Vojnic – KA 0024

 

 

——————————————————————————————————————————————–

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: I Kž 135/1993-3

 

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Pavišić dr. Berislava, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Vorkapić Bore i Paić Toše, zbog krivičnog

djela iz čl. 236 o. st. 1. u vezi čl. 236 f. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i vojnog tužitelja podnesenih protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 9. prosinca 1992. br. K 65/92, u sjednici održanoj 18. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Poje Oskara,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

 

I. Uvažava se žalba optuženika ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalba vojnog tužitelja postala je bespredmetna.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Pobijanom presudom sud prvoga stupnja oglasio je opt. Vorkapić Boru i Paić Tošu krivim da su u vrijeme i na način opisan ti izreci te presude počinili najteži oblik krivičnog

djela oružane pobune iz čl. 236 o. st. 1. u vezi čl. 236 f. st. 1. i 2. KZRH, za koje im je na temelju čl. 236 o. st. 1. KZRH izrekao svakom kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

 

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici i vojni tužitelj.

 

Optuženici su podnijeli žalbu po njihovom zajedničkom branitelju Stojaković Đorđu odvjetniku iz Karlovca zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se pobijana presuda preinači u pogledu pravne oznake djela tako da se djelo pravno kvalificira kao krivično djelo iz čl. 236 f. KZRH, a potom da se na to djelo primijeni Zakon o oprostu, kako to slijedi iz sadržaja žalbe.

 

Vojni tužitelj se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom, da se optuženicima izrekne stroža kazna.

 

Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba vojnog tužitelja uvaži i optuženicima izrekne teža kazna.

 

Žalba optuženika je osnovana, slijedom čega je žalba vojnog tužitelja postala bespredmetna.

 

U žalbi optuženika se ne navodi koju bi bitnu povredu odredaba krivičnog postupka po shvaćanju žalitelja počinio sud prvog stupnja no iz obrazloženja žalbe može se zaključiti, da žalitelj misli na povredu iz čl. 364. st. 1. t. 3. ZKP i to stoga, jer na glavnoj raspravi nisu bili prisutni optuženici, a njihovo je prisustvo na glavnoj raspravi obvezno, već im je suđeno u odsutnosti.

 

Naime, žalitelj smatra da nisu postojali uvjeti iz čl. 300. st. 3. ZKP da se optuženicima sudi u odsutnosti, jer je organima krivičnog gonjenja, pa i sudu, poznato mjesto prebivališta optuženika i ustanova u kojoj su zaposleni žalitelj misli na mjesto Vojnić gdje je opt. Vorkapić Boro zapovjednik, a opt. Paić Tošo njegov zamjenik u policijskoj stanici), pa im je sud trebao poslati poziv za glavnu raspravu što je uvjet za održavanje glavne rasprave, a i za određivanje pritvora i raspisivanje potjernice pa i za suđenje u odsutnosti u koliko se optuženici ne odazovu pozivu i ne pristupe na glavnu raspravu.

Suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, valja istaći i notornu činjenicu, dakle općepoznatu činjenicu koja se uzima utvrđenom, da je Vojnić pod okupacijom srpskih paravojnih jedinica i da se nalazi u nelegalnoj SAO Krajini, te da su sve komunikacije pa i poštanske s tim teritorijem prekinute. Zbog toga optuženici nisu dostupni državnim organima, pa je sud prvoga stupnja ispravno postupio što je odlučio na temelju čl. 300. st. 3. ZKP da se optuženicima sudi u odsutnosti jer su se za to ispunile sve zakonske pretpostavke. To znači, uz već spomenutu, da optuženici nisu dostupni državnim organima, da postoje i važni razlozi da se optuženicima sudi iako su odsutni, a to je težina krivičnog djela zbog kojeg su optuženi i okolnost da optuženici i dalje nelegalno djeluju.

Ispitujući presudu suda prvoga stupnja ne samo u onom dijelu u kojem se pobija žalbama već i u smislu čl. 376. KZH i u onom dijelu koji se mora ispitati i po službenoj dužnosti, ovaj sud drugoga stupnja je utvrdio da je sud prvoga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP.

U pobijanoj presudi nisu, naime, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i to oni na koje se primjenjuju kaznene odredbe kod izricanja kazne.

Sud prvog stupnja je optuženicima na temelju čl. 236 o. st. 1. KZRH izrekao kazne zatvora u trajanju od 12 godina. Iako se radi o vrlo visokim kaznama sud prvog stupnja je

u pogledu izrečenih kazni naveo u obrazloženju pobijane presude samo jednu rečenicu: “Stoga je sud izrekao navedenu kaznu, za koju smatra da će se istima postići svrha krivično – pravne zaštite.” Ova rečenica nije niti može biti navođenje razloga o odlučnim činjenicama o kojima ovisi visina kazne.

U odredbama čl. 41. OKZRH navedeno je, da će sud odmjeriti kaznu počinitelju krivičnog djela imajući u vidu svrhu kažnjavanja uzimajući u obzir sve okolnosti što utječu da kazna bude veća ili manja, odnosno, olakotne i otegotne okolnosti kod čega se posebno navode one okolnosti o kojima će sud osobito voditi računa prilikom odlučivanja o visini kazne. Ove okolnosti sud mora utvrđivati u postupku i one su odlučne činjenice a za njih je sud dužan navesti ukratko razloge prilikom objave presude (čl. 352. st. 2. ZKP) a posebno u pismeno izrađenoj presudi u kojoj mora određeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane (čl. 357. st. 2. ZKP).

Kako pobijana presuda ne sadrži razloge o navedenim činjenicama ostvarena je navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

U pravu je branitelj optuženika da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio odlučne činjenice koje se odnose “na teško nasilje” što je bitni element krivičnog djela zbog kojega su optuženici oglašeni krivima. Naime, bez obzira da li se radi o krivičnom djelu oružane pobune iz čl. 236 f. ili krivičnom djelu ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236 b. ili pak o nekom drugom krivičnom djelu koja prerastaju u najteže oblike krivičnih djela predviđenih u čl. 236 o. st. 1. KZRH, valja istaći da između ostalih bitnih elemenata tih krivičnih djela treba utvrditi kao poseban element da su ta djela praćena teškim nasiljem, što je uz još neke druge slične događaje predviđeno u čl. 236 o. st. 1. KZRH.

Teško nasilje kao i drugi događaji predviđeni u čl. 236 o. st. 1. KZRH po svojoj pravnoj naravi su objektivni uvjeti kažnjivosti što znači, daje to naknadni događaj od kojega je zakonom uvjetovano postojanje određene inkriminacije, a koji nisu obuhvaćeni krivnjom počinioca djela. To konkretno znači, da u toku počinjenja krivičnog djela oružane pobune ili ugrožavanja teritorijalne ukupnosti dođe do teškog nasilja u vidu premlaćivanja više osoba, ubijanja stoke, uništavanja pokretne vrijedne imovine i slično, za što nije odgovoran počinitelj djela, ali se taj događaj uklapa u okvir osnovnog krivičnog djela, pa će predstavljati objektivni uvjet kažnjivosti kao element krivičnog djela iz čl. 236 o. st. 1. KZRH.

Prema izreci pobijane presude optuženici su između ostaloga oglašeni krivim što su: “naređivali uhićenje nepoćudnih građana i njihovo premlaćivanje i zlostavljanje,…a što su njima podređene osobe i činile te su građani dovođeni u Vojnić, zlostavljani u zgradi policije i premlaćivani. . . . ” .

Iz ovog dijela inkriminacije proizlazi da su optuženici “naređivali” da se vrši teško nasilje. Prema izvedenim dokazima (iskazima svjedoka xxxxxxxxxx i drugih svjedoka) u studenom 1991. g. jedna skupina građana hrvatske nacionalnosti je bila kroz više dana u policijskoj stanici i vojnom zatvoru premlaćivana i izgladnjivana i na grub način fizički i psihički maltretirana, a dvije osobe su i umrle, i to od strane određenih osoba. Protiv nekih od tih osoba (Kosijer Miljenko) vodi se krivični postupak zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZRH. Ako su prema utvrđenju suda prvoga stupnja optuženici naređivali uhićenje građana i njihovo premlaćivanje i zlostavljanje onda se postavlja pitanje, da li je ovako njihovo ponašanje trebalo odmah na početku krivičnog postupka pravno okvalificirati kao krivično djelo iz čl. 142. OKZRH. Što više nije moguće zbog načela zabrane reformacije in peius  načelo da žalba podnesena u korist optuženika ne smije prouzrokovati za njega nepovoljniju sudsku odluku u odnosu prema pravnoj oznaci djela (čl. 378. ZKP). Kod toga se ponovno ističe da je vojni tužitelj bio podnio samo žalbu zbog izrečene kazne.

Upravo stoga su odlučne činjenice koje je sud prvoga stupnja podveo pod pravni pojam teškog nasilja pogrešno utvrđene.

Što se tiče ostalih odlučnih činjenica, točno navedenih u činjeničnom opisu djela, njih je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio. No usput valja pripomenuti, da bi iz tih odlučnih činjenica proizlazilo da su optuženici počinili krivično djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236 b. KZRH. Među tim činjenicama najkarakterističniji je slijedeći dio inkriminacije, da su optuženici: “organizirali otcjepljenje od Policijske uprave Karlovac i formiranje Stanice milicije Vojnić u okviru tzv. SUP-a Knin”. To utvrđenje sud prvoga stupnja obrazlaže kako je jasno da su (optuženici) očito bili organizatori i da su organizirali odvajanje od PU Karlovac, a sve to u cilju otcjepljenja i nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske” (str. 5 pobijane presude). Iz ovih i drugih utvrđenih činjenica po sudu prvoga stupnja proizlazi kakva je namjera bila kod optuženika i što su sve učinili radi ugrožavanja teritorijalne ukupnosti Republike Hrvatske.

Kako je žalba optuženika uvažena iz navedenih razloga, pobijana presuda ukinuta i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka žalba vojnog tužitelja je postala bespredmetna.

U ponovljenom postupku sud prvoga stupnja će otkloniti sve nedostatke navedene u ovom ukidanom rješenju, a kod toga će voditi računa i o svojim zaključcima u pogledu odlučnih činjenica, koje je dužan obrazložiti u smislu čl. 357. st. 7. ZKP.

Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 385. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 18. ožujka 1993.

 

Zapisničar:                                                                                                      Predsjednik vijeća:

Branka Papeš, v.r.                                                                               Horvatinović mr. Ružica. v.r

 

 

 

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)

---

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD U KARLOVCU

Broj: K – 104/93-28

 

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

 

Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Kosijer, kao predsjednika vijeća, te Zvonimira Matan i Marijana Janjac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Tonke Rendulić, u kriv. predmetu protiv okr. I. Bore Vorkapić i dr., zbog kriv. djela iz člana 231.(236-b) st. 1 KZRH-a, nakon glavne i javne rasprave, zakazane povodom optužnice Vojnog tužitelja Karlovac, broj KT-2/92 od 25. svibnja 1992.godine, u prisutnosti VT Karlovac Zdravka Car, te branitelja po službenoj dužnosti Josipa Bačić, odvjetnika iz Karlovca, a u odsutnosti okrivljenih,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. okr. BORO VORKAPIĆ; SIN Nikole, rod. 10.01.1954.god. u Vojnovcu,

Općina Ogulin, sa posljednjim prebivalištem u Vrginmostu,

VIII Kordunaška ulica, Srbin, drž. RH-a,

 

II. okr. TOŠO PAIĆ, sin Milana i Dragice rod. Stanojković, rod. 20.02.l954.god.

u Pješčanici, Općina Vrginmost, s posljednjim prebivalištem u

Karlovcu” Ul. Kralja P. Krešimira IV. br. 6., Srbina, drž. RH-a,

 

k r i v i  s u

 

što su:

 

u drugoj polovini 1991. god. u Vojniću, u cilju nasilnog obaranja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske i stvaranja tzv. “Velike Srbije”, u vrijeme agresije tzv. “JNA” i drugih srbočetničkih formacija na Republiku Hrvatsku, i to I-okr. Vorkapić Boro, kao zapovjednik, a II-okr. Paić Tošo, kao zamjenik zapovjednika Policijske stanice Vojnić, podržali odluku političkih organa općine Vojnić o otcjepljenju od Republike Hrvatske i pripajanju u tzv. “SAO Krajinu”, organizirali odvajanje Policijske stanice Vojnić od Policijske uprave Karlovac, te su s ciljem onemogućavanja djelovanja legalne vlasti Republike Hrvatske naredili postavljanje barikada s naoružanom stražom radi kontrole ulaska i izlaska s područja Vojnić, formirali zatvor u kojem su zatvarani i fizički maltretirani pripadnici hrvatske nacionalnosti, tako da je zbog svega toga teritorij općine Vojnić i dalje privremeno okupiran i van kontrole Hrvatske države,

dakle, pokušali upotrebom sile otcijepiti dio teritorija Republike Hrvatske i pripojiti ga drugoj državi,

čime su počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – ugrožavanjem teritorijalne ukupnosti – označeno i kažnjivo po čl. 23l.(236-b) st. 1 KZRH-a, pa se temeljem istog zakonskog propisa

 

o s u đ u j u

 

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 12 (DVANAEST) GODINA, SVAKI

 

Temeljem čl. 90. (98) st. 4 ZKP-a okrivljenici se oslobađaju snašanja troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

VT Karlovac Optužnicom br. KT-2/92 od 25. svibnja 1992.god. optužilo je I-okr. Boru Vorkapić i II-okr. Tošu Paić, radi kriv. djela iz čl. 236-f.st. 1 i 2. u svezi čl. 236-0.st. 1 KZRH-a, time da prvostupna presuda Vojnog suda u Karlovcu br. K-65/92 od 9. prosinca 1992.god. povodom žalbe branitelja po službenoj dužnosti je ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda RH br. KŽ135/93 od 18.ožujka 1993.god., pa je na glavnoj raspravi dana 13. travnja 1994.god. VT Karlovac izmijenilo činjenični opis i pravnu kvalifikaciju po čl. 231.(236-b.st.l) KZRH-a, a kako je to sve pobliže opisano u izreci presude.

 

Još u istražnom postupku određen je pritvor i naređeno izdavanje tjeralice protiv okrivljenika, time da je temeljem pravomoćnog rješenja Vojnog suda od 1. lipnja 1992.god. određeno provođenje suđenja u odsutnosti okrivljenika iz razloga pobliže navedenih u citiranom rješenju.

U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja suglasnošću stranaka sud je pročitao iskaze svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, te izvršio uvid u osobne kartone za okrivljenike, kao i u priloženu fotografiju.

Na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su okrivljenici počinili utuženo krivično djelo.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxx iskazao je da obnaša funkciju pomoćnika načelnika PU Karlovačke, te okrivljenike poznaje još negdje od 1977.god. kao djelatnike PU Karlovačke. Od 1990.god. Boro Vorkapić je bio zapovjednik tadašnje PS Vojnić, dok je Tošo Pajić bio zamjenik od 1991.god. Poznato mu je da je došao telefax na PU Karlovačku dana 30.7. 1991.god. kojim obavještavaju da dolazi do otcjepljenja PS Vojnić sa nazivom u “Stanicu bezbednosti”. Osobno je bio na očevidu u Tušiloviću polovicom 9. mjeseca 1991.god. te vidio Paić Tošu koji je bio obučen u uni formu “SMB” bez oznaka. Koliko mu je poznato obojica okrivljenika su ostali na istim radnim mjestima, a što je proizlazilo iz razgovora sa Paićem nakon uviđaja. Taj očevid bio je 13.9.1991. god. kada je došlo do oštećenja helikoptera kojim se prevozio general Aksentijević, te prinudno spustio u jednom privatnom kampu pored gostione “Krajina”. Tom prilikom na

osnovu predočene fotografije prepoznaje Tošu Paića kojem se vidi samo lice iza helikoptera i potpuno je siguran da je to ta osoba, a do njega stoji Svetozar Marjanović.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, djelatnik PU Karlovačke iskazao je da je negdje sredinom 9. mjeseca 1991.god. prisustvovao ispred PU Karlovačke prilikom razmjene zarobljenika u Tušilovačkom Cerovcu, a sa protivne strane vođa pregovarača bio je Boro Vorkapić. Boro Vorkapić je bio obučen u vojnoj uniformi i nije imao dugog oružja. Tom prilikom razmijenili su sa svake strane po četiri osobe. Vorkapića poznaje od ranije i tom prilikom je upravo on vodio razgovore oko razmjene. Sjeća se da su do mjesta razmjene prolazili pored barikada.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxx iskazao je da je 25.6. 1991.god. otišao u Vojnić, te je bio zaustavljen i priveden u PS Vojnić, gdje je bio saslušavan od strane inspektora Paić Toše, koji mu je govorio da je špijun i da surađuje sa MUP-om Karlovac, te mu je nudio određenu suradnju. Prilikom saslušavanja u više navrata ga je ošamario i prijetio mu da će ga ubiti. U jednom momentu prilikom ispitivanja ustao je Boro Vorkapić, a poznato mu je da je isti bio prvi čovjek po funkciji u PS Vojnić, misli da je bio načelnik operative, a Tošo Paić njegov zamjenik. Obojica su bili obučeni u uniforme koje je nosila tadašnja policija, a misli da su tada primali plaću u okviru MUP-a RH-a.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxx potvrđuje da je istog dana kao i Duško Predović bio priveden u PS Vojnić i da je bio maltretiran od strane Toše Paića. Poznato mu je da je Tošo Paić bio jedan od najodgovornijih osoba u stanici..

Svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx u svojim iskazima pobliže opisuju kako su bili uhićeni dana 4.11.l99l.god., te na koji način su privedeni u PS Vojnić, a zatim kasnije prebačeni u vojni zatvor. Također pobliže opisuju fizička maltretiranja u zatvoru kao i izrečene prijetnje. Pojedinci posebno spominju pojedine stražare u PS koji su se naročito isticali u zlostavljanju. Čak navode da su za vrijeme boravka, ali u drugom vojnom zatvoru zbog posljedica maltretiranja preminuli Papa Mika i Gojak Andrija.

Iz uvida u osobne kartone na listu br. 2. vidljivo je da je Boro Vorkapić kao samostalni inspektor 1. klase dana 1.2.199o.g. postavljen na mjesto načelnika Stanice javne sigurnosti Vojnić.

Notorna i opće poznata je činjenica koja se uzima utvrđenom a koju je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske da je Vojnić pod okupacijom srpskih paravojnih jedinica i da se nalazi u nelegalnoj SAO Krajini te da su poštanske komunikacije s tim teritorijem prekinute pa zbog toga optuženici nisu dostupni državnim organima, te su se ispunile sve zakonske pretpostavke za provođenje suđenja u odsutnosti okrivljenika.

Analizom postupka posebno na osnovu osobnog kartona Bore Vorkapića, te iskaza djelatnika PU Karlovačke xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx utvrđeno je da je I-okr. Boro Vorkapić bio zaposlen u PS Vojnić kao zapovjednik, a II-okr. Paić Tošo kao zamjenik zapovjednika u PS Vojnić. Prije otcjepljenja djelovali su u okviru hrvatskih legalnih vlasti i primali plaću od Ministarstva Unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Nadalje na osnovu iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxx utvrđeno je da je PU Karlovac 3o.7.1991.god. poslan telefax od PS Vojnić kojom se ta Policijska stanica otcjepljuje od Policijske uprave Karlovac, te preimenuje u novi naziv “Stanicu bezbednost i Vojnić”.

Jasno je da takav telefax nije poslao nitko od podređenog osoblja, već da je to upravo učinio zapovjednik Stanice. Sve su to isti činili u kontekstu političkih odluka organa općine Vojnić o otcjepljenju od Republike Hrvatske i pripajanju tzv. “SAO Krajini”, a u cilju nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske. Upravo stoga i Vrhovni sud prihvaća da samim organiziranjem otcjepljenja od PU Karlovac i formiranja “Stanice milicije Vojnić” u okviru tzv. “SUP-a Knin” da bi iz tih činjenica proizlazilo da su optuženici počinili krivično djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236-b. KZRH-a. Naime, kao organizatori odvajanja od PU Karlovac sve je to činjeno u cilju otcjepljenja i nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske.

