Vojnic – KA 0028-a

REPUBLIKA HRVATSKA

Ministarstvo unutarnjih poslova

SLUŽBI ZA ZAŠTITU USTAVNOG PORETKA

CENTRA K A R L O V A C

 

Broj ___________________

Datum __________________

 

 

O K R U Ž N O M JAVNOM TUŽIOCU

K A R L O V A C

 

Na osnovi člana 151. stav 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se

 

 

 

KRIVIČNA PRIJAVA

1. MILENKO KOSIJER     , zvani ________________,

(ime i prezime)                                                                                      (nadimak ako ga ima)

otac  Mile i majka __ Savka _ ___, rođene ____Konjev______,

(ime i prezime)                   (ime i prezime)                  (djevojačko por.ime)

rođen dana   26.04.1954. u   Karlovcu općina  __Karlovac__,

R   Hrvatska , stanuje u __Karlovcu_,  ulica  __Turanj      __

broj   bb , općina  Karlovac____, narodnost _Srbin__, državljanin __RH__,

zanimanje _policajac_,  porodične prilike __oženjen__, završio je _ŠUP__,

u vojnoj evidenciji se __vodi u SNO Karlovac__

 

 

sada na slobodi zakonski zastupnik (ako je maloljetan) je ____________________________.

 

z b o g  krivičnog djela ____članak 142., st. 1. preuzetog KZ_________

 

 

 

 

Postoji osnovana sumnja da je Milenko Kosijer počinio krivično djelo iz čl. 142. st. 1. preuzetog KZ time što je Kosijer Milenko kao policijski istražitelj tzv. ”SAO Krajine” u vrijeme nametnute agresije i rata u Republici Hrvatskoj od strane neprijateljske vojske srpskih teroriste i četnika na području Korduna u vremenskom periodu od 05.11.1991. g. do 20.01.1992.g. kao aktivni pripadnik neprijateljskih vojnih formacija, osobno kao policijski istražitelj tzv. SAO Krajine primjenjivao mjere ispitivanja, zlostavljanja i zastrašivanja zarobljenih civila u Vojniću. Osobno je ispitivao i zlostavljao zarobljene civile TUŠKAN STJEPANA, GRČIĆ TOMU, GRČIĆ MARKA kao i PAPA MIKU i GOJAK JANDRU. Prilikom ispitivanja i zlostavljanja mučio je uhićene civile upotrebljavajući slijedeća sredstva: sajlu, gumenu palicu, letvu, štrik pleteni, te ih je tukao nogama i rukama. Kao posljedica njegovih zlostavljanja nastupila je uslijed zadobivenih povreda smrt Papa Mike te Gojak Jandre kojima nije pružena liječnička pomoć.

Da se radi o obilježjima krivičnog djela iz čl. 142, st. 1. potvrđuju svojim izjavama uzetim na zapisnik od strane SZUP-a Centar Karlovac od Tuškan Stjepana, Grčić Tome i Grčić Marka.

 

 

Prilozi:

–        3 zapisnika o uzimanju izjave od xxxxxxxxxxxxxxx od strane

Centra SZUP Karlovac,

–        3 zapisnika o saslušanju svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxx od strane

istražnog suca Okružnog suda Karlovac po hitnoj istražnoj radnji.

 

 

NAČELNIK CENTRA SZUP

Horvat Juraj

Broj: Kio 66/92-2

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   24. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Jadranka Galović zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:     

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 229. i 231. st. 2. ZKP-a iskazuje:

 

Dana 5.11.1991.g. oko 8 sati, za vrijeme borbi između jugoslavenske armije i Hrvatske vojske, u blizini moje kuće, sakrio sam se sa svojom ženom i  Tuškan Milanom u podrum svoje kuće i tu su nas pronašla dva mlađa vojnika JA, mislim na odsluženju redovnog vojnog roka. Jedan od njih je u razgovoru sa mnom rekao da bi trebao služiti vojni rok još svega nekoliko dana. Obojica su imala na glavama titovke, ne znam da li sa zvijezdama a bili su obučeni u SMB uniforme JA. Kad su ušli u podrum, odnosno kada su nas pozvali, i kada smo mi izišli iz podruma, jedan od te dvojice vojnika rekao je nama ”ustaše”, sad ćemo vas voditi na ono mjesto gdje ste klali, rezali uha i vadili oči našim ljudima”. Zatim se jedan od njih obratio nekome u obližnjem tenku, kojega nisam niti vidio, ali zaključujem da je bio vjerojatno njihov komandanta, te ga pitao, što će s nama, a ovaj mu je odgovorio da nas vode u kasarnu “Logorište”. Nakon toga .nas dvojicu, mene i Tuškan Milana, odveli su kombijem, zajedno s Grčić Markom, kojeg su uhvatili negdje kod njegove kuće, u kasarnu “Logorište”. Tu u kasarni “Logorište” zatekao sam već Papa Vladu, Papa Miku, Kolić Josipa, Tomac Berislava i njegovu majku, Brozović Ivana, Tuškan Stjepana, Štajduhar Baru, nekog Kolara, koji je uhvaćen negdje na Belaju i možda još nekog mještana iz okolnih sela. Bilo nas je uglavnom tu 10- 15, ,civila, obučenih u civilna odijela. Svi smo bili stari od oko 60 godina na više, osim Tomac Berislava i .Kolić Josipa koji su nešto mladi, starih oko 30 godina. Tu u kasarni svima su nam skinuli gornje dijelove odjeće, remene, vezice cipela, tako da smo ostali samo u hlačama i košuljama ili eventualno neki još i u vestama. Pored nas, spomenutih civila, tu je bio i jedan ranjeni pripadnik Hrvatske vojske. Tu u kasarni Logorište mene osobno nije nitko tukao,a nisam vidio niti da bi i drugi zarobljeni civili bili tučeni. Da li je njih netko tukao, prije nego što sam ja dovezen u kasarnu, ne znam. Ja sam u kasarni bio vrlo kratko možda sat – dva, nakon čega sam s ostalim zarobljenim muškim civilnim osobama bio prebačen kamionom u Vojnić. Prije nego što su nas muškarce odvezli u Vojnić, one dvije ženske su pustili.

 

Na putu za Vojnić zaustavili smo se na jednom mjestu, gdje su dio nas civila prebacili u drugi kamion. U Vojnić su nas dovezli u jednu nižu zgradu, na kojoj je bila tabla “Milicije” Inače, ja Vojnić ne poznajem od ranije i do tada,  nikada nisam bio u Vojniću. Zaboravio .sam ranije napomenuti, da su nas putem od Logorišta do Vojnića, natjerali da legnemo na pod kamiona i da pjevamo neke četničke pjesme, pri čemu su nas povremeno i udarali cijevima pušaka.

U toj zgradi s natpisom “Milicija”, smješteni smo u nekoliko prizemnih prostorija. Bilo nas je ukupno oko 30-tak civila, iz okoline Karlovca i Duga Rese, a pored nas tu su povremeno bili zatvarani i neki vojnici JA. Ne znam iz kojeg razloga. Bili smo smješteni u nekoliko prostorija, .sa po 10-tak zatvorenika.  Prvih nekoliko dana spavali smo na podu. Dali .su nam samo nekoliko kartona, da na njih legnemo, a nakon toga napravili su drvene krevete na kat i dali nam za ležajeve nekoliko madraca. Ja kroz cijelo vrijeme boravka u zatvoru nisam imao madraca i ležao sam na golim daskama. Za pokrit su nam dali nekoliko starih šinjela. Nisam siguran, ali mislim da smo cijelo vrijeme boravka u Vojniću ostali u toj istoj zgradi, samo što smo povremeno mijenjali prostorije u kojima smo bili zatvoreni.

 

Mislim, drugi dan, kako smo dopeljani u Vojnić, vodili su nas na ispitivanje u neke prostorije te zgrade. Vodili su nas jednog. po jednog, naizmjence, a ispitivale su nas četiri različite osobe, svaka pojedinačno. Pri tom ispitivanju tukli su me, oni koji su me ispitivali, šakama, pendrecima, užetima i nogama, tako da sam nakon toga bio sav crn. od modrica i gotovo u nesvjesti. Nakon ispitivanja u ćeliju su me donijeli u nekakvoj deki.. I ostali koji su bili .na ispitivanju bili su tučeni, a to znam po tome, što- su svi nakon tog ispitivanja bili plavi od modrica i krvavi, netko više netko manje.

Neki od ovih koji su nas ispitivali, bili su obučeni u plave milicijske uniforme, a neki u SMB uniforme. Ja ne znam kako se zovu, ali sam ih dosta dobro upamtio i da ih vidim prepoznao

bi, ih. Netko od zatvorenih civila, poznao je vjerojatno jednog od njih, od ranije, te  rekao da se zove Kosjer Milenko.

Za cijelo vrijeme boravka u zatvoru, danju, a posebno noću, povremeno su upadali u naše ćelije, te nas na razne načine maltretirali. Govorili su nam da smo ustaše, da će nas ubiti, pojedinačno pitali kako se zovemo, tjerali nas da psujemo Tuđmana, Mesića, Kuharića i druge naše političare, te Svetog Oca Papu, a za Miloševića da govorimo kako je on dobar i tome slično. Povremeno su pojedince odvodili iz ćelija, a kada su se ovi vraćali natrag bili su natečeni i teško su disali,izmučeni, kasnije i plavi, na osnovu čega zaključujem da su ih i tukli. Posebno su maltretirali nekog pripadnika HV, porijeklom iz Bosne. Od zadobivenih povreda u ćelijama su umrli Papa Mika i neki Jandra sa Sajavca, prezime mu ne znam. Zbog stanja u kojem sam bio, svega se dobro niti ne sjećam, pa nisam siguran da li je taj Jandra bio sa mnom u ćeliji i tu umroili pak u nekoj drugoj ćeliji. Za Papa Mitu sam siguran da je bio sa mnom u ćeliji i da je tu umro. Taj Papa Mika star je 83 godine. Bio je sav plav po glavi i tijelu, te izgreben.

U vezi toga napominjem da smo mi više puta mijenjali ćelije i da nismo stalno bili uvijek isti u ćelijama, pošto su nas razmještavali. Što je bilo s ovom dvojicom koji su umrli, nakon toga, meni nije poznato. Pored imenovanih još su, više od ostalih, bili maltretirani i tučeni Tomac Berislav i neki Kolar iz Karlovca, po zanimanju vatrogasac.

Za cijelo vrijeme boravka u zatvoru hrana je bila vrlo loša. Bili smo neprekidno gladni. Higijenski uvjeti, također su bili vrlo loši, nisu nam se dali prati, niti brijati tako da smo svi bili krajnje neuredni i zarasli. Tek prije nego što sam pušten, dozvolili su mi da se operem i obrijem. Par dana prije puštanja, pozvan sam u posebnu prostoriju, gdje sam dobio nekakav formular, u koji sam morao napisati da je hrana bila dobra, da su uvjeti za. spavanje i boravak bili dobri, te da nismo niti psihički niti fizički maltretirani niti tučeni. Zapravo to je već sve bilo napisano i ja sam to samo vlastoručno potpisao, a shvatio sam da to moram potpisati, obzirom na ono što mi se ranije događalo. Za cijelo vrijeme ovog boravka nisam dobio nikakvo rješenje ili nekakvu drugu pismenu odluku o tome koliko sam bio u zatvoru i radi čega .

Dana 21.1.1992.g. pozvali su mene, Grčić Marka i Brozović Ivana, te nam rekli da idemo kućama, a zatim nas kamionom odvezli negdje do u blizini Siče i tu nas pustili, nakon čega smo mi sami produžili svojim kućama.

 

To je sve što imam za izjaviti.

 

Upozoren u smislu čl. 82. st. 1. ZKP zapisnik nije čitan.

 

 

Dovršeno.

