Topusko – SI-0044

i protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, pristupili toj skupini koja je u više navrata iz raznog vatrenog oružja vatreno djelovala po Hrvatskom selu, pa kada su stanovni­ci hrvatske nacionalnosti izbjegli i napustili Hrvatsko selo, ušli sa skupinom u Hrvatsko selo, a potom je ta skupina pljačkala imovinu mještana Hrvatskog sela, vatrenim djelovanjem i paljenjem razarala kuće, gospodarske objekte i drugo, te je time i na takav način gotovo u cijelosti uništila Hrvatsko selo,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici skupine za vršenje kaznenog djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,

čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – organiziranje grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zlo­čina iz čl. 123. st. 2. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

O S U Đ U J U

Prvo optuženi MILAN LALIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE, a II-optuženi DUSAN ĆELAP na KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE i 6 (ŠEST) MJESECI.

Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH I- optuženom Milanu  Lalić uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru počam od časa lišenja slobode 14.kolovoza 1995. godine, a II-optuženom Dušanu Ćelap od 25. kolovoza 1995. godine, pa nadalje.

Temeljem propisa čl. 90. st. 1. i svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. – 7. ZKP-a, optuženici su dužni solidarno platiti troškove kaznenog postupka prema troškovniku, svaki u iznos od 2.937,18 kn i platiti svaki paušalni iznos od 1.000,00 kn.

Obrazloženje

Optužnicom  ŽDO-a Sisak, br. KT-37/95 od 12. rujna 1995. godine  KT-39/95 od 21. rujna 1995. godine izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 16.travnja 1996. godine stavljeno je I i II-optuženicima na teret izvrse­nje kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. OKZRH, kako je to opisano u izreci presude.

Tijekom postupka doneseno je rješenje o jedinstvenom postupku za oba optuženika (K-28/95 i K-29/95 sada sve pod brojem K-28/95).

Prvo optuženik u svojoj obrani navodi da se odazvao pozivu bivše JNA i pristupio u oružane formacije tzv. “SAO Krajine”. Tada je zadužio pušku zv. “papovka” i raspoređen je u tzv. “Samostalni vod Mala Vranovina”. Već tada su dobili nalog od zapovjednika Miljević Zorana da vrše vatreno djelovanje iz pješadijskog naoružanja po Hrvatskom selu,

što je on sa ostalima i činio. Brdo sa kojeg su pucali pružalo je dobar vidik, pa kad je negdje polovinom rujna 1991. godine u Hrvatsko selo ušla “srpska vojska” iz pravca Vrginmosta i selo je počelo gorjeti i oni su dobili naredbu od Miljevića da se spuste u selo, koje je bilo prazno. Dat im je nalog da pale hrvatske kuće, posebno poticane od Milana Sokolovića zv. “Brico” i nekog “Tobe” koji su se u tome isticali. Upravo na prigovor zv. ‘Tobe” da štiti hrvatske kuće zapalio je jedan štagalj, vlasništvo Sonički Mile. Tada je zapaljeno čitavo selo, nije vidio da bi netko pljačkao. Nakon navedenih događaja pripadnici for­macija tzv. SAO Krajine povremeno su ulazile i pljačkale iz Hrvatskog sela što je ostalo. Samostalni vod “Mala Vranovina” imala je 18 ljudi sa pješadijskim naoružanjem, jednim minobacačem i mitraljezima. Pri­padnici su bili bez nadzora i nedisciplinirani.

Poslije 1992. godine nije bio u samostalnom vodu već u drugim formacijama tzv. SAO Krajine te između ostalog ratovao i u Bosni. U samoj akciji ”0luja” pokušao je izbjeći u Bosnu, u civilnom odijelu pred hrvatskom vojskom, ali je zarobljen.

Tijekom postupka dopunio je i izmijenio navode iz obrane te porekao da bi zapalio štagalj Mile Sonički i da bi pripadnici “Samostalnog voda Mala Vranovina” dobili nalog za paljenje Hrvatskog sela već da su to činili ljudi iz tzv. ”Topuske čete”. Nadalje, da je u Hrvatsko selo išao sa Ćelap Dušanom, sa kojim je i zarobljen u konvoju od strane hrvatske vojske.

Drugo optuženi Dušan Ćelap navodi da se na poziv bivše JNA pridružio paravojnim formacijama tzv. “SAO Krajine” – “Samostalnom vodu “Mala Vranovina”. Zadužen je puškom zv. “papovka”. Već 1991. godine dobili su nalog od Miljević Zorana da pucaju po Hrvatskom selu, što on osobno, nije činio. Nisu imali nikakove uniforme, bilo ih je 18 u vodu u kojem je bio do dolaska UNPROFOR-a 1992. godine. Tada je došla “milicija tzv. SAO Krajine” i preuzela čuvanje sela. On je tada predao pušku. U Hrvatskom selu je bio prilikom napada, ali nije sudjelovao u rušenju, paljenju i pljačkanju hrvatskih kuća. To su činile “posebne srpske brigade” došle iz pravca Banije.

Tijekom postupka je dodao, u dopuni obrane, da je sudjelovao u čuvanju sela Mala Vranovina kad su dvije žene iz sela smrtno stradale. U vrijeme Kad je počelo gorjeti Hrv. selo dobili su nalog da uđu u Hrvatsko selo i da spase stoku i imovinu. Hrvatskog življa tada u  selu više nije bilo. Tom prilikom su neki “Sokolović i Toba” palili kuće. Oni i ostali pripadnici koje je spomenuo te spašene stvari i stoku su odvezli. On i Lalić Milan sa kim je inače bio u Hrvatskom selu ni su ništa palili niti uzimali.

Sud je tijekom postupka izvršio uvid u vojnu knjižicu Lalić Milana, bivbe JNA (str. 16), saslušao Žuna Milana (str. 30 i 87), Milana SoničKi (str. 69), Miljević Peru (str. 69), Maricu Miljević (str. 85), Miljević Stanu (str. 86), Kireta Vladu (str. 86), Branka Toljana (str. 86), izvršio uvid u fotoelaborat sa prilogom, skicu I-optuženog Lalić Milana te razmotrio obrane optuženika Lalić Milana (str. 26 i 40 spisa K-28/95) i opt. Čelap Dušana (str. 7 i 34 spisa K-29/95).

Takav zaključak u odnosu na mjesto i vrijeme slijedi i iz iskaza samih optuženika, svjedoka Miljević Pere, Marice Miljević i Stane Miljević, te fotoelaborata.

Nije dvojbeno da su optuženici postali pripadnici paravojnih formacija tzv. SAO Krajine – “Samostalnog voda Mala Vranovina”. Navedeno isti ne osporavaju a potvrđuje i svjedok Miljević Pero, a indirektno i Stana Miljević i Marica Miljević, navodeći da su svi mlađi ljudi uzeli oružje. Nadalje, da su po nalogu pucali kao učesnici po Hrvatskom selu i ušli u Hrvatsko selo. Optuženici to također ne osporavaju, međutim, tvrde da nisu sudjelovali u paljenju i rušenju te pljačkanju imovine, već da su je spašavali, a da su to činile formacije tzv. “Topuske čete”. To je potvrdio i svjedok Miljević Pero, inače i sam pripadnik tzv. “Samostal­

nog voda Mala Vranovina”, navodeći da su oni učestvovali samo u “3. akciji čišćenja” tj. provjeri da li u selu ima zaostalih pripadnika hrvatske vojske i policije.

Da je tada izvršen ratni zločin protiv nenaoružanog civilnog stanovništva koje je prisiljeno oružanim akcijama protiv njih da napusti svoje domove, a zatim nakon takovog prisilnog napuštanja uništena im je i opljačkana i prisvojena njihova imovina u cijelosti i ista se ne da pravdati nikakovim vojnim potrebama nedvojbeno proizlazi iz fotoelabora­ta te iskaza samih optuženika a i iskazima ostalih svjedoka. Iako svi svjedoci decidirane ne upućuju na optuženike kao počinitelje tog djela, nije dvojbeno da su oni tamo bili, da je Hrvatsko selo uništeno i da s obzirom na nemogućnost potpunog utvrđenja činjeničnog stanja takvo sto čine “drugi”. Doduše u svojoj obrani I-optuženik je u početku priznao da je zapalio štagalj Sonički Mile te o tome sačinio i skicu, međutim, kasnije je to porekao.

Svjedoci Kireta Vlado i To1jan Branko iako nemaju neposrednog saznanja u vrijeme ulaska paravojnih formacija u Hrvatsko selo, navode da je Hrvatska policija pokušavala zaštiti nenaoružana sela sa hrvatskim življem, kao  što je bilo Hrvatsko selo, međutim, da na tom području u ondašnjim uvjetima nije bilo moguće zbog slabog naoružanja i u tome pre­moćne “para vojske” potpomognute bivšom JNA.

S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stanja sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cijelinu dostatnog razjasnio potrebne dokaze za utvrdjivanje odgovornosti optužnika za djelo koje im se stavlja na teret.