Također je nesporno da su u funkcijama koje su obnašali organizirali službu i pri tom zatvor u okviru Policijske stanice. Nadalje je nesporno i prema iskazima svjedoka da se u to vrijeme, dakle već u drugoj polovini 1991.g., a pobliže u 9 mjesecu 1991.god. postavljaju barikade na glavnoj prometnici prema Slunju, a sve to u cilju onemogućavanja djelovanja legalnih vlasti RH. Također se postavljaju barikade s naoružanim stražama radi kontrole ulaska i izlaska s područja Vojnića. To posebno proizlazi iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx koji su još 25.6.l99l.g. bili privedeni u PS Vojnić i ispitivani od strane okrivljenika, time da je prema njima primjenjivana fizička sila, vrijeđanje i prijetnja. Sve su to bile pripreme radi organiziranja oružane pobune koja kulminira izbijanjem ratnih sukoba u 8. i 9. mjesecu 1991.god.

Iz iskaza saslušanih svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxx i dr. vidljivo je da su nakon uhićenja najprije sprovedeni u PS Vojnić gdje su premlaćivani i zlostavljani. i jasno se dade zaključiti da su to činili sa spoznajom okrivljenika koji su bili koji su bili zapovjednik i zamjenik zapovjednika PS u Vojniću. Međutim, obzirom da se istima sada ne stavlja na teret-optužnicom VT Karlovac teži oblik pravne kvalifikacije, a što bi kao teško nasilje bio objektivni uvjet kažnjivosti, ovaj sud smatra da su sve te okolnosti iz opisa činjeničnog djela na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrđene. Međutim kao osnovno djelo i osnovni cilj djelatnosti okrivljenika je upravo organiziranje otcjepljenja PS Vojnić od PU Karlovac, odnosno stavljanje van legalne kontrole vlasti RH i to pod pravno nepriznatu, ali faktički postojeću tzv. “SAO Krajinu”.

Glede postojanja umišljaja iz utvrđivanja subjektivne sfere sud je mogao zaključivati jedino iz utvrđenih radnji okrivljenika kao činjenica iz objektivne sfere. Utvrđene radnje okrivljenika upravo pokazuju da se radilo o organiziranom i stvarnom formiranju nelegalne policijske vlasti, zapravo cijele jedne Policijske stanice na tom dijelu sada okupiranog područja Republike Hrvatske i to nasilnim i protuustavnim putem, a ne samo o nekom djelovanju usmjerenom na ugrožavanjem utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske. Kasniji slijed događaja samo potvrđuje smisao i cilj utvrđenog otkazivanja poslušnosti i prekida veza s nadređenim strukturama u MUP-u RH, (a posebno zadržavanje dužnog naoružanja i streljiva kao i opreme). Stoga sud smatra da su na taj način ostvarena bit

na objektivna obilježja krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231.st. 1. KZRH-a, a poduzete radnje izvršene su s umišljajem, te se doista radilo o takvim aktivnostima koje su išle preko samog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske i to sve do stvaranja strukture druge nelegalne vlasti, kao redovne i zvanične (vidi st. Vrhovnog suda Republike Hrvatske, str. 4. br. Kž-1006/93 od ll.siječnja 1994.g.).

Između ostaloga prvostupna presuda je ukinuta da sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama kojim se primjenjuju kaznene odredbe kod izricanja kazne. Pri tome se citira dio članka 41. OKZRH~a.da sud mora voditi računa posebno o olakotnim i otegotnim okolnostima koje utječu na odlučivanje o visini kazne.

U datim uvjetima, a obzirom na nedostupnost okrivljenika sud nije raspolagao bilo kakvom socijalnom anamnezom za okrivljenike, osim podataka sadržanih u spisu. Vidljivo je da se radi o obojici osoba koje su rođene 1954.god.. Nadalje vlasti Republike Hrvatske u iste su imali povjerenja kada su ih i to Boru Vorkapića 1990.g. postavile za zapovjednika, a Tošu Paića za zamjenika zapovjednika PS Vojnić. Stoga su isti na osnovu svog posla imali određeni uspjeh u službi. Unatoč tome već samim početkom tzv. “idejnih previranja” isti su pokazali svoj stav prema Republici Hrvatskoj. Naime, odmah u početku poslali su telefax o otcjepljenju i nepriznavanju vlasti RH, te stavljanju pod nekakvu vlast tzv. “SAO Krajine”. Pritom su zadržali sva materijalna dobra koja su dobili od Republike Hrvatske.

Za posebno je napomenuti da se ne radi o nekim osobama koje bi tek tako mogle biti indoktrini rane nekom zabludom, već o školovanim ljudima koji su svjesno željeli otcjepljenje i nepriznavanje Republike Hrvatske. Stoga je stupanj krivi~ne odgovornosti po njih posebno izražen kao i pobude iz kojih je djelo učinjeno a da se ne govori o samom ugrožavanju koje još i dan-danas ima posljedica jer je isti teritorij još uvijek nedostupan legalnim organima državne vlasti. Stoga je sud smatrao da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha krivično-pravne zaštite, kako specijalne, tako i generalne prevencije a u okviru općih uvjeta kažnjavanja.

Kako okrivljenici nisu dpstupni sudu, odlučeno je da trošak krivičnog postupka pada na  teret proračunskih sredstava suda.

U Karlovcu, 13.1994.god.

 

ZAPISNIČAR:                                                                                  PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Tonka Rendulić                                                                                Mladen Kosijer

 

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom 8 dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl.123.st.4 ZKP). Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka pismeno ili usmeno na zapisnik putem ovog suda na Vrhovni sud Republike Hrvatske Zagreb.

Dna:

1. VT KIc. na KT-2/92

2. Boro Vorkapić i

3. Tošo Paić, putem ogl. ploče suda

4. branit. Đorđu Stojakoviću, odvj. iz Klc.

 

 

---

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broi: IKž-754/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Primorac Vladimira i Novoselec dr. Petra, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Vorkapić Bore i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 231. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 13. travnja 1994. broj K-104/93, u sjednici održanoj 10. studenog 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Lovrić Ivana

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

I. Djelomično se uvažava žalba optuženih Vorkapić Bore i Paić Toše, preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni, te se opt. Vorkapić Boro i Paić Tošo za krivično djelo iz čl. 231. st. 1. KZRH za koje su tom presudom oglašeni krivim na temelju istog zakonskog propisa osuđuju svaki na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženih kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

 

 

O b r a z l o ž e n j e:

 

 

Pobijanom presudom Vojni sud u Karlovcu oglasio je krivim optužene Vorkapić Boru i Paić Tošu da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinili krivično djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 231. st. 1. KZRH za koje im je na temelju istog zakonskog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, svakome.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici, kojima je suđeno u odsutnosti, po zajedničkom im postavljenom branitelju Stojković Đorđu, odvjetniku iz Karlovca, zajedničkom im postavljenom branitelju Stojković Đorđu, odvjetniku iz Karlovca.

Optuženici se žale zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se optuženicima izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika djelomično je osnovana.

Žalitelji u žalbi ističu da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa time ističu da je sud prvoga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, no međutim, ovaj se navod žalbe ničim ne obrazlaže, kao što se ne obrazlaže, a niti ne označuje, zbog čega žalitelji smatraju da je sud prvoga stupnja povrijedio krivični zakon.

Međutim, bez obzira na to, ovaj sud drugoga stupnja ispitivao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, da li su ostvarene određene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, medu koje spada i ona već spomenuta iz toč. 11. citiran og članka ZKP, kao i povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, te je našao da sud prvoga stupnja nije takve povrede zakona ostvario.

Naime, sud prvoga stupnja dao je vrlo određene i iscrpne razloge za sve utvrđene odlučne činjenice, kako one koje predstavljaju objektivni učin djela, a isto tako one koje se odnose na njegovu subjektivnu stranu, odnosno, na njihov direktni umišljaj kao oblik krivnje.

Što se tiče žalbenog osnova nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja žalitelji u žalbi samo općenito ističu kako nema dokaza da su oni osobno počinili bilo što opisano u izreci pobijane presude, što bi predstavljalo bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti.

Međutim, sud prvoga stupnja je na osnovu iskaza brojnih svjedoka, te drugih provedenih dokaza utvrdio da su opt. Vorkapić Boro, kao zapovjednik, a opt. Paić Tošo, kao zamjenik zapovjednika Policijske stanice Vojnić ne samo podržali odluku političkih tijela općine Vojnić o ocjepljenju od Republike Hrvatske i pripajanju tog dijela republike tzv. SAO Krajini, već da su organizirali odvajanje Policijske stanice Vojnić od Policijske uprave Karlovac, te da su u cilju onemogućavanja djelovanja legalne vlasti Republike Hrvatske, naredili postavljanje barikada s naoružanom stražom, radi kontrole ulaska i izlaska građana s područja Vojnića, te formirali zatvor u kojem su zatvarani i fizički maltretirani pripadnici hrvatske nacionalnosti. Što više, na osnovu iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxx utvrđeno je daje iz bivše Policijske stanice Vojnić dana 30. srpnja 1991. poslan telefax Policijskoj upravi Karlovac o preimenovanju te policijske stanice Stanicu bezbednosti Vojnić, te njeno odvajanje od Policijske uprave u Karlovcu.

Ovakvim ponašanjem optuženici su ne samo upotrebnom sile, već i drugim organizacijskim radnjama, koje su bile protuustavne, pokušali odcjepiti jedan dio teritorija Republike Hrvatske, pa su time počinili krivično djelo iz čl. 231. st. 1. KZRH.

Prema tome, sud prvoga stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon.

U pravu su medu tim žalitelji da kazna koja im je izrečena je na određeni način previsoka. Sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio stupanj krivične odgovornosti optuženika, okolnosti uz koje je djelo počinjeno, stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, kod čega se posebno kao otegotna okolnost ističe, da se radi o ljudima koji su školovani na području Republike Hrvatske i kojima je bilo ukazano povjerenje, da i dalje ostanu na svojim dužnostima nakon uspostave nove demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, što su oni, medu tim, iskoristili da bi počinili krivično djelo zbog kojega su oglašeni krivima. Međutim, optuženici su relativno mlade osobe (obojica su rođeni 1954. godine), a nema podataka da bi ranije bili osuđivani. Upravo zbog toga pravilnim vrednovanjem ovih olakotnih okolnosti, te svih ostalih okolnosti od kojih ovisi visina kazne, a koje su posebno navedene u pobijanoj presudi, valjalo je optuženicima izreći kazne zatvora u nešto kraćem trajanju. Ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja stoga, nalazi da će kazne izrečene optuženicima ovom presudom postići svoju svrhu.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 377. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. studenog 1994.

Zapisničar:                                                                                                      Predsjednik vijeća:

: Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.                                                             Horvatinović mr. Ružica, v.r.

 

 

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Štefica Klepac)

 

 

---

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U KARLOVCU

Broj: Su Ik-25/95-3

 

R J E Š E N J E

I

NAREDBA

 

 

Općinski sud u Karlovcu, po predsjedniku suda Anti Ujeviću, a u postupku izvršenja kaznenih sankcija, temeljem čl. 1 stavak 2 Zakona o općem oprostu (N.N. 80/96), a u svezi čl. 101 stavak 3 Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija, te članka 540 stavak 1 ZKP-a, dana 19. studenog 1996.g.

 

 

r i j e š i o    j e

 

 

I. O b u s t a v lj a se izvršenje kazne zatvora prema osuđeniku VORKAPIĆ BORI.

II. Povlači se naredba za raspisivanje tjeralice protiv osuđenika Vorkapić Bore, koja je izdana kod ovoga suda 9.2.1995.g., pod brojem Su Ik-25/95-2.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osuđenik Vorkapić Boro, odlukom Vojnog suda u Karlovcu pravomoćno je osuđen, zbog kaznenog djela iz čl. 231 st. 1 KZ RH na kaznu zatvora od 10 (deset) godina.

Zakon o općem oprostu, u članku 1 stavku 2, a u odnosu na stavak 1 istog članka, između ostalog predviđa, da se oprost odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene za kazneno djelo iz čl. 231 st. 1 KZ RH.

Dana 9.2.1995..g. ovaj sud je izdao naredbu za raspisivanje tjeralice, pod brojem SuIk-25/95-2 protiv okr. Vorkapić Bore, pa kako su, dakle, prestali razlozi za tjeralicu,

ovom naredbom se nalaže Policijskoj upravi Karlovačkoj da se raspisana tjeralica ukine.

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, od dana prijama istog.

Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud u Karlovcu.

 

U Karlovcu, 19. studeni 1996.g.

PREDSJEDNIK SUDA

Ante Ujević

DOSTAVITI

1. okr. Vorkapić Boro, putem oglasne ploče suda. 2. Vojnom tužiteljstvu na broj KT-2/92

3. Vojni sud li Karlovcu, na spis K-104/93

4. PU Karlovačka po pravomoćnosti

5. u izvršni spis

 

 

 

---

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U KARLOVCU

 

Broj: K- 104/93-38(VS)

 

 

N A R E D B A

 

 

Županijski sud u Karlovcu po predsjedniku vijeća Jasminki Jerinić Mušnjak, u kriv. predmetu protiv I okr.Bore Vorkapić i dr., zbog kaznenog djela iz čl.231 st. 1 KZRH

 

n a r e d i o  j e

 

 

I. Temeljem čl.540 ZKP protiv:

I. BORE VORKAPIĆA sina Nikole,rod.lo.l.1954.g.u Vojnovcu,

Općina Ogulin,sa posljednjim poznatim prebivalištem u

Vrginmostu,VIII Kordunaška ul.,

1. TOŠE PAJIĆ sina Milana,rođ.20.2.1964.g.u Pješčanici, s

posljednjim poznatim prebivalištem u Karlovcu,Ulica kralja

P.Krešimira IV kbr.6,Srbina,

 

n a r e đ u j e    s e     p o v l a č e n j e    t j e r a l i c e

 

 

čije izdavanje je naređeno naredbom Vojnog suda u Karlovcu od l.lipnja 1992.g. broj K-65/92-2(Kv-51/92).

 

II. Kako je na gore navedene osobe primijenjen Zakon o općem oprostu i obustavljen krivični postupak, to je i naredba o raspisivanju tjeralice postala bespredmetna pa ju je valjalo i povući.

 

III. Temeljem čl. 541 ZKP ovu naredbu izvršit će PU karlovačka.

 

U Karlovcu, 21. ožujka 1997. godine.

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Jasminka Jerinić-Mušnjak

DOSTAVLJENO:

PU KARLOVAČKA

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO KARLOVAC

Broj: KT-2/92

Karlovac, 2. veljače 1993.godine.

 

ZC/MR

 

 

 

---

 

 

VOJNI SUD

K A R L O V A C

 

 

Protiv presude Vojnog Suda u Karlovcu, broj K 65/92, od 9. prosinca 1992.god. u krivičnom predmetu protiv I. okr. Vorkapić Bore i II okr. Pajić Toše, radi krivičnog djela iz članka 236 f stavak 1 i 2 u svezi članka 236 o stavak 1 KZ RH, podnosim

 

 

Ž A L B U

–        zbog odluke o krivičnoj sankciji (čl. 367. st. 1. preuzetog ZKP-a – NN 53/91)

 

 

Pobijanom presudom I okr. Boro Vorkapić i II okr. Tošo Pajić oglašeni su krivima, radi krivičnog djela iz članka 236 f stavak 1 i 2 u svezi članka 236 o stavak 1 KZ RH, podnosim

 

 

Ž A L B U

 

 

–        zbog odluke o krivičnoj sankciji (čl. 367.st. 1. preuzetog ZKP-a – NN 53/91)

 

 

Pobijanom presudom I okr. Boro Vorkapić i II okr. Tošo Pajić oglašeni su krivima, radi

krivičnog djela iz članka 236 f stavak 1 i 2 u svezi članka 236 o stavak 1 KZ RH, činjenično i pravno pobliže opisani u izreci iste, te im je za to krivično djelo izrečena kazna zatvora svakome u trajanju od dvanaest godine.

Izrečenu kaznu zatvora smatramo preblagom.

U obrazloženju presude, prvostepeni sud nije naveo konkretne razloge zbog kojih je izrečena ovakova visina zatvorske kazne, već se zadovoljio povodom da će se ovakovom kaznom postići svrha krivično-pravne zaštite, što je suprotno našem mišljenju.

Prema općim pravilima o odmjeravanju kazne iz članka 41. stavak 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske, sud počinitelju krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući na umu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, dakle, olakotne i otegnute okolnosti, a osobito stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jakost ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti uz koje je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njegove osobne prilike i držanje nakon počinjenog krivičnog djela. Razmatrajući navedeno, smatram da izrečena kazna zatvora nije adekvantna niti krivičnom djelu niti ličnostima počiniteljima.

Provostepeni sud nije imao dovoljno u vidu da su okrivljenici glavni organizatori oružane pobune na području Vojnića, da su glavni organizatori fizičkog maltretiranja zarobljenih civila u zatvoru u Vojniću, u kojoj su počinjena mnoga zvjerstva prema zarobljenim. Postupanje okrivljenika, njihove pobude i upornost kojom i dalje neprijateljski djeluju protiv društvenog ustrojstva i nove demokratske vlasti Republike Hrvatske, nameću zaključak da je jedina adekvatna krivična sankcija kako u smislu specijalne, tako i generalne prevencije maksimalna kazna zatvora u trajanju od petnaest godina. Za ovo je krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje osam godina, i po našem mišljenju da bi se za izvršeno krivično djelo izrekla bilo koja zatvorska kazna u kraćem trajanju, na strani okrivljenika bi trebale biti utvrđene određene olakotne okolnosti koje bi opravdale sniženje zatvorske kazne. U konkretnom slučaju takve olakotne okolnosti nisu utvrđene.

Naprotiv, radi se o osobama koje su nosioci i organizatori djelovanja protiv Republike Hrvatske radi otcijepljenja dijelova njenog teritorija, i koji su naredbovci uhićenja i fizičkog maltretiranja zarobljenih civila Hrvatske nacionalnosti, a još uvjek aktivno učestvuju na neprijateljskoj strani.

Zbog svega navedenog, smatram da izrečena kazna zatvora nije adekvantna u smislu krivično-pravne zaštite, već je neophodno okrivljenicima izreći maksimalno zapriječenu zatvorsku kaznu.

Slijedom navedenog

 

P r e d l a ž e m

 

 

da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, te da I. okr. Vorkapić Bori i II. okr. Pajić Toši izrekne bezuvjetne kazne zatvora u dužem trajanju.

 

 

 

VOJNI DRŽAVNI ODVJETNIK

Zdravko Car

 

 

2. veljače 1993.g.

---

 

 

VOJNOM SUDU KARLOVAC

K A R L O V A C

 

Na broj_ K-65/92.

 

 

Krivični predmet:

Okrivljenici:               I okr. BORO VORKAPIĆ, iz Vrginmosta,  Kordunaška ul.

II okr. TOŠO PAIĆ iz Karlovca, ul. Petra Krešimira IV.

kbr. 6, koje po službenoj dužnosti brani

 

 

Ž A L B A

protiv presude K-65/92

od 9. prosinca 1992.g.

 

sudu

 

 

Pobijanom presudom proglašeni smo krivima da smo kao organizatori sudjelovali u oružanoj pobuni praćenim teškim nasiljem koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, pa da samo time počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno u članku 236 f st. 1 i 2 u svezi s čl. 236 – O st. 1. KZ RH, a kažnjivo po članku 236-O, st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa smo temeljem istog zakonskog propisa osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina svaki.

Smatramo da pobijana presuda nije na zakonu osnovana pa istu pobijamo iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 363 ZKP.

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Pobijanom presudom okrivljenici su optuženi da su izvršili kriv. djelo iz čl. 236-f. st. 1 i 2 KZ RH a u svezi s čl. 236. o činjenično i pravno opisano u izreci presude.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka vidimo u činjenici što je sud rješenjima odredio privođenje okr., izdavanje tjeralice i suđenje u odsutnosti okr. a da za iste prethodno nisu bili ostvareni zakonski preduvjeti. U prvom redu okrivljenicima nije dostavljen poziv za glavnu raspravu a što je uvjet procesne mogućnosti odvijanja postupka i donošenje rješenja o pritvoru, tjeralici i suđenju u odsutnosti. Nadalje, nisu se ispunile ni zakonske pretpostavke za suđenje u odsutnosti u smislu članka 300 t. 3 ZKP jer je organima gonjenja a i sudu poznata adresa prebivališta okrivljenika, pa čak i ustanova u kojoj rade. Prebivalište okr. nalazi se na međunarodno priznatom teritoriju RH. Kako ratno stanje nikad proglašeno, a zvanično je objavljeno da su ratne situacije završene, nema zakonskih pretpostavki za donošenje ovakvih rješenja.

Netočan je navod iznesen u presudi da je branitelj okr. odustao od žalbe izjavljene protiv rješenja o suđenju u odsutnosti, jer je iz teksta zapisnika sa rasprave od 10. lipnja 1992.g. st. 3. vidljivo da branitelj ostaje kod izjavljene žalbe ali pošto ista ne zadržava provođenje glavne rasprave nije se protivio provođenju iste.

Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno.

Iz provedenih dokaza faktično nije dokazan ni jedan navod optužnice!

Dvojica svjedoka milicajaca faktično su samo indentificirali okrivljenike kao osobe koje su se u drugoj polovini 1992. 1. godine zatekli u područje gdje je u to vrijeme još uvijek bila prisutna hrvatska vlast, a koje se kasnije ocjepile u tzv. SAO Krajina, i koji su tada vršili policijsku službu/uviđaj/ na tom terenu.

Ostali saslušani svjedoci osim xxxxxxxxxxxx uopće ne spominju okr. niti ih poznaju. Uz sve suosjećanje sa njihovim patnjama i egzodusom u zatvorima tzv. Krajine, te ipak nije dokaz da su to činili upravo okrivljenici jer ih kao takve nisu indenificirali.

Postupak prema xxxxxxxxxxx može se kvalificirati jedino kao prekoračenje službenih ovlaštenja, ali ni to nije dokaz činjeničnim navodima ni pravnoj kvalifikaciji djela, iznesenoj u Optužnici. Optužba nije dokazala da su upravo okrivljenici bili ti koji su organizirali ocjepljenje od PU Karlovac, što je i malo vjerovatno jer su te odluke najvjerovatnije donesen na nekom višem nivuo nelegalne vlasti u Krajini. I sve druge kvalifikacije iznesene u činjeničnom opisu optužanja i presude nisu dokazane. sve se one mogu predmjevati i tretirati kao indicije, ali stvarnih dokaza za sada nema!? U tom dijelu i presuda je kontradiktorna. Smatramo da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Vijeće Vojnog suda u Karlovcu zauzelo je stav da se u slučaju okr. ne može primijeniti Zakon o oprostu, jer se prema stavu Vijeća radi o članku 236 o st. 1. KZ RH. Međutim, okrivljenici su suđeni za kriv. osnovno kriv. djelo iz čl. 236 f a nisu im dokazana kriv. djela da bi osnovno djelo iz čl. 236 f bilo u svezi sa člankom 236 o KZ RH. Smatramo stoga da je trebalo prvenstveno sačekati sa provođenjem ovog postupka dok se ne prikupe dokazi o krivnji okr.  a ukoliko sud smatra da i na temelju ovako provedenog postupka može okr. proglasiti krivima onda nikako nije bilo osnove za primjenu članka 236 o KZ RH.

Predlažem da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine ili preinači u skladu pozitivnih zakonskih propisa.

Boro Vorkapić

Tošo Paić

---

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD U KARLOVCU

K-65/92

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

 

Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Kosijer kao predsjednika vijeća, te Zvonimira Matan i Marijana Janjac kao članova vijeća uz sudjelovanje zapisničara Sande Rastovski u kriv. predmetu protiv okr. BORE VORKAPIĆ i TOŠE PAJIĆ radi kriv. djela iz čl. 236 f. st. 1 i 2 u svezi čl. 236 o st. 1 KZH, nakon glavne javne rasprave zakazane povodom optužnice Vojnog tužitelja Karlovac br. KT-2/92 od 25. svibnja 1992. godine dovršene 9. prosinca 1992. godine u prisutnosti zamjenika VT Karlovac Zdravka Car, te u odsutnosti okrivljenika, a uz branitelja po službenoj dužnosti Stojaković Đorđa odvjetnika iz Karlovca.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. BORE VORKAPIĆA sina Nikole,rođ.10.l.1954.g.u Vojnovcu,

Općina Ogulin,sa posljednjim poznatim prebivalištem u

Vrginmostu,VIII Kordunaška ul., Srbin, državljanin RH

II. TOŠE PAJIĆ sina Milana,rođ.20.2.1964.g.u Pješčanici, s

posljednjim poznatim prebivalištem u Karlovcu,Ulica kralja

P.Krešimira IV kbr.6,Srbina, državljanin RH,

K r i v i  s u

 

što su:

 

u drugoj polovini 1991. godine u cilju nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske, a nakon odluke političkih organa Općine Vojnić o odcjepljenju od Republike Hrvatske i pripajanju tzv. ”SAO Krajini” i to I. okr. Boro Vorkapić kao zapovjednik, a II okr. Paić Tošo kao zamjenik zapovjednika Policijske stanice Vojnić organiziralo odcjepljenju od policijske uprave Karlovac i formiranje stanice milicije Vojnić u okviru tzv. MUP-a Knin, te su isto vremeno s ciljem onemogućavanja djelovanja legalnih vlasti Republike Hrvatske naredili postavljanje barikada s naoružanom stražom radi kontrole ulaska i izlaska s područja Vojnića, naređivali uhićenje nepoćudnih građana i njihovo premlaćivanje i zlostavljanje, te općenito napadaje na pripadnike policije i vojske Republike Hrvatske, a što su njima podređene osobe i činile, te su građani dovođeni u Vojnić, zlostavljani u zgradi policije i premlaćivani u čemu je II okr. i neposredno učestvovao,

dakle, kao organizatori sudjelovali u oružanoj pobuni praćenoj teškim nasiljem koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske,

čime su počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno u članku 236. f st. 1. i 2. u svezi s čl. 236-o st. 1. KZ RH, a kažnjivo po članku 236-o, st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa

 

 

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U trajanju od 12 (dvanaest) godina svaki.

Trošak krivičnog postupka pada na teret budžetskih sredstava suda.

Obrazloženje

 

 

Vojno tužiteljstvo Karlovac optužnicom broj KT-2/92 od 25. svibnja 1992.godine optužilo je I. okr. Boru Vorkapić i II okr. Tošu Paić radi kriv. djela iz čl. 236 f st. 1 i 2 u svezi čl. 236-o st. 1. KZH, kako je to pobliže opisano u izreci presude, time da je u optužnici stavljen prijedlog da se provede suđenje u odsutnosti okrivljenika.

Vojni sud u Karlovcu rješenjem od 1. lipnja 1992. godine odredio je pritvor protiv okrivljenika, temeljem čl. 191. st. 2 t. 1. Zakona o krivičnom postupku a koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu ZKP). Također je temeljem čl. 551. st. 1 i 2 ZKP-a odrdio i izdavanje tjeralice, a rješenjem od istog dana temeljem čl. 300 st. 3 i 4 ZKP-a određena provođenje suđenja u odsutnosti okrivljenika.

Iako je branitelj po službenoj dužnosti (list 25 spisa) podnio žalbu protiv rješenja o suđenju u odsutnosti okrivljenika, budući je od iste žalbe odustao na raspravi dana 1. listopada 1992. godine, te o žalbi nije rješavano.

Pobliži razlozi o suđenju u odsutnosti navedeni su u pravomoćnom rješenju a to su okolnosti za okr. nisu dostupni državnim organima Republike Hrvatske, te da su i sada aktivno uključeni u oružanu pobunu. Također obzirom na težinu počinjenih krivičnih djela i na pravnu kvalifikaciju Vijeće Vojnog suda nije donosilo rješenje u smislu Zakona o oprostu jer smatra da utuženo djelo po čl. 236-o st. 1 KZH, nije obuhvaćeno navedenim Zakonom.

U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja suglasno prijedlogu stranaka sud je pročitao iskaze svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, izvršio uvid u osobne kartone za okrivljenike, kao i u priloženu fotografiju.

Na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su okrivljenici počinili utuženo djelo.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxx iskazao je da obnaša funkciju pomoćnika načelnika Policijske uprave Karlovac, te okrivljenike poznaje još negdje od 1977.godine kao djelatnike Policijske uprave Karlovac. Od 1990. godine Boro Vorkapić je bio zapovjednik tadađnje Policijske stanice Vojnić dok je Tošo Paić bio zamjenik od 1991.godine. Točno mu je poznato da je došao faks na PU Karlovac dana 30.07.1991. godine kojim obavještavaju da dolazi do odcjepljenja Policijske stanice Vojnić sa nazivom u ”Stanicu bezbednosti”. Osobno je bio na očevidu u Tušiloviću polovicom IX. mjeseca 1991. godine te vidio Paić Tošu u uniformu SMB boje bez oznaka. Koliko mu je poznato obojica okr. su ostali na istim radnim mjestima a što je proizlazilo iz razgovora sa Paića nakon uviđaja. Taj očevid bio je 13.09.1991. godine kada je došao do oštećenja helikoptera kojim se prevozio general Aksentijević, te prinudno spustio u jednom privatnom kampu pored gostione ”Krajina”. Tom prilikom na osnovu predočene fotografije prepoznaje Tošu Paića kojem se vidi samo lice iza helikoptera i potpuno je siguran da je to ta osoba a do njega stoji Svetozar Marjanović.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxx djelatnik MUP-a Karlovac, iskazao je da je negdje sredinom IX. mjeseca 1991.godine prisustvovao ispred PU Karlovac prilikom razmjene zarobljenika u Tuš. Cerovcu, a sa protivne strane vođa pregovarača je bio Boro Vorkapić. On je bio obučen u vojnoj uniformi i nije imao dugog oružja. Tom prilikom razmijenili su sa svake strane po četiri osobe. Vorkapića poznaje od ranije i tom prilikom je upravo on vodio razgovore oko razmjene. Sjeća se da su do mjesta razmjene prolazili pored barikada.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxx iskazao je da je 25.06.1991. godine otišao u Vojnić te je bio zaustavljen i priveden u PS Vojnić gdje je bio saslušavan od strane inspektora Paić Toše koji mu je govorio da je špijun i da surađuje sa MUP-om Karlovac, te mu nudio određenu suradnju. Prilikom saslušavanja u više navrata ga je ošamario i prijetio mu da će ga ubiti. U jednom momentu prilikom ispitivanja ustao je Boro Vorkapić poznato mu je da je Boro Vorkapić bio prvi čovjek po funkciji u policijskoj stanici Vojnić, misli da je bio načelnik operative, a Tošo Paić njegov zamjenik. Obojica su bili obučeni u uniforme koje je nosila tada policija, a misli da su još tada primali plaću u okviru MUP-a RH.

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxx potvrđuje da je istog dana kao i Duško Predović bio priveden u policijsku stanicu Vojnić i da je bio maltretiran od strane Toše Paića. Poznato mu je da je Tošo Paić bio je jedan od najodgovornijih u stanici.

Svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx u svojim iskazima a pobliže opisuju kako su bili uhićeni dana 4.11.1991. godine, te na koji način su sprovedeni u policijsku stanicu Vojnić a zatim kasnije prebačeni u Vojni zatvor. Pobliže opisuju fizička maltretiranja u zatvoru i prijetnje. Pojedinci posebno spominju pojedine stražare u PS koji su se naročito isticali u zlostavljanjima. Čak navode da su za vrijeme boravka u Vojnom zatvoru zbog posljedica maltretiranja preminulu Papa Mika i Gojak Andrija. Iz osobnog kartona na listu br. 2, vidljivo je da je Boro Vorkapić kao samostalni inspektor I klase dana 1.2.1990. godine postavljen na mjesto načelnika stanice javne sigurnosti Vojnić.

Analizirajući provedeni dokazni postupak nesporno je da osnovu osobnog kartona Bore Vorkapića kao i iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx utvrđeno da su I. okr. Boro Vorkapić bili uposleni u PS Vojnić kao zapovjednik a II okr. Paić Tošo kao zamjenik zapovjednika PS Vojnić. Također je nesporno na osnovu iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxx utvrđeno da je 30.07.1991. godine poslan telefaks od PS Vojnić kojom ta policijska stanica odcjepljuje od PU Karlovac te preimenuje u novi naziv ”Stanicu bezbednosti Vojnić”. Sve je to bilo u kontekstu donošenja političkih odluka organa Općine Vojnić od odcjepljenja od Republike Hrvatske i pripajanju tzv. ”SAO Krajine”, a u cilju nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske. Nadalje nesporno je da se u to vrijeme dakle, već u II polovini 1991. godine, a pobliže u IX. mj. 1991. godine postavljaju barikade  na glavnoj prometnici prema Slunju, a sve to u cilju onemogućavanja djelovanja legalnih vlasti RH. Također se postavljaju barikade s naoružanim stražama radi kontrole ulaska i izlaska s područja Vojnića. Konačno, to proizlazi i iz iskaza svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx koji su još 25.6.1991. godine bili privedeni u PS Vojnić i ispitivani od strane Bore Vorkapića i Toše Paića time da je prema njima primjenjivana fizička sila, vrijeđanje i prijetnje. Nesporno je također da prije izbijanja ratnih djelovanja dolazi u više navrata do ubijanja pripadnika, tj. djelatnika MUP-a Karlovac koji su obavljali redovnu službu na cesti prema Tušiloviću. Sve su to bile pripreme radi i organiziranje oružane pobune koja kulminira izbijanjem ratnih sukoba u VIII. i IX. mj. 1991. I iskaza saslušavanih svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx i dr. vidljivo je da su nakon uhićenja najprije sprovedeni u PS Vojnić gdje su premlaćivani i zlostavljani.

Iako pojedini svjedoci ne govore da su ih upravo okrivljenici zlostavljali, spominju zatvorske čuvare u stanici koji su ih zlostavljali i dozvoljavali da ih tuku druge osobe koje nisu poznavali, a inače su uvijek uvjeti života bili neljudski. Obzirom da su to činili djelatnici PS Vojnić, a I okr. je bio zapovjednik te stanice, a II okr. zamjenik jasno se dade pretpostaviti i zaključiti da su to činili stražari sa njihovim odobrenjem. Može se dodati na osnovu pregovora prilikom razmjene zarobljenika kao i provedenog očevida prilikom spuštanja helikoptera u kojem se nalazio general Aksentijević, da su okrivljenici bili na protivnoj strani i po tome vodili i glavnu riječ, pa je jasno da su očito bili organizatori i da su organizirali odvajanje od PU Karlovac, a sve to u cilju odcjepljenja i nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske. Pri tome se može dodati da je nesporno da je Tošo Paić kao predstavnik neprijateljske strane 4.1.1993. godine boravio u Karlovcu radi dogovora zaračenih strana, a iz čega nesporno proizlazi da još uvijek aktivno učestvuje na neprijateljskoj strani. Na osnovu provedenih dokaza dada se zaključiti da su doista okrivljenici kao organizatori sudjelovali u oružanoj pobuni i to praćenoj teškim nasiljem a koja je upravljena na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva RH, i da su svojim postupcima ostvarili bitna obilježja utuženog krivičnog djela.

Stoga je sud izrekao navedenu kaznu, za koju smatra da će se istima postići svrha krivično pravne zaštite.

Karlovac, 9. prosinca 1992. godine.

 

 

ZAPISNIČAR:                                                                                    PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Sanda Rastovski v.r.                                                                           Mladen Kosijer v.r.

 

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi pismeno u 3 istovjetna primjerka ili usmeno na sudski zapisnik. O žalbi odlučuje Vrhovni sud RH.

 

 

DOSTAVLJENO:

1. VT na KT- 2/92
2. Boro Vorkapić i Tošo Paić putem ogl. ploče suda
3. Branitelj Đorđe Stojaković odvj. iz Klc
4. Predsjedništvo suda

 

 

Za točnost otpravka:

---

 

Broj: IV K-65/92-12

Z A P I S N I K

od __1. listopad__1992.

 

o glavnoj raspravi kod __Vojnog ___suda u __Karlovcu___.

 

Prisutni od suda                                                                                            Krivični predmet protiv

 

___Mladen Kosijer ______                     Tužilac: _Vojno tužiteljstvo Karlovac__

 

__Juraj Boljkovac_______ Okrivljeni: _BORO VORKAPIĆ i dr._

 

__Zvonimir Matan______ zbog kriv. djela iz čl. __236.f st. 1. u vezi čl. 263. o st. 1 KZRH

 

__Sanda Rastovski______ broj vojnog tužilaštva __KT-2/92__

 

 

Predsjednik vijeća – Sudac otvara zasjedanje u __09,00__ sati i objavljuje predmet glavne rasprave.

 

Utvrđuje se da su pristupili:

 

Zamj.  V. Tužilac

Oštećeni :  ___________________

Okrivljeni:  __branitelj po službenoj dužnosti

Stojaković Đorđe odvjetnik iz Karlovca

Svjedoci: :__xxxxxxxxx i xxxxxxxxxxxxxxxx

 

 

Svjedoci mole obzirom da su spriječeni pristupiti na raspravu zbog naravi posla da ih se sasluša vanraspravno

 

Vijeće donosi

 

r j e š e n j e

 

 

Pristupjeli svjedoci saslušat će se vanraspravno.

 

Svjedoci propisno upozoreni.

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxx, upušen van sudnice do poziva a prelazi se na saslušanje svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxx.

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxx, sin xxxxxxxxxxxxxxxxx.,

xxxxxxxxxxxxxxxxxx, Karlovac,nije u rodu niti u svađi,

propisno upozoren iskazuje:

 

 

Ja sam dana 25.6.1991. godine došao u Vojnić da obavim određene poslove u vezi prekomande u Štabu TO, i nakon što sam to obavio u jednom momentu kada sam kolima krenuo prema Karlovcu bio sam zaustavljen i priveden u PS Vojnić, gdje sam bio saslušavan od strane inspektora Paić Toše. Pajić me je u više navrata govorio da sam ja špijun i da surađujem sa MUP-om Karlovac i da zašto sam došao u tom saslušavanju jedno tri puta me ošamario i kazao mi da kako mi je žena Hrvatica i da već radi 7 godina i da su je oni prihvatili a kako ja mogu raditi za MUP i to pogotovo obzirom da mi je bratić zaposlen u MUP-u. Ja sam mu objasnio zašto sam došao u Vojnić i koje poslove sam morao obaviti, no on to nije prihvatio i još me je pitao odnosno nudio pri tome nekakovu suradnju, a prije toga mi je prijetio da će me ubiti i slično. Nakon što sam pušten ja sam sve to u Karlovcu prijavio MUP-u. Napominjem da u jednom momentu u sobu gdje sam bio ispitivan da je ušao Boro Vorkapić. Poznato mi je da je Boro Vorkapić bio prvi čovjek po funkciji u PS Vojnić, mislim da je on bio Načelnik operative, a Tošo Pajić njegov zamjenik. Naime, u jednom momentu kada je on ušao obratio se Toši Pajiću nazivajući ga načelnikom. Obojica su bili obučeni u uniforme koje je nosila tada policija a mislim da su još tada primali plaću u okviru MUP-a RH.

 

Ja daljnjih kontakta s navedenim osobama nisam imao, i to je sve što je meni poznato.

 

U sudnicu pozvan svjedok xxxxxxxxxxxxxxx.

 

 

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx,

xxxxxxxxxxxxxxx,Karlovac, nije u rodu niti u svađi,

propisno upozoren iskazuje:

 

 

Ja sam dana 25.6.1991. godine bio u Vojniću sa prijateljem xxxxxxxxxxxx, i tražili smo njegovu suprugu koja je radila u Vojniću, da bi zatim xxxxxxxxxxxxxxx bio priveden radi navodno nekakvog razgovora dok sam ja za to vrijeme čekao da se taj razgovor obavi i kada sam se vratio ponovno u stanicu da vidim što je sa prijateljem upravo Tošo Pajić mi je kazao da moraju i sa mnom obaviti razgovor i da sam ja navodno došao da izvršim nekakav atentat na njega i njegovu ženu i djecu. Nakon toga bio sam priveden i maltretiran, došlo je do fizičkog obračunavanja, međutim nakon zadržavanja od 11,00 do 16,00 sati bio sam pušten. Koliko je meni poznato taj Tošo Pajić bio je jedan od najodgovornijih u toj stanici, ali neznam točno koju je funkciju imao. O Bori Vorkapiću meni nije poznato ništa.

 

To je sve što imam za iskazati.

 

Vijeće donosi

 

r j e š e n j e

 

 

Obzirom na donesen Zakon o aboliciji, te da isti nije dostavljen do rasprave sudu, kao niti naputak o provođenju Zakona to se današnja rasprava odgađa do dostave pismenog teksta ili naputka, nakon čega će uslijediti daljnja pismena odluka.

Također se konstatira da branitelj okr. povlači žalbu protiv rješenja o suđenju u odsutnosti od 9.7.1992. god.

 

Dovršeno.

 

Pred. vijeća: Mladen Kosijer

 

Zapisničar: Sanda Rastovski

 

 

---

 

 

 

 

Broj: K- 65/92-6

Z A P I S N I K

od __10. lipnja__1992.

 

o glavnoj raspravi kod __Vojnog ___suda u __Karlovcu___.

 

Prisutni od suda                                                                                            Krivični predmet protiv

 

___Mladen Kosijer ______                                    Tužilac: _Vojno tužiteljstvo Karlovac__

 

__Nina Bubaš_______ Okrivljeni: _BORO VORKAPIĆ i dr._

 

__Zvonimir Matan______ zbog kriv. djela iz čl. __236.f st. 1. u vezi čl. 263. o st. 1 KZRH

 

__Blaženka Čurjak______ broj vojnog tužilaštva __KT-2/92__

 

 

Predsjednik vijeća – Sudac otvara zasjedanje u __11__ sati i objavljuje predmet glavne rasprave.

 

Utvrđuje se da su pristupili:

 

Vojni Tužilac __Dragutin Novosel__

Oštećeni :  ___________________

Okrivljeni:  __branitelj po službenoj dužnosti

odvj. Stojaković Đorđe odvj. Klc.

Svjedoci: :xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 

Konstatira se da su pozivi za svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx vraćeni s naznakom da nisu djelatnici MUP-a Karlovac, te je uvidom u služb. bilješke utvrđeno da su navedene njihove adrese u Karlovcu pa je telefonskim putem obaviješten dežurni MUP-a Klc. da pokušaju na današnju raspravu dovesti navedene svjedoke.

Također se konstatira da je u spisu priložena žalba branitelja okr. po služb. dužnosti, na rješenje o suđenju o odsutnosti.

Branitelj za sada ostaje kod tako podnesene žalbe a iz zakonskog teksta čl. 300 ZKP-a proizlazi da žalba ne zadržava provođenje gl. rasprave.

U skladu s već donesenim rješenjem, iako nepravomoćnim, rasprava će se provesti u odsutnosti okr.

Gl. rasprava je javna, te počinje čitanjem optužnice.

 

Svjedoci upozoreni u smislu čl. 231. st. 2. i 325. st. 1. preuzetog ZKP (NN br. 53/91).

 

Utvrđuje se identitet okr.

 

 

1. okr. BORO VORKAPIĆ – podaci kao na listu br. 16

 

1. okr. TOŠO PAJIĆ – podaci kao na listu br. 16

 

 

DOKAZNI POSTUPAK

 

 

Iz Sudnice udaljeni svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx te se prelazi na saslušanje svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxxxxx, iz Karlovca, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, nije u rodu

nije u svađi, propisno upozoren iskazuje:

 

 

Ja obavljam odnosno obnašam funkciju pomoćnika načelnika PU Karlovac, te okr. poznajem još negdje od 1977.g. kao djelatnike PU Klc. odnosno Pajić je bio u Karlovcu, a Boro Vorkapić u Vrginmostu a kasnije u Vojniću. Od 1990. g. Boro Vorkapić je bio zapovjednik tadašnje PS Vojnić dok je Tošo Pajić bio zamjenik zapovjednika negdje od 1991.g. Točno mi nije poznato da je došao faks na PU Klc. dana 30.7.1991. g. kojim obavještavaju da dolazi do odcjepljenja PS Vojnić i sada točno neznam kako su naveli naziv ali mi se čini da su prešli u Stanicu bezbednosti. Pored toga imam nekih spoznaja na osnovu pričanja o okr., ali sam osobno na očevidu u Tušiloviću polovicom 9. mj. 1991.g. vidio Pajić Tošo u uniformi SMB boje bez oznaka.  Koliko mi je poznato obojica su ostali na istim radnim mjestima, a što bi proizlazilo iz razgovora sa Pajićem nakon uviđaja. Htio bih objasniti da je taj očevid bio 13.9.1991.g. i to kada je došlo do oštećenja helikoptera kojim se prevozio general Aksintijević te se prinudno spustio u jednom privatnom kampu pored gostione ”Krajina”. Kao djelatnici PU Klc. bili smo pozvani na očevid te sam tom prilikom i zamjetio navedenog Tošu Pajića. Kada mi se predočava priložena fotografija u spisu navodim da se Toši Pajiću vidi samo lice iza helikoptera, i da sam potpuno siguran da je to ta osoba, a do njega stoji Svetozar Marajanović te djelomično u civilu se nadzirem ja.

Svjedok trošak ne traži.

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxx, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx Karlovac, nije

u rodu, nije u zavadnji, propisno upozoren iskazuje:

 

Negdje sredinom 9. mj. 1991. g. prisustvovali smo ispred PU Klc. razmjeni zarobljenika u Tuš. Cerovcu i to inspektori Borčić, Vuković, Jurčić i ja ispred PU Klc., a sa protivne strane vođa-pregovarač bio je Boro Vorkapić. On je bio obučen u vojnoj uniformi i nije imao dugo oružje, dok sam također prepoznao Vujaklija Veljka, koji je bio u milicijskoj uniformi te imao AP i pištolj, a Majstorović Mile bio je obučen u SMB uniformu i naoružan puškomitraljezom. Tom prilikom razmjenili smo sa svake strane po četiri osobe. Ja inače Vorkapića poznajem od ranije. Ja sam tada razgovarao sa Borom Vorkapićem koji je ranije bio u SMB uniformi i koji je vodio pregovore oko razmjene te smo tih 10-tak min razgovarali upravo oko pojedinosti oko preuzimanja i razmjene tih osoba. Ja točno nisam znao u kojem svojstvu i koga on tada predstavlja, ali je nesporne da je bio vođa te grupe koja je vršila pregovore. Koliko se sjećam do mjesta razmjene osim što smo prešli preko naše barikade nismo naišli na neke druge zapreke, ali je oko tog doma bilo puno osoba pod oružjem, protivničkih, jer smo iz PU Klc. na to mjesto došli samo nas četvorica i zato se i nismo dugo zadržavali.

 

To je sve što imam za iskazati, svjedok trošak ne traži.

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx,

nije u rodu, nije u zavadnji sa okr. propisno

upozoren iskazuje:

 

 

Ja sam bio uhićen 4.11.1992.g. kada sam se vraćao sa posla na Belaju kod kamenoloma i tada sam točno uletio među srpske rezerviste. Odvezli su me u Poljice gdje su mi auto pregazili tenkom a mene su dobro izmlatili tako da sam ostao ležati sve do večer, a od 11 ujutro. Naime ja sam tu ostao ležati sve do navečer, a zatim sam odvezen u vojarnu u Logorište. Idući dan iz Logorišta su nas čamcem prevezli preko Korane te smo morali nositi njihove ranjenike, a sijećam se da je sve okolo bilo minirano. Potom su nas potrpali u jedan kamion i odvezli do Vojnića a mislim da se radilo o nas petnaestak osoba. Već i na tom dijelu stražar koji je nosio nož na pušci cijelo vrijeme je prijetio i tukao a kad smo stigli pred PS Vojnić odmah su nas vani pretukli. Te osobe bile su obučene u milicijsku uniformu. Zatim smo bili smješteni u stanici u malim prostorijama 4*1 m, po šest osoba, time da su nas gotovo svakih dva sata tukli, prijetili se, a osim tih osoba koje su bile obučene u milicijsku uniformu tukli su nas i rezervisti. Sjećam se jednoga da je imao ogromne šake i taj je najviše udarao. Optužba protiv mene kojom su me provocirali je da sam kao radnik ”Korduna” vadio djeci oči i stalno su me ispitivali kako mi naoružanje proizvodimo i koliko sam očiju izvadio. Pored tog maltretiranja prijetnji, premlaćivanja napominjem da sve do 8.11.1991.g. nismo dobivali ništa za jesti, i da smo do tada bili u stanici milicije. Napominjem da nam nisu dali ni mokriti jer ništa nije smjelo biti na podu već smo to činili u vlastitu odjeću, džepove i svuda samo da bi na neki način izbjegli batinjanje. Tek nakon 8.11. bili smo prebačeni iz te stanice, odnosno ja sam bio prebačen u vojni zatvor. U toj stanici policije ne znam ni sam koliko puta su mi stavljali pištolj u usta i nož za vrat te tukli i prijetili tako da je cijela prostorija bila krvava. Nakon što mi je predložena fotografija iz spisa ne mogu reći da bilo koju osobu poznajem. Maltretiranja su bila takova i glasna da je više njih u tome učestovalo, stalno su mi govorili da sam ustaša, ponekad smo se zatvorenici međusobno morali tući i da psujemo Tuđmana. Obzirom da smo bili smješteni na suprotnim krajevima zgrada mi iz naše prostorije nismo mogli čuti što se dešavalo drugim uhićenim osobama.

U ta četiri dana dok sam bio u PS od ponedjeljka do petka svega jedanput i to u petak prije nego što sam premješten u vojni zatvor dobio sam za popiti vode i jesti. Samo jedan od tih stražara bio je nešto bolji koji nam je dao pitke vode i to kad je bio sam jedanput dežurni.

Na primjedbu branitelja konstatira se da je svjedok na početku iskazivanja naveo da osobno poznaje okr. a niti da ne zna osobe po imenu i prezimenu koje su ga maltretirale u stanici policije. Prilikom uhićenja bio je u civilnoj odjeći, jedino je imao vojne čizme koje su mu bile od pok. šogora, pa su ga upravo i zbog tih čizama tukli jer da su od garde,

Svjedok trošak ne traži.

VT ostaje kod prijedloga da se neposredno saslušaju kao svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx te da se pribavi spis Kio-109/92 koji je sada ”K” u predmetu protiv okr. Bore Ercegovca. Također će na spis dostaviti kopiju faksa o odcjepljenju PS Vojnić. Obavještava da prema saznanju MUP-a xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx više ne prebiva u Karlovcu već je prešao na neprijateljski teritorij i to eventualno.