 

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Svjedok:

 

 

 

 

 

Broj: Kio 66/92-3

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   24. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Jadranka Galović zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 229. i 231. st. 2. ZKP-a iskazuje:

 

 

Dana 5.11.1991. oko 9 sati, u blizini moje kuće uhvatili su me pripadnici JA, njih 5-6, obučenih u uniforme JA, svi mlađi, najvjerojatnije na odsluženju redovnog vojnog roka, te zatim odveli u kasarnu Logorište, koja je tada još bila pod kontrolom jugoslavenske armije. Vidio sam da je tu bilo zarobljeno već 10-15 civila, starijih osoba između 60 i 80 godina, iz okoline kasarne. Jedino su bili mlađi Tomac Berislav i jedan ranjeni vojnik Hrvatske vojske, kojem ne znam ime. Među nama bile su i dvije žene xxxxxxxxx i xxxxxxxxxxxxxx.

Tu u kasarni zadržali smo se samo sat – dva,-nakon čega su ove dvije žene puštene kućama, a nas muškarce su prebacili najprije na desnu obalu Korane, a zatim kamionima u Vojnić.

Za vrijeme boravka u kasarni na Logorištu nismo bili tučeni, barem koliko sam ja vidio, jedino su nam govorili da smo ustaše, te da će nas poklati i tome slično pri čemu su nam prijetili s noževima u rukama i držali nam noževe pod vratom.  Skinuli su nam i svu bolju i topliju odjeću, tako da smo ostali uglavnom samo u hlačama i košuljama. Putem od Logorišta do Vojnića, povremeno su nam udarali kundacima, gurali cijevima oružja i šamarali, a u kamionu natjerali da ležimo potrbuške. Nekoliko puta putem do Vojnića smo zastajkivali. Došavši u Vojnić odvezeni smo najprije u nižu novu zgradu, na kojoj je bila oznaka ”Milicija”. Tu su nas smjestili u nekoliko prizemnih prostorija. U pojedinoj prostoriji bilo nas je 5 – 10 osoba. Pored nas koji smo dovezeni iz Logorišta, tu je bilo i drugih .civila iz okoline Karlovca i Duga Rese, svi uglavnom mojih godina, od 60 naviše. U-toj zgradi ”Milicije” zadržali smo se prvih 8 – 10 dana, a zatim smo bili prebačeni u neku drugu zgradu, u blizini ove.

Za vrijeme boravka u zgradi “Milicije”, tih prvih nekoliko dana bili smo najviše maltretirani, vređani i tučeni, posebno onog dana kada smo dovedeni, te prve noći i slijedećeg dana kad smo bili odvođeni na ispitivanje. Vređali su nas na raznorazne načine i prijetili nam, ne mogu više da niti ponoviti točno na koji način, ali uglavnom da smo ustaše, da će nas pobiti i poklati i tome slično. Tukli su nas rukama, nogama,palicama, kablovima, remenjem i sličnim predmetima i to kako tih prvih dana po danu i po noći i to u ćelijama, Odnosno prostorijama u kojima smo bili zatvoreni, tako i u prostorijama u kojima su nas ispitivali, a tukli su nas i vređali i oni koji su nas ispitivali, a i oni koji su nas čuvali, Odnosno po nekom drugom osnovu ulazili k nam a u prostorije, možda samo i radi toga da nas tuku. Kad bi nekom od onih koje su tukli, pozlilo, i povlačili su ga van i polijevali vodom, a zatim ga opet nastavili tući.  Svi mi koji smo bili zatvoreni, bili smo od zadobivenih povreda svi plavi po glavi, tijelu, rukama i nogama, te krvavi. Neke od tih povreda do danas su zacijelile, ali ja još i danas imam vidljive rane po glavi i rukama. Nakon ispitivanja bio sam sav plav i krvav, a bilo mi je izbijeno i nekoliko zubi. Oni koji su nas maltretirali i tukli bili su obučeni ili u plave milicijske uniforme ili u šarene ‘ili SMB uniforme. Svi su imali kape sa zvijezdama petokrakama. Ja nikoga od njih, od ranije ne poznam i ne znam njihova imena, ali sam većinu upamtio, i mislim da bi većinu njih prepoznao da ih vidim. Sve su to- mlađe osobe starosti oko 30 godina.

Kako sam već rekao,-najviše su nas tukli prve noći i prva -dva dana, a zatim nešto manje prvih 8 –  10 dana tj. za vrijeme zadržavanja u zgradi “Milicije”. Nakon toga još slijedećih tjedan – dva tukli su nas, ali sada znatno manje i samo pojedince, a nakon toga još manje, samo ponekad ponekog s pokojim udarcem.

Neki od nas zatvorenika bili su jače, a neki manje tučeni. Mislim da su najjače bili tučeni Papa Mika, starac od preko 80 godina i Gojak Jandra. Njih dvoje nisu bili sa mnom u ćeliji, ali znam da su u ćelijama umrli, kojih 8 dana po našem dolasku u Vojnić. Najprije je umro Papa Mika, a zatim dan ili dva iza njega Gojak Jandra. Obojicu sam vidio nakon što su umrli i nakon što su iznijeti iz ćelije. Obojica su bili puni modrica, svi plavi, pa na osnovu tog zaključujem da u morali umrijeti od zadobivenih povreda. Čuo sam da je Papa Mika, one noći, kad je umro, jaukao,zapomagao, tražio vode i tome slično. Pored ove dvojice, koji su preminuli, još su posebno jako bili tučeni Tomac Berislav, Kolić Josip i Kolar Ivan, inače vatrogasac iz Karlovca. Ova trojica su bili povremeno i sa mnom u ćeliji, pa sam vidio da su po glavi i tijelu imali niz modrica i rana, te da su bili krvavi.

Njih su u više navrata tukli i odvodili iz ćelija na ispitivanja, a nakon čega su se oni vraćali u ćelije krvavi i povređeni.

Prvih nekoliko dana spavali smo na golom betonu ili podu, ovisno da li je pod ćelije bio betonski ili drveni, a nakon nekog vremena dali su nam nekakve zbijene drvene krevete na kat. Neki od tih kreveta imali su madrace, ali većina ne, tako da smo spavali u tim krevetima na golim daskama. Za pokriti smo imali samo stare šinjele. Hrana je bila, tek takva, da se može preživiti. Higijenski uvjeti nikakvi. Nismo se mogli niti umivati niti prati ruke. Za cijelo vrijeme boravka u zatvoru tek u dva navrata mogli smo se okupati. Jedino nekoliko dana, prije puštanja, najprije su nam ošišali brade, jer se cijelo ovo vrijeme nismo brijali, te nam dozvolili da se umijemo, dali nam aparate za brijanje, pa smo se i obrijali.

U vezi ovog boravka u zatvoru nisam dobio nikako pismeno rješenje o tome koliko sam bio zatočen i radi čega sam bio zatvoren. Nekoliko dana prije puštanja potpisao sam samo izjavu da je prehrana bila dobra, kao i uvjeti smještaja, te da nisam bio maltretiran, niti fizički zlostavljan.

Iz zatvora sam pušten 21.1.1992.g. zajedno s Grčić Tomom i Brozović Ivanom. Toga dana nas trojicu su pozvali, rekli nam da nas puštaju kućama, te nas zatim kamionom odvezli do Kestenka, odakle smo sami dalje nastavili prema svojim kućama.

To je sve što o ovome imam za izjaviti, pri čemu napominjem da sam još uvijek psihički potresen i prestrašen, pa da se možda nekih stvari sada ne mogu prisjetiti.

 

Upozoren u smislu čl. 82. st. 1. ZKP zapisnik nije čitan.

 

 

Dovršeno.

 

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Svjedok:

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Broj: Kir 65/92-2

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   22. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Jadranka Galović zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 229. i 231. st. 2. ZKP-a iskazuje:

 

 

 

Dana 4.11.1991. g., navečer oko 21,30 sati išao sam biciklom iz Belaja u Belajske Poljice. U Belaju, kod kamenoloma, presrela me grupa vojnika JA, obučena u vojničke, šarene uniforme s kapama ”titovkama” na glavi i zvijezdom petokrakom na kapama.  Dvojica od tih vojnika, prišla su k meni, i tu me zadržala kraće vrijeme, dok nije došao automobilom još jedan vojnik JA, obučen u SMB uniformu, isto tako s ”titovkom” na glavi i zvijezdom petokrakom na kapi. To je čovjek iz Perjasice. Ne znam kako se-zove, ali ga poznajem iz viđenja, znam da je radio negdje u Karlovcu i da je često putovao autobusom na relaciji Perjasica – Karlovac. Da ga vidim sigurno bi ga prepoznao. Ona dvojica vojnika, koja su me presrela, strpala su me zatim u vozilo, kojim je došao ovaj vojni iz Perjasice. U vozilu je jedan od vojnika Uperio meni cijev automata u prsa, a drugi cijev pištolja u potiljak glave, dok je onaj treći, iz Perjasice, za to vrijeme brusio bajonetu, govoreći da-će me klati i da će mi i kopati oči. Sva ta trojica stari su otprilike 30 – 35 godina, na osnovu čega zaključujem da su svi rezervisti. Iz Belaja, ova trojica, odvezla su me vozilom – kamionetom u kasarnu, na Logorište, u kojoj je tada još bila JA. U kasarni strpali su me ujednu prostoriju, u kojoj sam već zatekao neku ženu iz Belajskih Poljica, po prezimenu’Tomac, mislim da joj je ime Barka, njenog sina Tomac Berislava i još jednu ženu, kojoj je također ime Barka, prezime joj se ne mogu sjetiti. Tu u kasarni ostao sam s imenovanima sve do drugog dana tj. 5. 11. 1991.g., do oko 10 sati. Tog dana 5. 11. 1991.g. ujutro u tu prostoriju dovezeni su još Tuškan Milan, Grčić Tomo, Grčić Marko, Brozović Ivan, Deki Kolić, Škrtić Marko i još nekoliko drugih ljudi, koje ja sve poznajem, po imenu ili prezimenu, ili barem po viđenj u, jer su to sve ljudi iz obližnjih sela, okoline Duge Rese i Karlovca. Svi mi koji smo dovezeni u kasarnu Logorište, bili smo civili, obučeni u civilna odijela i starije osobe, otprilike od 60 godina nadalje, osim Tomac Berislava, koji je star oko 26 godina Vojnici,  koje sam vidio tu u kasarni Logorište, uglavnom su bili stari između 30 i 35 godina  po čemu zaključujem da su rezervisti i većinu njih znam iz viđenja i da su negdje-iz Tušilovića,_Krnjaka, Malić sela, Vojnića, Trupinjaka, odnosno sela na tom području. Većinu njih, da ih vidim, prepoznao bih. Svega nekoliko vojnika bilo je mlađih godišta, vjerojatno na odsluženju redovnog vojnog roka. Ti mlađi vojnici bili su pristojni i ponašali su se normalno, dok su se oni stariji, rezervisti, ponašali prema nama kao divljaci – zvjerski, vikali su na nas, vređali nas, psovali, govore i da nam j…ustašku majku, da smo mi njihovu djecu nosili na bajonetama po Karlovcu i tome slično, pa su nas čak i tukli, kako je tko i koga stigao. Tukli su nas kundacima, cipelama, opasačima i sličnim predmetima, te pri tome još pucali u zrak. Sa svih nas, kako s koga, skinuli su i gornje dijelove odjeće, kapute i veste, te cipele, tako da smo ostali uglavnom samo u košuljama i hlačama, neki čak i samo u gaćama. Nekima su bili potrgali košulje Škrtić Marko bio je samo u gaćama, odnosno u hlačama bez jedne-nogavice,Tuškan Milan u košulji bez jednog rukava. Nakon što mi je jedan od rezervista skinuo i uzeo cipele, neki drugi mlađi vojnik” dao mi je neke stare cipele, koje sam obuo i  kojim sam nakon toga bio. Noću 4/5. 11.. prespavali smo u. nekoj prostoriji kasarne, dim. otprilike 4 x 5m, u kojoj nije bilo svjetla, niti grijanja, tako da smo prespavali na nekim daskama, na kojima je bilo samo nekoliko starih deka i šinjela.

Ujutro 5.11. 1991.g. oko 10 sati, najprije su pustili kući one dvije žene, a zatim sve nas muškarce, mislim nas 12, postrojili i utrpali u nekakav kamion i s tim kamionom odvezli u Vojnić. Putem su nas opet maltretirali i tjerali nas da pjevamo srpske pjesme, pri čemu su nas usput povremeno udarali nogama i kundacima.’Negdje otprilike na pola puta, ,zaustavili su kamion te pola  nas istjerali iz kamiona, a drugu polovinu natjerali da legnemo na pod kamiona. Vikali su ovim koje su istjerali iz kamiona, da će ih pobiti, psovali ih i kod tog  pucali, očito-u zrak, jer ih pobili nisu. Već su ih nakon nekog vremena vratili u kamion i sve nas zajedno odvezli u Vojnić. S nama u vozilu bilo je 5,- 6 vojnika JA, te još dva vozila u pratnji, s po nekoliko vojnika. Za sve vrijeme zadržavanja u Logorištu, dakle taj jedan dan, svi vojnici JA, koje sam vidio, i oni stariji i oni mladi, bili su obučeni, u šarene ili SMB uniforme JA sa  kapama i zvijezdama petokrakama. Nisam vidio nikog da bi izgledao kao “Pravi četnik:tj. da bi bio zarastao bradu i da bi na glavi nosio šubaru s kokardom.

Prije, nego što smo prebačeni iz Logorišta u Vojnić, vidio sam da je u kasarnu Logorište dopremljen jedan ranjeni vojnik-HV.obučen u uniformu i s oznakama HV. Bio je ranjen u nogu. Tu mu je pružena prva pomoć;. tako da mu je na nogu stavljen gips i longeta, ali su mu to uskoro strgali i pri  tome ga tukli. Znao sam ime tom vojniku HV, ali sam ga zaboravio i sada ga se momentalno ne mogu sjetiti. Znam da je radio negdje u SR Njemačkoj i da je rodom iz Vukovara. Taj vojnik ostao je iza nas u Logorištu, ali je i on slijedećeg dana za nama dovezen u Vojnić.  Jedno vrijeme bili smo zajedno u ćeliji i tad sam ja od njega  saznao kako se zove i od kuda je. ‘No, nakon nekog vremena on je”odvojen od nas civila i što je kasnije s njim bilo ,ja ne znam.

Nakon što smo prevezeni u Vojnić, najprije smo prvih osam dana bili smješteni u dvije prostorije  u zgradi Milicije u Vojniću. U svakoj prostoriji bilo nas je po šest. Mislim da je i u drugim prostorijama te zgrade bilo zatvoreno pored nas i drugih civila. Kroz svih osam dana nitko nas nije posebno ispitivao. Samo su noću, po 5 – 6 pute- u naše ćelije dolazile osobe obučene u šarene ili .SMB uniforme JA, policije JA i milicije tzv. SAO Krajina. Za koje vrijeme su nas maltretirali i tukli, opasačima, remenjem, sajlama, palicama, noževima  a najviše nogama. Pri tome se posebno isticao Kosjer Milenko, Njega od ranije nisam poznavao, ali sam_ga vrlo dobro_upamtio i da ga opet vidim, sa potpunom sigurnošću bih ga prepoznao. On je star oko 35 godina, svijetlije kose, srednje visine, ali krupniji, deblji,crven u licu. Iz razgovora i pričanja za vrijeme mog zadržavanja u Vojniću čuo sam da se zove Kosjer Milenko i da je ranije bio zatvorski čuvar u Karlovcu. On:je bio povremeno obučen u ‘maskirnu uniformu, vjerojatno JA, a povremeno u plavu milicijsku uniformu. Ponekad je bio gologlav  a ponekad na glavi imao je “titovku” sa petokrakom zvijezdom, a nekad nekakvu kapu sličnu “francuskoj” kapi, također sa petokrakom zvijezdom.  Ove druge, koji su tokom noći dolazili k nama, te nas maltretirali i tukli, ne znam po imenu, a mislim da ih čak nebi niti prepoznao da ih vidim.

Nakon kojih osam dana zadržavanja u zgradi milicije, prebačeni smo u neku zgradu, u blizini benzinske stanice, robne kuće i restauracije, gdje je očito bio zatvor. Znam da su tu zgradu preuređivalia smještaj zarobljenika Mihalić Ivan, Magdić Marko i Goršćak Iva zv. Zec i Goršćak Dragan, koji su svi također bili zarobljeni kao i ja.

Prije nego što smo prebačeni iz zgrade milicije u taj zatvor,tog istog dana, ispitivali su nas,. vjerojatno inspektori,u miliciji Bili su obučeni u plave milicijske uniforme. Tu, još u zgradi milicije, posebno su maltretirali i tukli Tomac Berislava, Kolić Josipa, po zanimanju alatničara u

Kordunu, Kolara iz Zadobarja po zanimanju vatrogasca, koji-je i bio obučen u vatrogasnu uniformu te Tuškan Milana i Grčić Tomu. U odnesu na zlostavljanje imenovanih također

se posebno isticao spomenuti Kosijer Milenko,  a u odnosu na Tomac Berislava i neki njegov školski kolega, kojeg ja ne poznajem, ali kojeg je Tomac prepoznao i kojeg dobro poznaje. Jedne noci Tomca su toliko tukli ga je od zadobivenih udaraca pao u nesvijest, iz usta mu je izlazila pjena,  pa su ga polijevali vodom i nakon što je došao k svijesti, dalje ga nastavili maltretirati i tući. Tom prilikom Kosjer Milenko nije bio prisutan. U zgradi milicije, u prostoriji je bio samo jedan ležaj, sa nekoliko starih deka i šinjela, tako da smo spavali naizmjence. To su male prostorije, u normalnim prilikama, predviđene za boravak jedne osobe.

U zgradi zatvora, pored benzinske stanice, u koju smo prebačeni iz zgrade milicije bilo je sedam ćelija. Kroz vrijeme  koliko sam ja tu bio, u svakoj ćeliji, kako kada, bilo je po-5, 8, 10 pa i više osoba. Najviše je bilo nas zarobljenih civila ali sada i starijih i mladih. Pored nas tu su povremeno bili zatvoreni i pripadnici okupatorske JA, dakle njihovi vojnici, koji su bježali iz vojske, a i drugi pripadnici njihove vojske, radi nediscipline. Od pripadnike HV tu je bio zatvoren samo jedan vojnik i to onaj, o kojem sam još prije govorio i kojeg sam vidio ranjenog u kasarni Logorište.

Ćelije u zatvoru nisu se grijale.Za ležajeve smo imali nekakav  zbijene drvene krevete, bez pokrivača. Pokrivali smo se samo s nekakvim starim šinjelima koje su nam dali. Za cijelo vrijeme boravka u tom zatvoru od 12.11.1991. pa do 20.l.l992.g., svi zarobljeni civili bili smo maltretirani i povremeno tučeni.  U nekoliko navrata bili smo i ispitivani. Tukli su nas vojnici JA i vojna policija, koji su nas čuvali, a povremeno i njihova redovna milicija, medu kojima opet onaj ranije spomenuti Kosjer Milenko. Mene posebno za vrijeme boravka u tom zatvoru nisu tukli i za sebe bih mogao reći da sam prošao relativno dobro. Svega jednom istuklo me nekoliko zatvorskih čuvara, a pored toga jedne zgode Kosjer Milenko mi rekao da mi jebe ustašku majku te me pitao gdje su mi sin i zet. Kad sam mu odgovorio da mi sin više nije u policiji, opalio mi je šamarčinu i rekao mi da su mi sin i zet u gardi. Jedne zgode ispitivao me neki Dokić Mirko, koji je bio obučen u plavu milicijsku uniformu. To ispitivanje bilo je na uobičajeni način, pristojno i tom prilikom imenovani me nije posebno maltretirao niti vređao. U razgovoru. sa mnom spomenuo mu je da mu je brat novinar. S njim u društvu tada je bio Božić Mile, star oko.40 godina, nižeg rasta, debeljuškast, smeđe kose. On je nekad bio obučen u šarenu uniformu, a ponekad u plavu milicijsku. Ovu dvojicu od ranije ne poznajem, a ga se zovu kako sam rekao, saznao sam iz razgovora s njima i iz pričanja s drugim zatvorenicima. Njih dvojicu, da opet vidim, prepoznao bih. Za sve vrijeme ovog boravka, nas zatvorenike tjerali su da po komandi glasno psujemo Tuđmana, Mesića, Kuharića i druge naše političare, te Svetog Oca Papu, a za Miloševića da vičemo da je najbolji političar na svijetu, da je human i tome slično.

Međutim, nisu svi zatvoreni civili, prošli ovako relativno dobro kao ja. Neki su povremeno bili strahovito tučeni, pa su neki čak od zadobivenih povreda umrli.

Papa Mika, star 83.,godine, iz Belajskih Poljica, kojeg od ranije poznajem i kojeg sam ja već zatekao u zatvoru bio je tako jako istučen da je negdje oko 20. 11. 1991.g. u ćeliji umro. Bio je sav izubijan, krvav po glavi i tijelu, te pun modrica. Isto tako, nakon dva dana, u ćeliji je od zadobivenih povreda umro i Gojak Jandrica, star oko 55g., rodom iz Zastinje, a .s. boravištem na Turnju. Njega također od ranije dobro poznajem. Njihova mrtva tijela odnijeli su iz ćelija, a što je kasnije s njima bilo i gdje su pokopani, meni nije poznato. Znam samo da su se raspitivali  za njihovu rodbinu, mjesto boravka i tome slično. Pored ove dvojice, koji su od zadobivenih povreda preminuli, posebno ako bili su još tučeni Tomac Berislav, Tuškan Milan, Brozović Ivan,  Grčić Marko i Papa Vladimir, koji je inače invalid.I njih sve dobro poznajem jer su to ljudi iz okolnih sela ili moji seljani. Ne mogu reći imena onih koji su spomenute osobe tukli, pošto je to i inače teško sve upamtiti, a maltretirali su nas i tukli uglavnom bez izuzetka svi oni koji su nas čuvali i koji su povremeno navraćali u zatvor. Svi ti koji su nas tukli bili su obučeni uniforme JA, maskirne ili SMB, ili u njihove milicijske uniforme. Nisam vidio da bi netko od njih bio obučen i u četničke uniforme i  četničkim oznakama  se teško povređeni invalid Papa Vladimir bio je nakon nekog vremena odveden iz zatvora i ne znam što se s njim kasnije dogodilo, da li je i on od zadobivenih povreda preminuo ili je pak zamjenjen i.pušten,. kako se po zatvoru pričalo. Posebno je još maltretiran i tučen Maleš Sime iz Duga Rese, koji je radio u robnoj kući. On je toliko jako fizički i psihički maltretiran, da je pokušao izvršiti samoubojstvo,u čemu je međutim bio spriječen od zatvorenika, koji su bili s njim u ćeliji. Nisam osobno vidio, ali sam iz razgovora s drugim zatvorenim civilima, pa i čuvarima koji su nas čuvali, čuo da je pokojnog Gojak Jandricu najviše maltretirao  i tukao onaj Kosjer Milenko. Svi ti koji su nas  psihički i ,fizički maltretirali i u zgradi milicije i u zgradi zatvora, radili su i  u. ćelijama, pred ostalim zatvorenicima, a i ispred ćelija, tako da bi pojedinca.izvukli iz ćelije  i tu ga ispred ćelije tukli.

Pored nas da tako kažem domaćih zarobljenih civila, ovdje u zatvoru bilo je i još ,nekoliko civila tz Bosne,za koje se pričalo .da su pripadnici hrvatske vojske,da su u civilnim odijelima išli kući na odsustvo u Bosnu i da su tom prilikom:kod njih pronađene iskaznice.hrvatske vojske te da u radi toga zatvoreni. Jedan od tih Bosanaca zove se . po nadimku ”Gale,”  a.drugi ”Tuka”. Taj “Gale” .bio je također  posebno maltretiran i tučen; “Tuka” je bio pobjegao iz zatvora i za njega se pričalo da je u bijegu  ubijen.

Konkretno,  ja sam pored više modrica i sličnih povreda,  koje se sada više ne vide, za vrijeme boravka u zatvoru – zarobljeništvu zadobio i prijelom ključne kosti  lijeve i ta povreda još je  i danas vidljiva. Obzirom  na stanje u kojem sam bio ne znam tko mi je od neprijateljskih vojnika i policajaca  tu  povredu zadao  pošto nas je istovremeno tuklo i po više njih, a ne znam čak niti točno kada sam i gdje tu povredu zadobio. Ipak mislim  najvjerojatnije za vrijeme zadržavanja u zgradi milicije u  Vojniću.

