzeli ga. Prijetili da su mu i nožem, govorili da će mu odsjeći nos i drugo. Te prigode da su i pucali u njegovu kuću i to iznad ulaznih vrata kuće. II-opt. Branko Bota da je na sebi imao martićevu uniformu, III-opt. Savo Šarić da je bio obučen u SNB uniformu, a onaj treći da je bio u civilnom odijelu. Optuženike da je dobro poznavao, a za onog trećeg da misli da se preziva Vitas. Nakon što su uzeli navedene predmete i napustili kuću da su kolima sletili izvan ceste, da su se kod njega vratili opt. Bota i onaj Vitas. Šarić da se nije vratio, a navodno je bio povrijeđen te prigode.

U odnosu na djelo pod 1. izreke presude svjedok xxxxxxxxx iskazao je u istrazi da se je nalazio u svojoj kući i čuo kako ga netko zove. Kada je pogledao kroz prozor vidio je da mu je kuća opkoljena i da vire puščane cijevi prema kući. Tražili su od njega da izađe pred kuću i kada je to učinio pitali su ga gdje mu je brašno, jer da je navodno posredstvom svog rođaka xxxxxxxxxxxx za hrvatski MUP prodavao brašno i to oko 2,5 tona. Objašnjavao im je da nikome ništa nije prodao. Ove ljude, a misli da ih je bilo trojica ili četvorica, da nije poznavao, da se ne sijeća da ih je ikada prije vidio. Stavili su mu lisice na ruke i Odvezli ga do auta, a u tom vozilu da je zatekao xxxxxxxx koji je bio vezan. Dok su se vozili jedan od četnika, koji je sjedio xxxxxxxx s desne strane, da je u jednom trenutku rekao ”da kuša ustaške krvi”.Uzeo je, nož i tada da je on rekao: ”Što radiš od pravednog čovjeka”. Kada je on to rekao ‘jedan drugi četnik ,koji je također bio u vozilu da ga je udario sa automatskom puškom u prsa i od tog udarca da – i danas ima ožiljak na prsima. Tada da je onaj prvi četnik xxxxxxxx u dva navrata uboo nožem u vrat i to sa stražnje strane. Vidio je da je ovaj prstom otrao krv s noža i onda tu krv polizao sa svog prsta. Nož da je bio kraći, vojnički bajunet i ovaj da je xxxxxxxx uboo s oštricom u vrat. Inače da ne pozna tog čovjeka, samo zna da je još govorio da ustaše i zmije treba tući po glavi. U Benkovcu da su ih ispitivali, da su ih tukli, a istog dana na večer njega i xxxxxxx da -su pustili kući.(29).

Na glavnoj raspravi svjedok je ponovio svoj iskaz iz istrage. Naveo je da njega nije udario onaj koji je xxxxxxxxx nožem zarezao po vratu, da ga je udario jedan drugi i to s cijevi puške u predio prsiju. Ovaj da ga je udario u trenutku kada je on reagirao, kada je rekao da će ubiti pravednog čovjeka. Inače, njega da opt. Munjes nije ni jednom udario, da mu se nije ni obraćao.

Na pitanje zbog čega su njih dvojica bili meta ovih srbočetnika, svjedok xxxxxxxxxx iskazao, je, da on misli da je to bilo zbog toga što su njih dvojica u mjestu, u Perušiću, uživali određeno povjerenje ljudi. Svjedoku xxxxxxxxxxx da su pripisivali da je on bio organizator oko ovog brašna. On da je očito bio na meti zbog toga što je spadao u pismenije ljude u mjestu, a u to vrijeme da je radio u banci u Benkovcu(42).

Ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, posebno iskaza oštećenika xxxxxxxxx, čiji je iskaz u odnosu na djelo pod 1. potvrđen iskazom svjedoka  xxxxxxxxx, sud je zaključio da su se kritični događaji odigrali na način utvrđen u izreci presude. Naime, svjedok xxxxxxx iskazao je da je za I-opt. Munjesa mislio da se on drugačije zove, da se preziva Cupač, a nakon kritičnog događaja da je od brata saznao kako se I-optuženik zove. Svjedok xxxxxxxxxx iskazao je da on opt. Munjesa nije poznavao kao ni ostale koji su bili s navedenim optuženikom.

To što je oštećenik xxxxxxxxx iskazao da je poznavao II i III optuženika, da je godinama s opt. Šarićem išao u “rezervu”, da pozna opt. Branka Botu koji je u 6. mjesecu 1991.godine nosio uniformu i dovozio oružje po okolnim mjestima, što sud prihvaća istinitim, samo po sebi nije razlog da oštećenik neosnovano tereti optuženike. Naime, kada je u odnosu na djelo pod 1. iskaz xxxxxxxx potvrđen iskazom svjedoka xxxxxxxxx, a oštećenik nije poznavao opt. Nikolu Munjesa, vidio ga je jedanput i to nekoliko dana prije kritičnog događaja, nije znao kako se on zove, sud je u cijelosti prihvatio da je oštećenik pred sudom rekao istinu, pa tako i u odnosu na djelo pod toč. 2. izreke presude. U ocjeni iskaza svjedoka xxxxxxxxx, koji je proživio teške trenutke u srbočetničkom okruženju, karakteristično je kada on na glavnoj raspravi izjavljuje da su mu u međuvremenu odnesene i druge stvari iz kuće, pa kako mu kuća nije srušena da je sretan što mu je ostalo i ono što je u kući zatekao. Svjedok xxxxxxx, staloženo i bez emocija, gotovo rezignirano, bez da je ispoljio i najmanji revolt ili mržnju prema počiniteljima djela, dao je svoj iskaz pred sudom u kojem on događaj u istrazi i na glavnoj raspravi identično prikazuje, pa mu je sud vjerovao i slijedom toga utvrdio činjenično stanje koje je konstatirano u izreci presude.

