Sva hrvatska proljeća

Nekako me zbivanja posljednjih mjeseci vraćaju puno godina unatrag. U jedno drugo proljeće, imenom samo, davno prije, kada se svaka hrvatska misao ili riječ plaćala zatvorom, ako si imao sreće. Ako nisi, to ti je proljeće bilo posljednje.

Sjećam se do zuba naoružane milicije, čije je antihrvatsko raspoloženje bilo pažljivo desetljećima odgajano i usmjereno, a kojoj nije bilo većeg veselja nego polomiti pendrek na ledjima nekog Hrvata, koji nije htio šutjeti o tome da je Hrvat.

Nekako se sve ponavlja.

Danas, jednako kao i prije, ‘narodna vlast’ u plavim uniformama mlati po gladnom narodu, zato što se usudio zatražiti plaću za svoj rad. Ta ista ‘narodna vlast’ brutalno hapsi roditelje ispred dječjeg vrtića, ili šutira svezane i bespomoćne Hrvate koje leže na zemlji nogama u glavu.

Ljudi koji bi trebali provoditi naše, hrvatske zakone, provode zakone partije koja nikada nije imala veze sa Hrvatskom niti Hrvatima, a danas drma Hrvatskom zahvaljujući onom dijelu naroda koji ili Hrvatsku nikada nije htio, ili je na izborima bio dovoljno komotan i glup da ostane doma.

Ti “ljudi” nasrću na naše branitelje dok hodaju sa križem i krunicom u rukama. Upadaju u domove ljudi i pred očima njihove uplakane djece pokušavaju ih odvući na tamo neka svoja ispitivanja.

Hoće li nas doista takva ‘policija’ štititi i od koga bi nas mogla štititi, kada je prvenstveno sama, kako se čini, naš najljući neprijatelj? Tko se takvoj instituciji i njenim predstavnicima može obratiti s povjerenjem i zatražiti pomoć, a pri tome biti siguran kako neće naići na nekog loše raspoloženog bivšeg člana ‘Belih orlova’ u plavoj uniformi koji zahvaljujući aboliciji danas uvodi red u Hrvatskoj?

Ili, što je još gore, na nekog tko nikada nije pucao po nama, ali bi nam zato oduvijek rado polomio ovu našu, hrvatsku kičmu, samim tim što je hrvatska? A ako baš i ima peh, možda nabasaš na nekog masovnog ubojicu prerušenog u Bajićevog krunskog svjedoka.

Komunisti danas, kao i prije, rade što hoće. Danas pod plaštom demokracije, o kojoj naravno nema ni riječi. Kako se čini, odlučili su vidjeti kako daleko mogu ići a da nitko ne pusti ni glasa protivljenja.

Crveni igraju neku vrstu ruskog ruleta s tim što su duboko uvjereni kako oni nikada neće doći na red povući okidač prema svojoj glavi. Dovoljno je pogledati te bahate, samouvjerene face koje se ni ne trude sakriti svoj prezir prema svemu do čega mi držimo, a napose i prema nama samima. Većina ih je ne baš tako davno bila na partijskim pozicijama, lojalna i do kraja odana komunističkim idejama i vladavini.

Nije se, doduše, uvijek isto zvala. Mijenjala je imena još od Kraljevine Jugoslavije, pa od SKJ, preko SKH-SDP pa sve do današnjeg, SDP.

Ali simptomatično, uvijek je izdavala miliciji naloge da krene na Hrvate.

A milicija je te naloge uvijek zdušno provodila.

Onog davnog proljeća, baš kao i ovog, kao i svakog drugog sve do Domovinskog rata.

Sva naša hrvatska proljeća.

Bilo ih je kada smo slavili pobjede, bilo ih je kada smo liječili rane. Ali smo uvijek iznova ustajali. Nebitno radi li se o prosincu 1918. kada su na Trgu bana Jelačića srpski žandari po naredbi Pusićkinog rođaka Grge Anđelinovića počinili masovni pokolj nad mirnim prosvjednicima. Nebitno radi li se o veljači 1935. kada su u Sibinju srpski žandari počinili masovni pokolj nad hrvatskim seljacima. Ili o travnju 1941., kada su srpski vojnici ponovo izvršili masovni pokolj nad hrvatskim domoljubima u Donjim Mostima, isto kao i u Cimu i Ilićima pokraj Mostara. Ili o srpnju 1941. kada su udruženi partizani/četnici izvršili pokolj u Srbu i okolici.

Jer to je uvijek jedna te ista ekipa, od Anđelinovića 1918. do njegove rođakinje danas.

I nisu milicijski pendreci i puške postigli to da svijemo kičmu i počnemo puzati umjesto hodati.

Neće ni u buduće.

Čak ni kada se ta milicija naziva policijom, a Vlada pokvarenih, ubilačkih i  lopovskih komunista hrvatskom.

I da se ne zaboravi:  Jednom smo već imali miliciju. I trpjeli smo ju godinama i godinama dok se iživljavala na nama na sve moguće načine, sve dok jednoga dana nismo odlučili da je dosta, a većina tih ‘milicionera’  i njihovih naredbodavaca završila je na traktorima.

To što su se vratili , nikako ne znači da će tako biti dovijeka.

Niti da će idući put stići na traktore.

Diana Majhen