Za vrijeme mog boravka u zatvoru u Vojniću tu je bila u posjeti i Evropska misija –promatrači obučeni u bijele uniforme.Ja i ostali zatvorenici vidjeli smo ih kroz prozore naših ćelija, ali oni nisu bili kod nas u zatvoru i  nisu s nama kontaktirali. Cijelo vrijeme hrana u zatvoru bila je vrlo loša, rekao bih nikakva i bili smo najčešće gladni.

Dana 20.l.1992g. oko 10 sati mene, Tuškan Milana, Sabljarića iz Tuš. Cerovca i nekog , ‘Dragana” pozvali su iz ćelija u jednu prostoriju  gdje smo potpisali izjave da nam je bilo dobro  te da nismo psihički i fizički maltretirani i nakon toga rekli nam da idemo kućama. Zatim su nas automobilom odvezli u Tušilovački Cerovac i pustili, a nakon čega sam ja pješice otišao svojoj kući kao i ostali. Prilikom odlaska iz zatvora, prema mom saznanju, u zatvoru je ostao još oko 40-tak zarobljenih civila.

Na kraju posebno napominjem da sam radi ovog što sam proživio još uvijek psihički dosta potresen  te da se sada svih detalja i pojedinosti sa sigurnošću ne mogu prisjetiti..

Upozoren u smislu čl (82.st. 1. ZKP slušao sa; diktiranje zapisnika, na koji nemam primjedbi i koji ne želim čitati.

 

Dovršeno.

 

 

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Svjedok:

Broj: Kir 70/92-2

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   24. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Jadranka Galović zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __17,15  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 229. i 231. st. 2. ZKP-a iskazuje:

 

 

Dana 8.10.1992. poslije podne sačekalo me je i uhvatilo u zasjedi, u selu Jelaši, nekoliko vojnika JA. Bili su obučeni u maskirne uniforme, sa šljemovima na glavama. Na jednoj strani šljema bila je zvijezda petokraka, a na drugoj hrvatski grb. Ja sam bio obučen u kratku jaknu istočno njemačke vojske, na kojoj nije bilo nikakve oznake. Na glavi sam imao šljem bez ikakve oznake. Imao sam pušku ”M-48”. Sve to dobio sam kao pripadnik Narodne zaštite. Tih 5-6 vojnika odvelo me zatim do kuće Milčić Josipa u Jelaše, gdje su me ispred ove kuće skinuli, tako da sam ostao samo u čarapama, hlačama i košulji, a zatim su me izudarali po glavi. Od tih udaraca izbijeno mi je nekoliko zubiju, krvario sam iz nosa i usta, a kasnije sam bio sav natečen i modar po licu. Zatim su me uveli u kuću Milčić Josipa, u kojoj su već bili Dobrinić Vlado, Milčić Stjepan, Mikšić Branko, Bosiljevac Anka sa kćerkom u Mikšić Slavica, Mikšić Marija i meni još dvije nepoznate osobe. Ove čija sam imena naveo, poznajem sve od ranije, jer su to moji sumještani. Sve te osobe bile su u civilnim odijelima i sve su starosti od 60 godina naviše. Tu u kući, istog popodneva, ispitivali su me o razmještaju i snazi jedinice Hrvatske vojske i policije. Samo ispitivanje proteklo je u osnovi korektno. U ovoj kući svi mi , koje sam naprijed naveo, ostali smo zatvoreni to poslije podne, noć i slijedeći dan do poslije podne, kada smo predvečer 9.10. 1991.g., nas 5 muškaraca i žena, prebačeni kamionom u Tušilovački Cerovac do gostionice “Bolji život”, gdje smo opet ostali do slijedećeg dana. I tu sam opet bio ispitivan o istom onom kao i prvi put. I to ispitivanje bilo je korektno.

Oni drugi civili, koji su sa mnom bili zatvoreni u kuću Milčić Josipa, koliko sam vidio, nisu bili povređeni i ja nisam vidio da bi netko prema njima primjenjivao silu, osim što je od njih Milčić Stjepan bio ranjen u vrat, ruku i prsa.

Dana 10. 10. 1991.g., također u poslije podnevnim satima vojnici JA odvezli su kamionom mene, Dobrinić Vladu, Milčić Stjepana i Mikšić Branka u Vojnić, gdje smo bili zatvoreni u zgradu Općinskog suda Vojnić. Što je bilo s ostalima, koji smo u “Bolji život” dovezeni iz kuće Milčić Josipa, meni nije poznato.

Nas četvorica,-u toj zgradi, zatvoreni smo  jednu prizemnu prostoriju dimenzija oko 10 x5m, u kojoj je već bilo oko 20-tak osoba, iz meni okolnih sela, tako da ih uglavnom sve poznajem po imenu ili barem po viđenju, osim svega nekolicine, koji su bili negdje iz  Bosne. U toj prostoriji  ostao sam cijelo vrijeme zadržavanja sve do 22. 1. 1992.g. Spavali smo na betonu.. Nikakvih kreveta nismo imali, pa niti madraca ili prostirača. Dobili smo samo novine na kojima smo ležali. Nismo imali niti pokrivača i cijelo vrijeme bili smo u onome u čemu smo dopremljeni.

Kroz cijelo ovo vrijeme od 10. 10. 1991.g. pa do 22. 1. 1992. g, mene osobno nitko nije fizički zlostavljao. Prvih 10-tak dana nije me nitko ništa-čak niti pitao, a tada sam samo u jednom navrata odveden u zgradu milicije, gdje me ispitivala osoba obučena u vojnu uniformu. Ne znam kako se zove, a da ga vidim, prepoznao bi ga. Ostali zatvorenici  koji su se sa mnom nalazili u ovoj prostoriji,bili su također povremeno odvođeni na ispitivanje u stanicu milicije. Međutim, ostale zatvorenike, odnosno neke od njih, povremeno su pozivali iz ove prostorije napolje i nakon što su se ovi vraćali u prostoriju  bilo je očigledno vidljivo, da su napolju fizički zlostavljani -‘tučeni, ‘jer  su se tako ponašali, svi nakrivljeni, premda na licu ili ,glavi nisu imali vidljivih povreda. Nakon takvih pozivanja pojedinih zatvorenika iz prostorije, čuli smo izvana zvuk udaraca, a i ti su sa nama ostalima, nakon povratka u prostoriju, žalili da, su tučeni. Posebno napominjem da je naročito jako bio istučen Goršić Ivan iz Jelaša, kojeg dobro poznajem, koji je bio toliko istučen i u tako lošem stanju, da me prvo vrijeme nije čak niti prepoznao. Njega sam zatekao u takovom stanju, kad sam dopremljen u ovu prostoriju 10. 10. 1991.g. Pored njega jedne zgode jako je bio istučen i Lisac Mato, star  65 godina iz Vukmanića.

Osim toga, kroz  ovo vrijeme boravka u Vojniću,  oni koji su nas čuvali, a i inače, nešto radili i kretali se po zgradi, svi obučeni u SMB uniforme JA S zvijezdama  na kapama, vređali su nas na razno razne načine, kad bi im se ukazala prilika govoreći nam da smo ustaše, da će nas pobiti,

psovali nas da. nas, j… Tuđman , Mesić . razni. drugi naši . političari. Tko je van ispred prostorije u kojoj smo bili zatvoreni, tukao nas zatvorenike, meni nije poznato, jer to i nisam vidio. Od onih, koji su nas čuvali, dio poznajem, jer i su radili sa mnom u tvornici ”I. L. Ribar” ,a među njima najbolji, Banda Milutina iz Karlovca, ima kuću negdje u Mrzlom Polju, a koji je sa  mnom u Tvornici ” I..L.Ribar” radio gotovo 30 godina. Iz razgovora između nas zatvorenika, a i na osnovu njihovog međusobnog dozivanja i oslovljavanja, neki od onih koji su radili u zgradi čuo sam da se zovu Kosjer Milenko, Dokić Mirko, Sikirica Dragan, Knežević Željko,  te neki Božić.

Svi oni stari se otprilike između 30 i 40 godina.

Ispravljam se u pogledu onog što sam govorio o smještaju u zgradi Općinskog suda Vojnić, u pogledu toga krivo me se razumjelo.  Naime nas oko 25 bilo je samo prvih 10-15 dana mog boravka tu smješteno u jednu prostoriju, u kojoj smo spavali na betonu, i samo s novinama ispod sebe. Nakon toga taj prizemni dio zgrade je adaptiran, pregrađen i nakon toga sačinjeno je više-ćelija, između kojih još neko vrijeme nije bilo i vrata, tako da smo mogli međusobno kontaktirati, odlaziti iz ćelije u ćeliju. Kad su sazivani ti prezidi dobili smo improvizirane drvene krevete na kat, te nekoliko madraca, deka i šinjela. Mislim da je bilo ukupno 8 ćelija dim. otprilike 4x5m u kojoj je bilo smješteno po 10 – 15 zatvorenika.

Negdje u prvoj polovici studenog 1991.g. U ove prostorije dovedeno je više civila, sve starijih osoba, uglavnom iz područja Belajskih Poljica. Među njima bili su Papa Nikola zv. Mika star preko 80 godina iz Belajskih Poljica i Gojak Andrija zv. Jandrica iz Sajevca. Njih dvoje bili su u jako kritičnom stanju. Obojicu ih od ranije dobro poznajem. Gojak Andrija je  bio sa mnom u ćeliju i u toj ćeliji umro je nekoliko dana kako je tu doveden. Gojak je u takvom stanju već dopremljen u zatvor, a jedne zgode izveli su ga napolje iz prostorije i kad so vratio nazad bio je u još lošijem stanju. Nakon toga je nekontrolirano mokrio. Pitao sam ga što mu je, a on mi je samo odgovorio “Jožica pusti me, nešto su u meni odbili”.

Tražio je liječnika prije smrti, pa su ga odveli liječniku, a kada se vratio rekao je da mu je liječnik rekao da za njega nema lijekova. Ja sam ga htio pogledati po tijelu, da vidim kakve povrede ima, ali mi on nije dozvolio očito da se bojao. Pri tome napominjem da su i ostali zatvorenici bojali se jedan drugom međusobno pokazivati povrede, da to ne bi saznali čuvari i nakon toga još gore prošli.

Dan prije nego što je u ćeliji umro Gojak Andrija, u susjednoj ćeliji umro je pomenuti Papa Nikola. On je bio ,u susjednoj ćeliji, ali, sam ga ja vidio jer u to vrijeme između ćelija još nije bilo vrata i s njim sam razgovarao. Bio je u takvom stanju da me nije prepoznao. Nije mogao hodati, tako da je cijelo vrijeme uglavnom samo ležao. Jeo je samo ponekad. Pitao sam ga što mu je, a on je samo odgovorio “Pusti me mali te me zamolio da mu skinem gumene čizme. Nije htio ništa pričati. Što je bilo ,s njihovim tijelima nakon smrti, ne znam.

Higijenski uvjeti u zatvoru bili su gotovo nikakvi. Za cijelo vrijeme boravka svega sam se dva puta mogao umiti i okupati. Ta dva puta smo dobili i čiste gaće. Nikakav drugi veš nismo dobili. Hrana je bila loše kvalitete  ali barem meni je bilo  dovoljno.

Nikakvo pismeno-rješenje o vremenu od kada do kada sam bio zatvoren i zbog čega sam bio zatvoren  nisam dobio. U tom pravcu nitko mi nije niti ništa usmeno rekao, tako da do dan danas ne znam zbog čega sam bio zatvoren.

Dana 22. 1. 1992.g. rekli su samo meni, Lukačić Marku i Goršćak Josipu da idemo u zamjenu te nas zatim odvezli na Turanj i tu nas.predali hrvatskim vojnicima.

To je sve što o ovom imam iskazati.

Upozoren ti smislu čl. 82. st. 1. ZKP izjavio je da je slušao diktiranje zapisnika na koji nema primjedbi i koji ne želi čitati.

Dovršeno u 19 sati.

