Vojnic – KA 0028-b

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvo unutarnjih poslova

Policijska uprava Karlovac

Broj 511 – 05 – 02/2 – 11 – K – 364/92.

Datum 20. 03. 1992. godine

 

OKRUŽNOM JAVNOM TUŽIOCU

K  A  R  L  O  V  A  C

Na osnovi člana 151. stav 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se

 

KRIVIČNA PRIJAVA

 

Ime i prezime: Milan Kosijer

Otac: Petar

rođen dana 23. 01. 1954. u Vojniću, općina Vojnić, R Hrvatska, stanuje u Karlovcu, ulica kralja P. Krešimira IV broj 2, općina Karlovac, narodnost Srbin, državljanin RH, zanimanje stolar

 

zbog krivičnog djela iz članka 144. preuzetog Krivičnog zakona – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

 

n  a    n  a  č  i  n  što je kao zatvorski stražar tzv. ”milicije – SAO Krajine”, u zatvoru u Vojniću u periodu od 10. mjeseca 1991. godine nadalje kršeći pravila Međunarodnog prava mučio i nanosio povrede tjelesnog integriteta ratnih zarobljenika.

 

P r i l o z i :

 

1. Službena bilješka o obavljenom informativnom razgovoru sa BRIZANAC JAKOVOM
2. Službena bilješka o obavljenom informativnom razgovoru sa KOLAR IVANOM

 

Opis činjeničnog stanja

 

Prijavljeni KOSIJER MILAN bivši djelatnik Okužnog zatvora u Karlovcu gdje je radio do 03. 08. 1991. godine na poslovima i radnim zadacima starijeg stražara kada je samovoljno napustio posao i dobrovoljno pristupio nelegalnoj formaciji tzv. ”milicije – SAO Krajine”, te kao takav je radio u zatvoru Vojnić kao stražar.

Za vrijeme vršenja svoje službe kao čuvar u zatvoru Vojnić on sam je fizički maltretirao ratne zarobljenike, tukao ih rukama, nogama, te službenom palicom. Isto tako prijavljeni je za vrijeme dužnosti dozvoljavao ulazak u prostorije sa zarobljenicima pripadnicima nelegalnih oružanih formacija (JA, TO, ”milicije SAO Krajine”) kojima je dozvoljavao maltretiranje i tuču ratnih zarobljenika, prijetnje smrću, te tjeranje na pjevanje četničkih pjesama.

Obradom je utvrđeno da je prijavljeni KOSIJER MILAN počinio krivično djelo iz članka 144. preuzetog krivičnog zakona – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Da se radi o obilježjima gore pomenutog krivičnog djela potvrđuju izjave na osnovu kojih su sastavljene Službene bilješke (Prilog: 1. i 2.).

 

Prednje vam se dostavlja u daljnju nadležnost.

 

PRILOGA: 2 —                                                                                   NAČELNIK

POLICIJSKE UPRAVE

mr. Ivan Štajduhar

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OKRUŽNO JAVNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC

 

BROJ: KT – 45/92

Karlovac, 19. svibnja 1992. godine

ČM/MS

 

OKRUŽNI SUD

ISTRAŽNI CENTAR

K A R L O V A C

Dostavljemo Vam krivične prijave Policijske uprave Karlovac broj K. 364, 365, 366 i 374/92 zajedno s ostalim materijalima, – time da temeljem članka 45 stavak 2 točka 2 u vezi članka 158 stavak 1 preuzetog ZKP (NN br. 53/91), – stavljam

 

ZAHTJEV ZA PROVOĐENJE ISTRAGE

protiv

 

I BOŽIĆ DRAGOMIRA, sina Jovana r. 02. 08. 1964. g. u Karlovcu sa posljednjim prebivalištem u Krnjaku br. 12,

 

II KOSIJER MILANA, sina Petra r. 23. 01. 1954. u Vojniću sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Ul. Banija br. 42,

 

III KNEŽEVIĆ ŽELJKA, sina Dušana, r. 22. 03. 1962. u Mlakovcu gdje je imao i prebivalište u kući broj 1, Općina Karlovac,

 

IV DOKIĆ MIRKA, sina Milića, rođ. 12. 06. 1963. u Vojniću sa posljednjim prebivalištem u Karlovcu, Turanj br. 23,

 

jer postoji osnovana sumnja da su:

 

U vremenskom preiodu od mjeseca listopada 1991. godine pa do mjeseca ožujka 1992. godine u vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku,  kao pripadnici tzv. ”milicije – SAO – krajine”, – protivno odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, I okr. Božić kao upravitelj zatvora u Vojniću organizirao vođenje zatvora  na način da se psuju, vrijeđaju, tuku, te da se u zatvor puštaju pripadnici raznih nelegalnih oružanih formacija, da također maltretiraju zatvorenike, pa su stražari istog zatvora II okr. Kosjer, III okr. Knežević i IV okr. Dokić u izvršenju tog naloga, tukli šakama, nogama, pendrecima, sajlama, letvama i drugim sredstvima, te tjerali da pjevaju četničke pjesme, kao i da psuju čelnike Republike Hrvatske, Papu, itd., pored ostalih zatvorenika i Tomac Berislava, Papa Vladimira, Brozović Ivana, Kolić Josipa, Grčić Marka i Tomu, Tuškan Stjepana i Milana, Kolar Ivana, Goršćak Josipa, Moćan Josipa, Radočaj Dragutina, Lipovšćak Dragana, Brletić Andriju, Maglić Marka, Papa Nikolu i Gojak Andriju, time da su Papa Nikola i Gojak Andrija zadobili tako teške i po život opasne povrede da su ubrzo po povređivanju i umrli u spomenutom zatvoru,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili i nečovječno postupali prema njemu,

pa da su time počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po članku 142 stavak 1 preuzetog Krivičnog zakona (NN. 53/91).

 

R  a  z  l  o  z  i

Osnovana sumnja da su prijavljeni počinili navedeno krivično djelo proizlazi, kako iz četiri krivične prijave Policijske uprave Karlovac tako i izjava osoba koje su saslušane kao svjedoci u spisu Naslova broj Kio – 85/92.

Iz svih navedenih materijala proizlazi da je I prijavljeni Božić u kritično vrijeme bio upravitelj zatvora u Vojniću i u to vrijeme bilo je zatvoreno preko 40 civila među kojima oko 20 koji su uhvaćeni u okolici Karlovca i Duge Rese, te zadržani u pritvoru bez ikakvog zakonskog osnova, čak što više nije im ni rečeno zbog čega su u zatvoru kamo li da bi dobili kakovu odluku u tom smislu.

Osim toga, ti zatvorenici su bili skoro svakodnevno maltretirani kako od strane prijavlljenih stražara tako i od pripadnika raznih paravojnih formacija koji su dolazili u zatvor te također maltretirali zatvorenike.

To maltretiranje se očitovalo u tome što su zatvorenici bili tučeni šakama, nogama, sajlama, letvama, kablovima za struju itd., a pored toga su zatvorenici tjerani da pjevaju četničke pjesme, da psuju čelnike Republike Hrvatske te Savezne Republike Njemačke, Papu itd.

 

Također i ostali uvjeti života u zatvoru bili su teški, jer u prvo vrijeme zatvorenici su spavali na betonskom podu i negrijanim prostorijama, bez dovoljno hrane i liječničke njege. Obzirom da su ta maltretiranja zatvorenika bila vrlo česta kako po danu tako i po noći, – to je očito da je takvo postupanje bilo moguće samo po nalogu I prijavljenog Božića kao upavitelja zatvora jer je on bio organizator cjelokupnog života u zatvoru i bez takvog njegovog izričitog naloga nitko se ne bi usudio ponašati na već opisani i inkriminirani način.

Prema tome stražari tog zatvora ponašajući se na opisani način samo su izvršavali naloge I prijavljenog Božića tj. svog predpostavlljenog, time da su se pri tome svojom brutalnošću posebno isticali II prijavljeni Kosjer, III prijavljeni Knežević i IV prijavljeni Dokić.

Kako je takvo ponašanje prema zatvorenicima očito protivno opće prihvaćenoj od strane skoro svih zemalja svijeta Konvencije o zaštitu građanskih osoba za vrijeme rata, – te na osnovu svega izloženog slijedi doista osnovana sumnja da su navedeni prijavljeni počinili krivično djelo iz članka 142 stavak 1 preuzetog KZ (NN 53/91).

Kako su prijavljeni za sada nedostupni našim organima gonjenja, – to smatramo da je u konkretnom slučaju protiv istih potrebno odrediti pritvor te zatim raspisati tjeralicu za imenovanima.

Prilog: spis

 

ZAMJENIK OKRUŽNOG JAVNOG TUŽITELJA

ČEDOMIR MILJENOVIĆ

REPUBLIKA HRVATSKA                                                 STROGO POVJERLJIVO

MINISTARSTVO UNUTARNJIH OSOBA

SLUŽBA ZA ZAŠTITU USTAVNOG PORETKA

ODJEL SZUP MUP – a _____________

CENTAR SZUP KARLOVAC__________                                       LINIJA RADA ________

BROJ: ______________________________

Datum, 18. 03. 1992.

 

 

SLUŽBENA ZABILLJEŠKA

 

O obavljenim informativnim razgovorima sa osobama koje su bile zatočene u tzv. vojnom zatvoru Vojniću.

xxxxxxxxxxxxxx

, Hrvat, državljanin RH, s prebivalištem u Duga Resi, djelatnik PS Duga Resa, bio je zatočen u periodu od 15. 11. 1991.  – 20. 01. 1992. godine.

U obavljenom informativnom razgovoru xxxxxxxxxx je iznio da je po pripadnicima neprijateljske JNA i tzv. ”Milicije SAO Krajine” uhićen 15. 11. 1991. godine na području Perjasice i odveden u zatočeništvo u Vojnić. U zatvoru u kojem je, prema xxxxxxxxxxxxx riječima, upravnik bio BOŽIĆ DRAGOMIR, najviše je zlostavljan od strane zapovjednika straže DOKIĆ MIRKA, te zatvorskih stražara KOSJER MILANA, KNEŽEVIĆ ŽELJKA i SIKIRICA DRAGANA. Jednom prilikom, u trajanju od pet dana neprekidno, ispitivan je i fizički zlostavljan po KOSJER MILANU i DOKIĆ MIRKU na način da su ga udarali gumenim palicama, lancem, te rukama i nogama.

xxxxxxxxxxx, , rođen xxxxxxxxx. godine u Karlovcu, Hrvat, državljanin RH, s prebivalištem u Karlovcu,xxxxxxxxx, bio je zatečen u periodu od 15. 12. 1991. do 04. 03. 1992. godine.

U informativnom razgovoru obavljenom u Centru SZUP Karlovac, xxxxxxxxx je iznio da je dana 14. 12. 1991. godine uhićen po pripadnicima vojne policije tzv. JNA na području Skakavca i kao civil nasilno odveden u zatočeništvo u Vojnić. Po navodima xxxxxxxx fizički je zlostavljan i psihički maltretiran od strane DOKIĆ MIRKA, KOSJER MILANA, SIKIRICA DRAGANA i KENŽEVIĆ ŽELJKA, koji su u zatvoru obnašali dužnost stražara.Za Dokić Mirka također ističe da je odvodio zatočenike na prisilni rad.

xxxxxxxxxxxxx, , rođen xxxxxxxxx. godine u Šiljkovači, SO Velika Kladuša, BiH, s mjestom prebivališta u Karlovcu,  xxxxxxxx, pripadnik HV, uhićen na Turnju, SO Karlovac po rezervistima tzv. JNA 08. 10. 1991. godine i odveden u zatočeništvo u Vojnić.