Utvrdivši navedene činjenice postavilo se je pitanje da li su se u ponašanju optuženih stekla bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 120.st.1. OKZ RH ili se pak radi o drugom krivičnom djelu, posebno u odnosu na II-opt. Botu i III-opt. Šarića za koje branitelj u završnoj riječi zastupa tezu da se ne radi o navedenom djelu, već o krivičnom djelu razbojništva iz čl. 127. KZ RH.

Krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH čini – pored ostalog – tko za vrijeme oružanog sukoba izvrši napad na civilno stanovništvo, muči ili nečovječno postupa i primjenjuje mjere terora prema civilnim osobama.

Kada je sud utvrdio da su optuženici prema oštećeniku xxxxxxxxx. postupili na opisani način i to kao pripadnici srbočetničkih formacija u tzv.”Republici Srpskoj Krajini, uniformirani i naoružani, da su prijetnje i teror prema hrvatskom življu bile permanentne u tada okupiranom području Republike Hrvatske, pa tako i prema oštećeniku xxxxxx i svjedoku xxxxxxxxx, zbog čega navedena dvojica iz osobne sigurnosti često nisu spavali u vlastitim kućama, da je I-opt. Nikola Munjes nožem razrezao vrat oštećeniku i pio njegovu krv, a II i III optuženik se u kući oštećenika zadržali više sati, prijetili mu da može ostati u Perušiću ako postane pripadnik srpske garde, maltretirali ga i zadali mu brojne udarce, onda je teza branitelja optuženih da se u ponašanju Branka Bote i Save Šarića stiču obilježja krivičnog djela razbojništva iz čl.127. KZ RH neosnovana. Ovo zbog toga što se kod krivičnog djela razbojništva upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom neposrednog napada na život ili tijelo oduzima tuđa pokretna stvar u namjeri da se sebi ili drugom pribavi protupravna imovinska korist.

Makar su opt. Branko Bota i opt. Savo Šarić protupravno prisvojili novac i predmete oštećenika navedene pod 2. izreke presude njihov cilj primarno se ne sastoji u protupravnom pribavljanju imovinske koristi. Oni svojim radnjama, prijeteći i maltretirajući oštećenika, udarajući ga više puta, ostvaruju nešto drugo, ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 120.st.1. OKZ RH – djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Da navedeni optuženici hoće samo da pribave imovinsku korist uz prijetnju oružja oni su u kratkom roku, premoćni i naoružani, takav cilj mogli ostvariti i napustiti kuću oštećenika, a ne ga maltretirati, tući, pa i ponovno se vratiti nakon što su vozilom sletili sa ceste i nastaviti s daljnjim maltretiranjem xxxxxxx.

Iz navedenih razloga sud je u ponašanju opt. Bote i opt. Šarića, a isto tako u ponašanju opt. Nikole Munjesa, koji ozljeđuje oštećenika, civila, koji ne pruža bilo kakav otpor i koji nožem razrezuje po vratu oštećenika i zatim pije njegovu krv, što sve izaziva jezu, što je nevjerojatno da čovjek može drugome učiniti, utvrdio da su se stekla sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.1.OKZ RH, pa ih je za navedeno djelo proglasio krivično odgovornim i osudio po zakonu.

Prilikom odmjeravanja kazne sud je cijenio način i intenzitet napada na oštećenika xxxxxxxxx, težinu krivičnog djela i stupanj krivične odgovornosti svakog optuženika.

Kako sud nije raspolagao potrebnim podacima za optuženike, nije ni mogao cijeniti olakotne i otegotne okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne. Međutim, polazeći od načina izvršenja krivičnog djela i društvene opasnosti djela sud je I-opt. Nikoli Munjesu za djelo pod 1. izrekao kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, a II-opt. Branku Boti i III-opt. Savi Šariću za djelo pod 2. izreke presude izrekao kaznu zatvora svakom od 7 godina, nalazeći da su ovako odmjerene kazne odgovarajuće težini djela i stupnju krivične odgovornosti svakog optuženika.

Optuženicima je postavljen branitelj po službenoj dužnosti koji je popisao trošak zastupanja u iznosu od 880,00 kn, pa je sud po čl.90. ZKP obavezao optuženike da navedeni iznos solidarno naknade. Poviše toga dužni su svaki platiti ovom sudu paušalni iznos od 1.000,00 kn, a paušal je odmjeren prema dužini trajanja i složenosti postupka.

Kako oštećenik xxxxxxxxxxx nije postavio imovinsko-pravni zahtjev, to je izostala odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu.

Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zadru, 9. listopada 1995.godine

ZAPISNIČAR                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljiljana Gulan                                                                                         Dubravko Krpina

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u roku od 15 dana, računajući od dana prijema pismenog otpravka presude.

Žalba se odgovarajućem broju primjeraka – za prvostupni, drugostupni sud i protivnu stranku – podnosi neposredno ovom sudu ili na zapisnik kod ovog suda ili putem pošte preporučenom pošiljkom.

Žalbom se presuda može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

DNA :

1. Okružnom DO Zadar – 2x,

2. Optuženicima – preko oglasne ploče,

3. Branitelju optuženih – Dragi Toliću, odvj. u Zadru,

4. U spis

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -