Iskazi

Sanski Most – sm017

PREZIME:                                                       Arlović
IME, IME OCA:                                              Iljo
GODINA ROĐENJA:                         23.02.1948.
MJESTO ROĐENJA:                                      Oštra Luka kod Orašja
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:  

Dajem slijedeći:
 
I S K A Z
 
Uhićenje i zlostavljanje staroriječkog župnika Ilje Arlovića
– 23. srpnja do 04. kolovoza 1992. god.
 
Uvodna napomena
Iljo Arlović rođen je 23. veljače 1948. god. u Oštroj Luci kod Orašja,
župa Oštra Luka – Bok.Za svećenika banjalučke biskupije zaređen je
29.06.1975. god. u Sarajevu; redio ga je biskup dr. Smiljan Franjo
Čekada. Svećeničku službu započeo je kao kapelan u Banja Luci, župa
Pohoda BDM, od 1976. do 1982. god. U svibnju 1982. god. postaje župnik
u Dragalovcima kod Doboja, gdje je s vjernicima sagradio župnu crkvu
posvećenu sv. Bogdanu Leopoldu Mandiću. Tu ostaje šest godina, a 22.
kolovoza 1988. god. preuzima župu Stara Rijeka kod Sanskog Mosta. Bio
je i dekan bihaćkog dekana. Tu je uz lijepe dane proživio i najteže
trenutke svoga svećeničkog života. Slijedi njegov izvještaj o tim
tragičnim danima i stradanjima njega i njegove župe.
Župa Stara Rijeka
Župa Stara Rijeka nalazi se na području općine Sanski Most. To je
područje rudnika željezne rude Ljubija. Župa, osnovana 1850. god.,
prije ovog rata imala je 1586 vjernika. Dosad je Crkvi dala 15
svećenika. Većina radno sposobnih vjernika radila je u rudniku ili
živjela od mirovine u njemu zarađene. Selo je bilo lijepo izgrađeno,
jer su ljudi veoma marljivi, a dobri su majstori. U novije doba župa je
izgradila i dvije crkve: župnu u Staroj Rijeci, posvećenu sv. Anti
Pustinjaku, i filijalnu u selu Briševo, posvećenu sv. Petru i Pavlu. U
župi je bilo pet katoličkih, ograđenih i lijepo održavanih, a na svakom
od njih bila je podignuta nova kapelica, gdje se prigodimice služila
sv. misa.
Narod
ovog kraja mirno je živio poštujući svoje susjede pravoslavne i
islamske vjere. Nakon provedenih demokratskih izbora 1991. god., u
općini Sanski Most su vlast dobili Muslimani kao većinski narod. Nedugo
nakon provedenih izbora, tek što je počela funkcionirati demokratski
izabrana vlast, započeli su ratni sukobi u Bosni i Hercegovini.
Početak stradanja
S oružjem u ruci i na silu srpska policija i vojska, koja se još
nazivala JNA, preuzima općinske strukture vlasti u svoje ruke. Tada za
sve nesrpsko pučanstvo počinje težak i nesnosan život. Iz dana u dan
vršen je pritisak na svo nesrpsko stanovništvo da napusti svoja
ognjišta, tj. i tu je započeo genocid koji su Srbi nazvali “etničko
čišćenje”.
Početkom
svibnja 1992. god. srpske vlasti naredile da svi nesrbi predaju oružje
koje posjeduju, bilo legalno ili ilegalno. Oružja nitko nije imao, osim
što je nekoliko lovaca imalo lovačke puške, a neki i pištolje, ali sve
s urednim dozvolama. Sve su to predali, kako je zatraženo.
Samoproglašene srpske vlasti su naredile da se moraju poštivati sve
njezine odluke. Tomu nitko nije ni pokušavao pružiti bilo kakav otpor.
Neki su čak izvjesili bijele zastave na svoje kuće, jer su čuli da i
to  te vlasti navodno traže, kako bi naznačili svoju lojalnost novoj
vlasti. Cilj je dakako bio sačuvati mir te svoje kuće i imanja.
Prvo granatiranje sela
Nedugo nakon toga, 23. svibnja 1992. god. prvi put je granatirano
područje župe Stara Rijeka, i to baš njezin centar gdje se nalazi i
župna crkva, koja je i bila glavni cilj zločinaca. U toku prijepodneva
toga dana palo je petnaestak granata, a popodne još dvadesetak. Tim
bezumnim i ničim izazvanim činom teško je oštećena crkva, na župnoj
kući i na vjeronaučnoj dvorani su popucala sva stakla, a u selu je
oštećeno još petnaestak kuća.
Kad
sam protestirao kod predsjednika općine Sanski Most Nedeljka Rašule,
odgovorio mi je kako on uopće ne zna da je Stara Rijeka granatirana i
ispričavao se da je to bila neka greška, te da će on cijeli slučaj
ispitati. Međutim, to se nikad nije dogodilo.
Sutradan
nakon granatiranja sklonio sam se kod susjednog župnika vlč. Stipe
Šošića u Ljubiji, gdje sam ostao 5-6 dana. Dok sam tu boravio srpske su
mi vlasti u Ljubiji oduzele novi automobil marke Golf. To su učinili
Slobodan Taranjac, Srbin, komandir vojnog štaba u Ljubiji i Branko
Bjekić, Hrvat, tada komandir milicije u Ljubiji, koji mi je o tom dao
potvrdu.
Moji su
vjernici bili u velikom strahu. Neki su već počeli odlaziti napuštajući
svoja ognjišta. Međutim, da bi mogli otići morali su izvršiti sve što
su vlasti od njih tražile; ne samo da nisu smjeli imati nikakvih dugova
prema općini, Elektri, itd., nego su morali potpisati izjavu da svu
svoju imovinu ostavljaju dragovoljno. Nisu mogli sa sobom ponijeti
ništa osim najnužnije garderobe. U tom prvom valu odlazaka otišlo je
nekoliko obitelji. Nastojao sam umirivati svoje župljane, jer su vlasti
obećavale da se to više neće ponoviti, te da svi ostanu mirno živjeti
na svojim ognjištima. U tome sam imao dosta uspjeha.
Neko
vrijeme je bilo razmjerno mirno i svijet se okrenuo svojim uobičajenim
poslovima, pomalo osluškujući što će se dalje događati. To je potrajalo
oko dva mjeseca. No u međuvremenu su svi Hrvati i Muslimani dobili
otkaze u rudniku i drugim poduzećima, bez ikakva obrazloženja. Morali
su podići svoje radne knjižice, a to je značilo gubitak sredstava za
život, te zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za sebe i obitelj.
Učestale su i provokacije srpskih “boraca” koji su se vraćali s bojišta. Pucajući kroz selo dovikivali su:
– Ustaše, što čekate, što ne idete svom Tuđmanu?
Bilo je noćnih pljački, kad su jednostavno dolazili s oružjem i
odvodili stoku i odnosili što im se svidjelo, a poslije u svojoj
drskosti nisu ni čekali noći; činili su to i u pol bijela dana. Ako bi
se tko suprostavio, bio bi jednostavno pretučen. Mnogi su župljani bili
u strahu i spavali po šumama, a ne u vlastitim kućama, osobito muškarci.
Prva uhićenja
Na blagdan Tijelova (18. lipnja) te godine uhićeni su: Anđelko Škripić,
delegat HDZ-a mjesne zajednice Stara Rijeka u općini Sanski Most, te
Vinko Matanović, Adam Delić i Joso Marijan i odvedeni u logor
“Betonara” u Sanskom Mostu, gdje je bilo još pritvorenih iz Sanskog
Mosta i Sasine, te Muslimana iz Sanskog Mosta i okolice; svi koji su
imali neke funkcije u općini prije preuzimanja vlasti od strane Srba.
Kako
sam kasnije čuo od preživjelog Anđelka Škripića, tamo su u logoru
doživjeli strahovite torture i batinjanja. U jednoj maloj prostoriji
bilo ih je po 40, tako da su mogli samo sjediti jedan do drugoga, bez
vode i dovoljno zraka, jer je bio samo jedan mali otvor. Srpski
policajci su ih do bezsvijesti tukli iz dana u dan, iz sata u sat i to
svim i svačim: lancima, željeznim šipkama, palicama, nogama… Tu su
ostali nekoliko dana, a onda su ih po najgoroj vrućini na kamionima
pokrivenim nepropusnim ceradama prevezli u zloglasni logor Manjaču kod
Banja Luke. neki, onako izmrcvareni nisu ni izdržali taj nesnosni put
po žegi bez vode, pa su među ostalima podlegla i dva moja župljanina:
Vinko Matanović, rođen 1954. i Adam Delić. Do danas nismo saznali gdje
su oni pokopani.
O
uhićenju ovih župljana sudjelovao je i Hrvat Branko Bjekić, koji je bio
komandir zloglasne srpske milicije u Ljubiji. Kad je izvršio svoj
izdajnički posao, pohapsio Hrvate i Muslimane, doživio je sudbinu
izdajica i “zahvalnost” zločinaca: i sam je dospio u logor Manjača, ali
je razmijenjen i sada živi u Hrvatskoj, u Bjelovaru. Sudski proces koji
je protiv njega pokrenut zastao je jer glavni svjedoci ne žele
svjedočenjem još jedanput proživljavati sve proživljene strahote.
Dakako, da je ovim uhićenjima narod još više zastrašen, ali sam ih opet
umirivao u nadi da će se sve smiriti, jer nismo nikome ništa nažao
učinili, pa da neće ni oni nama. međutim, bila je to varava nada.
Moje uhićenje i mučeništvo
Ujutro 23. srpnja 1992. god. oko 6:30 sati, dok sam molio časoslov u
dvorištu, začuo sam buku vozila, što me iznenadilo budući da sam znao
da je oskudica goriva, pa je malo vozila prolazilo cestom pokraj crkve.
Pogledah prema dvorišnoj kapiji, kad ono kolona vozila s vojskom i
teškim naoružanjem, topovima i haubicama, prolazi i zaustavlja se kod
trgovine u samom središtu sela, preko puta župne crkve. Pomislio sam da
u prolazu nekamo prema ratištu, pa sam dalje nastavio šetati dvorištem
moleći časoslov. odjednom se u crkvenom dvorištu stvori 50-60 vojnika.
U rukama im automatske puške: jedini su ih uperili u crkvu, drugi u
župnu kuću, treći u mene. Jedan se od njih prodera:
– Ko je ovdje pop?
Iznenađen i prestrašen malo se pribrah i odgovorih da sam ja. Vrata
župnog stana bila su otvorena. upita me, jesam lisam. Kad sam mu to
potvrdio, reče da mora izvršiti premetačinu crkve i svih ostalih
prostorija, jer da su obaviješteni kako se tu nalazi skladište oružja.
Rekoh mu da oni to mogu učiniti bez ikakvih problema, samo da moram
uzeti crkvene ključeve iz kuće. Kad sam se okrenuo i pošao prema kući,
on me zaustavi, a zatim naredi jednom vojniku da ide sa mnom. Taj mi je
upro automat u leđa. U kući rekoh vojniku da otkloni pušku od mene, a
on mi reče da ne smije jer mu je tako naređeno. Kad smo ponovo izišli
na dvorište njegov mu je zapovjednik naredio da makne pušku s mene uz
komentar:
– Vidim da je pop dobar.
Otključao sam crkvu u koju je ušlo dvadesetak vojnika. Zamolio sam ih
da ne ulaze u crkvu s oružjem jer se to ne priliči, ali mene nisu
poslušali. Sve su veoma pomnjivo pregledali, od zvonika do svakog kuta
crkve i sakristije. Jedan mi od njih reče:
– Znaš, pope, ja sam ovdje kod tebe dolazio na polnoćku i bilo je
lijepo; uvijek si nas lijepo primio i pozdravio.
 
Dok
smo mi bili u crkvi, već je druga skupina vojnika ušla u kuću i sve
ispreturala. Jedne sam našao u župnoj kancelariji; uzeli su boce s
rakijom i viskijem i piju. Uzeli su i moju zalihu cigareta koju sam
imao (nekoliko “štek”), te stali dijeliti među sobom; čak su
“velikodušno” jednu kutiju dali meni. Tada su pregledali vjeronaučnu
dvoranu, dvorište gospodarske zgrade i vrt, sve tražeći tobožnje
oružje. Naravno da nisu ništa našli, kad ništa nije ni bilo. Tada mi
onaj njihov komandir reče:
– U redu pope, ali, znaš, još ćeš morati otići pvdje do trgovine da uzmu podatke i ti ćeš se vratiti.
Bio sam u papučama i majici kratkih rukava, pa sam zamolio da se odem pristojno obući, a on je odvratio:
– Ne treba, odmah ćeš se vratiti.
Zamolio
sam da barem uzmem torbicu s dokumentima iz kancelarijskog stola. U
torbici je bio novac: 9.170 DM i u dinarima vrijednosti oko 3.000 DM,
te novac za dvije Gregorijanske mise, tzv. velike. Htio sam tako
pokušati makar to vratiti. Opet mi je odgovorio da mi ne trebaju
nikakva dokumenta jer ću se odmah vratiti. U to sam odmah posumnjao,
što se kasnije i potvrdilo. Naredio je dvojici vojnika da me otprate do
dućana preko puta crkve. Išao sam u sredini, a njih dvojica meni sa
strane, opet s puškama.
Izišavši
iz crkvenog dvorišta na put vidio sam da vojnici dovode sve odrasle
muškarce iz župe pred dućan i odmah sam znao da ćemo završiti u logoru.
Vodili su i jednog oca skupa sa sinovima psujući i prijeteći:
– Zapamtit ćete vi Srbina!
Kad
sam stigao pred dućanom je već bilo 30-tak muškaraca, mojih župljana, u
dobi od 15 do 65 godina. Neki kapetan (tako su ga vojnici oslovljavali)
počeo me je odmah ispitivati. Uzeo je moje osobne podatke. Zatim je
pitao, tko su tu predstavnici HDZ-a. Nato sam odgovorio da su oni
odvedeni već prije mjesec i pol dana i da se za njih ništa ne zna. On
je ipak inzistirao da reknem njihova imena, i to sam i učinio. Kad je
to bilo gotovo upitao sam ga da li sam slobodan i mogu li otići kući.
Rekao mi je:
– Znaš, još ćeš otići do Starog Majdana, pa će vas tamo nakon saslušanja pustiti.
Vojnici
su i dalje dovodili ljude. Bilo ih je već oko 60. Neke su usput i
tukli, jer im je krv curila iz glave iz razbijenih nosova i rasječenih
usnica. Vidio sam da nam se ne piše dobro. O tome su rječito govorili i
okrutni postupci vojnika. Tako me je jedan župljanin, stojeći u stroju,
zamolio cigaretu. Dao sam mu, on je zapalio. Jedan vojnik ga je lupio
po ustima psujući mu majku, a zatim mu je zapaljeni dio cigarete strpao
u usta.
Došao je drugi vojnik držeći mitraljez u rukama a preko ramena redenik s mecima i rekao tom kapetanu:
– Što da se s njima patimo, pobijmo ih odmah ovdje! – On ga je odgurnuo i rekao neka ide raditi svoga posla.
U logoru
Potovarili su nas u kamione i u pratnji naoružanih vojnika preko Starog
Majdana gdje je bilo sakupljeno mnogo muškaraca Muslimana, zajedno s
njima odvezli u logor Krinc u jednu tvorničku halu prema Zdeni. Usput
su nas vojnici zlostavljali, psovali, udarali kundacima i čizmama, pa
je jedan moj mladi župljanin, Zdenko Gavranović, koji je imao oko 25
godina, tako nemilosrdno pretučen, da je bio već mrtav kad smo ga
unijeli u logor s kamiona. Cijelim putem, kao i stojeći pred dućanom
morali smo držati ruke na leđima i gledati samo preda se, pognute glave.
Kad
su nas dovezli do logora, postrojili su nas ispred te tvorničke dvorane
i odmah su izdvojili mene i još tri moja župljanina govoreći da smo mi
“ekstremi”. Ostali su bili postrojeni s rukama prekriženim na potiljku,
gledajući preda se. mene su odmah počeli tući palicom, a ostala trojica
su bila prisiljena tući jedan drugoga. Ako bi netko blaže udario svog
nevoljnog druga, onda bi policajac udario njega govoreći:
– Vidiš, bre, kako Srbin bije!
Kad
je jedan vojnik udario Petra Begića, čovjeka od 60 godina, on je pao i
odmah mu je potekla krv na uši i na usta, te još i dan danas ima teške
posljedice od toga.
Tada
su nam naredili da moramo predati sve osobne stvari, opasače, vezaljke
za cipele, džepne nožice, ako je tko imao i sve drugo što smo imali u
džepovima. Prijetili su da će onaj koga kasnije nešto nađu biti ubijen.
Zatim
su nas utjerali u dvoranu i postrojili kao i obično: raširenih nogu,
ali da je dobar čovjek, i za divno čudo nisu ga udarali kao druge. Za
drugog jednog, Stipu Krešića pitali su isto, nešto sam odgovorio da je
dobar i da ide u crkvu svake nedjelje. Na trenutak mi je došlo do
svijesti da bi ga mogli zbog toga tući, pa mi bi žao što sam to rekao,
ali na sreću nisu ga ni taknuli.
Neki
tamo na kraju reda, valjda od straha i u nadi da će tako laše proći,
zavikao je kako on ne ide u crkvu nikada. Prišla su mu dvojica stražara
i počeli ga tući rugajući mu se:
– Kakav si ti čovjek, kad se svoje vjere odričeš.
Valjda im je to bilo već dosadilo, pa više nikog nisu pitali da li ide u crkvu, niti su tom prilikom više koga rukli.
Kad
su nas utjerali u dvoranu, unutra je bilo već 30-tak muškaraca, koji su
tu bili već oko tri tjedna. Oni su dobili naređenje da nas “smjeste”.
Tu se nalazilo nešto drvenih paleta i nekih dasaka, pa tko je to uspio
dobiti bio je na dobitku, jer je to ubuduće bio i krevet i stolica. Tko
to nije dobio, morao je ležati na golom betonu. Ja sam jednu paletu
dijelio s još dvojicom suputnika, ali i na nisam imao, ne bi moji
župljani dopustili da ja ležim na golom betonu, sigurno bi mi ustupili
svoje mjesto. Tu nas j ebilo, što Hrvata, što Muslimana oko 280. Tek
što smo se smjestili, uletjela su četvorica stražara, jedan se zvao
Zdenko, drugi Srećo, dok ostaloj dvojici nismo saznali imena i povikali:
– Izlazi, pope!
Izašao
sam s njima napolje, a ostalima naredili da se okrenu prema zidu i da
tamo gledaju. Počeli su me tući palicama i to po cijelom tijelu: od
vrata pa do peta. Tukli su me oko pola sata. Stisnuo sam zube i nisam
ni jednom kriknnuo, iako me strašno boljelo. Kad su zadovoljili svoj
nastrani nagon za tučnjavom, naredili su da idem na svoje mjesto. Toga
dana su izveli još nekoliko mojih župljana od kojih su najteže pretukli
Zvonka Čavlovića, medicinskog tehničara, čovjeka od preko 60 godina,
koji je već bio u mirovini. Također su iste večeri pretukli i nekoliko
Muslimana, od kojih je jedan podlegao batinjanju. Stražari su svoju
morbidnost iskazivali i porugama:
– Gle, ovaj se ohladio! –  i
naredili dvojici zatvorenika da ga iznesu van u dvorište. To je i inače
bila redovita praksa: kad bi netko podlegao udarcima, takve su
jednostavno bacili u dvorište i sutradan ujutro došao bi kamionet i
odvezao ih u nepoznatom pravcu.
Prođe tako prvi dan mojih muka.

Sutradan,
24. srpnja 1992. god. doveli su u logor još 50-tak mojih župljana sa
Briševa, koji su usput bili jako pretučeni, razbijenih glava i krvavih
usnica, neki od njih gotovo bez svijesti. Oni su mi ispričali i o
strahovitom genocidu koji je na Briševu počinila srpska vojska. Tog
dana je na Briševu masakrirano i pobijeno 65 osoba u dobi od 14 do 81
godine života. Njihov ću popis donijeti na kraju ovog iskaza. Rekli su
mi da su neke od njih čak rezali motornom pilom za drva. Mnogi od tih
mučenika ostali su po njivama, jer ih nisu dali pokopati. Drugi su pak
sami sebi morali kopati raku, da bi onda bili ubijeni.
Osjećao
sam se užasno i onako izmrcvaren, cijeli dan sam plakao i molio za te
nevine mučenike. Kad su doveli ove moje župljane, stražari su mi
naredili:
– Izlazi, pope, ispovijedati, jer ovo vam je zadnje. –
Odgovorio sam da je kod nas ispovijed tajna, našto se on još više
razbjesnio, derući se na zatvorene:
– Govori meni i popu! – tukući mene palicom a dotičnim vjernicima
držeći pištolj na sljepoočnici. Rekao sam vjernicima da se nisu dužni
tako ispovjedati, jer to i nije ispovjed, a na to mi je jedan od njih
(Anto Rivić) rekao da se on makar i tako želi ispovjediti i da moli
odrešenje, jer tko zna što se može dogoditi. Ispunio sam mu želju i dao
odreššenje.
Ukupno
su se tako ispovjedila petorica, govoreći naglas svoje grijehe, jer ih
je na to tjerao stražar, koji je izrugivao i ismjehivao primitivnim
komentarima, kao:
– Gledaj ustaške nevinašcadi, mladić od 25 godina a nije nikome oduzeo nevinosti! – ili:
– Vidi ga, dvadeset godina u braku, a nikad nije prevario žene! – i tako redom.
Nakon
toga izveo ih je iz dvorane i pucao iz pištolja želeći stvoriti dojam
među nama ostalima da ih je pobio. Ušao je ponovo u dvoranu i naredio
petorici Muslimana da uzmu lopate i pokopaju ubijene. Svi su u dvorani
bili u strahu misleći da i njih isto očekuje, a ja sam ih tješio da se
ne boje, jer da oni nisu ubijeni, nego da je to samo još jedan vid
psihičkog mučenja i zastrašivanja. Pokazalo se da sam u pravu, jer su
se nakon nekog vremena svi vratili u dvoranu.
Ušao
je zatim stražar i meni naredio da izađem. Tukao me je psujući mi
“majku ustašku” i rugajući se nazivajući me “Kuharićevim sinom”, i
slično. Usput se podrugivao kako je Isus dobro trpio, a da i ja dobro
trpim, no kako me on neće odmah ubiti, nego da ću polako trunuti i tako
umirati u mukama.
Tako
sam kroz deset dana primao po stotine udaraca palicom, ali nikad nisam
pao pod udarcima, što ih je još više razbjesnilo. Zato su mi naredili
da legnem, a onda su po meni skakali pjevajući četničke pjesme i
tjerajući me da za njim ponavljam. Kad sam rekao da ja to ne znam,
sišao bi s mene i tukao me čizmama po rebrima i bubrezima. Tako sam
znao ležati na onom prljavom betonu po dva sata. Dok su mene tukli, čuo
sam kako nada mnom plaču i moji vjernici Hrvati i zatvoreni Muslimani.
U logoru je bio kao zatvorenik i liječnik musliman dr. Karabeg. On mi
je jednom prilikom rekao:
– Čovječe, ja ne znam od čega si, kad sve to izdržiš.
Dao
mi je nekoliko tableta protiv bolova, jer mi je tkivo od podliva bilo
upalilo  i strašno boljelo. Jedne večeri došao je vojnik s prezimenom
Biblija i tukao je neke u dvorani i kad smo već mislili da će otići,
stražar mu je rekao da je unutra i jedan svećenik. Zajedno su došli do
mene, naredili da ustanem, raširim noge, dignem ruke u zrak. Tada me je
udario koljenom u prepone s jedne strane, tako da sam mislio da mi je
odbijen bubreg i činilo mi se da mi je cijela ponutrica došla do grla.
Pao sam, a on me podigao i učinio to isto s deugr strane. Izgubio sam
dah i pao, pa je još nekoliko puta udario čizmama i konačno otišao. Tu
sam noć morao presjediti jer nisam mogao leći. Noć sam proveo u žarkoj
molitvi Gospodinu da se smiluje svim nama nedužnima.
 
Dva
dana nakon našeg dolaska (?) doveli su još oko 200 muslimana iz
Kamengrada i Hrustova koji su bili strahovito pretučeni i krvavi. Oni
su nam poslije pričali da su morali jesti lišće s glogovog trnja i
pasti travu, tako da su im usta bila sva u krvi od trnja. Nekima od
njih su oči bile zatvorene od udaraca  i oteklina, da je bilo užasno i
pogledati ih. Dva dana bili smo posve bez hrane, jer da nam nisu imali
što dati, a onda su dopustili da nam od kuće mogu donositi hrane, te
smo poslijeimali dovoljno, ali onako izmaltretirani i psihički i
fizički nije nam ni bilo do jela. Mnogi su izgubili na težini, a među
njima i ja u 12 dana točno osam kilograma.
Tog
popodneva (?) oko 15:00 sati došao je neki Dragan Martić iz Kruhara kod
Sanskog Mosta psujući i vičući kako će nas sve pobiti, jer da naši, tj.
Hrvati navodno peku Srbina na ražnju i siluju srpske djevojčice od 14
godina. Neupućeni Muslimani pitali su me poslije da li je to istina, a
ja sam odgovorio da to nije moguće iz jednostavnog razloga jer na
Briševu Srba uopće nema i da to iz njih progovara nemirna savjest, jer
su oni to činili Hrvatima, gdje su izvršili brojna zlodjela i masakr.
Oni su naime, kako su mi pričali zatočeni Briševljani, silovali više
hrvatskih žena i djevojaka, te pobili oko 65 osoba.
Taj
Martić je počeo sve redom tući: nekoga šakom, nekoga nogom, nekoga
glavom, nekoga pak kundakom od mitraljeza. Jednog mog župljanina je
tako udario punom snagom po ustima, tako da ga je oblila krv iz nosa,
usta i ušiju. Pomislio sam da umire. Zamolio sam stražara da mu
pomognem i on mi je to dopustio. Odveo sam ga pod česmu i oprao, i tek
je onda malo došao k sebi. Zove se Mato Čobić.
Jednog
dana izveli su mog župljanina Zdravka Čavlovića koji je prije radio baš
u toj dvorani i bio poslovođa jednome od stražara. Taj ga je
nemilosrdno isprebijao, parao nožem i puščanim nišanom po tijelu, te ga
onda polugola ostavio na žarkom suncu uza zid dok nije posve malaksao i
pao. Zatim su ga unijeli u halu, ali nije mogao ni sjediti niti ležati,
jer je sav bio u ranama, nego se samo podupro na ruke i koljena i tako
se malo odmarao. Klimnuo mi je glavom da dođem ispovjediti ga .
Riskirao sam vlastiti život i prišao mu, iako nije mogao skoro ni
govoriti i dao mu odrešenje. Nakon toga pao je u komu i dr. karabeg je
rekao da neće preživjeti. Mokrio je u plastičnu vrećicu, ali je to bila
gotovo sama krv. Tako je ležao tri dana, a tada je došao onaj nesretni
Martić tukući sve redom. Prišao je njemu vičući što ne ustaje, zgrabio
ga za prsa, podigao i lupio u beton, a on se samo stresao, te je
sutradan povraćao grumene krvi, a zatim je malo i prohodao, tako da ga
je baš to i spasilo. I danas je živ, ali s teškim fizičkim
posljedicama, jer su mu oštećeni bubrezi, a i polomljena rebra su krivo
prirasla.
Martić je
prijetio da će se navečer vratiti s mitraljezom i da će nas sve
streljati. Ja sam tada obišao sve župljane i rekao im da ako on stvarno
dođe u sebi izmole pokajanje. ja sam tada obišao sve župljane i rekao
im da ako on stvarno dođe u sebi izmole pokajanje, ja ću im dati
zajedničko odrešenje. I doista, oko 21:00 sati nasta lupa na vratima,
Martić uleti unutra noseći mitraljez i redencima i mecima, sve nas
postroji s rukama na potiljku, i hodao je bijesno gore-dolje psujući
nam “ustašku” i “balijsku” majku i govoreći da nam je došao kraj. Tako
smo morali stajati puna dva sata u strahui mučenju isčekivanju, tako da
su neki od umora i straha padali u nesvijest, a neki su se od zorta i
oneredili. I stražarima je izgleda bilo dosta toga maltretiranja,
nekako su Martića nagovorili da napusti dvoranu, a nas su vratili na
naša mjesta.
Ali
mukama još nije bio kraj. Ušla su uskoro dvojica kršnih vojnih
policajaca, izvela mene i jednog Muslimana poznatog mesara iz Starog
majdana zvanog Rora.. U dvorištu pred dvoranom su nas počeli
nemilosrdno tući. Mene je jedan uhvatio za kosu i bacio me u zrak, a
drugi je čekao na nogu da me šutne kao loptu. Kad sam pao, onaj me je
podigao i udario šakom u oko, tako da sam pomislio kako sam ostao bez
oka i opet sam pao. Zatim su me obojica uzela jedan za ruke, a drugi za
noge i lupali sa mnom o željezna vrata na ulazu u halu kao i o zid hale
više puta, a onda su me tukli čizmama po bubrezima i rebrima koja su mi
tada i polomili.
Kasniji snimak je pokazao da mi je pet rebara
napuklo, a naprsnula je i plućna maramica. Jednako su okrutno tukli i
Roru.
