- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini RH

Vukmanic – KA 0031

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvo unutarnjih poslova

POLICIJSKA UPRAVA KARLOVAC

ODJEL ZA OPERATIVNE POSLOVE JS-i

 

Broj ___511-05-02/2-13-K-382/93._

Datum __09. lipnja 1993. godine.

 

VOJNO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO

K A R L O V A C

 

Na osnovi člana 151. stav 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se

 

 

 

KRIVIČNA PRIJAVA

  1. BIJELIĆ BOŠKO     , zvani ________________,

(ime i prezime)                                                                                      (nadimak ako ga ima)

otac  Nikola i majka __ Dragica _ ___, rođene ____Vračar______,

(ime i prezime)                   (ime i prezime)                  (djevojačko por.ime)

rođen dana   26.06.1955. u   Vojniću općina  __Vojnić__,

R   Hrvatska , stanuje u __Karlovcu_,  ulica  __Mihovilićeva 5/1      __

broj   5/1 , općina  Karlovac____, narodnost _Srbin__, državljanin __RH__,

zanimanje _operativni djelatnik_,  porodične prilike __oženjen__,

završio je _VŠS za unutarnje poslove__, – ne zna pisati, vojsku služio __nije__

 

 

sada na slobodi zakonski zastupnik (ako je maloljetan) je ____________________________.

 

z b o g  krivičnog djela ____iz članka 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti RH-a.

 

 

 

N a  n a č i n  što je od početka agresije na RH-a pristupio nelegalnim, neprijateljskim oružanim formacijama ”MILICIJE SAO KRAJINE”, gdje kao ”milicijski inspektor” na području Vukmanića obnaša funkciju komandira ”Milicijske ispostave”, sa namjerom sprečavanja uspostave pravnog poretka, presude i upravne vlasti, prometa ljudi i roba, zdravstvene ili socijalne zaštite, gospodarskih i drugih djelatnosti neophodnih za Ustavno i Zakonito ostvarivanje prava i obveza svih građana na teritoriju Republike Hrvatske.

P r i l o g:

  1. službena zabilješka o obavljenom informativnom razgovoru sa xxxxxxxxxxx, od 07. lipnja 1993. godine,
  2. zapisnik o uzimanju izjave od xxxxxxxx sastavljen u Okružnom državnom odvjetništvu Karlovac dana 31. svibnja 1993. godine.

Opis činjeničnog stanja:

Ova Policijska uprava došla je do saznanja da je gore prijavljeni od početka agresije na Republiku Hrvatsku pristupio nelegalnim, neprijateljskim oružanim formacijama ”MILICIJE SAO KRAJINE”, gdje se i sada nalazi, te obnaša zapovjednu funkciju.

Na osnovu takovih činjenica zavedena je kriminalistička obrada tijekom koje je utvrđeno slijedeće činjenično stanje:

Gore prijavljeni je od početka agresije na Republiku Hrvatsku pristupio nelegalnim, neprijateljskim, oružanim formacijama tzv. ”MILICIJE SAO KRAJINE”, gdje je kao ”milicijski” inspektor sprovodio istrage nad lokalnim pučanstvom Vukmanića i okolice (Prilog:2), te je isti na tom području obnašao funkciju komandira ”Milicijske ispostave” u Vukmaniću, (Prilog:1).

Na osnovu naprijed utvrđenog i opisanog činjeničnog stanja osnovano se sumnja da je gore prijavljeni BOŠKO BIJELIĆ počinio krivično djelo iz članka 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti RH-a.

Prednje vam se dostavlja u daljnju nadležnost, a o svim naknadnim saznanjima bit ćete izvješćeni putem Posebnog izvješća.

PRILOGA: 2-.

 

 

N A Č E L N I K

Zvonimir Krajačić

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

Policijska uprava Karlovac

Odsjek za suzbijanje krim. od posebno sig. interesa za RH-a.

 

Broj: 511-05-02/2-13-K-382/93.

Datum 07. lipnja 1993. godine.

 

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

 

 

Građanin ___xxxxxxxxxxx___zanimanje __domaćica__,

rođen __xxxxxxx. godine, boravište – prebivalište __xxxxxxxxx – Karlovac__,

xxxxxxxxxxxxxx

dao ovlaštenoj osobi __ove PU___.

 

 

slijedeće obavijesti:

 

 

”U ljeti 1992. godine, 07. i 08. mjesecu u Knez Gorici sam vidjela u ”MILICIJSKIM” uniformama UZELAC MILIĆA, prije zaposlenog kao ”MILICIONERA” u Karlovcu, te VIGNJEVIĆA sa Popović Brda koji je prije radio u ”MILICIJI” u Zagrebu.Među njima je bio i BIJELIĆ BOŠKO koji je u to vrijeme obnašao funkciju komandira Policijske stanice – Ispostave u Vukmaniću, a koji je prije nekog vremena dobio prekomandu negdje oko Vrginmosta.

 

Svi su oni bili naoružani pištoljima.

 

 

 

OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA

Bernardo Pahor

Zapisnik o uzimanju izjave sastavljen u Okružnom državnom odvjetništvu Karlovac dana 31. svibnja 1993. godine.

 

Prisutni: Okružni državni odvjetnik – Dragan Novosel

 

Zapisničar – Ankica Poljak

 

 

Dolazi za danas pozvani xxxxxxxxxxxxx iz Vukmanića  xxxxxxxxx Općina Karlovac, xxxxxxxxxx

 

 

I Z J A V U

 

 

Prije početka domovinskog rata živio sam s obitelji u Vukmaniću, radio sam u xxxxxxxxxxxx. Početkom srpske pobune nisam imao nikakve posebne dužnosti, tako da sam bio jednostavno član Narodne zaštite u okviru koje sam obavljao straže i ništa više. Posebno nisam bio zadužen za održavanje veze niti sam imao bilo što s radio-uređajima.

Nakon okupiranja tog dijela teritorije Općine Karlovac, žena s djecom je otišla u Karlovac, a ja sam ostao gore jer smo imali gazdinjstvo i stoku koju nisam želio napustiti.

U to vrijeme meni osobno domaći pobunjeni Srbi nisu učinili ništa, čuo sam istina da je ubijena obitelj Muić, i to Josip Muić, Anton, Dora i Bara, i to negdje na Jelašima, ali osobno to nisam vidio niti ništa o tome neznam. Jedino mogu reći kada su 06. listopada 1991. godine došli u ”Crnogorci”, a radilo se o pripadnicima Martićeve milicije koji su tražili oružje tada su me pretukli i slomili mi zapešće lijeve ruke, a znam da je tada ubijen Josip Mihelčić u hodniku svoje kuće, to znam po tome što smo ga tu našli kasnije i sahranili u Vukmaniću.

Nakon toga sve do jeseni 1992. godine živio sam relativno mirno, jer me nitko nije neposredno napadao niti tukao. Kretati sam se mogao uz propusnicu i općenito nije bilo nekih teških povreda kako mene, tako i drugih mještana.

U jesen 1992. godine kod moje kuće je došao Stanko Musulin, zvani ”Čane” iz Bukovice, pitao me je da li znam da je moja žena u njegovom stanu, tukao me je i tražio da sve svoje prepišem na njega. U tri navrata me je zajedno sa svojim pijanim društvom vukao kod sebe u Bukovicu, zadnjih puta kada su me tako vodili tražio je da sve prepišem, a nakon toga četvrti i peti puta kada me je vodio do svoje kuće tražio je da prepišem samo pokretnu imovinu. Najgore je bilo peti puta kada sam vođen tada su mi vezali oči u šumi, tukli su me, tjerali me da silom pijem rakiju, pa me opet tukli i to je tako trajalo sve dok žena od imenovanog nije vikala da me prestanu mučiti. Osim imenovanog tu je bila još jedna osoba a misli da se radi o Stevanu Drakuliću iz Bukovače, koja me je također tukla. Kad su me tada odvezli kući više nisu ovi dolazili po mene.

U veljači 1993. godine morali smo ići na radnu obvezu koju je organizirao Pero Bijelić, niski čovjek, na samoj radnoj obvezi smo morali raditi cijeli dan, jednom smo dobili jesti, istina morali smo stalno raditi, ali nitko nije tražio da se pretrgnuo i u suštini ne mogu reći da sam tu bio posebno ponižavan.

Dana 20. veljače 1993. godine po mene i po još trojicu mojih sumještana došli su pripadnici njihove milicije na Šćulac Brdo, gdje smo kopali. Odvezli su nas u selo i tražili su da predamo oružje. Ova trojica su predala odmah oružje, no međutim, ja se nisam mogao sjetiti gdje sam zakopao pušku. Naglašavam, krivo me se razumjelo, neznam koji je to bio datum, nije bio 20. veljače. Mene je vodio i saslušavao Boško Bjelić, mislim da je iz Bukovice, ili tu negdje, i prije rata je on bio policijski inspektor. Kako nisam mogao naći pušku, to me je Boško Bjelić, tih četiri dana po danu vodio i gdje je on rekao ja sam morao kopati, ili premetati sijeno da bi se našlo oružje, sam Boško Bjelić me nije tukao, istina bio je strog, ali po noći me je vodio u Vojnić u zatvor, gdje sam bio u samici i svaku noć sam bio tučen, bilo pendrekom, bilo šakama ili nogama, i to je trajalo toliko da te dobro istuče svaku noć i kada bi ja bio pao onda su odlazili. Neznam nikoga tko me je tukao ali iz svih razgovora sam čuo da je zapovjednik zatvora čovjek po imenu Draga, to je crna osoba, visok, jak, star oko četrdesetak godina.