Prilikom obavljanja informativnog razgovora sa xxxxxxxxxx dobiveni su podaci o ponašanju pojedinih osoba koje su kao pripadnici neprijateljskih vojnih formacija sudjelovali u zlostavljanju zatočenika u tzv. vojnom zatvoru u Vojniću. xxxxxxxx je kao zatvorske čuvare naveo DOKIĆ MIRKA, SIKIRICA DRAGANA, KNEŽEVIĆ ŽELJKA, KOSJER MILANA i CRNKOVIĆ PAVLA. Po xxxxxxxxx iskazu zatočenike je najviše tukao KOSJER MILAN, koji je također u zatvor dovodio rezerviste tzv. JNA, koji su se nad njima fizički iživljavali tukući ih raznim predmetima kao npr. lancima, kablovima od struje, kundacima  naoružanja i gumenim palicama. Kosjer je tjerao zatočenike na razne fizičke aktivnosti, a ukoliko isti nisu mogli izvršiti ono što im je naredio, tukao bi ih do iznemoglosti. U opisanom maltretiranju i psihičkom šikaniranju zatočenika uz Kosjera je često sudjelovao CRNKOVIĆ PAVAO zv. ”Pajo”. U periodu dok je xxxxxxxx bio zatočen, prema njegovim riječima, od posljedica dobivenih batina u zatvoru, umrli su ANDRIJA GOJAK iz Mikšića i NIKOLA PAPA  iz Belajskih Poljica. Po otpuštanju iz zatočeništva, zatočenici su pod prijetnjom prisiljavani da potpišu izjave da su redovito dobivali ishranu i liječničku njegu, što po riječima xxxxxxxxx ne odgovara istini.

 

P  o  d  a  c  i  :

1. DOKIĆ MIRKO,  sin Milića, rođen 12. 06. 1963. godine u Vojniću, Srbin, bivši sudski stražar Okružnog zatvora u Karlovcu, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Turanj 23, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.
2. KOSJER MILAN,  sin Petra, rođen 23. 01. 1954. godine u Vojniću, Srbin, bivši sudski stražar OZ Karlovac, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Banija 42, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.
3. KNEŽEVIĆ ŽELJKO, ain Dušana, rođen 22. 03. 1962. godine u Mlakovcu, SO Karlovac, Srbin, bivši sudski stražar OZ Karlovac, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Mlakovac 1, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.
4. SIKIRICA DRAGAN, sin Milana, r. 20. 07. 1950. u Vodjević Brdu, Karlovac, Srbin, bivši sudski stražar OZ Karlovac, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Smičiklasova ul. 7 d, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.
5. CRNKOVIĆ PAVAO zv. ”Pajo”, sin Milana, r. 04. 07. 1965. godine u Vojniću, Srbin, bivši sudski stražar OZ Karlovac, s prebivalištem u Vojniću, Ključar 6 a, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.
6. BOŽIĆ DRAGOMIR, sin Jovana, rođen 02. 08. 1964. godine u Karlovcu, Srbin, bivši sudski stražar OZ Karlovac, sa zadnjim prebivalištem u Karlovcu, Krnjak br. 12, sada rezervista tzv. JNA u Vojniću.

xxxxxxxxxx                                                                        OPERATIVNI DJELATNICI

xxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxxx

Broj Kio. 129/92 – 15

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

 

Ime i prezime: xxxxxxxxxxxxxxxx

sastavljen dana 28. svibnja 1992. godine

u Policijskoj stanici u Duga Resa

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

Istražni sudac: Gruden Boris                                                  Dragomir Božić i dr.

Zapisničar: Skukan Milka                                                      zbog krivičnog djela iz člana

142. st. 1. preuzetog KZJ

Početak u 11. 30 sati

Utvrđuje se da su pristupili:

tužilac – Miljenović Čedomir

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno, zašto nije obavješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:

Ime i prezime, ime oca: xxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište:

Mjesto rođenja i godina starosti:

odnos s okrivljenim i oštećenim: nije u rodu

Svjedok je upozoren da u smislu člana ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

Zarobljen sam 05. 11. ’91. g. ujutro oko 7 sati u zaseoku Mihelići kod D. Velemerića. U to vrijeme sam bio pripadnik TO Duga Resa a u času zarobljavanja na gornjem dijelu tijela imao sam bluzu SMB boje a sva ostala odjeća bila je civilna. Zarobile su me osobe u vojnim uniformama među kojima sam prepoznao Jančić Branka a s njim su bila njegova dva sina. Taj jančić je svojevremeno stanovao u Karlovcu i radio u Jugoturbini. Svi oni imali su snajpere a na glavama kape sa petokrakom zvijezdom. Ja lično nisam imao kod sebe nikakvog oružja. Odmah po zarobljavanju ispitivali su me o položaju naše vojske prebacivali mi što se nalazim na ustaškoj strani, vrbovali me da pređem kod njih što sam odbio.

Nakon toga su došla dva pukovnika koji su me ispitivali o mom oružju a i o tome gdje se nalaze diverzantske grupe. Ništa im na to nisam rekao, odnosno šutio sam. Kazao sam im da sam se na tom mjestu zatekao sasvim slučajno na putu prema kući u Duga Resu. Pozvali su tada i Vojnić i došla je jedna kompanjola sa tri vojnika u SMB uniformama sa znakom ”vojne policije”. Nikog od te trojice ne poznajem. Na ruke su mi stavili lisice i prevezli u Krnjak gdje su me u jednoj brvnari saslušavali, nakon saslušanja izveli iz brvnare i te tri osobe su me pendrekom tukle po leđima i pronašli u mojoj odjeći jedan poziv TE Duga Resa. Iz Krnjaka sam prevezen u policijsku stanicu Vojnić. Tu sam saslušavan najprije od osoba u SMB uniformama, nisam tučen za vrijeme saslušanja, poslije toga me Vuletić Nikola pozvao u svoju sobu gdje me i on saslušavao, a nakon završetka tog saslušanja došao je jedan oficir u vojnoj uniformi i pendrekom me udario po glavi. Vuletić Nikola me nije tukao.

Nakon tog saslušanja prevezen sam u zatvor preko puta restoracije i smješten u jednu velliku sobu, u kojoj sam zatekao Radočaj Dragu, Maglića, Kušetić Ivana iz Brođana, Baršić Zvonka iz slunjskih Moravaca, Brletić Ivana iz Skakavca, Nevistić Milu iz Livna, gardistu Brizanac Jakova i Gale Ivana iz Tomislav grada, bilo je još tu civila ukupno 53 osobe. Istu večer kada sam dovežen u taj zatvor u krugu zatvora sam bio tučen, nogama, pendrekom i šakama.Tukli su me po leđima od vrata sve so potkoljenice, skakali mi po trbuhu i udarali me palicom kako po trbuhu, tako i po leđima.

Po glasu sam prepoznao da je među osobama koje su me tukle bio Kosjer Milan, Dokić Mirko, a iz sobe me izveo Crnković Pajo.

Nakon toga su me ponovo vratili u sobu. U 2 sata ujutro izveli su me ponovo iz sobe u dvorište kao i sljedeća dva dana u isto vrijeme, drugi put me izveo Kosjer Milan, a treći put zatvorski stražar Stojković ili Stojaković. Tukli su me na isti način kao i prvi put. Kroz ta tri dana jedanput su iz sobe izveli na polje Radočaj Dragana te su ga također fizički maltretirali kao i Kolić Josipa. U prostoriji u kojoj smo se nalazili Dokić i Sikirica tukli su Grčinić Ivana i Tomac Berislava, zapravo ne u sobi već u hodniku ispred sobe. Mene lično nakon toga što sam opisao više tukli nisu. Međutim psihički su nas maltretirali, posebno Dokić, Crnković i Kosjer Milan, za koga mogu reći da je životinja u ljudskoj spodobi na dvije noge.

Prisiljavali su nas da skačemo po šoškama, da se krstimo na srpski način i molimo njihove molitve, da psujemo Tuđmana, Mesića, Papu i Genšera, te da pjevamo četničke pjesme. Uz mene u onoj sobi umro je Gojak Andrija. Umro je od batina i vidio sam da je krvario. Lično mi je pričao da su ga rezervisti tukli na putu od Logorišta do policijske stanice u Vojniću kao i u samoj stanici gdje su ga tukli policajci. U samom zatvoru ga nisu tukli. U susjednoj ćeliji umro je i Papa Mika. Iz tog zatvora sam ponovno odveden na saslušanje u Policijsku stanicu gdje su me saslušavali Pajić Draško, Vuletić Nikola i Gvozdenović, ali me fizički maltretirali više nisu.

