Ulica JEST rješenje za naše probleme
Od završetka Domovinskog rata prošlo je skoro dvadeset godina. Svo to vrijeme, živjeli smo u nadi i zabludama kako smo stvorili državu u kojoj se stvari rješavaju demokratskim putem, u kojoj će svi imati svoja prava. I svakim smo danom postajali sve više razočarani, ljuti i očajni, jer je postajalo sve jasnije kako ovo nije država za koju se borilo i umiralo.
Nakon smjenjivanja vlasti u orbiti HDZ-SDP-HDZ postalo je kristalno jasno da nas Vlada, čija god bila, uopće ne sluša. Vlada je kod nas samoj sebi svrha, nije u službi naroda nego u službi osobnog profita, a sve ove godine, naše riječi nikada nisu doprle do nikog od njih.
Što nam drugo preostaje, osim ulice?
Žalosno jest što je braniteljska populacija razjedinjena po pitanju prosvjeda, ali i to ima svojih dobrih strana. Napokon će postati kristalno jasno tko se prodao, a tko nije. Kome je do države i naroda, a kome do toga da što više novaca strpa u džepove. Kome je stalo do suboraca, a kome do fotelja.
Svakako najbolja stvar koja se izrodila iz ovog prosvjeda je to, što je postalo očito kako pojedine vodje braniteljskih udruga nemaju nikakav utjecaj na svoje članstvo. Pa tako, dok se oni okupljaju oko Kosorice i iskazuju lojalnost i spremnost za daljnju poslušnost, njihovi članovi se spremaju za put u Zagreb. Time je konačno srušena mogućnost orkestriranih prosvjeda, poput onih nakon uhićenja generala Gotovine, a otvoren put svim malim, običnim braniteljima, koji nikada nisu tražili ništa za sebe, da konačno kažu što misle, umjesto da neki dobro plaćeni i instaliran na mjesto vodje tip to radi u njihovo ime, bez da ih čak i pita slažu li se sa tim što on govori ili ne.
Čini se kako u budućnosti fotelje, osigurana mjesta u Saboru, lovišta i slične stvari neće moći zaustaviti braniteljski revolt koji opravdano jača iz dana u dan. Spustili smo se toliko nisko da nam agresorska, poražena u ratu zemlja usred Hrvatske ispituje vukovarske branitelje kao da su ratni zločinci. Srbija naše ljude hapsi, ispituje i raspisuje tjeralice za njima. Da je od bilo koga, u bilo čije ime, bilo bi previše.
Dodajmo tome činjenicu kako je broj suicida kojeg su počinili branitelji odavno prešao brojku od 2000, sigurno ne radi toga što im je bilo dobro, ili radi toga što su bili zadovoljni stanjem u zemlji koju su stvarali.
Vrijeme je da se kaže kako ovako više ne ide. A onima koji već danima lupetaju o tome kako ulica ne rješava probleme, te da se treba ići putem institucija, ja bih postavila jedno pitanje: Obzirom da putem institucija pokušavamo ići već godinama, ali da te institucije vjerojatno imaju čepiće u ušima kada im se branitelji obraćaju, trebamo li čekati dok nas sve ne pohapse, izruče Srbiji ili se sami ubijemo, sve u nadi kako će institucije jednom, u budućnosti, početi raditi svoj posao? A bilo bi dobro i da nam pojasne misle li oni možda na SRPSKE institucije, obzirom kako je očito da su baš one nadležne za hrvatske branitelje.
I pri tome je nebitno da li je riječ o institucijama HDZ-a ili SDP-a, jer izmedju njih se razlika više jedva i nazire. Niti jedne, niti druge ni najmanje ne zanima to što se Domovinski rat pretvara u oružanu pobunu protiv Beograda, a hrvatski branitelji od heroja pretvaraju u zločince, za koje postaje nadležna Srbija.
Govorili smo i govorili godinama, obraćali smo se tim institucijama bez prestanka, ali isto bi postigli da smo se obraćali zidu.
Nisu nas slušali dok smo tolike godine govorili mirno i pokorno. Možda će biti spremniji slušati kada tu poruku dobiju od par desetaka tisuća ljudi koji će ju složno izgovoriti sa Trga Bana Jelačića.
Diana Majhen