Naime, optuženici su nedvojbeno postali članovi nelegalne paravojne formacije tzv. – “Samostalni vod Mala Vranoina ”, koji je faktično skupina radi vršenja djela protiv civilnog stanovništva. Radilo se o ne­discipliniranoj i neorganiziranoj skupini po iskazu samog I -optuženika sa četničkim obilježjima na sebi i šaroliko obučeni, što je vidljivo na slikama pojedinih članova tzv. “Samostalnog voda ”Mala Vranovina”.

Cilj djelovanja takove formacije unaprijed određen po vrsti je bio istjerivanje hrvatskog civilnog življa, te otuđenje i uništenje njihove imovine, te okupacija sa ocjepljenjem tog dijela Republike Hrvatske uz pomoći bivše JNA (kao notorne činejnice). U tom svojstvu njihove radnje bile su upravljene protiv osnovnih prava građana (civila) njihova tjelesnog integriteta i imovine, što je inače nedvojbeno dokazano na primjeru Hrvatskog sela. Kod toga je svakako važno da djelovanje te formacije na pomenuti način u Hrvatskom selu nije imalo nikakovog vojnog opravdanja. Tako da se ovo djelo u kontekstu iznesenog posredno temelji i na povredi konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata a ukorporirane u naše zakonodavstvo.

Kako je došlo do uništenja Hrvatskog sela nakon napada na Hrvatsko selo gdje nije bio pružan otpor u čemu je sudjelovala sku­pina u kojoj su bili optuženici, budući nema dokaza da bi oni činili pojedinačno takove radnje u velikim razmjerima (osim povućenog priznanja I-optuženika), očito je da su optuženici postali pripadnici te skupine, upravo za vršenje radnji koje su već opisane.

Uzroci pristupanja optuženika tim “formacijama” valja pripisati njihovoj instrumentalizaciji u sferi njihove intelektualne domene, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, već i stav­ljanjem u funkciju suprotstavljanja tim promjenama da bi se omogućilo bezvlašće na okupiranom području sa ciljem ocjepljenja dijela teritorija RH i stvaranjem tzv. “Velike Srbije” i u datim okolnostima radi činjenja opisanih radnji protiv civilnog stanovništva. U takovim okolnostima nji­hovo pristupanje i djelovanje u okviru te skupine svedeno je na najniže pobude i zločine protiv golorukog stanovništva, koje nije dalo povoda

za takovo postupanje.

U konkretnom slučaju poduzimajući radnje tipične za ovo kaz­neno djelo postajući pripadnicima takove skupine optuženici su postupili sa direktnim umišljajem, pri čemu nije bitno da li su bili svjesni da time krše odredbe međunarodnog prava. Bitno je da su imali saznanje

o kakovoj se skupini radi i da su htjeli to činiti, jer bi se u suprotnom tome suprostavili ili izbjegli, odnosno eventualno sudjelovali samo u aktivnostima čuvanja svog sela.

Sami optuženici su svoju odgovornost nastojali izbjeći bijegom iz Republike Hrvatske u čemu su spriječeni, zarobljavanjem po vojsci Republike Hrvatske, a tijekom postupka su nastojali svoju odgovornost umanjiti, navodeći da su to činili ”drugi”.

Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija u skladu sa optuženjem, pa je optuženike za inkriminirano djelo proglasio krivim po č1. 123. st. 2. OKZRH i osudio I-optuženika Lalić Milana na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a II – optuženika Dušana Ćelap na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, smatrajući da će se takovom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

Prilikom donošenja odluke o  kazni sud je respektirao odredbe o odmjeravanju kazne, posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće i doprinos svakog optuženika pojedinačno. Olakotnih okolnosti sud nije našao s time, da II-opt. Dušan Ćelap poslije 1992. godine prestao biti pripadnik paravojnih formacija. Od otegotnih okolnosti osim dijelom za I-optuženika (zbog njegova učešća i praktičnog potvrđenja pristupanja skupini) osim pobuda iz kojih je djelo učinjeno sud nije našao.

Vrijeme provedeno u pritvoru optuženima je uračunato u kaznu.

Odluka o trošku temelji se na čl. 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoka, branitelja po službenoj dužnosti) te troškova paušalnog iznosa, primjereno složenosti i težini postupka te imovinskim prilikama optuženika.

U Sisku, dne 16.travnja 1996. godine

ZAPISNIČAR                                                                         PREDSJEDNIK VIJEĆA

Nataša Galinić v.r.                                                                  Željko Mlinarić v.r.

POUKA O PRAVNIM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a putem ovoga suda