 

 

Istražni sudac:                                        Zapisničar:                                                  Svjedok:

 

 

 

Broj: Kir 88/92-2

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   28. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Jadranka Galović zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __10, 30  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 229. i 231. st. 2. ZKP-a iskazuje:

 

 

 

Dana 12. listopada 1991.g. uhićen sam u svojoj obiteljskoj kući u Goljakima od nekoliko osoba obučenih u uniforme JA, bez ikakvih posebnih oznaka, osim što su na kapama imali zvijezde petokrake. Ja sam bio u civilnom odijelu. Oružja nisam imao. Nisam pripadao nikakvim oružanim formacijama. U kući su me zadržali do slijedećeg dana, kada je došlo u kuću nekoliko pripadnika TO tzv. SAO Krajina, obučenih u vojne uniforme, koji su me odveli u Vojnić, u zgradu milicije, gdje sam ostao zatvoren u jednoj prostoriji od 12. do 22. 10. 1991.g. Sa mnom u toj prostoriji bili su još Goršić Stjepan, Goršić Ivan i Basara Milan, svi u civilnim odijelima, te Magdić Marko, koji je bio u uniformi HV. Nakon par dan Basara Milan je pušten.

Za vrijeme tog boravka u miliciji Vojnić 13. 10. 1991.g. ispitivala me jedna meni nepoznata osoba obučena u vojnu uniformu, bez ikakve posebne oznake. Bila je višeg rasta, snažnije grade, smeđe kose. Da ju vidim mislim da bi je prepoznao.

Ispitivanje je trajalo kratko i na ispitivanju nisam bio maltretiran niti tučen. Ispitivanje je bilo korektno.

Za vrijeme tog zadržavanja u zgradi milicije jedino su u dva navrata u prostoriju u kojoj smo bili zatvoreni došla dva muškarca   srednjih godina obučena u maskirne uniforme. Te dvije osobe tjerale su nas da se međusobno šamaramo a i oni su nas šamarali i tukli pendrecima. Od tih udaraca nitko od nas nije imao vidljivih povreda. Stekao sam dojam da su u oba navrata bili pijani. Ja ih ne poznajem  ali da ih vidim vjerojatno bih ih prepoznao.

Dana 22. 10. 1991.g. zajedno s Magdić Markom, Goršić Stjepanom i Goršić Ivanom prebačen sam u zgradu suda Vojnić, u  jednu prostoriju dim. oko 20 x 7 lli, gdje sam već zatekao više drugih muškaraca iz okoline Turnja, Sve uglavnom starije osobe. U toj prostoriji bilo nas je ukupno oko 30-tak. Spavali smo na betonu. Za ispod sebe dobili smo samo nešto karton i novina, a za pokriti starih šinjela. Tu sam ostao zatočen sve do 22. 1. 1992.g. Kroz cijelo to vrijeme, higijenski uvjeti bili su  loši. Svega dva puta smo se kupali. Donje rublje nismo mijenjali.

Kroz cijelo vrijeme boravka u zgradi Općinskog suda stražari su nas vređali, psovali nas, govorili sm smo ustaše i nazivali nas raznim pogrdnim nazivima. Jedne zgode, sjećam se točno datuma, 31. 10. 1991.g. u neko doba noći, stražar me pozvao napolje gdje su me u mraku dočekali neke osobe i izudarale me šakama, pendrecima i nogama. To udaranje trajalo je 10 minuta i od zadobivenih udaraca bio sam pao na zemlju.Od tih udaraca imao sam više masnica po nogama i leđima koje su se vidjele 3 tjedna.Ovo što se dogodilo meni  događalo se i mnogim drugim zatvorenicima. Krajem listopada i početkom studenog 1991.g, ova velika prostorija  u kojoj smo bili zatvoreni  bila je pregrađena na nekoliko odvojenih ćelija.. Pregradne zidove radili smo i zatvorenici među njima ja, Stavljenić Josip, Mihalić Ivan, Magdić Marko i  još neki drugi zatvorenici. TO smo morali raditi  jer nam je bilo naređeno  a ja sam još u dva navrata morao ići i u berbu kukuruza, što su povremeno radili i ostali zatvorenici.

Negdje krajem listopada, u vrijeme dok još ona velika prostorija nije bila pregrađena, u nju je doveden Gojak Andrija, koji je bio u vrlo teškom stanju,sav isprebijan. U isto tako teškom stanju, sav isprebijan,  početkom studenog, kad je već prostorija bila pregrađena, ali dok još između ćelija nisu bila postavljena vrata, doveden je Papa Nikola, star i preko 80 godina. Ubrzo zatim i Gojak Andrija i Papa Nikola umrli su u ćelijama. No, ja ne znam da li od zadobivenih povreda ili pak nekog drugog razloga.

Nakon što je ona velika prostorija bila adaptirana, odnosno pregrađena i sazidane samostalne ćelije, dobili smo improvizirane drvene krevete na kat, te uglavnom svi madrace i deke za pokriti, tako da se uvjeti boravka nešto poboljšali.

Početkom studenog 1991.g. u zatvor, gdje sam bio, dovedena  je jedna grupa muškaraca iz Belajskih Poljica, sve civili, a među njima Kolić Josip i Tomac Berislav, na kojima se vidjelo da su najjače istučeni. Obojica su bila sva plava po licu, žalili su nam se na povrede. Kolić je imao i dosta veliku otvorenu ranu na leđima, koja nije zacijelila mjesec dana, pa je kod njega radi toga dolazio i liječnik.

Upravnik zatvora bio je Božić Dragan a stražari Kosjer Milan, Crnković Pajo, Stojković ili Stojaković Gojko, Sikirica Dragan, Knežević Željko, Zavišić Željko i Dokić Mirko.

Svi su bili obučeni u vojne uniforme. Nikoga od njih ja od ranije ne poznajem, a da se zovu, kako sam naveo, saznao sam iz njihovog međusobnog oslovljavanja, pa prema tome u stvari i ne znam da li su to njihova prava imena. Da ih vidim sve bi ih prepoznao.

Dana 22. 1. 1992.g. pušten sam iz ovog zatvora,  bez ikakvog pobližeg objašnjenja, zajedno s Lukačić Markom i Stavljenić Josipom. U vezi ovog lišenja slobode za vrijeme od 11. 10. 1991.g. pa do 22. 1. 1992og., odnosno zadržavanja u Vojniću, nisam dobio nikakvu pismenu odluku o vremenu zatvaranja i razlozima zatvaranja, a niti nikakvo usmeno obrazloženje li vezi toga. Onog dana kad sam pušten pitao sam upravnika zatvora Božić Dragana, da li ćemo dobiti nekakvu odluku o vremenu i razlozima zatvaranja, te da nam to treba zbog opravdanja odsustva s posla, a on mi je na to samo odgovorio da nećemo dobiti ništa.

Iz pričanja zatvorenika poznato mi je da je ona grupa civila iz Belajskih Poljica, među kojima Tomac i Kolić, bila najprije dovedena i zatvorena nekoliko dana u prostorijama milicije Vojnić, a zatim prebačena u zgradu Općinskog suda Vojnić.Povremeno su pojedini stražari,pojedine zatvorenike, tjerali da za njima ponavljaju riječi, kojima su psovali predsjednika Tuđmana i druge naše predstavnike vlasti.

To je sve što imam o ovome iskazati.-

Slušao sam diktiranje zapisnika, na koji nemam primjedbi,i  ne želim ga čitati.

 

 

Dovršeno u 12,30 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                                      Svjedok:

 

 

 

 

Broj: Kir 89/92-2

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   25. siječnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Juraj Boljkovac ______                                                                      _  NN__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142. preuzetog KZJ

 

Početak u __10__sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Okr. javni Tužilac___Dragan Novosel_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  Peranić dr. Dragutin

 

Zanimanje i boravište:   Karlovac, xxxxxxxxxxxxxx

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  1928.g. u Novalji na Pagu

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 245. stav 1. ZKP-a te upoznat :

s predmetom vještačenja  i da je vještačenjem potrebno utvrditi da li Tuškan Milan i Brozović Ivan imaju vidljivih svježih ili starijih povreda, te u koliko imaju, koja je kvalifikacija tih povreda, vrijeme i način zadobivanja povreda je slijedeći:

 

NALAZ I MIŠLJENJE

 

 

25.1.1992. g . obavio sam razgovor informativni i pregledao bolesnike Brozović Ivana i Tuškan Milana u Kiruškom odjelu MC Duga Resa

Ujedno sam izvršio uvid u med.dokumentaciju za imenovane,povijest bolesti,očitane rendgen snimke i rendgen snimke.

TUŠKAN MILAN rođen 17.1.1932.g. iz Ladvenjaka br.50.,proizlazi,da je primljen na navedeni odjel bolnice Duga Resa 20.1.92.g. radi općeg lošeg stanja. Kod primitka žalio se na bolove slabinske kičme i glave. Iz uvida u rendgen snimku predjela kičme – slabinske,vidi se prelom dvanaestog grudnog kralješka,znači prevoja grudne u slabinsku kičmu i prvog slabinskog kralješka,najvjerojatnije starijeg datuma. Pod starijim datumom valjalo bi pretpostaviti da je ovaj prijelom stariji od 5 do 6 mjeseci.Pojašnjenje moglo bi usljediti nakon planirane tzv. tomografije – slojevitih snimaka povređenih kralježaka. Nakon ovih snimaka moglo bi se vjerojatnije utvrditi vrijeme nastanka ovih povreda.

Na posebno pitanje da li je ranije bio povređivan u pre djelu kičme,negira i tvrdi da nije bio povređivan.Kod pregleda bolesnik djeluje iznureno,opće stanje loše. Općim stanjem dominira strah i preplašenost. Dana 25.1.92.g. nije se dalo utvrditi vidljivih promjena eventualno svježih povreda, a niti znakova eventualnih ranijih povreda dostupnih inspekciji ili palpaciji,tj.u smislu

otoka,ogrebotina,modrica i razderotina, i ožiljaka.

Na posebno pitanje suca,da li se je mogao kretati sa ovom povredom bez obzira na koji način je nastala, smatram da uz pretpostavku da je starijeg datuma,znači da se nekad ranije dogodila, mogao se kretati i obavljati određene poslove,ali neposredno nakon zadobivanja ove vrste povrede,na razini cca 2-3 mj.kretanje,sagibanje, i sl. radnje mogao je obavljati ali uz izrazitu bol.

BROZOVIĆ IVAN,rođen 28.3.1922.g. iz Belajskih Poljica 139, Primljen na kirurški odjel bolnice D.Resa 21.1.92.g. Opće stanje na dan pregleda 25.1.92.primjereno dobi.Razlog primitka na odjel,psihosomatska iscrpljenost.Na odjelu učinjena RTG snimka grudnog koša i po očit anom nalazu sa strane rendgenologa,proizlazi da se radi o prelomu VI i VII rebra prednjih krakova bez pomaka. Na dan pregleda nije se dalo utvrditi starih i novih znakova povreda u smislu promjena po tijelu kao što bi bile eventualno modrice, ogrebotine,i otoci te sl. stanja. Također tvrdi da prije odvođenja u zatočeništvo nije imao povreda grudnog koša.Usputni nalaz kao odraz kronične bolesti je skvrčenje IV prsta na objim rukama tzv. DIPITREN. Na osnovu pregleda snimki i pregleda nije se dalo utvrditi sa sigurnošću vrijeme kada su ove povrede zadobi vene, ali su mogle biti zadobivene unutar dva tri mjesesca.Kretnje su bile moguće, ali u ranoj fazi zadobivanja ovih povreda .bolne.Nakon 4-6 tjedana bez smetnji.

I kod jednog i kod drugog tj.kod Tuškan Milana i kod Brozović Ivana napred opisane povrede predstavljaju TEŠKE TJELESNE, POVREDE.

Mehanizam zadobivanja povreda kod Tuškan Milana u pravilu nastaje prilikom pada,a kod Brozović Ivana moguće je zadobiti navedenu povredu i prilikom pada i direktnim udarcem tupo-tvrdog predmeta.

Na ime nagrade vještak ne potražuje trošak.

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Vještak:

 

 

 

Broj: Kir 85/92-3

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   3. travnja 1992.god.