Od batina koje sam dobio bila su mi slomljena 3 rebra, pukla mi je pupčana vrpca a imao sam i ozlijeđena leđa i nožni mišić. Nisam tražiio liječničku pomoć jer sam se uvjerio da ni teže povrijeđeni civili takovu pomoć nisu dobili, pa se nisam htio izlagati neugodnostima, odnosno nisam htio imati više nikakavih suvišnih kontakata sa njima. U zatvoru u Vojniću bio je gardista Brizanac Jakov kome smo od gipsa sačinili oblogu za povrijeđenu nogu. Kada se on vratio u sobu nakon posjete kod dr. Kresojevića te obloge više nije imao i rekao nam je da mu je lično dr. Krasojević tu oblogu potrgao, na nozi je imao zavoj.

Od ostallih zatvorskih stražara vidio sam da je zarobljenike lično tukao Knežević Željko i to Savičić Davora iz Gornjeg Vakufa i jednog hodočasnika iz Zagreba, koji je bio uhvaćen u Veljunu a nije htio po njihovoj naredbi psovati hrvatske državnike. Knežević je tukao i Magdića iz Cerovca. Zatvorski stražar Stojaković Gojko koliko ja znadem nikoga nije tukao, a Sikirica Dragan samo je jedanput tukao Grčinića i Tomca. Nakon toga je obilazio naše ćelije i izvinjavao se zbog takovog postupka, rekavši da je to morao učiniti pod pritiskom ostalih zatvorskih stražara posebno Kosjera, jer da je navodno u tom smislu bio pasivan. Inače se Sikirica Dragan prema nama najhumanije odnosio, donosio nam je cigarete, informirao nas o tekućim događajima i udovoljavao je svim našim sitnim zahtjevima kojima je udovoljiti mogao.

Upravnik zatvora bio je Božić Dragan. Jedne zgode sam čuo preko zida kada je sakupio sve zatvorske stražare i rekao im da u ovom zatvoru nema ustaša, da su to zarobljenici, civili, i neka oni pokažu tko je od nas ustaša. Čuo sam i da im je narediio da nas ne smiju maltretirati. To je bilo negdje poslije Nove godine. Inače kada je on bio u službi u zatvoru je vlado red i mir i nije bilo maltretiranja. Ja poznajem Kosjer Milenka, jer je radio kao milicioner u biv. SM u Duga Resi, ali njega za vrijeme boravka u Vojniću nigdje i nikada nisam vidio,  iako sam doduše čuo da je negdje na području SAO Krajine. Ja sam u zatvoru u Vojniću sreo Lipvšćak Dragana, bio je u istom zatvoru gdje i ja, al iu drugoj ćeliji. Noseći u dva tri navrata iz ćelije kiblu u poljski WC netko mi je svaki put dobacivao po kutiju cigareta, a kasnije sam u susretu s njim doznao da mi je cigarete on dobacivao.

U tom zatvoru dnevno smo imali redovno tri obroka, ujutro hladan obrok i dva kuhana obroka u toku dana. U prvo vrijeme smo spavali na golom betonu i pokrivali se šinjelima, a kada su pregrađene ćelije i napravljeni drveni ležajevi i postavljene šoške a to je bilo nakon mjesec i pol dana boravka u tom zatvoru spavali smo na tim krevetima. Kroz vrijeme od puna dva mjesecanismo se uopće prali, prvi put smo se oprali negdje u I mj. ’92. kada se pročulo da će u obilazak u zatvor doći prestavnici EZ. Od tada se promjenio tretman prema nama zarobljenicima i uglavnom fizičkih maltretiranja nije bilo niti smo odlazilli iz zatvora na radove. Prije toga smo odlazili na polja brati kukuruz, čistiti ceste, sakupljati smeće, vršili smo istovar kamiona i cijepanje drva. Dana 14. 01. ’92. g. svi smo u zatvoru potpisali izjave da je tretman u zatvoru bio dobar, da nismo fizički maltretirani, da smo normalno primali hranu i liječničku njegu.

Razmijenjen sam 05. 03. 1992. g. na Mekušju i odmah nakon toga se podvrgao liječničkim pregledima na bolnici Švarča, naknadno ću spisu priložiti liječničku dokumentaciju.

Upozoren po čl. 82. ZKP – a izjavljujem da sam slušao diktat i zapisnik ne želim čitati.

Dovršeno u 12. 30 sati.

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                              Svjedok:

Gruden boris                                                   Skukan Milka                         Maleš Joso