Skabrnja – ZD 0026
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 2.10. 1992. .godine
U Okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Mikolčević Vladimir Opačić Goran i dr.
Zapisničar : Tauz Dušanka zbog krivičnog djela
142. preuzetog KZ
Početak u 12.00 sati
Utvrđuje se da su pristupili :
OJ tužilac obaviješten
Okrivljeni
Branilac
Oštećeni
Tumač
(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno zašto nije obaviješten)
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxx, Zadar,
Mjesto rođenja i
Godina starosti : Škabrnja, xxxxxxxxxxxxx
Odnos s okrivljenim
I oštećenim : nesrodna
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
Svjedokinja se upozorava po čl. 231. ZKP, pa izjavljuje :
Tog dana 18. studenog 1991. godine prva granata na Škabrnju je pala oko 7,30 sati, nakon čega sam sa obitelji osim supruga koji je bio angažiran u obrani mjesta, otišla u podrum kuće Petra – Peše Pavičića, udaljen oko 200 m od naše kuće. Za vrijeme topničkog i kasnije pješačkog napada u tom podrumu nas je bilo oko 55 osoba. Oko 9. sati neprijateljska pješadija je prodrla u mjesto, a oko 12 sati su došli do te kuće gdje smo mi bili.
Kad je počela pucnjava iz pješačkog oružja xxxxxxxxxxxxx, te još neke mlađe osobe su sa kata i krova kuće pucali na napadače, da nas obrane, ali vidjevši da bi ovi mogli na nas pucati iz tenkova i da ih je puno ostavili su naoružanje i spustili se pred kuću. xxxxxxxx je uzeo nekakvu krpu i njime mahao i vikao da ne pucaju, jer da su tu samo žene, djeca i starci. Ja sam to dobro čula i vidjela da maše nekakvim ručnikom pretežno bijele boje.
Onda su ti naoružani i uniformirani četnici sa zacrnjenim licima, a neki sa navučenim crnim čarapama preko lica i počeli vikati da izlazimo van, da nam jebu majku ustašku.
Nakon toga smo polako počeli izlaziti i to jedno po jedno, sa rukama podignutim u zrak, ti četnici su stajali sa strane i kad god bi izašao koji muškarac, pa i najstariji starac, oni bi ga tu pri izlasku ubijali, a kad sam ja izlazila i izišla vidjela sam da su ih ubijali iz automatskih pušaka.
Kada sam izišla morala sam stati sa ostalim ženama i djecom uz jedan zid pored ceste i vidjela sam odmah tu pored mene na tlu tri mrtva tijela i to Vice Šegarić starog 60 –tak godina, Soke Rogić pok. Bože stare 56 –57 godina i Rade Šegarić, starog preko 60 godina. Svi su bili ubijeni automatskim oružjem.
Ja sam vidjela kako je rafalom pogođen Vice Šegarić, koji je izišao ispred mene, Radu sam vidjela već mrtvog, a Soka je izišla i podignutih ruku ”zažalila” prema njima ”ajme susjedi, nismo mi vam ništa krivi”, nakon čega su joj neki prišli i rekli da kakvi su joj oni to susjedi i udarcima pušaka je oborili na tlo i jedan ju je onda ubio rafalom, pa kako je ona ležala točno ispred tenka koji tada stajao, taj tenk ju je kasnije pregazio jer ju nitko nije htio maknut.
Kad smo se svi postrojili pred tim zidom, onda je onaj četnik sa tenka okrenuo prema nama mitraljez i vikao ” jebem vam mater ustašku sad ću vas sve postreljati ”, a onda je dotrčao jedan oficir u košulji i počeo na njega vikati da ne puca po ženama i djeci, a onaj četnik je odgovorio ”zašto sam doša ako neću ubijati”, pa mu je oficir rekao ”dosta” i ovaj je ušutio.
Kada sam izlazila iz podruma ja sam odmah tu vidjela na tlu mrtvog Milu Pavičića, prostrijeljene glave, te njegovog oca Petra – Pešu, koji je davao znakove života i Ivicu Šegarića koji je još bio živ, ali ranjen.
Dok sam bila uza zid ja sam prepoznala Damira Kovačevića iz Zemunika Gornjeg kod ”Goleša”, kojeg sam ranije vidjela u Škabrnji, a koji je tada na oba obraza imao povučene tri crne crte, ali sam sa sigurnošću prepoznala, bio je u uniformi onoj šarenoj i imao je automat, ali nisam vidjela da je baš on u nekoga pucao.
Nakon što su nas sve poveli cestom za Benkovac, prepoznala sam putem Slavka Drača iz Zemunika Gornjeg koji uopće nije krio lice koji isto bio u šarenoj uniformi i sa automatom, a njega sam vidjela u prolazu, jer je nas pratila vojska u onim svojim zelenkastim uniformama, i čuvala nas od četnika koji su bili u onim šarenim uniformama.
Krećući se prema onom križanju prolazili smo pored kuće od Slavka Šegarića u čijem podrumu je također veći broj mještana, odnosno bilo je njih četvoro i troje djece, i tu je bio moj svekar xxxxxxxxx. Ispred tog podruma vidjela sam mrtva tijela moga svekra i Stane Vicković te sam kasnije saznala da su pored njih iz tog podruma pobijeni Krsto i Luca Šegarić, a bilo je ranjeno jedno dijete. Ja nisam mogla vidjeti kako su oni ubijeni.
Pokraj tog dvorišta kuće gdje mi je ubijen svrkar, vidjela sam Zoranu Banić, koja je bila medicinska sestra u ambulanti u Zemuniku Donjem, također u šarenoj uniformi i sa automatom i ona je stajala na vratima dvorišta te kuće, sa još dvije ženske osobe također uniformirane i naoružane, a kasnije sam saznala da je jedna od njih Nada Pupovac.
Također sam čula da se neki četnici međusobno dozivaju prezimenom ”Subotić”, pa se taj kojeg su tako zvali izderao, što ga zovu prezimenom. Inače su se među sobom oslovljavalisamo sa ”braćom”, a ne imena i većina njih je imala maskirana lica, dok vojnici nisu.
Dok smo stajali na onom križanju okupljeni, a prije nego što su nas kamionom prevezli u Benkovac, nama je prišao jedan mlađi muškarac u šarenoj uniformi i naoružan automatom rekao ”znate li vi Mlinara koji je bio ranjen u Benkovcu, to sam ja. To su ustaše napravile, a ja sad pravim osvetu.
Upitana navodi : ”Nije on nam ništa drugo rekao i nije on govorio da se sam isparao nožem, kako me pitate”.
Nas mlađe žene i djecu prevezli su odmah iz 13 sati u Benkovac u Kasarnu, a starije žene tek navečer oko 2 sata. Dovezli su samo jednog muškarca i to Martina Šegarića.
Onda su nas prebacili u dječji vrtić i tu je vojska dala djeci čaj i mlijeko, a kasnije su upalili TV na kojem je TV Beograd prikazao naše selo Škabrnju i govorili su kako je to srpsko selo u kojem su ustaše izvršile masakr, te je jedan vojnik Srbin sa automatom u ruci uperenim prema nama vikao dali vidimo što ustaše Srbima rade. Sutra dan su nas iza 10 sati dio puta odvezli do Pristega, odakle smo otišli pješice prema Dobroj Vodi, gdje nas je preuzela naša vojska i odvezla u Biograd i potom u Zadar.
Moj suprug je poginuo u Škabrnji braneći mjesto na prvoj liniji.
Drugo nemam što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušala diktat.
Dovršeno u 12,50 sati.
Zapisničar Svjedokinja Istražni sudac
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
U Okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac Mikolčević Vladimir Opačić Gorana i dr.
Zapisničar : Tauz Dušanka zbog krivičnog djela iz članka
142. preuzetog KZ
Početak u 12,50 sati.
Utvrđuje se da su pristupili :
OJ tužilac obaviješten
(ako je koji od njih izostao, dali je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxxxx, Zadar xxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja i
Godina starosti : xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Odnos s okrivljenim
i oštećenim : nesrodna
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje:
Svjedokinja se upozorava po čl. 231. st. 2. preuzetog ZKP, pa izjavljuje :
Nakon početka topničkog napada na Škabrnju, ja sam otrčala u podrum kuće Dušana Miljanića zv. ”Duća”, gdje je već bilo 20 – tak osoba. U jednom trenutku kad je na čas oslabila pucnjava, svi smo istrčali i otrčali u podrum kuće Petra Rogića, gdje smo se sklonili.
Odatle smo kasnije potrčali prema kući Petra Peše Pavičića i sklonili se u njegov podrum, tako da nas je sada bilo oko 50-tak. Mi smo se sklanjali pred neprijateljem koji je prodirao od pravca zapada prema centru mjesta.
Onda su nas opkolili tenkovima i do nas je došla njihova pješadija, pa je Pešo Pavičić izašao van i sa jednim bijelim ručnikom počeo mahati i vikati da ne pucaju, jer se tu nalaze samo djeca, žene i starci. Onda su prišli neki četnici sa puškama, psovali nam mater ustašku i rekli da izlazimo vani i mi smo polako počeli izlaziti. Kada sam ja izlazila vidjela sam kako su udarcima puške za vrat srušili i Pešu i njegova sina Milu i ja sam prešla preko jednog od njih, a tada još nisu bili ubijeni, zapravo, ja mislim da su obadva ostala mrtva jer su pali i nisu se micali. Ja nisam čula da je opalila puška kada sam vidjela da su ih sa cijevi tih pušaka udarali u vrat otraga. Ja sam prva izlazila iz podruma i vodila dvoje djece od Marka Rogića, koji je isto ubijen, te sam ”umrla od straha”i nisam možda dobro ni vidjela ni čula. Nas nekoliko su onda potjerali sporednim putem dalje od glavne ceste, prema onom križanju sa cestom Benkovac, tako da ja nisam vidjela što se radilo uz asfaltni put, odakle sam čula zapomaganje, a pogotovo jer je me je jedan četnik udario kundakom puške u glavu, pa mi se sve zamutilo, Jednu drugu grupu žena i djece su tjerali glavnim putem, među kojima je bila i Svetka Miljanić, pa su nas kasnije sve zajedno skupili i vodili prema onom križanju. Putem smo vidjeli veći broj zapaljenih kuća, pa i Svetkinu, te staja i stogova. Puno toga je gorilo.
Kad smo prolazili u blizini kuće Slavka Šegarića gdje su mi bila djeca, ja sam vidjela da pred podrumom leži mrtav Krsto Šegarić, te Joso Miljanić i Stana Vicković, a kasnije su mi kazali da mi je ubijena svekrva u podrumu Luca Šegarić, koja kasnije nije dovezena u Zadar. Malo dalje od tih mrtvih pred podrumom vidjela sam Zoranu Banić, med. Sestru iz Zemunika i kraj nje još jednu ženu, a obje su bile u šarenim uniformama i puškama.
Kada su nas doveli na ono križanje, prišao mi je onaj četnik koji me udario sa puškom i pitao dali moj muž radi u ”Gavriloviću”, da radi u ”B. Kidriča” pa je otišao i nije mu tada tukao. Nije bio maskiran po licu, i ja sam njega znala iz viđenja, znala sam mu mater Daru i znam da mu je prezime Ivaneža, a neki moji su mi rekli da mu je ime Desimir.
Sjećam se još da nam je tu prišao jedan mladić i rekao nam : ”sjećate li se onog Mlinara što su ga u Benkovcu isparali nožem, to sam ja”, te se busao – tukao šakama o prsa. Ja se ne sjećam da bi on još nešto rekao, kako me pitate.
Ja sam prepoznala još jedino i to u dječjem vrtiću u Benkovcu, gdje su nas kasnije smjestili Dragana Petkovića sina Jove iz Polače, koji mi se sam predstavio, a bio je u vojničkoj uniformi, a me u onoj šarenoj kao četnici. Ja ne znam da li je on prije toga dana bio u Škabrnji, tamo ga nisam vidjela.
Moj sin xxxxxxxx star 12 godina, koji je bio u podrumu Slavka Šegarića mi je rekao da je prepoznao među četnicima Đuru Kosovića, za kojeg mi je rekao da je upravo on ubio i njegovog djeda Krstu Šegarića, pa mi je rekao da je sa tim Đurom bila zajedno i da je i pucala Zorana Banić.
Drugo nemam što izjaviti.
Zapisnik neću čitati, jer sam slušala diktat.
Dovršeno u 13,30 sati.
Zapisničar : Svjedokinja : Istražni sudac :
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 5. listopada 1992. godine
U okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Vladimir Mikolčević Opačić Gorana i dr.
Zapisničar : Marija Bagić zbog krivičnog djela iz člana
142. preuzetog KZ
Početak u 9,05 sati.
Utvrđuje se da su pristupili :
OJT Zadar tužilac obaviješten, nije pristupio
(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije nište prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja
i godina starosti : Zadar,
Odnos s okrivljenim
I oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje
Svjedok se upozorava po čl. 231. st. 2. preuzetog ZKP, pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Bio sam upućen radi organiziranja obrane Škabrnje i Zemunika Gornjeg, ali kako je pretežan dio tog mjesta nastanjen Srbima, to se faktički svelo na organiziranje obrane u zaseoku ”Istok”, naseljenog isključivo Hrvatima.
Već 2. listopada 1991. godine napadnuti su Škabrnja, Zemunik G. i Nadin, topništvom i pješadijom neprijatelja, a napad je izvršen i zrakoplovstvom, kada su bačene i prve kasetne bombe na Škabrnju, te su srušene tri kuće, bez žrtava. Potom sam 10.10.1991. godine postavljen i za zapovjednika okolnih sela Galovca, Zemunik Donji, Prkos i Nadina. Postrojba na tom području pod mojim zapovjedništvom u to vrijeme je brojila oko 800 osoba djelomično naoružanih lakim oružjem i to mještana navedenih sela, bez i jednog pripadnika tadašnjeg ZNG. Od ”teškog” imali smo svega 2 minobacača od 82 mm i to u Škabrnji.
Nakon 10.10.1991. godine, zbog potpisanog primirja nakon napada na Zadar izvršenog 4 – 6.10.1991. godine nije bilo napada, jer se iz Zadra i Aerobaze Zemunik iseljavala tadašnja JA. Svakodnevno su prolazile kolone prema Benkovcu i dalje.
Moram isteći da su nakon prvog napada na Škabrnju, iseljene sve civilne osobe, tako da su skoro u cijelosti iseljeni starci, žene i djeca. Međutim, nakon potpisivanja primirja, apelirano je preko sredstva priopćavanja, posebnog Radio – Zadra, da se stanovništva vrati nazad u ta mjesta, pa i Škabrnju, te se pretežan dio stanovništva vratio , sa čime se ja nisam slagao, ali nisam na to mogao utjecati.
Tokom tog primirja svakodnevno sam tražio od zapovjedništva Sektora Zadar da se uputi i rasporedi jedinica ZNG na dominantne položaje terena pod mojim zapovjedništvom, a osobito na gradinu, Nadinskoj glavici i Raževljovoj glavici, ali mi je stalno odgovarano da nema za to snaga. Prije toga je bila raspoređena jedna jedinica ZNG na Nadinsku glavicu, ali nakon napada 2. 10. 1991. godine ta jedinica se povukla, otišla u Sukošan i nikad se više nije vratila.
U periodu od 2 – 10.10. 1991. godine, do primirja, poginulo je 5 pripadnika bataljuna Škabrnja.
To primirje je prekinuto nakon sedmice dana, nakon čega su počeli svakodnevni napadi na to područje, sa svih strana, ali sve do 18. studenog 1991. godine, kada je izvršen posljednji napad na Škabrnju, nitko nije poginuo, ni iz sastava bataljuna, ni od pučanstva.
Kroz taj period sam često bili izloženi topničkim napadima i napadima zrakoplovstvom, ali nije bilo pješačkih napada, a stanovništvo je cijelo vrijeme bilo u selu i sklanjalo se za vrijeme tih napada u sklonište.
U cijelom tom periodu ja sam svega u tri navrata bio u Zadru i noćio u svom stanu sa obitelji, uz odobrenje zapovjednika Tuličića, a u sva tri navrata je tokom noći vršen topnički napad na Škabrnju i uvijek sam se morao vraćati nazad.
U tom periodu svakodnevno sam upućivao izvidnice prema neprijateljevim linijama, te su se čak i preoblačili u žensku odjeću, tjerajući ovce, tako da sam svakodnevno imao točne podatke o kretanju i ponašanju neprijatelja. Međutim, kad god bi uputio izvješće u Komandu sektora Zadar o uočenim kretanjima i položaju pojedinih jedinica, neprijatelja, već sutra dan su moji izviđači utvrdili da tih jedinica na tom području ili mjestu više nema. U tom periodu su pripadnici mog bataljuna zarobili preko 50 neprijateljskih vojnika i 3 časnika, među kojima i onog BRENERA, za kojeg je kasnije i general Mladić intervenirao. Prema svim tim zarobljenicima se postupalo striktno u skladu s odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i nitko ih nije ni udario.
Deset dana prije napada na Škabrnju utvrdili smo da su u Veljane dopremljeni tenkovi i izvidnice su utvrdili da ima točno 12 tenkova, a zarobili smo i jednog vojnika iz tenkovske jedinice. Izvidnici iz Nadina su utvrdili da se uz cestu Benkovac – Biljane također nailazi veća tenkovska jedinica sa oko 10 tenkova. Izviđači iz Škabrnje, su uočili artiljerijsku bateriju u Trljugama, desno od groblja. Uočen znatno inteziviran promet na relaciji Benkovac – Smilčić – Zemunik G. – Aerobaza, gdje je prolazio veći broj kamiona sa pješadijom. Na dva dana prije napada i to 16.11.1991. godine, osobno sam vidio u jutro u 9,30 sati, da je prema Aero-bazi prošla kolona od 14 tenkova.
O svemu ovome sam izvješćivao svakodnevno Komandu sektora Zadar, i to gospodina Tuličića i gosp. Krucu, koji su mi stalno stavljali do znanja i to usmeno, kada bih svakodnevno dolazio osobno podnositi izvještaj , – da trebam u slučaju napada izdržati samo dva sata, dok ne stigne pomoć bataljuna ZNG stacioniranog u Sukošana.
Mogu još navesti da je 16.11.1991. godine, poslije podne u Škabrnju upućena jedinica za specijalne namjene pod zapovjedništvom ĐURE ŽUPANA, koja je otišla odmah sutradan u nedjelju nazad u Zadar, sa obrazloženjem zapovjednika Župana da idu na izvršenje specijalnog zadatka u Velebitu, mada smo već međusobno dogovorili i plan akcije za uništenje tenkovske grupacije u Veljunu.
Dva dana pred napad – 16.11. 1991, godine, su prekinute dvije žičane veze sa zapovjedništvom sektora, koje smo imali preko poljskih telefona, te smo ostali na jedinoj radio – vezi za IO Centrom, ali je i ta veza prekinuta oko 18 sati u nedjelju 17.11.1991. godine. Ja ne znam kako je ta radio veza prekinuta, ali je činjenica da nikakvog radio – signala nisam više imao.
Dana 18.11.1991. godine – ustao sam u 5,30 sati i razgovarao sa dežurnim bataljuna gosp. GLAVIĆEM, koji me je obavijestio da nije uspostavljena nikakva veza i da nikakvih neprijateljskih aktivnosti tijekom noći nije bilo. Mi nismo imali na položaju uobičajenih 50% raspoloživog ljudstva, dok se preostalih 50% odmara u stacionaru.
Negdje oko 7,20 sati, obaviješten sam sa Ražovljeve glavice i iz Zemunika G., da se čuju tenkovi iz pravca Benkovca prema Biljanima, i iz pravca Veljana prema Zemuniku G. Moram istaći da je tog dana u 7 sati proradila radio – veza sa TO – centrom, preko koje sam kontaktirao sa Zemunikom G. i samim IO Centrom, te im proslijedio obavijest o kretanju tenkovskih kolona – tenkova.
U 7,25 sati počeo je opći artiljerijski napad na selo Škabrnju, a izvidnica sa Ražovljeve glavice su dojavili da je otvorena vatra sa aero – baze, sa dva mjesta iz Veljana i iz Trljuga, i iz Biljana Gornjih, znači sa svih srana. U tom času sam dao opću uzbunu i znak za pripravnost prvog stupnja. Tada me obavijestio zapovjednik iz Zemunika G. , VUKOVIĆ, da se u mom pravcu kreće kolona od 14 tenkova, a iza njih veliki broj kamiona s pješadijom, te da on sa jednim ručnim bacačem nije u stanju ništa učiniti. U tom času me izvidnica Ražovljeve glavice obavještava da prema nama kreće 6 tenkova iz pravca Biljani u pravcu Škabrnje, a iza njih 10-tak kamiona sa ceradom, vjerojatno punih pješadije. Uz to su me kuriri stalno izvještavali o situaciji uočenom kretanju neprijatelja. Dva kurira iz prvog voda – prve čete su već do 12 sati poginuli.
Držali smo se sve do 11,30 sati, kad je probijena linija koju je držao prvi vod, prve čete, na pravcu prema Gornjem Zemuniku. Nakon pogibije drugog kurira došao mi je zapovjednik prvog voda ŽELJKO RAŽOV zv. ”Škiva”, sada djelatnik PU Zadar, te me obavijestio da su neprijatelji prodrli u predjelu ambara i da tamo vrše masakr, pokolj civilnog pučanstva. Izvijestio je me da su, prema njegovom saznanju, četnici ubili mog oca i njegovog oca, uz druge mještane i to 10-tak drugih mještana. Moj štab se inače tada nalazio odmah ispod Ražovljeve glavice u kući TONKA ŠKARE, na predjelu između Škabrnje i Nadina.
Nakon toga se Ražov vratio na položaj, a oko 13 sati me obavijestio kurir 3. voda druge čete, da je probijena obrambena linija iz pravca Marinovca, a iz pravca Biljana.
Potom me izvijestio zapovjednik iz Prkosa MODRIĆ da mi sa leđa ide 8 tenkova, a iz pravca predjela ”Sv. Luka” između Prkosa i Škabrnje. Ti tenkovi su došli direktno sa aero – baze, kroz Zemunik Donji, jer nije bila posjednuta Gradina, a minska polja pored Duševne bolnice su razminirana 4,5 dana ranije, po naređenju gosp. TULIČIĆA, a o čemu me je nakon razminiranja odmah obavijestio zapovjednika iz Zemunika D. IVICA ŠESTAN. Ja sam prosvjedovao Šestanu, govoreći mu da sam ja njegov zapovjednik, jer je on u sastavu mog bataljuna, te da sam ja trebao biti obaviješten od zapovjedništva Sektora od gosp. Tuličića, da bih njemu onda eventualno prenio o tome zapovijed. Govorio sam mu da se protivim razminiranju, ali me on obavijestio da je već postupio po naredbi i to razminirao. Miniranje je ranije izvršeno po naredbi i sa minama koje sam ja uputio Zemuniku Donjem. Ja do danas ne znam zbog čega je naređeno razminiranje tog područja.
Ti tenkovi koji su došli iz pravca ”SV. Luke” s leđa, razbili su kompletnu obranu mjesta i to je po mom mišljenju bilo presudno za potpun pad Škabrnje.
Moram reći, da je oko 11 sati u moj štab, došla jedinica od 20-tak pripadnika ZNG, naoružanih protutenkovskim raketama, i saopćili mi da su došli meni pomoći, pa sam ih uputio na Ražovljeu glavicu, da bi gađali tenkove iz blizine, na cesti Benkovac – Zadar, ili one sa ”ambara”, ali oni su rekli da im je to suviše blizu s obzirom na efikasnost rakete, te da im je najpogodnije da se vrate prema Prkosu i odatle gađaju one tenkove s leđa, o čemu sam obavijestio zapovjednika MODRIĆA u Prkos, i to šifriranom porukom (prema kasnijoj obavijesti Modrića, ta grupa je došla u njegov štab, tražila nešto za jelo, pojeli su pršuta i otišli u nepoznatom pravcu, a ja nisam do danas obaviješten dali se išta prema njima poduzelo).
U 12 sati je Škabrnju napalo zrakoplovstvo i to 3 aviona, sa kasetnim i napal – bombama, tukući sam centar sela, oko crkve.
Tada je već prvi i drugi vod bio prepolovljen, pogotovo prvi vod u kojem je ostalo samo 7 živih ljudi od 24.
Moram navesti da sam od samog jutra od 7,30 sati, pa sve do 14 sati u 14 navrata preko IO Centra tražio pomoć od Zapovjedništva sektora Zadar, i stalno mi je odgovarano ”Drži se pomoć stiže”, za što imam svjedoka DARKA BRKIĆA – koji je bio u IO Centru čitavo vrijeme i sa svim tim je upoznat, te mi je naknadno rekao da će on posvjedočiti da je čitav dan čitav tok bitke u Škabrnji. Rekao mi je da su snimljeni svi ti razgovori koje sam ja vodio tog dana preko IO Centru, kao i neprijateljski razgovori tokom samog napada. Od čega sam ja osobno kasnije slušao jedan dio. Smatram potrebnim pribaviti tu vrpcu sa snimljenim razgovorima, gdje su registrirana i imena pojedinih učesnika u masakru, kad se međusobno nazivaju ili im se upućuje naredba.
Kada sam ponovo tražio pomoć oko 14 sati, u liniju mi se ubacio PETAR RADMANOVIĆ – zastavnik tadašnje JA, kojeg ja znam osobno, jer sam i ja bio u sastavu bivše JA (nečitko) koji mi je rekao ”xxxxxxxxxxx, jebem ti majku ustašku, oderat ćemo te, i džigericu peći na gradele, bolje ti je da se vješaš sam”. Kad sam ponovo tražio pomoć oko 15 sati, u liniju se opet ubacio jedan glas, za kojeg su mi moji komandiri kasnije rekli da je to glas ”KLEMPE” –Gorana OPAČIĆA, jer se preko stanice IO Centra čuje razgovor u prostoriji štaba, a taj mi je ”Klempo” rekao ” Ustašo, nema ti pomoći, izdan si ustašo, neće ti doći nikakva pomoć, ja ti garantujem” . ”A što je nažalost i istina”.
Nakon toga sam izviješten o prodoru tenkova na više mjesta, o smrti više boraca, kao i masakrima u mjestu, a prilikom novog napada aviona oko 16,30 sati , uništena mi je antena radio-stanice, a nakon pola sata, znači oko 17 sati, napušten je štab jer je pješadija neprijatelja došla na oko 50-tak metara, a tenkovi na samu Glavicu.
Nikoga od tih četnika nisam mogao prepoznati, jer su svi bili namazani crnom bojo po licu, a neki su bili maskirani čarapama, a svi su imali na ramenu bijele vrpce.
Cijeli štab je prešao na rezervni položaj u kući PERE ŠKARE, a nakon što smo uništili svu dokumentaciju u štabu.
Nakon toga su svi komandiri četa od mene zahtijevali da osobno idem u Zadar po pomoć, jer da možda nisu upoznati sa pravom situacijom u mjestu, pa sam sa kurirom IVICOM ŠKARA otišao preko Prkosa u zapovjedništvo sektora u Zadar, gdje sam došao u 21 sat. U zapovjedništvu sam ih sve zatekao za stolom da jedu pršut, sir i piju vino, a nisam tu primijetio gospodu TULČIĆA I KRCU. Pitao sam zbog čega mi čitav dan ne šalju pomoć na što me gosp. FESTINI pozvao da tu sjednem i jedem s njim.
Ja sam bio izvan sebe zbog svega toga, jer je jedini u toj prostoriji bivši potpukovnik JA RAKIĆ – sjedio sa strane sa glavom u rukama, svjestan ozbiljnosti situacije, a koji je, nakon što su napokon neki od prisutnih telefonom nazvali postrojbu u Sukošanu, da bi ih uputili kao pomoć, – rekao ”ljudi moji ovo je sramota, znate li vi da xxxxxxxxxxxxxx vodi bitku od ujutro 7,30, a mi tek sad tek razmišljamo kako da mu pošaljemo pomoć i ovo nam narod neće oprostiti”.
Znam da je telefonom iz Sukošana nazivao LUKOVIĆ. (Kako sam kasnije saznao zapovjednik Tuličić, te Krece su tada bili u Zagrebu, gdje su navodno otputovali prethodnog dana, nedjelju, navečer). Ja stvarno ne znam tko je zamjenjivao Tuličića u odsutnosti. Mogu reći da su se svi oni iz zapovjedništva iznenadili kad sam ja ušao, a tu su bili taj LUKOVIĆ, FESTINI, STJEPAN SABO, JUSUP i još nekolicina drugih iz štaba Sektora. Svi oni su sjedili i lijepo večerali u skloništu u kotlovnici zgrade Komande sektora.
Tada su mi rekli da se ja vratim nazad u Škabrnju, te da putem svratim u Sukošan kod majora ĐURKOVIĆA, i povedem jedinicu koja bi trebala priteći u pomoć. Na izlasku sam ispred zgrade Komande Sektora zatekao grupu od tridesetak Škabrnjana, koji su inače bili u sastavu MUP-a ili specijalne jedinice i cijeli dan čekali i tražili da ih se prebaci i uputi u Škabrnju, ali to nitko čitav dan nije htio učiniti, niti iz MUP-a – Policijske uprave Zadar, niti iz Komande sektora.
U Sukošanu sam zatekao zapovjednika bataljuna majora ĐURKOVIĆA VLADIMIRA i nekog DŽAJU potpuno pijane, sa bocom crnog vina ispred sebe, to može posvjedočiti i moj kurir xxxxxxxxxxxxxx. Na moje traženje da mi odrede jedinicu za pomoć, Đurković je rekao da nema ljudi, koje bi uputio, jer da je dio na položaju u Gorici i Veterinicima, a dio da tu spava i da ih on neće buditi, ali da se ja ipak javim zapovjedniku u Goricu, pa ako bude nekoliko ljudi da ih povedem sa sobom. Tada mi je major Đurković rekao da je slušao i da ima snimljen čitav tok bitke u Škabrnji i da se sjajno držimo, jer da su četnici tražili povlačenje iz Škabrnje zbog uništenja rezervi municije i velikih gubitaka. Pitao sam ga zašto on nije pritekao u pomoć, a on mi je rekao da mu to nitko nije naredio. U Gorici me nitko nije dočekao, a zapovjednika nisam uspio naći, jer nije bio u štabu, a kuriri nisu znali gdje je, te da nitko od boraca neće ići u Škabrnju, jer da svi sada leže i da ih nitko neće buditi. Onda sam se sa kurirom vratio zajedno u Prkos, a u Prkosu sam zatekao 15-tak Škabrnjana koji su ispred zgrade komande sektora nekako tu došli jednim kombije, te smo pješke otišli u Škabrnju oko 23,30 sati, te smo zajedno došli na rezervni komandni položaj. Tamo su mi preživjeli rekli da nema više municije, niti jednog metka i pitali za pomoć. Tada su me podrobnije izvijestili o masakru, i o tome tko je sve poginuo prema pričanju nekoliko preživjelih, koji su se izvukli. Tada smo još uvijek držali položaj oko željezničke stanice, tako da smo tu noć još držali u svojim rukama skoro polovicu sela.
Vidjevši da pomoć ne stiže i nakon što sam se i sam uvjerio da je ne mogu ni očekivati, naredio sam povlačenje boraca u 4,10 sati ujutro – 19. studenog 1991. godine, nakon čega smo se svi povukli prema Prkosu.
Ja sam kasnije iz razgovora sa nekim mještanima, a i na druge načine, tražeći podatke o tome tko mi je ubio oca, doznao da se u tom masakru u Škabrnji učestvovale neke osobe iz Zemunika Gornjeg i to BJELANOVIĆ ŠPIRO, i njegovi sinovi ISO i MILENKO, te da je mog oca osobno ubio MIRKO DRAČA – koji je proćelav, malo šepa, inače ”švercer” poljoprivrednih proizvoda, tako su mi rekli, jer ga osobno ne poznajem. Moja majka i nevjesta SVETKA – su mi rekle da su prepoznale ZORANU BANIĆ – medicinsku sestru, spominjali su i njenog muža čini mi se BOŽU, a majka mi je spomenula da je čula kako jednog od njih dozivaju prezimenom VRANKOVIĆ, a ti Vrankovići su inače iz Nadina, i ima ih svega dvije srpske kuće u Nadinu. Ja sam već spomenuo da sam prepoznao glas PETRA RADMANOVIĆA, a moji zapovjednici i glas GORANA OPAČIĆA zv. ”Klempo”.
Ja inače znam priče o tome tko bi tu još mogao učestvovati na strani neprijatelja u napadu na Škabrnju, ali osim ovih osoba koje sam vam prethodno naveo i za koje ja osobno vjerujem da su učestvovala u tom napadu, ne mogu ni sam tvrditi da li su doista u tome učestvovale, jer to mogu biti i prepričavanja. Ja sam npr. Čak i platio za informaciju o tome – tko je ubio mog oca, i smatram da je to učinio upravo MIRKO DRAČA, jer vjerujem osobi koja mi je to rekla, a isto tako i za one Bjelanoviće iz Zemunika Gornjeg.
Iz mog bataljuna je od mobiliziranih vojnika, koji su mobilizirani sa mojim pozivom, poginulo je 16 vojnika, a poginuo je izvjestan broj starijih osoba, koje formalno nisu mobilizirane, ali su raspolagale oružjem, i dio njih se uključio u prvim trenutcima obrane mjesta, kao npr. moj otac i pok. PETAR PAVIČIĆ i drugi.
Na vaše pitanje – o tome, dali su poduzete mjere obrane prema neprijateljskim linijama i to kopanjem rovova i postavljanjem mina, ma da ste rekli da me to privatno pitate, mogu reć da smo toliko učvrstili sjeveroistočnu liniju od Nadina do Gornjeg Zemunika, da tuda nitko nije mogao proći, jer smo iskopali rovove i bunkere ispod zemlje, i postavili minska polja sa preko tisuću protutenkovskih i protupješadijskih mina. To je bila naša linija razgraničenja sa neprijateljem, koju smo čvrsto držali i osigurali. Ostale linije nisu bile posebno utvrđivane niti posjednute, zbog nedostatka ljudi i sredstava i činjenice da su se nadovezivale na naša područja od Zemunika Donjeg preko Galovca, Gorice i Prkosa. Već sam istakao da je postavljeno i minsko polje kod Gradine u Zemuniku Donjem, prema aero-bazi, koje je bez mog znanja razminirano.
Drugo nemam što izjaviti, zapisnik neću čitati, jer sam slušao diktiranje u zapisnik.
Dovršeno u 11,00 sati.
ZAPISNIČAR SVJEDOK ISTRAŽNI SUDAC
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 13.10.1992.
U OKRUŽNI SUD ZADAR sudu u ZADRU
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Vladimir Mikločević Goran Opačić i dr.
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. preuz. KZ
Početak u 14,00 sati.
Utvrđuje se da su pristupili :
OJ tužilac obaviješten
( ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja i
Godina starosti : xxxxxxxxxxxxx
Odnos s okrivljenim
I oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
Svjedok se upozorava po čl. 231. pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toka pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
Ja sam do 13 siječnja 1992. godine stalno živio u Lisičiću gdje sam i rođen, a od tada sam prognanik.
Ja sam poznavao iz viđenja Ernesta Rađen sina Ilije koji je nastanjen u Benkovcu Omladinska br. 7, koji je završio DIF i znam da je radio u prijašnjem DTO ”Partizan” u Zadru. Nakon izbijanja neprijateljstava među prvima je obukao uniformu i pridružio se svojoj braći, te je kao nekakav njihov ”oficir” bezbjednosti, zajedno sa svojom grupom obilazio sela i koja su prethodno bila napadnuta, te su harali, palili i pljačkali preostalo. Znam da je iz Novigrada dovezao automobil marke ”Volvo”, a čuo sam da je pripadao nekom liječniku. On i njegova grupa su imali šarene uniforme i bili su pripadnici tzv. Martićeve milicije.
Meni je kasnije jedan od koljača iz grupe Gorana Opačića i to Slobodan Čoso sin Ilije iz Jagodnje Gornje rekao da je uz njega u masakru u Škabrnji i učestvovao i taj Ernest Rađen. Ja sam osobno razgovarao s tim Slobodanom Čosom, kojeg sam od ranije poznavao od prije izbijanja rata. Radio sam u bivšoj tvornici ”Jugoplastika” sa njegovim rođakom Draganom Marčićem iz Jagodnje sin Špire, pa kako nakon pada Škabrnje nismo mogli izići iz Lisičića, ja sam ga zamolio da me prebaci sa obitelji do Pristega, a on je to saopćio tom svom rođaku Čosi koji je onda došao u moju kuću i uz vino sa mnom razgovarao. Tada je rekao za sebe da je bio u Škabrnji u grupi Gorana Opačića, da su tamo bili i Ernest Rađen i još je spominjao Nadu Pupovac kći Milivoja iz Perušića Gornjeg koja je ranije radila sa mnom u istoj tvornici u Zadru, a njih je predamnom spomenuo valjda zbog toga što je znao da ih poznajem. Za sebe je rekao da je u džepu uvijek nosio bombu, jer se ne predaje, pošto su Polaći gdje je oženjen za njega govorili da je koljač, što on nije ni negirao, nego se hvalio.
Ja sam negdje 4 ili 5 siječnja 1992. godine u Benkovcu naišao na Nadu Pupovac, koja je bila na čelu grupe od 5 uniformiranih osoba i koja mi je tada prišla i čak mi htjela čestitati Novu Godinu. Ja sam mislio da mi je došao zadnji čas, a ona mi je tada rekla da ne misli da je ona četnik, nego da se bori za svoj narod i kazala je da je sa svojom grupom bila u Pridrazi, u Škabrnji i po drugim selima kotara.
Meni je još prije toga ”Braco” Banmić iz Lepura sin Mile i Mare rekao kako je Nada na čelu specijalnog voda Martićeve milicije i da taj vod broji oko 30 članova pretežno žena.
Kasnije sam je vidio na čelu te njene jedinice u zaseoku Podgradje selo Lisičić, a nakon pošto sam ja uspio pobjeći 13. siječnja 1991. godine, kasnije sam od mještana i onih iz Popovića čuo da je ta Nada bila zadužena upravo za ta dva mjesta gdje je maltretirala i protjerivala ljude, a zajedno i sa njom je bila Edita Rađa.
Mogu još dodati da je meni one prigode Slobodan Čoso rekao da je najokrutniji bio Goran Opačić i gdje bi on prošao sa svojim odredom ostajalo je malo živih osoba.
Drugo nema što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.
Dovršeno u 14,40 sati.
ZAPISNIČAR : SVJEDOK: ISTRAŽNI SUDAC :
Grginović Stanaka Vladimir Mlikočević
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 01.12.1992. godine.
U okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
OPAČIĆ GORAN i dr.
Istražni sudac : VLADIMIR MIKOLČEVIĆ
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. SKZ RH
Utvrđuje se da su pristupili :
(ako je koji izostao, da li je uredno obaviješten odnosno, zašto nije obaviješten)
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja
i godina starosti : Zadar, 12 godina
Odnos sa okrivljenim
i oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje
Konstatira se da se ispitivanjem mlt. Svjedoka vrši uz prisutnost njegove majke i zakonski zastupateljice xxxxxxxxxxx
Svjedok se upozorava po čl. 231. st. 2 preuzetog ZKP-a pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa izjavljuje :
U podrumu kuće Slavka Šegarića bio sam ja, Krsto Šegarić, Luce Šegarić, Joso Miljanić, Stana Vicković, Ivica Bilaver star 15 godina, Željko Šegarić star 16 godina.
Nakon napada, kada su ti četnici došli pred podrum, počeli su lupat na vrata psovati i vikati, ”ustaše izlazite”. Vrata su otvorili oni vojnici, koji su rekli da su oni Jugoslavenska narodna armija i da nam neće ništa biti, da nam neće ništa učiniti. Kada su vidjeli da smo u podrumu samo mi djeca, žene i starci, oni su otišli, a mi smo ostali u podrumu, a samo je Joso Miljanić izašao van, pa su mu naredili da se vrati u podrum. Nakon toga su došli četnici, jer oni prvi vojnici nisu nama vikali da smo ustaše, nego su pitali imali koga u podrumu i otišli su kada su nas vidjeli, a ti četnici koljači su došli iza njih i oni su psovali i vikali i istjerali nas van iz podruma. Najprije je iz podruma izašao Joso Miljanić, pa onda moj did xxxxxxxx pa onada Stana Vicković, a ovi četnici su ih stavili pred zid, a ja sam vidio kad su ih stavili pred zid jer smo onda izašli skupa ja, Željko i Ivica, a moja baba Luca je ostala u podrumu. Onda sam čula rafal iz podruma, kojim su ubili moju babu Lucu.
Onda sam vidio da su naredili Josi Miljaniću i Stanici Vicković da kleknu tamo pred zid, psovali su ih pa su onda dvojica maskiranih njima pucali u glavu odozada u zatiljak, jedan je pucao iz pištolja u Josu, a drugi iz automatske puške u Stanu. Mog dida Krstu su odveli prema kući mog strica Slavka da im dade lovačke puške, jer sam čuo da od njega traže te puške i da ih odvode. Kasnije su i dida tukli i ubili tamo ispred stričeve kuće.
Nas trojicu su odveli tamo na raskrsnicu gdje su doveli i drugu djecu i žene, ali kasnije, nakon što su nas doveli. Nas trojicu su prve tamo doveli.
Ja sam od onih četnika ispred podruma prepoznao Đuru Kosovića, kojeg sam znao od ranije jer je mom stricu Stipi Šegariću stavljao ploču na kuću. Ja sam vidio da je baš taj Đuro pucao iz automata u mog dida Krstu, jer su moga dida poveli da im dade puške iz stričeve kuće, a već ranije je neki od četnika uzeo i odnio puške i onda je taj Đuro pucao i mog dida.
Skoro svi ti četnici u šarenim uniformama bili su maskirani, neki su imali maske, a neki su imali maske, a neki su imali zacrnjeno lice. Ja sam prepoznao još jednog ali mu ne znam ime, a i on je iz Zemunika D. iz Kosovića, kao i onaj Đuro. Oni se nisu dozivali po imenima već bi samo zviždali ”šviknuli”. Ja sam prepoznao i Zoranu Banić i znam da je ona bila medicinska sestra u Zemuniku, a ona je tuda samo bazala, kupila nešto uzimala neke dinare iz kuće. Nisam vidio da je u nekog pucala. Tu su bile još druge dvije ženske osim te Zorane Banić, a njihova imena ja ne znam, a one nisu tu pucale i one su nas odvezle jednim kombijem Nediljka Pavičića do onog križanja, zapravo su nas one vozile tim kombijem sa tog križanja prema Biljanima D., odakle nas je onda vojska odvezla u Benkovcu, a prije toga u Smilčić.
Ja mislim da xxxxxxxxxxx pozna neke one od četnika, a on stanuje tu u kući pored PU Zadar, kraj hotela Zagreb. Njegovom ocu je ime xxxxxxx. Ja ću vam poslati xxxxxxxxx ako ga sad pronađem kod kuće. Ivica Bilaver nije u stanju progovoriti niti riječi on više uopće više ne priča.
Ja nisam čuo ni pitao neke druge mještane da li su koga od tih četnika prepoznali jedino bi ih xxxxxxxxxx mogao prepoznati, što ja znam.
Drugo nemam izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.
Dovršeno u 12,30 sati.
ZAPISNIČAR SVJEDOK ISTRAŽNI SUDAC
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 1.12.1992. godine
U Okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Vladimir Mikločević OPAČIĆ GORAN i dr.
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. KZ RH
Početak u 13,00 sati.
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja koja bi odgovornom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište :xxxxxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja
I godina starosti : Zadar, 15 godina
Odnos s okrivljenim
I oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
Svjedok se upozorava po čl. 231. st. 2. preuzetog ZKP pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa izjavljuje :
Za vrijeme napada na Škabrnju u podrumu kuće Slavka Šegarića pored mene su bili još Ivica Bilaver str. 15. god. i xxxxxxxxxxxxx str. 11. god., te Krsti i Luca Šegarić, Joso Miljanić i Stana Vicković.
Najprije su pored podruma došli oni vojnici takozvane JA, pa kad su vidjeli da smo u podrumu mi djeca, žene i starci, rekli su nam da nam neće ništa, jer da su oni JNA i otišli su.
Oni su još pitali da ” di su crnokošuljaši, Đurini specijalci” koji su prošlu noć spavali u podrumu, mada s nama nije nitko spavao.
Onda su došli oni četnici u šarenim uniformama, počeli psovati i vikati ”izlazite van, majku van ustašku jebem”.
Onda su u podrum ušli Zorana Banić i Špiro Bjelanović, kojeg sam ja od ranije znao iz viđenja, jer je on i ranije dolazio u naše selo. Ja sam njega prepoznao iako je zacrnio lice, a na glavi je imao nekakvu kapu sa perjem i četničkom kokardom. Onda su nas njih dvoje izveli van, a Zorana Banić nas je sve postrojila uza zid. Dok još nismo izašli Šporo Bjelanović je puškom sa prigušivačem ubio Lucu Šegarić, kada se počela pridizati, ustajati da izađe van sa nama. Kada smo postrojeni pored zida onda je Zorana rekla Krsti da ide u kući donijeti lovačke puške i to svoju i sina Mile, pa je on krenuo prema kući i doša je do gusterne, kada se Zorana zaletila za njim i ubola ga nožem u leđa, pa je pao na gusternu, ona je u ruci podigla taj veliki nož duge oštrice, sa kojeg se cijedila krv, a Špiro je reka : daj mi da tu krv ližem”. Vidio sam da je onda Krsto pao i zažalio i da je tu prišlo više četnika, a ne sjećam da je neki od njih pucao. Ja sam tu prepoznao i Đuru Kosvića koji je postavljao pločice Stipi Šegariću, a koji je isto došao tamo na gusternu i vika je prema Krsti da di su mu ”Stipe i Gara, koljaći, da im majku ustašku jebe, koliko su oružja dovezli u Zarad”,a to su Krstini sinovi. Vidio sam da je malo kasnije pucao tu pored kuće iz automata prema našim braniteljima sela koji su se povlačili, a nisam vidio da bi on pucao u Krstu. Ja mislim da je Krsto izdahnuo od onog uboda nožem.
Mi ostali smo stajali uza zid kad se do nas vratio Špiro Bjelanović, repetirao pušku i rekao ”da sad vidimo Ante Pavelića vojsku, sad ćemo vidjeti tu Škabrnjsku ustašku vojsku Ante Pavelića, koja je za drugog rata postrojavala na Glavici u Škabrnji sa Njemcima, sad ćemo mi njih klat”. Onda je rekao Josi Miljaniću ”dosta Joso, majku ti ustašku jebem, di ti je Marko” te ga udario kundakom u lice. Nakon toga je Joso pao, Špiro mu je rekao da se diže i kada se podigao onda je na njega pucao iz one svoje puške sa prigušivačem i pogodio ga, pa je Joso opet pao na zemlju pogođen, a Špiro je izvadio pištolj i opalio više metaka u glavi pozadi. Onda je jedan vojnik rekao ”Špiro jesmo li se jučer u školi dogovorili da nećemo ubijati ustašku djecu”, a Špiro je reka ”ovo su sve koljači”. Onda je reka Stani da podigne ruke još više pa je i nju ubio metkom u čelo, pa je kazao ”ajde nedjelju im jebem ovu ćemo decu postrojiti u Biljanima da ih ispitamo”.
Onda nam je Zorana Banić rekla da idemo u podrum i da dižemo Lucu koja je tamo ubijena, jer da pod njom ima dva mitraljeza, a nakon što je u podrumu prethodno pronašla dvije lovačke puške i jedan pištolj. Onda smo nas trojica iznijeli Lucu.
EKSTREMISTI – ČETNICI U ZEMUNIKU GORNJEM
1. Maričić Đuro major u mirovini
2. Subotić Čedomir pok. Mile
3. Matić Zdravko sin Vlade zaposlen u ”Plodine” Zadar
4. Drača Marinko sin Stevana zaposlen u ”Liburniji” Zadar
5. Drača Mirko autoprevoznik ”švercer”
-
- Drača Slavko sin Dušana
- Subotić Sretko sin Rajka
- Vukčević Boris sin Mile mesar Benkovac
- Vukčević Slobodan sin Mile zaposlen ”Bagat” Zadar
- Javor Velimir sin Petra
- Javor Branko sin Petra zaposlen GP ”Jadran” Zadar
- Bjelanović Miljenko sin Špire zaposlen ”Liburnija” Zadar
- Bjelanović Špiro pok. Jovana Umirovljenik
- Erceg Neđo sin Ilije zaposlen u ”Liburnija” Zadar
- Erceg Đoko sin Petra nastavnik u školi ”B. Burčul” Zadar
- Erceg Đoko sin Mile zaposlen u ”Vinarija” Zadar
- Erceg Mišo pok. Mitra autoprevoznik ”švercer”
- Pucar Nikola pok. Nikole
- Erceg Rajko sin Gojka
- Javor Vlado pok. Dušana zaposlen u ”Bagat” vozač busa
- Javor Đuro pok. Laze dizaličar JTP – Lamjane
- Erceg Petar pok. Obrada
- Banić Lazo pok. Dušana živi u Zadru
- Banić Rade autoprevoznik
- Banić Nino privatni vodoinstalater Zadar – (nečitko)
- Olujić Dragan sin Živka zaposlen PK ”Bokanjac” čuvar
- Suša Đorđe pok. Slavka zaposlenik GP ”Gortan” Zadar
- Miždalo Zdravko sin Milenka autoprevoznik
- Čovo Slobodan sin Đure zaposlen ”Transport” Zadar
- Čovo Vinko sin Đure trgovac ”V. Bagat”
- Banić Mirko zaposlen ”Transport” Zadar
- Vukčević Petar ”PEŠO” sin Mirka zaposlen ”Ustanova – PUT” Zadar
- Vukčević Ljubomir sin Mirka ”vozač” ”Ustanova – PUT”’ Zadar
- Subotić Marko sin Špire ”vozač” ”Transport” Zadar
- Subotić Željko sin Rajka ”CAR”
- Subotić Mladen sin Uroša ”DŽAIĆ”
Svi podcrtani ekstremisti su okrvavili ruke – KOLJAČI
MILICIJA ”SAO KRAJINE” IZ ZEMUNIKA GORNJEG
I OSTALIH ZASEOKA
- Subotić Svetoslav pok. Dušana
- Subotić Svetozar Dušana /Dujo Krstin/
- Subotić Milenko Urošev
- Drača Milenko Dušanov /Duje/
- Drača Slavko pok. Mile
- Drača Srećko Ilijin
- Bjelanović Slavko Špirin
- Bjelanović Dragan Radin
- Kukavica Milan Mirkov
- Erceg Slavko pok. Rade
- Erceg Goran Nikolin
- Erceg Zoran Brankov
- Javor Saša Vladin
- Javor Jovo pok. Laze
- Maričić Sretko pok. Ilije
- Vukčević Rade Mirkov
- Kovačević Damir Duje G. Zemunik
27. Suša Đorđe pok Slavka ”GP Gortan” Zadar
28. Miždalo Zdravko sin Milenka autoprijevoznik
29. Čovo Slobodan sin Đure ”Transport Zadar”
30. Čovo Vinko sin Đure trgovac ”V. Bagat”
31. Banić Mirko ZAP ”Transport” Zadar
32. Vukčević Petar ”PEŠO” sin Mirka ”Ustanova put” Zadar
33. Vukčević Ljubomir sin Mirka vozač ”Ustanova Put” Zadar
34. Subotić Marko sin Špire ”Transport” Zadar
35. Subotić Željko sin Rajka ”Car”
- Subotić Mladen sin Uroša ”Džaić”
Napomena :
Svi podcrtani su okrvarili ruke
Umorena trojica Škabrnjana u Benkovcu
- Šegarić Miljenko
- Šegarić Bude
- Rogić Petar
Masakrirali ih slijedeći četnici :
- Vele Radmanović Gor. Biljane
- Đuro Pupovac – Jagodnja – Pekar u Benkovcu
Napomena :
U napadu na Škabrnju učestvovala pored (nečitko) i sestra od Subašića koji radi u (nečitko) isti služi kao veza sa četničkim (nečitko)
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 07.121992. godine
U Okružni sudu u Zadar
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Vladimir Mikolčević OPAČIĆ GORAN i dr.
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. KZ RH
Početak u 9,00 sati.
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište : xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Mjesto rođenja i
Godina starosti : Škabrnja
Odnos s okrivljenim i
Oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje
Svjedokinja se upozorava po čl. 231. st. ZKP-a pa izjavljuje :
Svjedok nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
Onaj dan kada su vojska i četnici došli u Škabrnje, ja sam izašla ispred kuće i tu su cestom prošla četiri vojnika i rekli su da idem sa njima da mi spase život, a ja sam rekla da ne mogu nikuda jer moj muž ima skršenu ruku i nogu , – a ima i gips na nozi. Onda su mi rekli da bižim nazad u kuću i da ne izlazim, pa sam ja unišla i nisam taj dan nikud ni izlazila. Tako ja nisam nikog više ni vidjela jer do moje kuće nitko nije dolazio. Moja kuća se nalazi najbliže Biljanima D., a oni su najprije osvojili ”Ambar” pa su išli prema pruzi i do mene nisu dolazili.
Tek nakon 17 – 18 dana od tada kod nas je dolazio kod nas je dolazio jedan poručnik i vojna policija i popisivali nas koji smo ostali koji su samo ostali živi u selu. Nas nisu dirali, nekad bi nas samo obišli, ona prava vojska nam je znala donijeti nešto i za pojesti, po više puta su mi donosili hranu, a jedan od njih Mišo je često puta kod nas dolazio, obilazio nas i uvijek nam nešto donosio, a jedanput mi je jedan donio i jedan pršutić.
U veljači ove 1992. godine, jedne večeri je dolazio jedan u šarenoj uniformi pretraživati kuću, govoreći da kod mene dolaze ustaše, a sutra dan ujutro su došli neka dva naša gardista i to muslimani, oni sa Kosova, jedan je rekao da se zove Nedin i da je radio kuću kod Ivice Bilavera, a i drugi je isti s njim ovog ljeta tamo radio, pa su mi rekli da moram poći s njima i oni su me onda odveli i ispratili do Prkosa. Mi smo išli normalno cestom, a oni četnici biće spavali.
Dok sam ja tamo bila nije meni nitko rekao da ja moram ići ća, samo mi je što je kuću pretraživao rekao da će mi isto jedanput kuću zapaliti, ali meni nije prijetio.
Dok sam bila u kući ja sam prepoznala neke koji su mi sami kazali kako se zovu, kad sam ja njih molila da mi pomognu nešto raditi, skinuti sijeno za konje, pa mi je jedan rekao da se zove Mladen Cupać sin Đure iz Biljana, a ja njega nisam prije poznavala, a prepoznala sam Mladena Škorića sina Duje iz Biljana , jer je on uvijek trčao putem i trenirao kad sam ja čuvala ovce u kršu. Čini mi se da sam prepoznala jednog Vojina Lakića kad su dolazili popisivati kolima koliko nas ima živih, a da sam i njega znala vidjet dok sam čuvala ovce u kršu. Vojin je stariji čovjek, a ovi drugi su bili mladi ljudi, a ja te mlade ne poznam osim Škorića.
Oni su meni vajk govorili, bako moja, što ti nisi utekla sa svojom djecom.
Drugo nema što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.
Dovršeno u 9,20 sati.
ZAPISNIČAR : SVJEDOKINJA : ISTRAŽNI SUDAC :
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 08.12.1992. godine
U Okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda Krivični predmet protiv
Istražni sudac : Vladimir Mikolčević OPAČIĆ GORAN i dr.
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. st. KZ RH
Početak u 15,45 sati
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište :
Mjesto rođenja i
Godina starosti : Škabrnja
Odnos s okrivljenim
I oštećenim : nesrodna
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
Svjedokinja se upozorava po čl. 231 st. 2. preuzetog ZKP pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa iskazuje :
Nas preko 60 – 70 iz našeg varoša Ambar bili smo u podrumu kuće Petra – Peše Pavičića. Mene je bolio drob i ja sam izašla vani zbog nužde i kad sam se vratila pred podrumom su već bili oni u šarenim uniformama, kakve nose i naši vojnici. Meni su rekli da svi izlaze vanka iz podruma, a Peši su vikali da izlazi, jer je on bio gore na kući na katu. Ja sam onda onima u podrumu rekla sa vrata da ovi vani traže da svi izađu van. Zapravo ja sam bila u WC-u u kući i kad sam se vraćala pred podrumom sam vidjela te u uniformi koji su mi rekli ” izlazi bako van ”, a ja sam onda onima u podrumu rekla ”neko me zove da izađem van, a ne znam koji su”. Onda je iz kuće izašao Pešo Pavičić noseći u rukama bili šugaman i sa uzdignutim rukama se prida – predao se govoreći ”ne ljudi ovo su žene i dica”.
Ja sam onda išla iza Peše, a za mnom su vanka izlazili svi iz podruma.
Kad sam ja izašla vidila sam da izlaze i drugi, a ja sam se obazirala i pogledala preko oka i vidila jednog u šarenoj uniformi, malo jačeg, bija je jedan sa širokom glavom i malo ćelav, a po licu izmrčen crnom bojom, koji je sa onim vragom što se ne čuje (prema opisu se radilo o puški sa prigušivačem) počeo pucati u glavu onima koji su izašli i vidila sam da je ubija najprvu Soku Rogić, onda redom moga muža Šegarić Vicu, mog divera Radu Šegarića, a onda je jedan povika na me što se obazirem i da mi jebe majku ustašku i više nisam vidila. Onaj je ubija redom i Pešu Pavičića i sina mu Milu Pavičića i moga sinu Ivicu Šegarića. Sve je njih pobija taj jedan kojeg sam opisala, a kojeg ja nisam poznavala.
Ja ne mogu reći što nije, nitko nije divanija da je pripozna onoga što je puca i ja do dan danas ne znam kako se taj zove. Nas su potirali tamo na ono križanje sa cestom za Benkovac i to sam ja čula kako zovu nekog Subotića i da ovaj viče što ga zovu, da će ga prepoznati ”da što ga odaje”, – a ja sam njega odmah prepoznala jer je to bia sin Jove Subotića, a njih dobro poznajem iz viđenja, jer su bili u mojoj kući, jer su mi kosili livadu i vozili sijeno i kod mene jeli pršut i pili vino. Oni su iz Zemunika G. Čula sam da je jedan od te dvojice neki dan poginio, zapravo da je jedan od trojice braće poginio, a ne znam da li je to jedan od te dvojice koje sam vidila tada u Škabrnji.
Pripoznala sam tu među njima i Nadu Pupovac iz Perušića, jer u Perušiću imam sestru i poznam dosta njih iz Perušića, pa i tu Nadu. Tu je bila i jedna ženska koju su zvali imenom Ljubica i za koju su mi neki naši rekli, zapravo su to rekli oni četnici da je udana u Biljane G., a imala je i pušku i dvi bombe za pasom.
Ja sam tu vidila dosta njih koje znam iz viđenja iz Trljuga, Biljana D., Zemunika G. i Smokovića, jer sam sa nekima i blago zajedno gonila, pogotovo sa Trljužanima, ali ne znam im imena, a svi su bili izmrčeni po licu pa ih je teško i prepoznati ” samo onako po faci ili iza leđa moš sumnjati o kom se radi.
Drugo nema što izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušala diktat.
Dovršeno u 16,05. sati.
ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA
xxxxxxxxxxxxxxx (prezime i ime)
Sastavljen dana 08.12.1992. godine.
U Okružnom sudu u Zadru
Prisutni od suda : Krivični predmet protiv :
Istražni sudac : GORANA OPAČIĆA i dr.
Zapisničar : Stanka Grginović zbog krivičnog djela iz člana
142. KZ RH
Početak u 16,10 sati.
Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.
Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke :
Ime i prezime, ime oca : xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Zanimanje i boravište :
Mjesto rođenja i
godina starosti : Škabrnja,
Odnos sa okrivljenim
I oštećenim : nesrodan
Svjedok je upozoren da u smislu člana 238. ZKP-a mora svjedočiti pa izjavljuje :
Svjedok se upozorava po čl. 231. st. 2. preuzetog ZKP pa izjavljuje :
Svjedok je nakon toga pozvan da iznese sve što mu je o predmetu poznato, pa izjavljuje :
U podrumu Peše Pavičića skupilo se puno ljudi iz zaseoka Ambar, bit će oko 40. Na katu kuće su Pešo i sin Mile davali otpor i pucali po vojsci i četnicima. Onda je Eva pošla gore u kuću u WC, a onda se vratila i rekla da evo mlade vojske, da ne zna da li je naša ili četnička. Čim je došla na vrata i to rekla za njom su uletili neki u maskirnim uniformama i počeli vikati da nam jebu ustašku majku i da izlazimo van, držeći u rukama ručne bombe i automatske puške. Vidia sam da je Pešo doša iz kuće sa bilim ručnikom i reka ”nemoj te ljudi ovdje su žene i dica i starci”, a ovi su vikali da izlazimo, pa kako je koji izaša rekli su da legne i pucali prigušivačem u glavu. Ja sam izlazio sa bratom Vicom, pa kada su pored mene ubili njega, ja sam se onda bacija na drugu stranu di su na zemlji ležale ženske. Mene su onda udrili u leđa i po glavi i kundacima puške, pa sam se onesvijestio i nisam mogao vidjeti tko je točno od njih puca i ubija.
Dok sam izlazio vidio sam da je iz puške s prigušivačem puca jedan visoki jaki proćelavi, koji je imao zamračeno lice pa ga nisam pripozna.
Kad sam doša sebi bija sam obliven krvlju, glava mi je sva natekla i samo sam vidija oko sebi puno mrtvih. Onda su poveli žene i dicu i mene s njima prema onome križanju sa cestom za Benkovac, jedini sam ja od svih muških osta živ, jer su mislili da sam mrtav, a kasnije sam osta ležati među ženskima.
Dok su nas vodili u stroju prema križanju ja sam prepoznao Nadu Pupovac iz Perušića i Zoranu Banić medicinsku sestru iz Zemunika, koje su nas vodile. Putem me je puškom u rebra tuka Miljenko Bjelanović sin Špire iz Zemunika G., koji mi je reka da mi jebe majku ustašku, te da bi me trebalo zaklati, jer su mislili da sam već mrtav, a da je sada došlo naređenje iz Benkovca da se više ne smije ubijati. ”Da smo ih dosta pobili”.
Kad smo došli na križanje tu smo čekali kamione, a kad smo se trebali krcati i transportere nije bilo dosta mista za sve, pa su nas prevozili u dvi ture, a drugi put je došao autobus. Tu sam prepoznao kod tog krcanja Špiru Bjelanovića, Vojina Lakića sina Petra, koji je najviše kla, ibija kako su govorile žene, Čedomira Subotića iz Zemunika G. koji je vozio sjeno mom bratu pok. Vici, a prepozna sam i onog Zdravka koji je vozio otpad za Sirovinu, a ne znam mu prezime, koji je star možda 40 godina, ćelav i crven u licu i stanovao je u Zadru. Prepoznao sam jednog Bogdana iz Gračaca koji je napravio kuću u Smokoviću, a mislim da mu je puni ime Bogdan Šijan. Prepoznao sam i Janka Pupovca iz Biljana D. – Veljana, a isto tako i Srboljuba Olujić i njegova oca Pavla Olujića, koji su tamo iz Nadinske Kose. Tu sam vidija i dva sina od Nikole Ercga iz Zemunika G., a Nikolu ”Neđu” nisam vidio, a sigurno je i on tu bio. Zapravo Nikolu Ercega ne zovu Neđo, a pravo ime mu ne znam, a taj Neđo je kasnije vozio autobus u kojem smo išli mi u drugoj turi, a na sebi je imao plavi radnički mantil. Tu je bio i Milan Franković iz Pristega, a nisam siguran da je iz Pristega, ali znam da je radio u Adriji i da mu je ženi prezime Župan i da ima kuću u Zadru, a ćaća mu je bio mesar i radio je kao kuhar u kuhinji ”GP V. Gortan”. Prepoznali su ga sada kao vozača autobusa, odnosno da je među onim četnicima u Musapstanu. On je palio kuće po Škabrnji i Zemuniku G.
Tamo na križanju me spasila ZORKA BRKIĆ pok. Josipa zvanog ”Joja” koji stanuje na Relji, a koja je onom Čedi Subotiću, koji me htio ubiti tu na križanju, rekla da sam ja lud i spasila me, a čuo sam od nje da je puno njih prepoznala.
Ja znam gdje stanuje i ja ću poslati sina xxxxxxxxx da joj pošalje poziv za sud.
Drugo nema izjaviti.
Zapisnik neću čitati jer sam slušao diktat.
Dovršeno u 16,40 sati.
ZAPISNIČAR : SVJEDOK: ISTRAŽNI SUDAC :