Naša
je sreća bila što je jedan od stražara čija smjena nije nikada tukla
zatvorenika (njima na čast spominjem da je i takvih bilo!), došao pola
sata ranije, te je on tu dvojicu mučitelja otjerao, a nas poslao unutra
u dvoranu. Po načinu govora mi se čini da su ta dvojica vojnih
policajaca bili Crnogorci. Tu noć nisam mogao ni ležati ni sjediti,
nego sam lagano hodao, jer me je sve strašno boljelo.
Maltretiranja
su se ponavljala svakog dana. Nekolicina sretnika nije bila fizički
zlostavljana, ali svi su trpjeli psihička zlostavljanja, jer su svako
veče i u svako doba noći pijani i polupijani stražari iz dvorišta
pucali po dvorani. Ljudi su bježali prema drugom dijelu dvorane, a meci
bi zviždali oko nas. Savjetovao sam im da legnu na pod da koga ne bi
metak pogodio. Tako je jedne noći bježeći jedan od zatvorenika u onom
mraku pao u zahodsku jamu te se skoro ugušio dok ga drugi nisu izvadili
i oprali. Na zahod su nas, naime, preko dana izvodili van, a noću bi u
tu svrhu služio jedan kanal u dvorani.
Zadnja
dva dana nisu nas tukli, jer je očito došla takva naredba, pa su očito
vidjeli da su stražari zbog toga žalosni; izmakla ima je tako njihova
zlurado zabava.
Jednom
prilikom prišao sam im i rekao kako ne mogu shvatiti da jedno razumno
ljudsko biće može tako nešto činiti drugom čovjeku i da ja na njihovu
mjestu ne bih mogao mirne savjesti spavati, jer bi mi uvijek ta krv i
ti nemoćni ljudi bili pred očima. Obojica stražara su na to šutjela,
oborivši pogled. Rekao sam im dalje sa ih ja unatoč svemu ne mrzim,
nego da ih štoviše žalim i da ću se moliti za njih. Nisu mi na to ništa
odgovorili nego su me poslali natrag na moje mjesto.
Izlazak iz logora
Prošlo je tako dvanaest dana mog života. Trinaesti dan, 04. kolovoza
1992. god. su nas pustili iz logora. Svakomu su dali papirić kao
potvrdu da se smijemo javno kretati, a potpisao ga je pukovnik Branko
Basara. Kad sam izišao iz logora cijelo tijelo od glave do pete bilo mi
je posve crno od podljeva i udaraca.
Sutradan
po mome izlasku iz logora došao je po mome u Staru Rijeku moj biskup
mons. dr. Franjo Komarica iz Banjaluke i odveo me na oporavak u svoj
dom u Banja Luku. Tu sam ostao deset dana, do Velike Gospe. Tog dana
sam se vrati u svoju župu u Staru Rijeku i tu sam ostao sve do smrti
susjednog župnika u Ravskoj, vlč. Ivana Grgića, koga su ubili 08.
studenoga 1992. god. U međuvremenu sam bio neko vrijeme na terapiji u
Opatiji. Kad sam otišao subratu svećeniku Ivanu na sprovod u Banja
Luku, te noći su provalili u župni stan u Staroj Rijeci i opljačkali ga
a crkvu minirali. Da sam se zatekao tu, vjerojatno bi i mene ubili.
Kasnije
sam saznao da je u Sanskom Mostu bio još jedan logor u Srednjoškolskom
centru, gdje je bilo zatočeno oko 3000 Muslimana, te nekoliko Hrvata iz
Sasine i Sanskog Mosta. Od tih stradanja nosim trajne posljedice na
svom organizmu. Nakon tri i pol godine smetnje su postale sve veće, a
na one manje nisam ni reagirao, te sam se u veljači 1996. god. morao u
Zagreb podvrći teškoj operaciji kičme, jer su mi tri pršljena bila jako
oštećena i prijetila je opasnost da ostanem uzet. Uz Božju pomoć
operacija je dobro uspjela, ali zdravlje mi je ozbiljno narušeno.
Ovo
je svjedočanstvo čovjeka koji nikad nije mogao zamisliti da čovjek može
tako nisko pasti i biti tako krvoločan, ali koji prije nije imao
mogućnosti iskusiti kolika može biti snaga Božja u čovjeku, koja je u
stanju toliko nevin podnijeti, a ipak zločinca ne mrziti, nego mu čak
oprostiti. Bolno i dragocjeno iskustvo!
POPIS ŽRTAVA BRIŠEVAČKOG MASAKRA (24. i 25.07.1992.)
Atlija                Ilija                   (Lovre)                         1929.               25.07.1992.
Atlija                Joso                 (Ilije “Markičin”)          
1938. ca           25.07.1992. – masakriran
Atlija                Marijan            (Jure)                           1944.               24.07.1992.
Barišić Joso                 (Srećko)                                               09./10.7.? u Omarskoj
(ili VIII?)
Bujadilo            Kata                 r.
Jurić                                                  24.07.1992.
Bujadilo            Marko              (Peje)                                                   24.07.1992.
Buleta               Tomislav                                                                      
Buzuk               Franjo              (Ivica)                                                  25.07.1992.
Buzuk               Ivo                                                                              
Buzuk               Jozo                 (Franje)                        1934.               25.07.1992.
Buzuk              
Jozo                                                                            
04.07.-06.08.1992.
u Omarskoj
Buzuk               Marija              (Mato)                                                 25.07.1992.
Buzuk               Marko              (Franje)                        1941.               25.07.1992. “Redak”
Buzuk               Mato                (Ante)                          1934.               25.07.1992.
Buzuk               Mato                (Vinka)             1928.               25.07.1992.
Buzuk               Milan                (Marka)                       1963.               25.07.1992.
Buzuk               Miroslav           (Mate)                                                  25.07.1992.
Buzuk               Srećko             (Prane)                                                 25.07.1992.
Buzuk               Vlado               (Mate)                          1963.               25.07.1992.
Dimač              Petar – Pejo      (Jure)                           1927.               25.07.1992.
Dimač              Stipo                (Ive)
                            1911.               25.07.1992. (zapaljen u
kući)
Došen              Luka                                                                            24.07.1992.
Gavranović       Zdenko            (Stipe)                                                  24.07.1992.
u logoru “Krings” S. Most
Ivandić             Danica r. Mlinar                                               24.07.1992.
Ivandić             Darko              (Srećko)                                               24.07.1992.
Ivandić             Jerko                (Mate)                                                  24.07.1992.
Ivandić             Lucija
                                                                         
24.07.1992.
od minobacačke granate
Ivandić             Mara                r. Mlinar                                               24.07.1992.
Ivandić             Milan                (Ive)                             1963.               24.07.1992.
Ivandić             Miro                 (Srećka)                                               24.07.1992.
Ivandić             Pejo                 (Ive)                             1954.               24.07.1992.
Ivandić             Srećko             (Marka)                       1935.               24.07.1992.
Ivandić             Stipo                (Ive)                             1959.               24.07.1992.
Ivandić             Stipo                (Marka)                       1932.               24.07.1992.
Jakara              Jozo                 (Ante)                          1929.               24.07.1992.
Jurić                 Anđa                (kći Franje) “Praninčina”                       24.07.1992.
Komljen           Ante                 (Luke)                          1956.               24.07.1992.
Komljen           Ivo                   (Luke)                          1954.               24.07.1992.
Komljen           Kaja                 r. Barišić                       1960.               24.07.1992.
Komljen           Kaja                 r. Mlinar                       1933.               24.07.1992.
Komljen           Luka                (Ive)                             1925.               24.07.1992.
Lovrić              Anto                 (Ota)                                                    14.09.1992.
Lovrić              Ivo                   (Jose)                           1934.               25.07.1992.
Lovrić              Joso                 (Anđelka)                    
1957.               25.07.1992. (bio paraliziran)
Marijan            Danica (Mate)                          195?                24.07.1992.
Marijan            Drago               (Jose)                           1948.               24.07.1992.
Marijan            Franjo              (Jose)                          
1927.               24.07.1992. zapaljen
Marijan            Lucija               (Jose)                                                   24.07.1992.
Marijan            Mara                r. Atlija
                        1936.               24.07.1992. zapaljena
Marijan            Milka               r. Begić                        ca 35. god.       24.07.1992. invalid
Marijan            Zvonko            (Jose)                                                   24.07.1992.
Matanović        Ante                 (Jose) “Ćotin”   1935.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Anto                 (Peje)                           1942.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Ervin                (Mladen)                      1977.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Fabijan             (Peje)                           1952.               24.07.1992.
jezivo masakriran, Moštanica
Matanović        Goran               (Ante)                          1973.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Goran               (Stipe)                          1979.               krajem srpnja 1992.
Matanović        Johan               (Stipe)                          1973.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Mara                r. Dimač                       1943.               24.07.1992.
Matanović        Mladen             (Peje)                           1937.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Predrag            (Peje) “Peda”               1974.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Zdravko           (Ante) “Ćotin” 1963.               24.07.1992.
jezivo masakriran, Moštanica
Matanović        Zoran               (Ante)                          1975.               24.07.1992.
u zaselku Moštanica
Matanović        Vinko               (Ante)
                                                 24.07.1992. uhićen,
ubijen u “Kringsu”
Mlinar              Ivica                 (Ivan)                           1930.               24.07.1992.
Mlinar              Luka                (Ante)                         
1943.               24.07.1992. ubijen krampom
Mlinar              Luka                (Ante)                          1977.               24.07.1992.
Mlinar              Mara                r. Dimač                       1916.               24.07.1992.
od minobacačke granate
Mlinar              Slavko (Jose)                           1930.               04.07.-06.08.1992.
u logoru Omarska
Šolaja               Joso                                                     1920.               08.03.1992.
Šolaja               Miro                 (Mate) “Šoki”                                       16. – 31.07.1992. u Omarskoj
Tokmadžić       Ante
 
(Ovo
je popis iz knjige Stipe šošića, “Do pakla i natrag” Đakovo 1994.; a
dopunjen je prema knjizi “Genocidom do istrebljenja”, Zagreb 1995.)


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button