 

u  ___Okružnom ___ sudu  u ____ Karlovcu u Policijskoj stanici Duga Resa______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142. st. 1preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __9,35__sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___Miljenović Čedomir_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   ____________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

 

Zarobljen sam 4.11.1991.g. u Belajskim Poljicama u podrumu obiteljske kuće xxxxxxxxxxx, u njegovom podrumu. Toga dana ujutro oko 9 sati moja obiteljska kuća pogođena je sa nekoliko granata i počela je goriti,majka xxxxxxxxxxx i   sestra xxxxxxxxx prije mene su došle u podrum gore spomenute kuće a ja za njima. Moj sin xxxxxxxxx također je naišao u taj podrum i nakon toga iz podruma je pobjegao u šumu.Dok smo bili u tom podrumu trajao je tenkovski napad i u podrum su uletile tri bombe. Moja majka je bila pogođena i ja sam je spustio na pod ,nisam znao jeli ostala živa ili mrtva, tek sam nakon povratka iz zarobljeništva u Karlovac saznao da je umrla.Kako je nakon pada bombi u podrum sve zadimilo izišao sam iz podruma i na izlazu iz kuće srušio jednog vojnika na stepenicama nakon čega su me četiri vojnika savladali i nečim me udarili po glavi i rebrima. Pitali su me tko je još u podrumu, pa sam rekao da je ranjena majka i moja sestra koja je iz podruma na moj poziv izišla i odvezao sam je preko ceste u našu kuću i tamo je ostavio.

Nakon toga su me ti vojnici sproveli u podrum Tomac Vlade gdje se nalazila njegova žena Barka i sin Jura kojeg zovu “Braco” bio je tu još Brozović Ivan,Papa Mika, i Kolić Josip. Iz tog podruma su nas kamionom prebacili u kasarnu Logorište,gdje smo boravili dva dana sve do srede ujutro. Zarobljen sam bio u ponedeljak.

U srijedu ujutro smo iz te kasarne izišli i preko polja pješice došli do Korane, neki od nas su morali nositi ranjene vojnike. Došavši do Korane prebačeni smo čamcima na drugu obalu a nakon toga vojnim kamionom prebačeni u Vojnić gdje smo smješteni u policijsku stanicu u kojoj sam ja proboravio oko tri dana. Sa mnom u istoj prostoriji bio je jedan ranjeni gardista mislim iz Vinkovaca, zatim Papa Mika,Brozović Ivan,Grčić Tomo, i Miljenko brat Tomine žene,te Grčić Marko. Mislim nakon dva dana njih su odvojili od mene i ja sam ostao sam. Dok sam bio u pol. stanici mene su ispitivala četvorica tamošnjih policajaca kojima ne znam imena ni prezimena,stavljali su mi na teret da sam mitraljezac i da sam ubio nekoliko njihovih vojnika, ništa ja to nisam priznavao. U ćeliji u kojoj sam se nalazio bio sam tučen lancima, sajlama,pendrecima i nogama. Kako od one četvorice koji su me ispitivali,tako još i od drugih. Ja vjerujem da bi ih mogao prepoznati kada bi ih vidio posebno jednog u vojnoj uniformi. Poslije toga sam bio prebačen u vojni zatvor koji se nalazi u prizemlju zgrade do restoracije. Stražari u tom vojnom zatvoru uglavnom su bili u vojnim uniformama.Sjećam se da je tu bio jedan Dokić Mirko koji je bio u vojnoj i ti šarenoj uniformi,zatim neki Breberina, dvojica prezimenom Kokir i jedan podoficir koji je ranije bio na službi u Logorištu ili Turnju. I te osobe bi mogao prepoznati.

U prostoriji u kojoj smo smješten bilo je 10 do  20 ljudi koji su se u međuvremenu mjenjali,a sa mnom je stalno bio Tomo Grčić, Marko Grčić i Papa Mika. Papa Mika je meni na rukama umro u toj prostoriji od povreda koje je zadobio. Sjećam se daje u toj  prostoriji sa mnom bio Kolar Ivan sa Vodostaja. Dok sam se nalazio u vojnom zatvoru nisu me tukli, tek po koji puta bi znao dobiti udarac pendrekom.

Međutim, tamošnji stražari su nas prisiljavali da psujemo čelnike tadašnje vlasti i strane državnike koji su nas priznali,zatim su nas silili da pjevamo četničke pjesme i da se križamo sa tri prsta. Iz te prostorije su zatvorenike izvlačili napolje a ovi bi po povratku pričali da su bili tučeni. U tu prostoriju došao je Brletić Ivan iz Skakavca,on je pričao da su ga silili da tuče vlastitog oca. U tom zatvoru smo redovno tri puta dobijali hranu, iz početka smo spavali na golom betonu, a nakon toga su od dasaka sa činili ležajeve na kat. U vojnom zatvoru ja se sjećam jednog stražara, visokog, jakog i prosjedog,koji me je jednom prilikom rukama uhvatio za prsa i prigovorio u tom smislu, da li smo mislili mi pobjediti armiju.Taj isti stražar me je ubjeđivao da ostanem u Krajini. Da li se ta osoba zove Kosijer Miljenko ili ne ja to ne znam,samo znadem da su zatvorenici pričali da takova osoba postoji u Vojniću da je ranije bio milicioner u Duga Resi i Karlovcu.Nitko mi nikakove pojedinosti u vezi njegovog ponašanja nije iznosio.

Zamjenjen sam  kao zarobljenik 14. 11. 92. g. na Mekušju, i odmah  nakon dolaska u Karlovac bio sam na pregledima li bolnici na Švarči.

Posjedujem liječničke nalaze i rtg.snimke.

Upozoren po čl.82.ZKP-a izjavljujem da sam slušao diktat i zapisnik ne želim čitati.

 

 

Dovršeno u 10,40 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                                      Svjedok:

Gruden Boris                                      Skukan Milka                                                 Papa Vladimir

 

 

 

 

Broj: Kir 85/92-4

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   8. travnja 1992.god.

 

u  ___Policijskoj stanici ___ sudu  u ____ Duga Resi______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __11__sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___Miljenović Čedomir_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:   

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   _______nije___________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

 

 

Ja sam dana 4.11.’91.g. biciklom došao u Duga Resu da dignem penziju u tome nisam uspio i vraćao sam se kući biciklom. Negdje u Belaju naišao sam na jednog ranjenika koga sam dovukao do jedne kuće i tu ostavio a ja sam nastavio biciklom u pravcu svoje kuće. Kada sam došao u Belajskim Poljicama u blizini kuće Papa Barke zaustavili su me vojnici i strpali u jedan kamion. U kamionu je već bio Tomac Vlado i njegova majka Barka a osim toga Tuškan Marko iz G. Velemerića i Tuškan Stevo iz Selišta te jedan čovjek po prezimenu Kolar. Ukupno nas je bilo 12 ljudi svi u civilnim odjelima te smo prevezeni u kasarnu Logorište gdje smo prenoćili. Idućeg jutra iz te kasarne pješice smo išli do Korane, prebacili  su nas čamcima smjestili u jedan kamion i odvezli u Vojnić. Na putu od kasarne do obale rijeke Korane vojnici su nas tukli kundacima, nogama i rukama. Po dolasku u Vojnić smješteni smo u zgradu policije, gdje sam proboravio 6 dana. U tih šest dana samo tri puta su mi dali jesti. Ispitivali su me o tome koga imam kod kuće i gdje su mi sinovi,na što sam im odgovorio da mi je jedan poginuo u saob.nesreći,a da je drugi zaposlen i da nije u Gardi. U toj zgradi bio sam u zajedničkoj prostoriji sa Tuškan Milanom,Grčić Tomom,Grčić Markom i Tuškan Markom. Za vrijeme boravka u zgradi policije osobe obučene u policijske uniforme tukli su nas po noći i ja nikoga od tih policajaca nepoznam,a mislim da bi ih mogao prepoznato.

Nakon tih šest dana prebačeni smo u drugu zgradu u jednu ćeliju.Šef tog zatvora bio je neki Dokić Mirko i tvrdim da je on sa nama zatvorenicima vrlo humano postupao. Moji su zatvorenici su u tom zatvoru prepoznali Kosijer Miljenka i meni su ga pokazali.On je bio obučen u žutoj uniformi. Radi se o osobi visokoj oko 174 cm, koliko sam ja visok, dosta je krupan,ima o okruglo lice i smeđu kosu. Taj Kosijer Miljenko je dok smo bili u toj zgradi izdavao naredbe da jedan drugoga međusobno tučemo. Tako je mene u toj ćeliji pendrekom tukao po čitavom tijelu a posebno po rebrima jedan Hercegovac po imenu Vale i to samo jedanput. Nitko drugi me u toj ćeliji nije tukao, pa ni Kosijer Miljenko. On nas zatvorenike u ćeliji nije niti vređao niti nam pretio. Ja nemogu reći imena i prezimena stražara u tom zatvoru, jer ih ne poznajem. Dok smo bili u toj ćeliji redovno smo dobivali hranu tri puta,jedino smo dobivali manje količine kruha, šef tog

zatvora je govorio da su opkoljeni i da zato kruha nema.

Nikakve odluke nisam dobio o pritvoru.

Ja sam u Vojniću ukupno proboravio 27 dana nakon čega sam zamjenjen u selu Siča. Nakon toga svjedoku je predočena fotokopija slike Kosijer Milan i slika Kosijer

Milenka,pa upitan da pokaže tko je u zatvoru u Vojniću od ove dvojice naredio da se međusobno tuku, svj. pokazuje na fotokopiju slike Kosijer Milana.

Upozoren po čl. 82. ZKP-a izjavljuje da je slušao diktat i ne želi čitati zapisnik.

 

Dovršeno u 11,50 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                                      Svjedok:

 

 

 

 

 

 

Broj: Kir 85/92-5

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana   8. travnja 1992.god.

 

u  ___Policijskoj stanici ___ sudu  u ____ Duga Resi______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __12,55__sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___Miljenović Čedomir_

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:   

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   _______nije___________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

 

 

Zarobljen sam 5.11.1991. u Belajskim Poljicama u kući   xxxxxxxxxxxx. Obojica smo bili u civilnom odjelu a zarobila nas je vojska i prebacila u kasarnu na Logorištu. Zajedno s nama u toj kasarni bili su Papa Vlado i Mika. U kasarni smo bili jedan dan, vojnici su nas tukli kundacima, nogama i rukama i svukli svu odjeću sa gornjeg dijela tijela, osim košulje. Drugog dana smo bili prebačeni preko Korane i kamionom otpremljeni u Vojnić. Bio sam smješten u Policijskoj stanici 2 do tri dana tu nam nisu ništa ispitivali niti su me tukli. Prebačen sam nakon toga u drugu zgradu u ćeliju, a iz te ćelije su me vodili na saslušanje u zgradu policije. Ispitivao me je jedan čovjek u policijskoj uniformi dosta visok i jak sa crnim brčićima. Postavljao mi je pitanja tko je komandir garde,gdje se garda ukopava, a dao sam mu i podatke o mojoj obitelji,odnosno sestri,jer nemam niti žene niti djece.Taj policajac,kada sam mu tako odgovorio, rekao je da ću ja to sve znati i tukao me pendrekom i jesam pao u nesvjest. Nebi mogao tog policajca prepoznati.

Dok sam boravio u ćeliji u onoj drugoj zgradi u 5-6 navrata noću u ćeliju so dolazili dva tri vojnika koji su me tukli oprtačem nekakvim kablom i koricama od bajonete. Dolazili bi u ćeliju sa pitanjem gdje su ustaše i tada su nas tukli. Prisiljavali su nas da psujemo materu predsjedniku Tuđmanu i Papi što smo mi po njihovom naređenju morali činiti. Osim tih vojnika nitko me u ćeliji nije tukao a pogotovo ne stražari koji su nas čuvali. Šef toga zatvora je bio Dokić Mirko i on je vrlo humano s nama postupao i nikoga nije tukao,odnosno mene nije tukao. Nitko meni dok sam bio u to’j ćeliji nije niti pretio niti me na bilo koji drugi način vređao.

Nikakove pismene odluke o tome da sam ti pritvoru nisam dobio za čitavo vrijeme boravka ,u Vojniću.

