SVI SMO MI TIHOMIR PURDA I VELJKO MARIĆ

Dok su hrvatski branitelji sve više revoltirani činjenicom da Tihomir Purda i dalje sjedi u BIH zatvoru, u neizvjesnosti hoće li ga isporučiti Srbiji ili ne, a Veljko Marić već punih 9 mjeseci sjedi u srpskom zatvoru očekujući sudjenje, naša  politička elita igra ping pong sa osjećajima ne samo hrvatskih branitelja, nego i svih Hrvata kojima je ovako nešto nezamislivo.

U slučaju Tihomira Purde napravljen je niz propusta za koje nitko nije odgovarao, a trebao je odgovarati ne ostavkama, nego zatvorskim kaznama, da se mene pita.

Počnimo od toga da čovjeka skoro četiri godine nitko nije obavijestio da je na Interpolovoj tjeralici i da ga Srbija traži. Što znači, da je naša Vlada imala skoro četiri godine vremena tu tjeralicu osporavati na sve moguće načine, ali nije učinila ništa po tom pitanju.

Odgovornost za neučinjeno prebacuje se iz MUP-a u Ministarstvo pravosudja i natrag, no nitko za to ne odgovara. Jedino što od njih možemo čuti je to, kako će učiniti sve da se Tihomir Purda vrati u Hrvatsku.

E sad, ne znam tko im, nakon svega ovoga, uopće može vjerovati da rade bilo što drugo, osim što razvijaju dobre odnose sa Srbijom. A tom ping pongu pridružili su se i abolirani četnik Stanimirović, koalicijski partner hrvatske Vlade, te srpski predsjednik Tadić, ‘najbolji drugar’ precednika Josipovića. Prvo Stanimirović izjavljuje kako Srbija neće tražiti Purdu ukoliko se njegov iskaz temelji na mučenju, a onda ga iz Tadićevog ureda demantiraju. Od ‘hrvatske’ vlade i ‘hrvatskog’ predsjednika ni riječi o ovome.

Kako se čini, mi uopće ne trebamo ni pitati hrvatske vlasti kako će se dalje razvijati slučaj Purda, nego sve upite možemo slati ravno Tadiću u Srbiju. Ionako će biti onako kako on odluči, a naša će vlast stajati po strani i mirno promatrati što se dogadja. I možda još koji put prošetati Tadića Ovčarom, te podići još koji spomenik ‘nevinim srpskim žrtvama’, kako bi se svim optužnicama koje dolaze iz Srbije dala na snazi.

Ali, uzmimo na čas najbolji scenarij koji bi se mogao dogoditi. Recimo da se Tihomir Purda doista vrati u Hrvatsku.

Naravno da je to ono što pokušavamo postići i naravno da bi to bila prva dobra vijest nakon dugo vremena. No, što dalje u tom slučaju?

Čak i ako uspijemo vratiti Tihomira Purdu, što je sa činjenicom da Veljko Marić i dalje ostaje u srpskom zatvoru? Eventualnim povratkom Purde u Hrvatsku situacija za hrvatske branitelje uopće se ne bi promijenila. Jedino što bi se promijenilo je to, da bi jedan naš čovjek bio doma a ne po drugi put u četničkom zatvoru, ali bi drugi naš čovjek tamo bio i dalje. A  branitelji i dalje ne bi smjeli nigdje iz Hrvatske, koja im je trebala biti domovina, a postala im je rezervoat iz kojega se ne smije maknuti, ukoliko ne želiš četnicima u ruke.

Upitajmo se, zašto hrvatska Vlada ne reagira na način da prekine sve diplomatske odnose sa Srbijom, tako dugo dok se ne riješe ova pitanja? Iz kojih to razloga moramo u svojoj zemlji trpjeti predstavnike onih koji ne samo da su palili, ubijali i rušili po Hrvatskoj, nego i dan danas, i to nakon što su poraženi, traže krv hrvatskih branitelja?

Čini  mi se da je odgovor na to jasan. Hrvatskoj Vladi nije ni na kraj pameti ugroziti bilo čime svoje odnose sa Srbijom, žrtve joj pri tome nisu ni malo bitne. A sve ovo što se radi, radi se samo i isključivo za to da se kupi vrijeme.

Računa se na to da je narod suviše zauzet pokušavajući preživjeti u opljačkanoj i pokradenoj zemlji, kako bi mogao sebi dopustiti luksuz  da se bavi Purdom i Marićem, umjesto da kopa po kantama za smeće. Čekaju da vrijeme učini svoje, da Purda i Marić budu zaboravljeni i da se sve, kao i uvijek do sada, negdje pomete i zaboravi.

A ukoliko se Purda vrati u Hrvatsku, još će ispasti kako nema većih Hrvata od onih koji sjede u hrvatskoj Vladi i Pantovčaku, jer su eto, uspjeli u tome. O Mariću se sigurno više neće pisati ni riječi. I koliko smo glupi, još ćemo im na tome biti zahvalni, umjesto da ustrajemo na pitanju odgovornosti kako se to sve uopće moglo dogoditi. U tom, najboljem mogućem scenariju, ništa se neće promijeniti po pitanju sigurnosti hrvatskih branitelja. Jer, da bi se nešto promijenilo, potrebno je presjeći u korijenu svaki srpski pokušaj optuživanja hrvatskih branitelja, potrebno je postaviti Srbiju tamo gdje i spada, u PORAŽENU AGRESORSKU DRŽAVU, u državu koja je izgubila rat i koja nema nikakva prava uvjetovati pobjednicima bilo što, a ponajmanje nema pravo suditi onima koji su se protiv nje borili i potukli ju do koljena.

Sve dok se to ne uradi, mi smo divljač za odstrjel. Do sada smo to bili samo za ‘hrvatske’ vlasti, a sada smo to isto postali i za srpske.

A kako se čini, lovostaja nema.

Ono što nama ostaje, i to bez obzira vratio se Tihomir Purda u Hrvatsku ili ne, to su prosvjedi.  Koji će trajati tako dugo dok se stvari ne postave na pravo mjesto: Hrvatska je vodila obrambeni rat, Srbija je u tom ratu poražena. Rat se vodio u Hrvatskoj, ne u Srbiji i ta činjenica sama po sebi govori o tome tko je bio agresor, a tko žrtva. A hrvatski su branitelji samo i uvijek branili svoju zemlju, za što im nikakva Srbija nema pravo suditi, niti ih potraživati, niti uhićivati. Niti im hrvatska vlast smije suditi na temelju srpskih optužbi.

Postupimo li drugačije, dajemo im odriješene ruke za sve daljnje progone hrvatskih branitelja, te i za sam legitimitet Domovinskog rata.

I svi ćemo mi, prije ili kasnije, postati Tihomir Purda i Veljko Marić.

Diana Majhen