Vijeće donosi

 

r j e š e n j e

 

 

usvaja se prijedlog VT-a pa se stoga današnja rasprava odgađa, a slijedeća će biti zakazana pismenim putem.

 

 

Dovršeno u 12,10 sati.

Predsjednik vijeća: Mladen Kosijer

Zapisničar: Blaženka Čurjak

---

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC

Broj: K. 65/92-3

Kv. 51/92-1

R J E Š E N J E

 

 

Vojni sud u Karlovcu, po vanraspravnom vijeću sastavljenom od suca Zvonimira Matan, kao predsjednika vijeća, te sudaca Mladena Kosijer i Nine Bubaš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Tonke Rendulić, u kriv. predmetu protiv okr. BORE VORKAPIĆ i TOŠE PAJIĆ, zbog kriv. djela iz čl. 236. f. st. 1. i 2. u svezi čl. 236. o st. 1. KZ RH-a, na sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 1992. godina;

 

 

r i j e š i o  j e:

 

 

Temeljem članka 300. st. 3. i 4. preuzetog ZKP-a (NN 53/91).

 

protiv:

I. BORE VORKAPIĆA sina Nikole,rođ.10.l.1954.g.u Vojnovcu,

Općina Ogulin,sa posljednjim poznatim prebivalištem u

Vrginmostu,VIII Kordunaška ul.,

II. TOŠE PAJIĆ sina Milana,rođ.20.2.1964.g.u Pješčanici, s

posljednjim poznatim prebivalištem u Karlovcu,Ulica kralja

P.Krešimira IV kbr.6,

ODREĐUJE SE PROVOĐENJE SUĐENJA U ODSUTNOSTI

Obrazloženje

 

 

Vojno tužiteljstvo Karlovac optužnicom br. KT-2/92 od 25. svibnja 1992.god. optužilo je I-okr. Boru Vorkapić i II. okr. Tošu Pajić radi kriv. djela iz čl. 236.f.st. 1. i 2. u svezi čl. 236. o. st. 1. KZ RH-a, time da je u optužnici stavljen prijedlog da se okrivljenicima sudi u odsutnosti.

Iz stanja spisa vidljivo je da se okrivljenici nalaze u bijegu, pa je upravo stoga posebnim rješenjem određen pritvor i naređeno izdavanje tjeralice.

Obojica okrivljenih nisu dostupna državnim organima Republike Hrvatske jer su i sada aktivno uključeni u oružanu pobunu, a osim toga cijeneći težinu počinjenih krivičnih djela, kao i potrebu da se takovo postupanje osudi i u smislu generalne prevencije, to postoje važni razlozi da ime se sudi u odsutnosti.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Karlovcu, 1. lipnja 1992. god.

 

 

 

Zapisničar:                                                                                          PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Tonka Rendulić v.r.                                                                            Zvonimir Matan, v.r.

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 3 dana od dana primitka pismenog otpravka rješenja. Žalba se podnosi u dva istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

 

 

Dna:

1. VT Klc., na br. KT-2/92
2. I – okr. Boro Vorkapić
3. II – okr. Tošo Pajić, putem branitelja
4. Đorđe Stojaković, odvj. Klc.

---

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC

Broj: KT-2/92

 

Karlovac, 25. svibnja 1992.godine

DN/AB

 

 

VOJNI SUD

KARLOVAC

 

 

Na osnovu članka 45. stavak 2. točka 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (NN 53/91) i članka 7. stavak 2. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (NN 73/91. i 25/92) podižem

 

 

O P T U Ž N I C U

 

protiv

 

I. BORE VORKAPIĆA sina Nikole,rođ.10.l.1954.g.u Vojnovcu,

Općina Ogulin,sa posljednjim poznatim prebivalištem u

Vrginmostu,VIII Kordunaška ul.,

II. TOŠE PAJIĆ sina Milana,rođ.20.2.1964.g.u Pješčanici, s

posljednjim poznatim prebivalištem u Karlovcu,Ulica kralja

P.Krešimira IV kbr.6,

da su:

 

u drugoj polovini 1991. godine u cilju nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske, a nakon odluke političkih organa Općine Vojnić o odcjepljenju od Republike Hrvatske i pripajanju tzv. ”SAO Krajini” i to I. okr. Boro Vorkapić kao zapovjednik, a II okr. Paić Tošo kao zamjenik zapovjednika Policijske stanice Vojnić organiziralo odcjepljenju od policijske uprave Karlovac i formiranje stanice milicije Vojnić u okviru tzv. MUP-a Knin, te su isto vremeno s ciljem onemogućavanja djelovanja legalnih vlasti Republike Hrvatske naredili postavljanje barikada s naoružanom stražom radi kontrole ulaska i izlaska s područja Vojnića, naređivali uhićenje nepoćudnih građana i njihovo premlaćivanje i zlostavljanje, te općenito napadaje na pripadnike policije i vojske Republike Hrvatske, a što su njima podređene osobe i činile, te su građani dovođeni u Vojnić, zlostavljani u zgradi policije i premlaćivani u čemu je II okr. i neposredno učestvovao,

dakle, kao organizatori sudjelovali u oružanoj pobuni praćenoj teškim nasiljem koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske,

pa da su time počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno u članku 236. f st. 1. i 2. u svezi s čl. 236-o st. 1. KZ RH, a kažnjivo po članku 236-o, st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske,

Stoga

P r e d l a ž e m

 

1. da se pred tim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim održi glavna javna rasprava,

 

1. da se okrivljenicima sudi u odsutnosti (članak 300. stavak 3. i 4. preuzetog Zakona o

krivičnom postupku)

 

1. da se na glavnu raspravu pozovu i saslušaju kao svjedoci xxxxxxxxxx (3), xxxxxxxxxxxxx(4), xxxxxxxxxxxxxx (6), xxxxxxxxxxxxxxxx (10), xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (12),

xxxxxxxxxxxxxxxxx, djelatnik Policijske uprave Karlovac,xxxxxxxxxxxxxxxxxx i xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

1. da se na glavnoj raspravi izvrši uvid u osobne kartone u fotografiju (16), u spis

Okružnog suda Karlovac broj Kio-109/92 u krivičnom predmetu protiv Bore Ercegovca zbog kriv. djela iz članka 142. stavak 1. preuzetog Krivičnog zakona, te u spis Okružnog javnog tužiteljstva Karlovac, broj KTR – 306/91.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Protiv I okr. Policijska uprava Karlovac podnijela je krivičnu prijavu da se je kao bivši zapovjednik Policijske stanice Vojnić po otkazivanju poslušnosti vlastima Republike Hrvatske uključio u oružanu pobunu, a protiv II okr. krivičnu prijavu je podnijela i Policijska uprava Karlovac, te Služba za zaštitu Ustavnog poretka – Centar Karlovac, time da se u krivičnoj prijavi Službe za zaštitu Ustavnog poretka navode i konkretne radnje koje je II. okr. vršio.

Uvidom u spis Okružnog suda Karlovac broj Kio-109/92., a isti svjedoci dali su iskaze i u svezi ratnih zločina u zatvoru u Vojniću vidljivo je da iz iskaza svjedoka, posebno xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx i drugih proizlazi da su u policijskoj stanici u Vojniću odmah po dovođenju bili teško premlaćivani, da se toleriralo da dolaze razne osobe da ih tuku i da su im inače uvjeti života bili neljudski, tako da je više nego očevidno da su u Policijskoj stanici u Vojniću za vrijeme ispitivanja ovi svjedoci bili izloženi teškom premlaćivanju i zlostavljanja.

Uvidom u spis Okružnog javnog tužiteljstva Karlovac broj KTR-306/91. proizlazi da su na području Vrginmosta i Vojnića oduzeti kamioni i autobusi poduzeća ”Autotransport” Karlovac, i to tako da su vozila zaustavljena i oduzeta.

Na smišljenu djelatnost okrivljenih posebno ukazuje izjava xxxxxxxxxxxxxx i xxxxxxxxxxxxxxxx, koje je II okr. ispitivao 25.06.1991. godine na okolnost da tajno rade za MUP Republike Hrvatske, iako je formalno još tada policijska stanica Vojnić bila u sastavu MUP-a Hrvatske, te unatoč tome što su bez imalo razmišljanja primali plaću kao djelatnici Policijske uprave Karlovac.

Na surovost u ispitivanju ukazuju i izjave xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx koji su zlostavljani i kojima je II okr. prijetio oružjem.

Na osnovu izjave xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, te fotografija proizlazi da su okrivljeni očito bili organizatori milicijske stanice Vojnić, da su organizirali odvajanje od Policijske uprave Karlovac, a imajući u vidu da su sve uhićene osobe zlostavljane, premlaćivane i da su bile izložene najtežim prijetnjama očigledno to nije moglo biti mimo znanja I okr. već dapače po njegovom naređenju, a koje je II okr. dosljedno i provodio.  Cijeneći ove okolnosti, a napose okolnost koja je općenito poznata, tj. da su i pripadnici milicije iz Vojnića neposredno uključeni u oružane sukobe protiv Republike Hrvatske smatramo da su u ponašanju okrivljenih ostvarena bitna obilježja krivičnog djela iz članka 236-f stavak 1 i 2 KZ RH u svezi s člankom 236-o stavak 1 istog propisa.

Obojica okrivljenih nisu dostupni državnim organima Republike Hrvatske, jer su i sada aktivno uključeni u oružanu pobunu.

Po mišljenju tužiteljstva imajući u vidu težinu počinjenog krivičnog djela, položaj okrivljenih, kao i općenito potrebu da se ovakovo postupanje osudi u konkretnom slučaju postoje izuzetno važni razlozi da im se sudi u odsutnosti.

S obzirom na općenito poznate činjenice, te iznesenu ocjenu prikupljenih podataka i dokaza u konkretnom slučaju smatramo da nije potrebno provoditi istragu, te je temeljem članka 7. stavak 2. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti jedinstvenosti Republike Hrvatske podignuta ova neposredna optužnica, koja se ukazuje kao opravdana i na zakonu osnovana.

 

 

VOJNI TUŽITELJ

DRAGAN NOVOSEL