Oslobođen sam 20.siječnja 1992.g. u Ladvenjaku, zajedno sa Tuškan Stevom, te zgode je pušten i Sabljarić Franjo, te još jedan čovjek iz sela Mavrovac.

Konstatira se da je svj.predočena fotokopija slike  Kosijer Milana i fotografija Kosijer Milenka, na što svj. iskazuje:

Niti jednog od ove dvojice ja nisam vidio za vrijeme svog boravka u Vojniću bilo u zgradi Pol.stanice ili u onoj drugoj zgradi gdje sam se nalazio u ćeliji.

 

Upozoren po čl.82.ZKP-a izjavljujem da sam slušao diktat i zapisnik ne želim čitati.

 

 

Dovršeno u 12,20 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                                      Svjedok:

 

 

 

 

Broj: Kir 85/92-7

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana  10. travnja 1992.god.

 

u  ___Okružnog ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __12,15__sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___ _

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   __________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

 

Zarobljen sam dana 6.X.9l.g. između 7 i 8 sati ujutro u Tušilovačkom Cerovcu zajedno sa Goršćak Josipom iz Tušilovačkog Cerovca. Nas dvojica smo bili u civilnim odijelima i na spustu sa slunjskih brda idući prema kući bili smo zaustavljeni na jednoj rampi od srpskih rezervista iz Loznice koji su bili obučeni u vojnim uniformama a na glavi su imali kane sa zvjezdom petokrakom.

Jedan od tih rezervista me je udatrio šakom po ličnoj kosti i povredio. Nakon izvjesnog vremena ti su nas rezervisti predali vojnoj policiji koja nas je sprovela u Vojnić. U Vojnić smo stigli toga dana uvečer između 18 i 19 sati, a na putu do Vojnića vojni policajci su nas tukli nogama i šakama te prijetili noževima.

Po dolasku u Vojnić razdvojili su nas i ja sam smješten u jednu ćeliju manje površine u kojoj je bio jedan mladić iz Lasinje,rekao mi je da je radio u MUP-u Zagrebu. Kasnije je on otišao a došao je u moju ćeliju Mirčić Stevo iz Jelaša. U toj ćeliji sam bio samo dva dana odnosno do 31.X.91.g. kada je Mirčić Stevo otišao u razmjenu a ja sam bio premješten u jednu veliku prostoriju u zgradi suda u Vojniću u prizemlju. U toj prostoriji bio je Magdić Marko,Stavljenić Josip,a kasnije je došao Kolić Josip, Tomac Berislav, :Brozović Ivan, Papa Nikola, koji je u zatvoru umro, Tuškan Stjepan i Milan,Goršćak Josip, šum.tehničar, te Mihalić Ivan iz Donjeg Velemerića i Grginčić Slavo. Skoro čitav 11 mj. do polovine 12 mj. mi zatvorenici smo pregrađivali tu veliku prostoriju i nakon toga skupljali i napravili pet novih ćelija i dežurnu sobu za stražare. Sačinili smo i ležajeve na kat od dasaka odnosno to su napravili njihovi majstori a do tada smo spavali u toj prostoriji na betonu, time da smo pod sebe podmetali kartonske kutije a pokrivali smo se šinjelima.Ja mislim da je to bio vojni zatvor, jer su svi stražari bili obučeni u vojne uniforme na kojima je i pisalo “vojna policija”.

Šef tog zatvora bio je Božić Dragan, a zatvorski stražari Stojaković Gojko, Sikirica Dragan, Zavišić Željko, Crnković Pajo, Kosijer Milan,- Knežević Željko, i Dokić Mirko.Za vrijeme boravka u tom zatvoru ja sam u tri navrata bio fizički maltretiran. Sjećam se da me Dokić Mirko 31.X. pozvao iz ćelije da moram izaći van zgrade, bila je noć i tada sam tučen palicama ne znam tko me je tukao. Nakon toga .3.11. u ćeliju je naišao Kosijer Milan i rekao da moram izaći van po suđe, tada su me van zgode također dvojica a tukli pendrekom po noći, ne znam koje su to osobe. Konačno 6.11.1991.g. u ćeliju je došao vanjski stražar te me pozvo.o van zgrade gdje sam ponovo bio tučen palicama, ne znam

od koga.

Za vrijeme boravka u tom zatvoru ja sam dva puta bio ispitivan. Prvi puta iste večeri a drugi puta nekoliko dano. nakon toga. Bio sam prebačen u policijsku stanicu gdje me oba puta ispitivao neki Gvozdenović,navodno je ranije bio policajac u Duga Resi, on je bio također obučen u vojnu uniformu. Kod prvog ispitivanja taj Gvozdenović me četiri puta udario palicom preko leđa. U oba navrata ispitivao me kuda sam onog dana išao kada sam bio zarobljen, zašto nosim oružje, koliko  imade Garde u Cerovcu i tko je zapovjednik, kakvo naoružanje Garda posjeduje, a ispitivao me i o čitavoj mojoj obitelji.

U tom vojnom zatvoru prema meni i ostalim zatvorenicima od osoba koje sam nabrojao korektno su-se ponašali posebno šef zatvora Božić Dragan i stražari Stojaković Gojko i Sikirica Dragan. Strah i trepet u zatvoru je bio Kosijer Milan. On nas je znao maltretirati u ćeliji na način da smo morali skakati na krevete, prisiljavao da pjevamo četničke pjesme i vređao nas da smo ustaše. Ja lično nisam vidio da bi on koga fizički maltretirao,ali je on vrlo često ljude izvodio iz ćelije napolje gdje su bili tučeni.

Nikakvog rješenja o tome da se nalazim u pritvoru kroz čitavo vrijeme nisam dobio.

Meni je predočena fotografija Kosijer Milenka i tvrdim da tu osobu za vrijeme dok sam se nalazio u vojnom zatvoru nisam vidio. Isto tako ga nisam vidio niti van zgrade zatvora, gdje sam se kretao kada smo izvodili neke radove.

Razmjenjen sam u Mekušju 3.3.1992.godine.

Ja sam imao po tijelu raznih povreda, ali nikakvih nisam imao.

Upozoren u smislu čl.82.ZKP-a izjavljujem da sam diktat i zapisnik ne želim čitati.

 

Dovršeno u 12,30 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                          Svjedok:

Gruden Boris                                      Skukan Milka                                     Radočaj Dragutin

 

 

 

HITNA ISTRAŽNA RADNJA PO ČL.

155.st.1. preuzetog ZKP-a

Broj: Kir 191/92-8

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana  10. ožujka 1992. godina.

u  ___Okružnog ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __12 __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___ _

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:   

 

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   __________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

Nalazio sam se u zarobljeništvu od 4.11.1991.g. do 4.3.1992.g. kada sam kao zarobljenik razmjenjen u Mekušju kod Karlovca. Čitavo to vrijeme nalazio sam se u Vojniću.

Dana 4.11.1991.g. oko 12sati sa xxxxxxxxx nalazio sam se kod naše obiteljske kuće u Belajskim Poljicama. Kod kuće je naišla vojna pješadija gdje su me i uhvatili, nakon toga je naišao jedan tenk i kod tog tenka sam sjedio i čekao. Nakon toga su mene, Papa Miku, Brozović Ivu, Papa Vladu i Kolić Josu smjestili u jedan podrum, nakon čega smo bili prebačeni u kasarnu u Logorišta u kojoj smo prenoćili. Idućeg dana ujutro bilo nam je naređeno da nosimo vojne ranjenike do Korane. Nakon što smo ih donijeli nas su čamcima prebacili preko Korane do Šamca od kuda su nas vojnim kamionima prebacili u Vojnić. Dok smo se nalazili u kasarni u Logorištu i na putu do rijeke Korane vojska nas je tukla kundacima, nogama. Moja majka je ostala u kasarni u Logorištu sa još nekoliko starih žena.

Po dolasku u Vojnić bio sam ispitivan u milicijskoj stanici. Ispitivala me jedna osoba u vojnoj uniformi i jedan policijski inspektor u civilu sa bradom. Pitanja su se uglavnom odnosila na gardu, naoružanje, a ispitivali su me pojedinim određenim osobama. To ispitivanje nije dugo vremenski trajalo, a nakon ispitivanja sam smješten u jednu ćeliju u zgradi policijske stanice u prizemlju zajedno sa dva Tuškana od kojih je jedan po imenu Milan, znam da je bio vatrogasac sa Jelse prezimenom Kolar te Kolić Antun. U toj ćeliji sam proveo dva dana. Za vrijeme boravka u ćeliji policijske stanice tukli su nas policajci rezervisti a i jedan moj školski kolega prezimenom Lončar iz Krnjaka. Bili smo tučeni pendrecima, kablovima, bokserima i ivericom, čizmama. Tu me u ćeliji tukao i jedan policajac po imenu Đuro koji imade sestru negdje u Vukmaniću. Posebno su tukli jako jednog ranjenog gardistu, kome je bila slomljena noga, taj gardista je na kraju ipak ostao živ. Tukao me po njihovom naređenju jedan dječak kome su rekli da smo mu ubili oca. Isto tako i jedan Hrvat Stipe Gale, on me tukao kada smo bili prebačeni u vojni zatvor, također po njihovom naređenju.

Nakon ta dva dana prebačen sam u vojni zatvor koji se nalazi u prizemlju zgrade suda u Vojniću i u tom zatvoru sam proveo vrijeme do razmjene. U tom vojnom zatvoru sam tek povremeno bio tučen i maltretiran i ne mnogo kao ostali zatvorenici, jer je navodno stigla zapovjed da nas nesmiju fizički maltretirati. Neki od zatvorenika su bili u taj vojni zatvor prebacivani u dekana, je su bili toliko tučeni da nisu mogli hodati. Posebnom brutalnošću u vojnom zatvoru su iskazivali jedan stražar po prezimenu Kosijer koji je ranije bio stražar u zatvoru u Karlovcu te Knežević Željko. Papa Miku – starog 85 god. znali su po noći izvoditi iz ćelije u Policijskoj stanici, a kada je doveden u vojni zatvor vidio sam mu na rukama plikove od gašenja čikova. On je i umro dok je bio u vojnom zatvoru a isto tako i Gojak Andrija. Koliko sam čuo upravnik vojnog zatvora bila je jedna osoba po prezimenu Božić, a osim Kosijera i Kneževića stražari u tom zatvoru bili su Dokić Mile, jedna osoba po imenu Pajo, zatim nekakav Sikirica Dragan te Željko i Gojko. Ova poslednja trojica koliko ja znam nisu nikoga fizički maltretirali koliko sam ja vidio niti sam od drugih to čuo. Dokić Mile je tukao zatvorenike kod prijema. Mene Dokić tukao nije. Za Kosijera sam čuo da je znao prisiljavati stare žene da kleže i da su ih tada jako fizički maltretirali.

U Vojnom zatvoru smo prvo vrijeme ležali na golom betonu, a kasnije su nam sačinili ležajeve od dasaka. Pokrivali smo se šinjelima. Hranu smo redovno dobivali tri puta dnevno, ali je bila loša kvaliteta i količinski malo.

Kroz to vrijeme zadobio sam niz povreda po tijelu u vidu masnica, slomljena mi je nosna kost, izbijena dva zuba, krvario sam u mokraći, a također mi se krv pojavljivala u stolici. Kada sam se jede zgode prijavio kod liječnika radi pružanja pomoći, ovaj me je u prvom susretu pitao da li sam koga ubio, tada se uplela jedna medicinska sestra koja je preda mnom i doktorom tvrdila da sam ubio njenog brata, vidjevši kakova je atmosfera odustao sam od bilo kakove liječničke pomoći i nikakova intervencija mi nije ni bila pružena.

Dovršeno u 12,50 sati.

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                          Svjedok:

Gruden Boris                                      Skukan Milka                                     Tomac Berislav

 

 

 

 

 

Broj: Kir 85/92-9

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

KOLIĆ JOSIP (prezime i ime)

Sastavljen dana  16. travnja 1992. godina.

u  ___Okružnog ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___ _

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:   

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   __________________________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

 

 

 

Ja sam zarobljen 4.11.1991.g. u Belaju.Toga dana išao sam svojim osobnim automobilom na posao u Karlovac gdje je bila zračna uzbuna pa sam se vraćao automobilom nazad i u Belaju sam bio zaustavljen kod jednog tenka od osobe koje su bile obučene u vojnim uniformama. Tu je bilo ujutro oko 11 sati, oteli su mi moj osobni automobil i bacili me u grabu i pucali kraj glave.