Nakon toga su me pustili tako da sam opet kopao, da bi ponovno došli po mene 20. veljače 1993. godine i odvezli me najprije u njihovu milicijsku stanicu u gostionici ”Fortuna” u Tušiloviću, ja osobno ne poznajem nikoga od njihovih milicajaca, znam samo jednog, po imenu Anđelko, koji je doselio u Tušilovački Cerovac ali taj me nije tukao. Četiri dana su me ispitivali preko dana u gostionici ”Fortuna” a po noći vodili u Vojnić, to je trajalo sve do 24.02.1993. godine uveče kada su me predali u zatvor u Glinu. Ispitivala su me dvojica, oba dvojica starosti negdje oko 50 godina, jedan je crn, jak, krupan čovjek, a drugi je žut, također jake konstitucije i ima žute brkove. Jednog i drugog bi prepoznao kaka bi ih vidio, mogu reći da su me prilikom ispitivanja oba dvojica tukli, bilo pištoljem bilo šamarom ili čizmom, po njihovom diktatu morao sam napisati barem 50 izjava o radio-stanici za koju su tvrdili da su je našli kod moje kuće, prisilili su me da to i pišem, da pišem da sam špijun zvani ”Škorpion” a tvrdili su da mi je to donio moj otac koji je u Njemačkoj i uglavnom ispitivanja su išla u tom pravcu s kim sam bio u vezi, kome sam prenosio podatke itd. Čak su imali i šifrirane nazive ”razgovornik”, za koje su tvrdili da sam ih ja koristio, a što je sve smiješno jer istina bio sam u vojsci u radio-vezi, ali nikada nisam tako nešto radio. Tvrdili su da sam bio u vezi sa Marijanom Liscem koji je živio u Karlovcu, a inače je bio iz Vukmanića. Imenovani je bio u vodstvu HDZ-a i zato su to oni tvrdili. Naravno, pod batinama ja sam pisao sve što su rekli, jer pored ovog ispitivanja svaku noć su me vodili u Vojnić u zatvor, ali prije odlaska u zatvor su me vodili u šumu u Petrovu Goru, vezali lisicama za drvo pucali mi iznad glave ili ? noge, prijetili mi da će me ubiti i ostavljali me samog, tako da su me zapravo ova noćna vezanja i najviše skršila, jer nisam znao što će biti sa mnom kad su me vezali. Po dolasku u zatvor u Glinu ispitivali su me najprije sudac Popov, a onda Sužnjević, kod tog ispitivanja kao branitelj mi je bio postavljen Mirić, za kojeg sam čuo da je prije bio sudac, odnosno da je bio advokat. Na sam postupak u zatvoru u Glini ja se nemam što tužiti, tim više što su nas stalno obilazili policajci UMPROFORA-a, protiv mene je vođen postupak zbog kriv. djela špijunaže, o čemu prilažem fotokopije, no međutim, jedno četiri dana pod dolasku u Glinu vratili su me ponovno u Vojnić u zatvor tu su me ispitivala dvojica od kojih je jedan bio crn i jak, kasnije mi je Josip Muić s kojim su me suočili, i natjerali da napišem da je on sa mnom surađivao rekao da se ta osoba zove Janko. Tko su bili ti koji su me ispitivali ta 4 dana, koliko sam ponovo bio u Vojniću, ali su me skrivali pred milicijom UMPROFORA-a, tukli su me, prijetili su mi da će mi ubiti ženu i djecu u Karlovcu, i cijelo vrijeme su tražili da sve priznam, da su oni UDBA, da je UDBA jača od suda, te da me mogu ubiti i da njima nitko ništa ne može. Ta 4 dana u Vojniću su bila izuzetno teška uslijed stalnih prijetnji, tučenja, s čim su stigli, napisao sam što su od mene tražili, ali na suočenje nisam htio ništa priznati, nisam mogao tereti Josipa Muić iako sam mislio da će me ubiti i da neću ostati živ. Nakon toga po povratku u zatvor u Glinu ti koji su me vozili u zatvor su bez ikakvog razloga usput počeli psovati i jedan mi je nožem izbo lijevu ruku na podlaktici tako da još danas imam teškoća i ruku teško pokrećem. Ovo su zapazili civilni policajci UMPROFOR-a i o tome je sačinjen zapisnik.

Unatoč tome što su tvrdili da su kod mene našli radiostanicu, što su me tukli da priznam postupak u Glini nije nikada završen i ja sam 17.05.1993. godine razmijenjen, te sam sada u Karlovcu.

 

 

 

Zapisničar:                                          Okružni Državni odvjetnik:                           JOSIP VUČIĆ

Ankica Poljak                                     Dragan Novosel

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO KARLOVAC

Broj: KT 171/93

 

Karlovac, 15. srpnja 1993.godine

ZC/JK

 

 

VOJNI SUD

K A R L O V A C

 

 

Na temelju članka 45 (članak 41) stavak 2 točka 3 ZKP-a i članka 7 Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (NN-73/91 i 25/92) podižem,

 

O P T U Ž N I C U

 

protiv

BIJELIĆ BOŠKA, sin Nikole i Dragice, rođ. Vračar,

rođ. 26.06.1955. u Vojniću, prebiva u Karlovcu,

Mihovilićeva 5/1, oženjen, Srbin, držav. RH,

 

 

da je:

 

u vremenskom periodu od 4. studenog 1992. godine pa nadalje u Vukmaniću, SO Karlovac, u namjeri da na tom području koje je uslijed oružane agresije srbočetničkih formacija na Republiku Hrvatsku privremeno okupirano u cilju stvaranja tzv. ”Velike Srbije” onemogući uspostavu legalne vlasti Republike Hrvatske, preuzeo dužnost zapovjednika tzv. ”Milicijske ispostave Vukmanić”, te je organizirao kontrolu tog teritorija i vršio ispitivanje preostalih Hrvata, tako da područje Vukmanića je i dalje van ustavnog poretka Republike Hrvatske,

dakle, poduzeo radnju radi sprečavanja uspostave pravnog poretka na čitavom teritoriju Republike Hrvatske,

pa da je time počinio krivično djelo označeno i kažnjivo po članku 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske,

 

Stoga

 

P r e d l a ž e m

 

  1. da se pred tim kao stvarno i mjesno nadležnim sudom održi glavna rasprava,
  2. da se na raspravu pozove okr. Bijelić Boško, te da se provede dokaz saslušanjem Muić Drage i Vučić Josipa kao svjedoka,
  3. da se temeljem članka 300 stavak 3 (član 290) ZKP-a suđenje provede u odsutnosti okrivljenika.
  4.  

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Policijska uprava Karlovac podnijela je prijavu protiv Bijelić Boška radi krivičnog djela pobliže opisanog u izreci optužnice.

xxxxxxxxxxxxxx je izjavila da je u ljeti 1992. g. oko 7. i 8. mj. u Knez Gorici vidjela okrivljenika Bijelić Boška koji je bio u milicijskoj uniformi, a obnašao je u to vrijeme funkciju komandira milicijske stanice-ispostava u Vukmaniću. Bio je naoružan pištoljem.

xxxxxxxxxxx je izjavio da je prije početka domovinskog rata živio sa obitelji u Vukmaniću, a nakon okupacije ostao je na tom teritoriju dok mu je supruga sa djecom otišla u Karlovac. Sve do jeseni 1992.g. živio je relativno mirno i nitko ga nije napadao, međutim tada su došli po njega pripadnici neprijateljskih formacija. Bio je po zatvorima, a dana 20.02.1993.g. po njega je došao okr. Bijelić Boško koji ga je saslušavao, te ga je ispitivao za oružje, i prisiljavao da kopa zemlju kako bi pronašao sakrivenu pušku, ili da premeće sijeno. Po noći ga je vozio u zatvor u Vojnić gdje se nalazio u zatvor u Vojnić gdje se nalazio u samici i svaku noć je dobivao batine bilo pendrekom bilo šakama ili nogama, ali nezna u mraku tko ga je tukao.

 

Obzirom na sve navedeno smatram da je Bijelić Boško ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela iz članka 4 Zakona o kaznenim dijelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Okrivljenik je na području Vukmanića preuzeo dužnost u tzv. ”Milicijskoj stanici – ispostava Vukmanić”, koja je očito osnovana sa ciljem da se to privremeno okupirano područje spriječi da bude ponovno pripojeno matici Republici Hrvatskoj i da dođe pod utjecaj legalnih snaga Republike Hrvatske. Naprotiv Bijelić Boško je poduzimao sve da spriječi uspostavu pravnog poretka pravosudne i upravne vlasti na području Vukmanića, dakle poduzeo je radnju radi sprečavanja uspostave vlasti Republike Hrvatske na njenom čitavom teritoriju, zbog čega je teritorij Vukmanića i dalje privremeno okupiran i van jurizdikcije Hrvatsko pravnog poretka. Radi svega navedenog valjalo je podići ovu optužnicu koja je opravdana i na zakonu osnovana.

Zbog toga što okrivljenik Bijelić Boško privremeno nije dostupan legalnim pravosudnim organima Republike Hrvatske, smatramo da postoje osobito važni razlozi da se suđenje ipak održi, pa je valjalo predložiti primjenu propisa iz članka 300 (članak 290) stavak 3 ZKP-a i predložiti suđenje u odsutnosti okrivljenika.

 

 

VOJNI DRŽAVNI ODVJETNIK

Zdravko Car

140/93

ZAPISNIK

OD 4.11.1993.

Boško Bijelić

4 Zakona o kaznenim djelima

podrivačke i terorist…

Voj.                                                      KT-171/93

9,30

 

VDO                                                                Zdravko Car

 

 

branitelj po službenoj dužnosti odvj. Franjo Nejak odvj. u Klc.

 

 

Josip Vučić

 

Dostava poziva za svjedokinju xxxxxxxxxxx nije iskazana.

 

Utvrđuje se da se rasprava vodi u odsutnosti okr., a temeljem pravomoćnog rješenja.

 

Pred. vijeća objavljuje predmet gl. rasprave. Upoznaje prisutne sa stavom sudskog vijeća na koje nema primjedbi.

 

Gl. rasprava je javna.

Svjedok propisno upozoren udaljen van sudnice do poziva.

Utvrđuje se identitet okr.

 

Okr. BOŠKO BIJELIĆ – podaci kao na listu br. 6.

 

Gl. rasprava počinje.

 

Čita se optužnica.

 

Obzirom da se gl. rasprava provodi u odsutnosti okr., ista se nastavlja dokaznim postupkom,.

 

 

DOKAZNI POSTUPAK

 

 

U sudnicu pozvan svjedok xxxxxxxxxxx

 

Svjedok xxxxxxxxxxxx Karlovac, nije u rodu, nije u svađi, propisno

opomenut iskazuje:

 

 

Okr. poznajem i od ranije jer je bio policijski inspektor a u početku rata preuzeo je ulogu komandira tzv. milicije SAO Krajine za selo Vukmanić. Ja prije svega ističem da me okr. osobno nije fizički maltretirao međutim ispitivao je i mene i ostale mještane, a pod njegovom komandom morao sam na mjestima gdje je on rekao kopati da bi se eventualno pronašlo oružje koje smo mi Hrvati iz Vukmanića u početku zaduživali. Ja sam tako kopao 4 ili 5 dana i nakon tih kopanja na večer me je odvozio u Vojnić u zatvor. Ja bih u zatvoru u Vojniću samo prenoćio, a nakon toga bih opet bio odveden u Vukmanić i nastavljao sa tim kopanjem i traženjem oružja.

Tokom dana kad ne bih bio prisiljen kopati bili smo zatvoreni u kući i jednostavno nemam saznanja što je on radio eventualno sa drugim ljudima. Ja sam 15.7.1992.g. bio razmijenjen za jednu ženu i njezinog sina i na taj sam način dospio u Karlovac. Ispravljam u toliko da sam razmijenjen 17.5.1993.g., a ne kao što sam zabunom naveo 15.7.1992.g. Napominjem ujedno da mi je samo okr. pokazavši mi ključeve od moje kuće ujedno rekao ”sad je to moje”.

Pouzdano znam da je okr. bio zapovjednik policije za mjesto Vukmanić i okolicu.

Ja sam npr. dobio uputu od okr. da u slučaju u koliko bi nam netko od njihove vojske učinio nešto protupropisno tj. ili ukrao ili opljačkao imovinu da to prijavimo, međutim kad bismo takvu prijavu i podnijeli od tog ane bi bilo ništa, a na kraju sam znao dobiti batina od tih njihovih vojnika koji su bili u šarenim uniformama i pod maskama.

To je sve što imam za iskazati.

Vijeće donosi

 

r j e š e n j e

 

svjedokinja xxxxxxxxxx neće se saslušavati.

 

Daljnjih dokaz. prijedloga nema.

 

DOKAZNI POSTUPAK DOVRŠEN.

 

Riječ stranaka.

 

VDO ostaje u cijelosti kod optužnice, smatra djelo dokaznim, upire na iskaz danas saslušanog svjedoka i predlaže da se okr. proglasi krivim i osudi po zakonu.

Branitelj okr. naprotiv smatra da djelo nije dokazano i da se na iskazu jednog svjedoka ne može zasnivati eventualno osuđujuća presuda, predlaže da se okr. u nedostatku dokaza oslobodi od optužbe.

GLAVNA RASPRAVA DOVRŠENA

Vijeće se povlači na vijećanje i glasovanje, donosi, a pred. vijeća izriče slijedeću

 

 

P R E S U D U

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

Okr. BOŠKO BIJELIĆ

 

k r i v  j e

 

što je:

 

u vremenskom periodu od 4. studenog 1992.godine pa nadalje u Vukmaniću, SO Karlovac, u namjeri da na tom području koje je uslijed oružane agresije srbočetničkih formacija na Republiku Hrvatsku privremeno okupirano u cilju stvaranja tzv. ”Velike Srbije” onemogući uspostavu legalne vlasti Republike Hrvatske, preuzeo dužnost zapovjednika kontrolu tog teritorija i vršio ispitivanje preostalih Hrvata, tako da područje Vukmanića je i dalje van ustavnog poretka Republike Hrvatske,

dakle, poduzeo radnju radi sprečavanja uspostave pravnog poretka na čitavom teritoriju Republike Hrvatske,

čime je počinio krivično djelo označeno u čl. 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, pa se po istom zakonskom propisu.

 

o su đ u j e

 

na KAZNU ZATVORA u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Dovršeno u 10,05 sati.

 

 

Predsjednik vijeća: Marijan Janjac

Zapisničar: Blaženka Čurjak

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC

Broj: III K-140/93-9

 

 

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

 

 

Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Janjac kao predsjednika vijeća, te Zvonimira Matan i Mladena Kosijer kao članova. vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Blaženke Čurjak, u krivičnom predmetu protiv okr. Boška Bijelić, zbog krivičnog djela iz čl. 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, nakon održane glavne i javne rasprave zakazane povodom optužnice VDO u Karlovcu broj KT-171/93, od 15. srpnja 1993. godine, dovršene u prisutnosti VDO Karlovac Zdravka Car, branitelja po službenoj dužnosti odvj. Franje Nejak iz Karlovca, a U;’ odsutnosti okrivljenika, dana 4. studenog 1993. godine

 

p r e s u d i o  j e

Okr. BOŠKO BIJELIĆ sin Nikole i Dragice rođ.Vračar, rođen

26.6.1955.godine u Vojniću, sa zadnjim prebivalištem u

Karlovcu, Mihovilićeva ul. br.5/I, Srbin, drže RH,

k r i v  j e

 

što je:

 

u vremenskom razdoblju od 4. studenog 1992. godine pa nadalje u Vukmaniću, SO Karlovac, u namjeri da na tom području koje je uslijed oružane agresije srbočetničkih formacija na Republiku Hrvatsku privremeno okupirano, u cilju stvaranja tzv.”Velike Srbije” onemogući uspostavu legalne vlasti Republike Hrvatske, preuzeo dužnost zapovjednika tzv. “milicijske ispostave Vukmanić”, te je organizirao kontrolu tog teritorija i vršio ispitivanje preostalih Hrvata tako da područje Vukmanića je i dalje izvan ustavnog poretka Republike Hrvatske,

dakle, preuzeo radnju radi sprečavanja uspostave pravnog poretka na čitavom području Republike Hrvatske,

čime je počinio krivično djelo označeno u čl. 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, pa se po istom zakonskom propisu

o s u đ u j e

 

na KAZNU ZATVORA u trajanju od 12/dvanaest/god.

Troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

O b r a z l o ž e n j e

 

 

VDO u Karlovcu svojom optužnicom pod brojem KT-171/93, od 15. srpnja 1993. godine stavlja na teret okr. da je počinio krivično djelo pobliže opisano u izreci.

Od okr. obrana nije uzeta jer je pravomoćnim rješenjem određeno suđenje u odsutnosti i određen je pritvor, a po posebnoj naredbi određeno je i izdavanje tjeralice obzirom da nije dostupan regularnim tijelima vlasti.

Imenovan mu je i branitelj po službenoj dužnosti u osobi Franje Nejak odvjetnika u Karlovcu i to u smislu čl. 70 st. 3 ZKP-a.

Proveden je dokazni postupak u kojem je kao svjedok saslušan xxxxxxxxx koji je iskazao da okr. poznaje i od ranije jer je bio policijski inspektor, a u početku ovog rata da je preuzeo ulogu komandira tzv. “milicije SAO Krajine za selo Vukmanić”. Svjedok je istakao da okr. njega osobno nije fizički maltretirao, ali da ga je temeljito ispitivao kao i ostale mještane i da je po njegovom nalogu morao na određenim mjestima kopati zemlju da bi se eventualno pronašlo oružje koje je on kao i drugi Hrvati u Vukmaniću u početku zaduživao. Tvrdi da je kopao 4. ili 5 dana pa da bi nakon toga na večer bio odvezen u zatvor u Vojniću gdje bi samo prenoćio pa bi ga se vraćalo natrag u Vukmanić na to opisano kopanje. Nadalje tvrdi svjedok da bi preko dana

bili doslovno zatvoreni u kući i jednostavno nema saznanja što je okr. eventualno radio drugim ljudima te da je on putem razmjene dospio u Karlovac. Osim toga navodi kako mu je jednom prilikom okr. kazao pokazavši mu ključeve od njegove kuće(svjedokove) kako je to od sada njegova kuća. Svjedok pouzdano zna da je okr. zaista bio zapovjednik te policije za mjesto Vukmanić i okolicu. Tvrdi osim toga da bez obzira što je dobio uputu od okr. da u slučaju neke pljačke ili protupropisnog ponašanja te njihove vojske ima pravo na prijavu, da te prijave nisu uspijevale i da bi naprotiv u slučaju prijavljivanja takvih djela dobivali batina i da su ti njihovi vojnici bili u šarenim uniformama i pod maskama.

 

Svjedokinja predložena po optužbi xxxxxxxxxx nije pristupila na sudu, a nije niti utvrđeno zbog čega nije pristupila, pa je ocijenjeno da njen iskaz nije neophodan za presuđenje u ovom krivičnom predmetu.

Ocjenjujući naime rezultate postupka sud je utvrdio da je okr. učinio kriv. djelo koje mu se optužnim aktom stavlja na teret. Radi se naime o tome da je prihvaćajući dužnost zapovjednika tzv. “milicije SAO Krajine” ostvario bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 4 označenog Zakona jer

je time manifestirao svoju volju da doslovno spriječi uspostavu pravnog poretka pravosudnih i ostalih vlasti na čitavom teritoriju Republike Hrvatske, što proizlazi iz okolnosti da je neovlašteno bez dozvole MUP-a Republike Hrvatske ljude prisiljavao’ na određene radove tj. kopanje i traženje nekakvog oružja’i upućivao ih u zatvor u Vojniću. Sud naime u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka Vučić Josipa pa nije ‘bilo niti”potrebno provoditi daljnje dokaze. Kako je svjedok naime razmjenom uspio iz Vukmanića doći u Karlovac, iskazivao Je po dojmu suda objektivno jer djelom svojeg iskaza čak govori kako zaista ne zna ništa o ponašanju okr. u odnosu na druge ljude tokom dana. Njegov iskaz dobiva na vjerodostojnosti jer okr. ne tereti za nešto imaginarno.

 

Utvrdivši dakle na opisani način da je okr. počinio djelo koje mu se stavlja na teret odmjerena mu je i kazna.Kazna iz izreke presude primjerena je težini počinjenog djela, važnosti zaštićenog dobra, a sud se prilikom odmjeravanja kazne nije niti približio zakonom predviđenog maksimuma jer je procijenio da sam okr. ipak nije “glavni” već da jednostavno, ali i dobrovoljno, obavljao zadaću koju je dobio od drugih sebi nadređenih, iako je i tu mogućnost mogao izbjeći. Obzirom na podatke u predmetu posebno olakšavajućih ili posebno otežavajućih okolnosti nema pa je sud procijenio kako će upravo ovom vrstom odluke svrha kažnjavanja biti postignuta i u generalnom i u pojedinačnom smislu.

Kako je okr. za sada nedostupan vlastima ove države odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padnu na teret proračunskih sredstava suda.

 

 

ZAPISNIČAR:                                                                                    PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Blaženka Čurjak                                                                                 Marijan Janjac

 

 

PRAVNA POUKE:

Protiv ove presude nezadovoljna stranke može uložiti žalbu u roku od 8 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ili usmeno na sudski zapisnik. O žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

DOSTAVLJENO:

1. VDO Karlovac na KT-171/93

2. Boško Bijelić, ogl.ploča suda

3. Odvj. Franjo nejak, Klc.

4. Predsjedništvo suda

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broi: I Kž 58/1994-3

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Mikor Milivoja, Kocijančić Erike i Novoselec dr. Petra, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Bijelić Boška, zbog krivičnog djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi branitelja optuženika podnijetoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 4. studenog 1993. broj K-140/93, u sjednici održanoj 15. veljače 1994.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba branitelja opt. Bijelić Boška i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Presudom suda prvog stupnja, u suđenju u odsutnosti, oglašen je krivim opt. Bijelić Boško, zbog kriv. djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, činjenično i pravno opisanog u izreci, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Za troškove krivičnog postupka odlučeno je da padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu branitelj optuženika, odvjetnik Nejak Franjo iz Karlovca, “iz svih razloga predviđenih u ZKP”, obrazlažući žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, vraćajući spis, dostavilo je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeno mišljenje da se žalba branitelja optuženika djelomično uvaži (u odnosu na žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o kazni), ističući da bi prema činjeničnoj inkriminaciji više odgovarao zakonski opis kaznenog djela oružane pobune.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima branitelja optuženika, nikakva bitna povreda odredaba

krivičnog postupka nije ostvarena pred sudom prvog stupnja. U razlozima pobijane presude sud prvog stupnja dao je dostatne valjane i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama bića kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim, što prihvaća i ovaj Vrhovni sud, a uostalom, iz sadržaja žalbe niti ne proizlazi zbog čega bi u takvom obrazloženju izostali razlozi o odlučnim činjenicama, u smislu propisa odredbe čl. 354. st. 1. t. 11. ZKP. Stoga se žalite1j u cijelosti upućuje na obrazloženje presude suda prvog stupnja.

Činjenično stanje u ovom je predmetu također potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Naime, na temelju opsežnog, okolnosnog i detaljnog iskaza svjedoka Vučić Josipa (kojemu nije bilo razloga ne povjerovati, a iz čijeg iskaza ni u čemu ne proizlazi namjera da bi lažno teretio optuženika), sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je optuženik učinio inkriminirane radnje.

Gore opisana kvaliteta iskaza navedenog svjedoka ukazivala je da nema mjesta provođenju drugih dokaza, kako se to ističe u žalbi, pa je sud prvog stupnja ispravno odbio provođenje daljnjih dokaza, što je u presudi i obrazloženo.

 

Na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je zaključio da su se u radnjama optuženika stekli svi bitni elementi krivičnog djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (što se žalbom posebno niti ne pobija), a takvom odlukom nije povrijeđen krivični zakon.

 

Što se tiče krivične sankcije, ističe se da se radi o teškom kaznenom djelu, sa visoko zaprijećenom kaznom – najmanje pet godina, ili zatvorom od dvadeset godina. Prema tome, cijeneći težinu radnji učinjenog djela, stupanj krivične odgovornosti optuženika kao i važnosti te stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, sud prvog stupnja se nije niti približio predviđenom zakonskom maksimumu.

 

Prema tome, kazna zatvora od dvanaest godina nije prestroga, a po ocjeni ovog suda njome će se u konkretnom slučaju u potpunosti moći ostvariti zakonom predviđene svrhe krivično pravne zaštite.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu propisa čl. 366. st. 1. t. 1. ZKP, nije nađeno da bi bila počinjena kakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka niti povreda krivičnog zakona na štetu optuženika.

Slijedom izloženih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci, na temelju čl. 371. i čl. 374. ZKP.

 

U Zagrebu, 15. veljače 1994.

Zapisničar:                                                                                                      Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.                                                                            Gudelj Milan v.r.

 

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U KARLOVCU

Broj: K- 140/93-15(VS)

 

N A R E D B A

 

 

Županijski sud u Karlovcu po predsjedniku vijeća Jasminki Jerinić Mušnjak, u kriv. predmetu protiv Boška Bijelića,zbog kaznenog djela iz čl.4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti RH

n a r e d i o  j e

 

I.Temeljem čl.540 ZKP protiv:

BOŠKA BIJELIĆA sina Nikole i Dragice rođ.Vračar,rođenog

dana 26.6.1955.g.u Vojniću, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu,

Mihovilićeva br.5/I, Srbina,

 

 

n a r e đ u j e s e  p o v l a č e n j e t j er a l i c e

 

 

čije izdavanje je naređeno naredbom Vojnog suda u Karlovcu od 12 .kolovoza 1993.godine broj K-140/93-3(Kv-71/93).

 

II. Kako je na gore navedenu osobu primjenjen Zakon o općem oprostu i obustavljen krivični postupak, to je i naredba o raspisivanju tjeralice postala bespredmetna pa ju je valjalo i povući.

 

III. Temeljem čl. 541 ZKP ovu naredbu izvršit će PU karlovačka.

 

U Karlovcu, 21. ožujka 1997. godine.

 

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Jasminka Jerinić-Mušnjak

 

 

DOSTAVLJENO:

PU KARLOVAČKA

 

 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -