Iskazi

Tuzla – tu001

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1942.
MJESTO ROĐENJA:                        
PREBIVALIŠTE:                                             Tuzla
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Dana
21.05.1992. god. oko 14:00 sati otišao sam osobnim autom u selo
križani, gdje su tada dobrovoljci – pripadnici MUP-a Tuzla držali crtu.
Među pripadnicima MUP-a je bio i moj sin xxxxxx. Po dolasku u Križane,
naselje Bradvići od pripadnika glavnog stožera MUP-a saznao sam da su
pripadnici MUP-a koji su bili u obilasku terena zarobljeni, te da se
nalaze u naselju Ivanovići, oko 2 km udaljenih od Bradvića.
Na
inzistiranje xxxxxxxxx čiji je sin xxxxxxxx također bio među
pripadnicima MUp-a otišli smo u naselje Ivanovići vjerujući da ćemo sa
susjedima Srbima postići dogovor da se naša i djeca naših prijatelja i
susjeda Hrvata puste.
Osobno
sam računao i na povoljnu okolnost, u tom momentu, činjenicu da sam 23
godine kao vozač bio zaposlen kod bivše JNA. Upozorenii smo od ljudi iz
stožera da može doći i do našeg zarobljavanja, međutim i pored tih
upozorenja gospodin xxxxxxxxx i ja smo krenuli oko 16:00 sati i nakon
pola sata stigli u naselje Ivanovići, točnije od kuće Đure Mićanovića
čija su dva sina (što ćemo kasnije saznati), Cviko i Ratko bili
pripadnici srpske vojske i sudjelovali u zarobljavanju patrole MUP-a.
Ispričali smo našem susjedu Đuri Mićanoviću razloge našeg dolaska.
Kazali
smo da su naša djeca zarobljena što je i on negirao i na inzistiranje
gospodina Bradvića zajedno smo krenuli tražiti djecu. Đuro Mićanović je
krenuo ispred nas i nakon nekoliko minuta našli smo se na livadama gdje
su iza sijena istrčala dva naoružana četnika sa AP-a te naredili da
idemo u obližnju šumu. Kada smo ušli u šumu ispred nas su izašli
kapetan I klase bivša JNA Stojan Rikić i četnički vojvoda iz Čaklovića,
Milan Nikolić koje sam osobno poznavao 20 godina i kojima sam rekao
razlog mog dolaska, na šta su oni sa grupom od 20 četnika i nekoliko
pripadnika srpske vojske u uniformama bivše JNA (među kojima su se
nalazili i sinovi Đure Miććanovića – Cvitko i Ratko) krenuli prema
našim pripadnicima MUP-a Tuzla.
Tada
među njima nije bilo moga sina. Na pitanje kapetana Rikića, ko je xxxx
sin, pripadnici MUP-a su odgovorili da xxxx nije sa njima, niti da je
bio (naime xxxxx se prilikom zarobljavanja uspio izvuć). Među
zarobljenima su bili:

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

"Vojvoda"
Nikolić je naredio da zajedno sa nama navedenih pet pripadnika MUP-a
krenu, iako je kapetan Rikić zahtjevao da samo pripadnici MUP-a idu da
daju izjavu, nakon čega bi ih navodno vratili. Poslije toga su četnici
cijevima pušaka u rebra nas gurali i govorili: "Kreći majku vam
ustašku".

Tako su mene,
navedene pripadnike MUP-a i xxxxx, rođenog 1933. godine ,xxxxxxx,
Hrvata, otjerali do Simin Hana i zatvorili u jednu garažu, nakon čega
je po naredbi vojvode Nikolića nakon 30 min. stiglo auto marke
"Pinzgauer", nakon čega smo ušli u auto  ispred kojeg se okupila grupa
civila srpske nacionalnosti koji su uz psovke "Majku im ustašku, jel vi
hoćete da koljete, da koljete našu djecu", pljujući nas i udarajući,
ugurali u auto.

Odvezli su nas u
Požarnicu u četničku komandu. Tražili su zapovjednika srpske vojske da
nas primi, a obzirom da nikoga nije bilo iz zapovjedništva nastavili su
nas voziti uz stalne prijetnje da će nas poklati do Visa u Požarici.
Bili smo u jednoj privatnoj kući – već je padala noć, kada je Milenko
Đokić zvani Ploska sa grupom četnika zvanih arkanovci naredio da dovode
jednog po jednog.

Znali smo da
nam se sprema ili klanje ili batine. Kad smo od traga u autu bili moj
bratić xxxxxxx i ja, prvi nared je došao on, skinuli su ga, naredili da
stavi ruke na oči. Čuli su se tupi udarci i jauci. Onda su došli po
mene i također naredili da stavim ruke na oči i pitali se među sobom
"Jesi li čuo kako onaj pjeva – da mamu mu". Pomislio sam da su ga
zaklali. Vadili su me tako, držeći me za kosu i zavrnutih ruku na leđa,
u dvorište i počeli da me tuku nogama u stomak i rebra i kundacima
puške u leđa.

Odveli su me u
podrum i bacili na beton, pokupili iz džepova novčanik, sav osobni
pribor, cigarete, upaljač… Zaprijetili su mi da se nesmijem pomaknuti
inače će mi raznijeti glavu četnik koji je stojao ispred nas sa
uperenom puškom. xxxxxxxx je ležao na lokvi krvi ispod glave, a i moja
glava je bila sva krvava.

U
novčaniku  kojeg mi je osobno uzeo Milenko Đokić zv. Ploška imao sam
430 DEM, 13.000 dinara što je po tadašnjem kursu iznosilo oko 1000 DEM,
što je ukupno oko 1430 DEM. Prazan novčanik su bacili na pod. Dovodeći
i ostale moje prijatelje provodili su isti postupak kao sa mnom. Bacali
su nas jednog na drugog, tako da smo nas sedam ležali jedan na drugome
svi krvavi oko 3 sata, sve dok nije došao zapovjednik koga su ranije
tražili u Požarnici. On je naredio Milenku Đokiću da uvede jednoga od
nas kod njega. Milenko Đokić je uveo xxxxxx, nije se čulo ništa. Tada
je Đokić tražio onoga ko je kao civil radio kod bivše JNA.
Zgrabio
me za kosu, isčupao ispod ostalih, uveo u susjednu prostoriju, čime je
pokazao da je zapravo znao ko sam ja. Kada sam ušao pred sobom sam
vidio dobro poznatu osobu sa činomkapetana bivše JNA. xxxxxxxx. Znao je
i moje ime.
Pružio
je ruku i rekao "Ja sam Jović, rezervni kapetan", i pitao što se
zapravo dogodilo. Ja sam mu sve ispričao na što je on rekao da će
provjeriti i ako budem govorio istinu da će nas osloboditi. Rekao sam
mu da ima još šest ljudi. Otišao je u tu prostoriju i kada je vidio u
kakvom su stanju ljudi, pitao je Đokića "šta radite sa ljudima" na što
je Đokić rekao da on to nije uradio, nego oni što su ih develi.
Pred
nama je rekao Đokiću da se ne smije postupati ovako sa zarobljenicima.
Naredio je da svi izađu vani, a da nas zaključaju i da nikoga ne
puštaju dok se on sutradan ne vrati. Bilo je to 01:00 sati poslije
ponoći. Sada smo mogli da sjedimo na betonu. Prozori su bili zatvoreni
i demiri (metalni okovi), a iz vana šarena ćebad, tako da ništa nismo
vidjeli. Stražar koji nas je čuvao povremeno bi kroz taj podrumski
prozor psovao majku ustašku i zengovsku, prijetio da će nas poklati itd.
Drugi
stražar nam je ponudio vodu koju smo uzeli kroz prozor nakon popijene
prve flaše, donio nam je još dvije. U taj podrum su doveli još dvojicu
Barku Tunjića, Hrvata i Damira (musliman) nepoznatog prezimena.
Sutradan oko 07:00 sati kapetan Jović sa grupom policajaca premjestio
nas je iz tog podruma u podrum tržnice PTK-a Tuzla, preko puta Srpske
crkve u Požarnici, koja je služila kao spavaonica za policiju.
Tu
smo proveli dva dana i dvije noći u smeću, bez hrane. Treći dan navečer
Milenko Đokić sa tri arkanovca su nas tukli i maltretirali, sve dok
nije ušao jedan policajac i naredio da prekinu što su oni i učinili. Tu
smo bili dakle od 22.05.1992. do 01.06.1992. U tom periodu su nam
priključili zarobljene: Husić Mahmuta i njegovog sina Rusmira iz
Vitinice, općina Zvornik, Ismeta Čamavdića i njegovog sina Nusreta iz
Miljanovaca kod Kalesije, Senada Omerovića iz okolice Srebrenika,
Fadila Malohodžića pripadnika Armije BiH iz Vlasenice, Nesiba zv. Pupa
iz Gornje Tuzle, a oslobodili Berku Tunjića i Damira.
U
tom periodu gladni i promrzli, nakon tri noći i dva dana bez mrve kruha
dobili smo kruh od 800 grama i jedan narezak od 200 grama da podijelimo
na 14 ljudi, na jedan obrok. 01.06.1992. godine srpska vojna policija
se morala povlačiti iz Simin Hana i Čaklovića, te su nas iz Požarnice
prebacili u Priboj.
U
prizemlju prodavnice jednog po jednog su udarali, ispitivali i kada sam
ja u jednom momentu reagirao jedan od četnika je donio nož, uhvati me
za kosu, ruke su mi bile na leđima, stavio nož na vrat, bockao me nožem
po vratu i zarezivao kožu sve dok drugi od njih nije rekao da be prlja
ovaj prvi ruke, da će nas u Priboju poklati, nego da mene zareže na
vratu kako bi znali koga će prvog zaklati.
Četnik
koji me već držao u rukama počeo je da me jače zarezuje vrhom noža po
vratu nekoliko puta zamahivao nožem  da me ubode. To je trajalo 10-tak
minuta, a onda su me podigli i naredili da uđem u kamion i udarali ma
nogama i kuncacima, razbili mi arkadu, nakon čega sam počeo jako da
krvarim. Sa svim ostalima postupak je bio isti. U karoseriju kamiona su
ušla dva policajca sa AP-a, a za kamionom je išlo borbeno vozilo
"praga" i na njemu dva srpska policajca sa AP-a.
Na
putu do Priboja prisiljeni smo da pjevamo četničke pjesme. Kada je
četnik koga su zvali Mićo zapazio da ja puno krvarim, dotrčao je sa dna
karoserije udario me dlanom po razbijenoj arkadi, pogledao svoju ruku i
zvjerski rekao "Uh, krvi". Počeo je da liže svoj dlan govoreći: "Uh,
jest ti slatka krv, al ću se napiti tvoje krvi kad te budem klao, mamu
ti."
Ja sam šutio,
a on je zatim cipelom udario Tunju Kamenjaševića u oko zato što nije
dovoljno glasno pjevao četničke pjesme. Dovezli su nas u Priboj u
dvorište osnovne škole. Tu je bilo puno nazočnih civila srpske
nacionalnosti, kojima se obratio četnik Mićo sa riječima "Pogledajte
braćo Srbi, kako izgledaju ovi zengovci, ovako će biti svakom Srbinu
koji odbije da se bori za našu stvar."
Većina
od tih civila je imala pripremljene razne predmete kojima bi nas
udarali, međutim pojavio se kapetan Jović, koji je otjerao nazočne
Srbe, te nas odveo u pritvor – svlačionica na stadionu veličine 3 x 3
metra. Nas 14 je spavalo na betonu tri dana, sve što smo dobili je
kanta vode da se operemo, batine od četnika Bore koji je prigodom
jednog svog iživaljavanja meni slomio dva rebra na lijevoj strani.
Dana
04.06.1992. potporučnik srpske vojske Čolić nas je odvezao u Ugljevik u
dvorište osnovne škole, nakon čega su nam naredili da stavimo ruke na
leđa, vezali ih i tako vezane nas jednog po jednog odveli u zatvor, tj.
spremište za ugalj u osnovnoj školi u Ugljeviku u oko 36 četvornih
metara.
U toj
prostoriji u jednom dijelu bile su složene sprave za tjelesni odgoj a u
drugoj grupa ljudi, njih 20 zarobljenika, među kojima sam prepoznao
Marka Lamešića i Peju Stjepanovića iz Obodnice, Marijana Vidakovića sa
Tetime, Alagu Dedića pripadnika MUP-a Tuzla, Franju Mišanovića iz
Husina, koji su u krvi na betonu, vezanih ruku na leđa, sjedili uz zid.
Nama
su naredili da sjednemo nasuprot njih, pitali nas da li se međusobno
poznajemo, na što smo mi negativno odgovorili. Grupa četnika među
kojima su bili i tuzlaci Istok Pojatar sin Dake, advokata iz Tuzle,
Velimir Popović zv. Vela, Misliman Rusmir zv. Rus koji su tukli Alagu
Dedića i Franju Mišanovića pod optužbom da su oni organizatori otpora
Srbima. Ponovo je došao kapetan Jović, naredio četnicima da prestanu sa
maltretiranjem i da napuste prostoriju, što su oni i uradili.
To
naređenje kapetana Jovića je izvršio Bobek inače šumar u Loparama prije
rata, poslije sam saznao da se preziva Miljanović i da je zapravo bio
upravnik tog zatvora. Svi četnici su izašli, nas su zaključali. Stražar
je dozivao Franju Mišanovića "Kapetane, hoću pjesmu". Franjo Mišanović
je morao pjevati te njihove pjesme, a stražar bi dovikivao "Jače, jače,
još jače." Nakon smijeha koji se čuo pred vratima četnici bi kazali
"Dosta", ako ne bi pjevali četnici bi ušli unutra i tukli nas za
neposlušnost i tako je to trajalo do jutra.
Ujutro
u 05:00 sati Bobek je naredio da izađemo vani, a grupu ljudi koju smo
mi zatekli su ostavili sa obrazloženjem da su opasniji od nas. Naređeno
nam je da ne smijemo razgovarati sa njima. Četnički čuar je nas 14
raspoređivao na razne poslove: čišćenje prozora, WC-a, nasipanje
putova, a uvečer bi nas vraćali u zatvor.
Do
09.07.1992. smo bili dakle više gladni nego siti, ali smo bili manje
fizički maltretirani. 20.06.1992. u zatvor su doveli zarobljenika iz
Brčkog. Smjestili su ih u istu prostoriju koju su pregradili spravama
za tjelesni odgoj. U kasnim noćnim satima kad bi se četnici napili i
izrazili želju da nekoga fizički maltretiraju Bobek bi ih uveo u
zatvor, pozvao zarobljenika po imenu Mijo Brkić koga su zatim
maltretirali sve dok su imali snage. Mi se za to vrijeme skupimo kao
miševi i šutimo, ne smijemo ni pogledati ko to radi, jer onaj ko bi
pogledao bio bi slijedeća žrtva pijanih zvijeri.
Četnička
iživljavanja su trajala sve dok Brkić nije od udaraca podlegao. Među
tim četnicima pominjao se i četnik Jokić. Oko 10:00 sati došao je
četnik Boško – životne dobi oko 60 godina, koji je tražio mlađe ljude
da pokopaju pokojnog Brkića. Otišli su Dragan, Mijo, Milenko, Pupa i
Vojislav Krainović – Srbin koga su pijanog zarobili u Simin Hanu.
Pokojni Mijo Brkić sahranjen je na odlagalištu jalovine rudnika
Ugljevik pored rijeke Janje.
Prema
iskazima samog pokojnog Brkića, Brkić je bio pripadnik HOS-a, rodom iz
Hercegovine, živio je u Austriji, a početkom agresije na Republiku
Hrvatsku uključio se u ZNG-e, a zatim u HOS u Brčkom, gdje je radio kao
prevodilac stranih jezika gdje je i zarobljen. 24.06.1992. povezli su
nas u Memiće – Kalesija, gdje je bila kako su nama četnici kazali
dogovorena razmjena zarobljenika. U G. Capardama, naređeno nam je da
ruke stavimo iza vrata, glavu sagnemo iza sjedišta autobusa, kako ne bi
vidjeli gdje idemo.
Nakon
određenog vremena u autobus je ušao četnik i pitao za oca i sina i kada
se Stjepan Bradvić javio, a nakon toga i Mijo, četnik je došao do njih,
stavio Miji nož ispod vrata, a Stjepanu zaprijetio da ako se za
zastavom Crvenog križa, koju mu je tada dao ne vrati njegovog sina Miju
će zaklati. Tako je Stjepan Bradvić po četničkom naređenju otišao do
raskrsnice u Memićima (Kalesija) da izvidi da li je druga strana došla
na razmjenu. Prilikom povratka Stjepana Bradvića četnici su sa
obližnjeg brda pucali, ali ga nisu pogodili.
Kada
su Stjepana Bradvića saslušali iz čega se vidjelo da nema nikoga na
raskrsnici u Memićima, vratili su nas i kazali nam da nas neši neće, da
umjesto nas traže oružje i brašno. Isto se to dogodilo i 29.06.1992.,
samo što smo išli u Caparde, a 05.07.1992. u Požarnicu. 09.07.1992.
odvezli su nas u logor Batković, gdje smo pri ulasku bili izloženi
fizičkom maltretiranju.
U
Batkoviću je bilo oko 1500 ljudi, ulazili smo sa rukama iza vrata.
Pitali su nas da li ima Hrvata i nakon ponovo upućenog pitanja prvi se
javio Franjo Mišanović, koji je bio najbliži četniku i ponosno rekao
"Ja sam Hrvat". Četnik je Franju udarao i pesnicama i nogama, govoreći
"Vidi kako mi tučemo Hrvate", a kada se umorio prišao je Miji Bradviću
sa istim pitanjem – odgovor je bio isti. Zatim je četnik pitao ko je
Pupa, a kada se Pupa javio naredio mu je da Miju Bradvića šamara, pa
pošto nije dovoljno jako tukao Miju po četničkoj procjeni, sam četnik
je počeo da šamara Miju Bradvića nakon čega je prišao Stjepanu.
U
prostoriju je ušao jedan četnik. Ja sam malo podigao glavu (jer cijelo
vrijeme nismo smjeli podići pogled), što je četnik primjetio te mi je
zaprijetio da će me zaklati zato što gledam. Imao je čin desetara bivše
JNA, bio je visok, smeđe puti. Pogledao sam ponovno i tada sam zadobio
udarac po glavi, zatim po leđima, ponovno po glavi – bila je to
električna palica.
Palica,
koju je taj nečovjek stavio ispod ramena, a u visini rebara i uključio
indruktor od koje je bol bio nepodnošljiv. Pitao me "Hoćeš li ikad
više?", rekao sam "Neću", ali tiho, ponovljen je postupak samo sa moje
lijeve strane, a ja sam u bolu govorio "Neću", ali jače. Od svih tih
bolova skoro sam izgubio svijest, ali sam uspio izgovoriti ono što je
on želio "Neću nikad više". Opsovao je u četničkom stilu i otišao.
Nakon toga je jedan od njihovih starješina naredio da prestanu jer su
stigli novi zarobljenici, a nas su prebacili na takozvanu desnu stranu,
među oko 700 zarobljenika obrijanih glava.
U
grupi iz Brčkog koji su tad pristigli, bilo je oko 170 ljudi i kada su
završili sa njihovim ispitivanjem, slali su jednog po jednog ljude iz
moje grupe na šišanje, odnosno brijanje glava. Od 09.07.1992. nismo
bili fizički maltretirani, hrana je bila loša i nedostatna, a smještaj
neprimjeren ljudima. Zdravstvene zaštite uopće nije bilo. xxxxxxxx
1992. jedan od četničkih starješina pročitao je imena zarobljenika,
među kojima smo čuli i naša. Jedan od četničkih policajaca po imenu
Igor nam je priopćio da idemo na razmjenu. Nije rekao gdje.
Nakon
pola sata izveli su nas iz kruga logora, krenuli smo za Bijeljinu, a
zatim u Brčko. U hotelu u Brčkom je bilo zapovjedništvo srpske vojske.
Iz Brčkog su sa nama krenula još dva srpska policajca, a nakon toga na
četničkom punktu je zaustavljeno auto. Po četničkom odobrenju prešli
smo na našu teritoriju u Ulicama. Bio sam presretan kada sam ugledao
pripadnike HVO i pripadnike Armije BiH. Počastili su nas jabukama i
vodom. U Tuzlu smo stigli u 22:30 sati.
Ja, xxxxxxx sam voljan da pred državnim ili međunarodnim sudom svjedočiti o događajima koje sam iznio u iznio u iskazu.
Dajem
svoj pristanak da moj iskaz se ustupi na njihovo traženje, onim
nevladinim (nedržavnim) organizacijama i udrugama koje rade na zaštiti
ljudskih prava.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button