Nakon toga sam bio sproveden u kasarnu Logorište a zajedno sa mnom u toj kasarni su bili Papa Vlado,Tomac Barka i Berislav,Tuškan Stevo,Brozović Ivan, Grčić Marko, Papa Mika, Tuškan Milenko,  i još nekoliko ljudi kojih se sada ne mogu sjetiti.

Dok smo se nalazili u toj kasarni vojnici su me tukli kundakom u toj kasarni smo samo prenoćili. Drugog dana sprovedeni smo za Vojnić. Na putu iz kasarne u Logorište do Korane nosili smo njihove ranjenike,prebačeni smo čamcem preko Korane utovareni u kamion i prevezni u Vojnić. Tamo sam smješten u zgradu policije, gdje sam se nalazio od 5 do 8.11. Bio sam fizički maltretiran i tučen raznim žicama,opasačem,pendrekom,čizmama,.Po nas su dolazili po noći i tukli nas. Jednu noć su me tukli 5 ili 6 puta. Svi ti koji su me tukli u zgradi policije bili su obučeni u stare policijske uniforme,a tukli su nas i rezervisti obučeni u SMB uniforme. Ja bi mogao eventualno neke od njih prepoznati kada bi ih vidio a o njihovim imenima i prezimenima ne mogu ništa reći. Za vrijeme boravka u zgradi policije bio sam u više navrata ispitivan.Stavljali su mi na teret,obzirom da su znali da radim u pod. Kordun’ poduzeću da sam noževima klao njihovu djecu po Kordunu. Ispitivali su me o tome da li se Hercegovci nalaze u Duga Resi u đačkom domu, tko je komandant Hrvatske vojske u  Bariloviću,kakovo naoružanje imade naša vojska i gdje se nalazila Garda u :Belajskim Poljicama. Ispitivali su me i o mojoj obitelji.

Ja sam od svih tih silnih batina psihički skrenuo i učinilo mi se da sam od nekog dobio obavijest da su mi ubijeni žena i djeca, pa sam jednog od tih policajaca zamolio da mi dozvoli odlazak u Karlovac na pogreb. Jedan od tih policajaca je rekao da. će me voditi na autobusnu stanicu te me izveo iz zgrade policije i smjestio u vojni zatvor koji se nalazi preko puta :restoracije u Vojniću. U toj zgradi sam bio sve do razmjene. Ističem da u vojnom zatvoru fizički nisam bio maltretiran ni od koga.

Meni se od jedne povrede koju sam dobio na leđima jako zagnojilo,te su me iz vojnog zatvora odveli u ambulantu radi intervencije. Kako sam rekao u vojnom zatvoru nisam bio fizički maltretiran, ali sam bio kao i drugi maltretiran  na drugi način.

Posebno se u tome isticalii Kosijer Milan i Knežević Željko.Njih dvojica su redovito bili zajedno u smjeni. Za vrijeme njihove smjene često su nas dizali po noći, na katolički badnjak su nas prisiljavali njih dvojica da se sa tri prsta krstimo i da pjevamo četničke pjesme te nas prisiljavali da jebemo mater Tuđmanu, ?, ocu Papi i Genšeru.Ostali zatvorski stražari nisu nas maltretirali. Njih dvojica,poslije N.Godine kada je potpisano primirje, ispričavali su nam se čak radi takovih postupaka. U posebno dobrom sjećanju od zatvorskih straža ostali su mi upravnik zatvora Božić Dragan, Stojaković Gojko i Sikirica Dragan,posebno ovaj poslednji koji nam je skrivečki znao povremeno proturi ti novine i cigarete, koje nismo ničim plaćali. Nikakove odluke o pritvoru nisam dobio.Za vrijeme boravka u vojnom zatvoru hranu smo redovno dobivali tri puta dnevno,međutim,bila. je velika vlaga,u prvo vrijeme smo spavali na golom betonu,a kasnije su nam sačinili ležajeve od dasaka na kat. Dobili smo jastuke i deke. Sjećam se da je 14.1.92.g. u vojni zatvor došao Vuletić; Nikola,bio je obučen u maskirnu uniformu, te sam tada morao potpisati izjavu da nisam bio fizički maltretiran,da sam čitavo vrijeme imao liječniku njegu i normalnu hranu.

Za vrijeme boravka u vojnom zatvoru znam da su umrli  Gojak Andrija i Papa Nika, oni nisu bili sa mnom u ćeliji pa ne znam  pod kojim okolnostima su umrli, ali vjerovatno od batina.

Zamjenjen sam sa većinom zarobljenih koje sam napred spomenuo dana 3.3.’92.g. na Mekušju.

Nakon povratka u Karlovac ja sam posebno liječnički pregledan i slikan na bolnicu Svarča te je preglede obavila dr. Kokot, posjedujem originalnu medicinsku dokumentaciju koju ću pridonijeti radi fotokopiranja.

Predočene su mi dvije fotokopije fotografija osoba iz spisa, iste izjavljujem da se nesjećam da bi bilo,kojih od te dvije osobe susretao u Vojniću dok sam bio u zatvoru.

Upozoren po čl.82.ZKP-a izjavljujem da sam slušao diktat i zapisnik ne želim čitati.

 

Dovršeno u 9,15 sati.

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                                      Svjedok:

 

 

Broj: Kir 85/92-10

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

xxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)

Sastavljen dana  21. travnja 1992. godina.

u  ___Okružnog ___ sudu  u ____ Karlovcu______

 

Prisutni od suda                                                                                                                          Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  ___Gruden Boris ______                                                                                          _  Kosijer Milenko__

 

Zapisničar: ___Milka Skukan zbog krivičnog djela iz člana __142.  st. 1.preuzetog KZ RH

 

 

Početak u __8,45  __sati

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Tužilac___ _

Okrivljeni:  _______ ____________

Branilac: ______ ____________

Oštećeni:_________ ____________

Tumač:  _____      _____________

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno zašto nije obavješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobe podatke:

 

Ime i prezime, ime oca:  xxxxxxxxxxxxxxxxx

 

Zanimanje i boravište:   

 

Mjesto rođenja i godina starosti:  

 

Odnos s okrivljenim i oštećenim   _____nije______________

 

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

 

Upozoren u smislu čl. 238. ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje:

 

Zarobljen sam 5.11..1991.g. u mjestu Belaj. Negdje oko 9 sati ujutro kretao sam se svojim osobnim automobilom od svoje svastike sporednom cestom kroz Petrićko Brdo prema Belaju.Na cesti su me zaustavila tri mlađa vojnika u vojnim uniformama i sa petokrakom zvjezdom na šljemu.Bio sam obučen u vatrogasnu uniformu,na glavi sam imao kapu sa šahovnicom koju kapu su mi odmah bacili i kapu, zgazili i  na kapu ucrtali četiri slova S na dva mjesta.

Tu Kapu sam uspio sačuvati kroz čitavo vrijeme zatočeništva i donio sam je kući. Nakon zarobljavanja smjestili su me u jedan kamion u kome su već bili Grčić Marko,Grčić Tomo, i jedna starija žena po imenu Bara te su nas odvezli u kasarnu Logorište. U toj kasarni je bio zatočen Tomac Berislav sa majkom Barkom , Kolić Josip i j oš neki drugi. U toj kasarni sam proveo svega dva ili tri sata, svima su nam skinuli gornje dijelove odjeće,tako da smo ostali samo u košu ljama,psovali su nam ustašku majku, udarali kundacima i cipelama. Sjećam se da je tu bio i jedan gardista imenom Brizanac Jakov,koji je imao nogu u gipsu,taj gips su mu kundacima razbili.

Od kasarne do rijeke Korane nosili smo njihove ranjenike,preveženi smo čamcima preko Korane na drugu obalu a nakon toga kamionima u Vojnić. Vojniću sam bio smješten najprije  u Policijskoj stanici kroz vrijeme od pet dana. U Policijskoj stanici su me fizički jako maltretirali, kako osobe obučene u plave policijske uniforme sa oznakom Krajina tako i osobe obučene u SMB uniforme i maskirne uniforme. Prvu večer u pol.stanici pet puta sam tučen. Tukli su nas cipelama,pendrecima, koricama noža, i opasačima. Znali su po trojica ili četvorica ulaziti u ćeliju i maltretirati nas. Mene su u pol. stanici ispitivali uglavnom u situaciji kada bi me bacili na pod. Ispitivali su me o tome u kojoj se vojsci nalazim,koliko gardista imade u mom kraju” Zadnja dva dana provedena u pol. stanici bio sam u nesvjesti, jer su nas svaki dan tukli i kasnije su mi pričali da sam u deki prenesen iz policijske stanice’u vojni zatvor. Vojni zatvor se nalazi u jednoj starijoj zgradi do restorana i prenoćišta u Vojniću. U momentu dolaska u vojni zatvor upravo su pregrađivali ćelije, u vojnom zatvoru boravio sam sve do razmjene. Nalazio sam se u ćeliji sa Kolić Josipom,Tomac Berislavom, Brozović Ivanom, Tuškan Miljenkom iz Selišta i Grčić Markom. Za vrijeme boravka u vojnom zatvoru više nisam bio fizički maltretiran kao ranije. Međutim, bio sam maltretiran na drugi način,prisiljavali su nas da skačemo na oplače -to su drvena ležišta,da gledamo u sijalicu i tada bi nas znali koji puta pendrekom udariti .Prisiljavali su nas da psujemo pred.Tuđmana ,Mesića i Papu i psovali nam ustašku majku,te prisiljavali da pjevamo četničke pjesme,Sindeliću i Sv.Savi.

U takovom maltretiranju posebno su se isticali Kosijer Milan i Knežević Željko koji su obično bili zajedno u smjeni. Za vrijeme dežurstva njih dvojice često puta su ljude izvlačili noću iz ćelija napolje i tukli ih. Upravnik tog vojnog zatvora bio je Božić Dragan,a od zatvorskih stražara zapamtio sam  Dokić Mirka ,Sikirica Dragana,Stojaković Gojka, i Crnković Paju. Svi oni su se dosta dobro odnosili prema nama, a najbolji među njima bio je –Sikirica Dragan koji nam je povremeno znao doturiti cigarete. Zatvorski stražari bili su obučeni u SMB uniforme najprije su na kapama imali crvene,petokrake zvjezde koje su kasnije skinuli ista vili policijske oznake.Za vrijeme boravka u vojnom zatvoru umrli su Papa Mika i Gojak Andrija. U tom vojnom zatvoru bio je jedan inspektor koji se prezivao Vuletić i on nam je ‘jednog dana donio na potpis izjavu kojom smo potpisali da imademo normalan smješaj i prehranu u zatvoru te da uredno primarno liječničku pomoć. U ćelijama vojnog zatvora kada sam ja došao upravo su se ćelije pregrađivale, neki su spavali još na betonu,ali uglavnom na drvenim palačama.Grijanja u ćelijama nije bilo.Iz početka se ničim nismo pokrivali,a negdje 4.l2.dobio sam vojnički šinjel kojim sam se pokrio. Što se liječničke pomoći tiče znadem da je lječnik dolazio u stražarnicu,vrlo retko, uglavnom smo si sami previjali rane raznim krpama,komadima otkinutih šinjela i sl.Nakon priznanja Republike Hrvatske tretman u tom vojnom zatvoru se znatno poboljšao, a posebno oko mjesec dana prije razmjene kada su predstavnici Misije EZ posjetili vojni zatvor,odnosno izrazili želju da posjete zatvor.Tada smo dobili madrace i deke,ali do posjete nije došlo.

Nikakve odluke ili rješenja o zatvaranju nisam dobio.

Zamjenjen sam 3.3.’92. na G. Mekušju nakon čega sam izvršio liječnički pregled a dokumentaciju ću naknadno doprinjeti u spis.

Upozoren po čl. 82. ZKP-a izjavljuje da je slušao diktat i zapisnik ne želi čitati.

Dovršeno u 9 sati.

 

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Svjedok: