Sanski Most – sm014

PREZIME:                                          xxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxx
GODINA ROĐENJA:             1937.
MJESTO ROĐENJA:              Sasina opć. Sanski Most
PREBIVALIŠTE:                                
PRIVREMENI BORAVAK:               
STRUČNA SPREMA:            
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                   
BRAČNO STANJE:                           
DRŽAVLJANSTVO:                           Hrvat
NACIONALNOST:

Napomena:       Materijal uzet iz knjige "Sjeverozapadne Bosne glas AKCIJA ZA BANJA LUKU"
 
Veoma je teško, gotovo nemoguće, staviti na papir sve ono što smo mi ovdje u Šurkovcu proživjeli i propatili. Nakon tolikih nepravdi, poniženja, mukama, stradanja i žrtava kojima smo, ni krivi ni dužni, izloženi kroz ove dvije, dvije i pol godine. Jednostavno se ne da opisati i čovjek nema snage za to, jer što god bi rekao, ipak bol ostaje dublja, nepravda veća, rane bolnije.
Pored svih tih nevolja koje smo podnijeli i još uvijek podnosimo od Srba i srpskih vlasti, jednako nam teško pada i to da su nas naši čelnici i prvaci – oni koji sebi uzimaju prava da govore u ime cijelog hrvatskog naroda – zaboravili i otpisali i pustili "kao šćetu niz vodu". Do u najskorije vrijeme nikada i nigdje nas nisu ni spomenuli, kao da ne postojimo. Odviše bolno i žalosno.
Ono što smo imali i kome smo mogli zaplakati i zavapiti je Bog na nebu, a naš biskup Komarica ovdje na zemlju. Bog visoko, a biskup često i sam nemoćan.
Katolika Hrvata ovdje nije bilo mnogo: na čitavoj prijedorskoj općini, prema popisu iz 1991. oko 6 300. Bili smo mala katolička i hrvatska oaza, i u političkom smislu nismo značili ništa, ni u bivšem komunističkom sistemu (osim što smo, valjda radi svoje odanosti i vijernosti Crkvi bili uvijek "dežurni" neprijatelj države), a ni kasnije nakon demokratskih i višestranačkih izbora (18.11.1990.) kad su se za vlast borili i međusobno dijelili Srbi i Muslimani.
Naš je čovjek ovdje bio sretan ako je mogao naći i dobiti bilo kakav posao (većinom u Ljubijskim rudnicima), gdje se onda potvrđivao kao radin, povjerljiv, savjestan, ne očekujući da će dogurati ni do portira, jer je i to bio privilegij drugih, većih i brojnijih. Ne očekujući od tadašnjih moćnika ništa i ne maštajući o nekom brzom i lakom usponu, on je radio, ako ne ovdje, onda u Zagrebu, Sisku, Sloveniji i dalje, ostavljajući uvijek čvrsto vezan uz svoje selo, svoju kuću, obitelj i svakako svoju Crkvu.
To što su nedljeljom poslije sv. mise ispred župne crkve polazila i dva autobusa tih naših "pečalbara" u široki svijet, njega nie puno smetalo, nije to uzimano drugima za zlo, već je to smatrao svojim udesom i životnom nužnošću.
Svoju muku i svoj teško zarađeni dinar smišljeno je ulagao u kupnju zemlje, dobre kuće, namještaj, gospodarske zgrade, alat, poljoprivredne i druge strojeve, aute, i može se kazati da je doista dobro i lijepo živio, u svakom pogledu bolje i sretnije od svojih susjeda.
Sa svojim susjedima Srbima (drugih i nema tu) živio je u veoma dobrim i prijateljskim odnosima. Po prirodi jednostavan, veseo, otvoren, gostoljubiv, sa svakim se je slagao. Međusobno drugovanje, susreti, prijateljstva, kumstva, krsne slave i tolike druge crkvene i necrkvene fešte i proslave sve je to bila njegova svakodnevnica. Nikome se nije zamjerio, u svakome je gledao čovjeka i prijatelja.
Živeći tako u tom svom svijetu, u toj seoskoj idili, nije ni zapažao što se to sve oko njega događa, kako se ljudi naoružavaju i spremaju za krvavi rat. Ako je nešto o tome i čuo, on to nije uzimao ozbiljno. Tek kad vidje barikade na cesti i začuje pucnjavu, kad ga dojučerašnji kolega i drug s posla u uniformi i puškom o ramenu zaustavi, legitimira i zapita: tko je, kako se zove i odakle je, on će se trznuti, uozbiljiti i zapitati: ah, Bože, pa to je to sada? Bit će to početak njegove Golgote koju će sasvim nedužan morati proci.
Radi istine valja kazati i ovo: Šurkovac nije bio naoružani! Ljudi ovoga kraja zaziru i bježe od oružja. Na čitavom ovom području, u čitavoj Sansko‑Ljubijskoj dolini, Hrvati su bili radnici, obrtnici, majstori, rudari, težaci, a nikada ratnici i nikada nisu voljeli oružje. Tako ih je zatekao i ovaj rat.
Ovdje na ovom području i nije bilo rata niti bilo kakovih ratnih sukoba i ratnih okršaja. Niti jedan jedini naš župljanin nije se suprostavio niti uzeo oružje u ruke da bi pucao u bilo koga. Istina, u selu su nađene još zapakirane i konzervirane 22 puške (prema službenom zapisniku), koje su vraćene 24. 5. 1992. godine, za koje selo nije znalo, nego samo neki pojedinci. Bez sumnje, i to baca ljagu na selo i to nitko ne odobrava. Ali treba se prisjetiti vremena nacionainih euforija, kada se pozivalo na nabavu oružja (miting SDS‑a u Banjaluci u parku Mladena Stojanovića, gdje Petar Zelenbaba i Jovan Rašković pozivaju "Tko ima dvije krave, neka jednu proda i kupi oružje…").
Kao to su tada u čitavoj BiH po naređenju službenih vlasti bile formirane jedinice Teritorijaine odbrane i u Šurkovcu će Mjesna zajednica formirati takav vod od 23 mještanina. Ljudi su bježali od toga i dovijali se na razne načine da ne obuku uniformu, ali su morali. Dok su trebali, valida, dežurati i kontrofirati kako se u to vrijeme prevozi oružje i drugi ratni materijal, oni su išli u lov na srndaće i divljač, skupfjaii se po seoskim prelima i prepričavali lovačke priče. Nikada se nije dogodilo da bi zaustavili neko vozilo ili kamion, a svatko je znao da se vozi oružje u okolna srpska sela. Ako bi čuli ili primijetili neko vozilo bježali bi s ceste samo da ga ne vide ili zaustave.
 
Pored spomenute Teritorijalne obrane u Šurkovcu je postojala i mjesna milicija od 9 članova, isto mještana, koju je osnovala Stanica javne bezbjednosti u Prijedoru, odnosno Stanica milicije u Ljubiji.
Na javni poziv srpskih vlasti sva je teritorijaina obrana donijela i odložila svoje uniforme i puške u sali mjesnog doma (Mjesna zajednica) 24.5.1992. godine. lstoga dana su dovezene (u taćkama) famozne 22 puške, koje su pojedinci nabaviii i kasnije ih "skupo" platili. Jasno je da Šurkovac nije bio naoružan i nije pomišljao ni na kakav otpor bilo komu, unatoč tomu to su se proširile glasine o silnom naoružavanju i o arsenalu oružja u crkvi i sl. Sve je to bilo dio smišljene propagande kako bi se Šurkovac i čitav ovaj kraj etnički očistio.
O nekom savezništvu ili sprezi s drugim demokratskim strankama ili partijama nema ni govora. Mogao je to biti nečiji strah ali bez ikakvog temelja u stvarnosti. Ako je HDZ bio jedina nacionalna stranka Hrvata u tadašnjoj BiH (a jest) zar će se Šurkovcu i ovom narodu uzeti za zlo i grijeh što je glasovao za svoju narodnu stranku? Mislim da ovo sve treba kazati neka se zna i ne zaboravi, jer obično pojedinci pišu povijest i donose "svoju" istinu. Hrvati katolici iz Šurkovca i čitavog ovog kraja su nevino nastradali samo zato to je to bio nečiji plan i smišljena politika da se na narod ovdje zatre i uništi.
Imajući sve to u vidu, a sve se to veoma dobro znalo na ovim prostorima, doista je neshvatljivo da će ovaj katolički i hrvatski narod, ni kriv ni dužan, morati toliko strano patiti i trpjeti, da će biti toliko mučen, proganjan, zatiran i konačno rastjeran sa svojih ognjišta. Da li će se ikada ti naši "dobri" susjedi zastidjeti svojih neljudskih, gotovo sotonskih postupaka prema ovom nedužnom narodu, ili njihovi potomci zlodjela svojih očeva? Ako im Bog bude vraćao i stotinu onoga to su nama učinili, bit će to jadan i proklet narod, hominidi, koji će još dugo i dugo čekati svoj evolutivni preobražaj.
Ne znamo što smo još mogli učiniti a da nismo učinili samo da preživimo i ostanemo ovdje? Toliko su puta davane, usmeno i pismeno izjave lojalnosti: od samog početka, na kućama i zgradama morali smo vješati bijele zastave kao znak lojalnosti i gotovo ropske potčinjenosti.
Činili smo sve što se od nas tražilo i zahtijevalo: u početku, mladi muškarci su se prijavili u redove srpske vojske da spase roditelje, djecu, kuću, selo (iz župe Šurkovac jedno vrijeme ih je bilo obučeno 74); sudjelovali su u svim javnim akcijama humanitarnog i karitativnog karaktera, osnovali su radne vodove i brigade. Na žalost sve to nije ništa koristilo, sve je bilo uzalud. Evo samo jedan primjer: dođe Srbin župniku, moli lijek za majku, pelenice za dijete, dječju hranu i kada sve to dobije umjesto zahvale kaže: "Znaš ti pope da je ovo srpska država. Sad bih te najradije ubio, svi ste vi ustaše." I ode jadnik.
Ljudi su odvodeni na saslušavanja i u logore. Iz Šurkovca je privedeno tridesetak osoba, muškaraca. Neki su samo saslušani, i po nekoliko puta, zatim pušteni kućama. Neke su i tukli a neke i odvodili u logore (Keraterm Prijedor, Trnopolje, Omarska, Manjača, Batkovci kod Bjeljine), odakle će biti s vremenom pušteni ili zamijenjeni, a neki se nikada neće živi vratiti.
Kako ovi ljudi nisu bili nizašto krivi, to i nije bilo nekog planskog hapšenja i privođenja. Postupalo se više stihijski, hapsilo se posvuda: na ulici, tržnici, na putu, gdje se tko zatekao.
Svijet je to brzo uočio i sklanjao se u šume, ostavljajući blago, kuće, imovinu… što je onda bilo sustavno pljačkano i odnošeno. Po selima je zavladao strah, nasilje i teror. Bilo je slučajeva da su ljudi nailazili na ljudske leševe po putevima, ne ovdašnjih ljudi, već dovezene od nekuda i tu ostavljene, valjda kao upozorenje i prijetnja to i nas ovdje čeka. (Jedna nepoznata osoba je ovdje i ubijena).
Naš svijet je mjesecima s malom i bolesnom djecom, sa starima i nemoćnima, teškim bolesnicima i invalidima bježao i skrivao se po šumama, spavao po potocima i jarcima i gledao iz blizine kako im se uništava imovina, odvodi stoka, pale kuće i gospodarske zagrade. Noću bi se približili svojim kućama, uzeli još ponešto (ukoliko je ostalo), a čim bi začuli neko vozilo, kamion, zaprežna kola ili primijetili kakve uniformirane osobe brzo bi opet bježali u potok i skrivali se kao zečevi, samo da ostanu živi. Nitko više nije mislio na svoja dobra, blago, stoku, kuće, imanja, htjelo se samo preživjeti i sačuvati glavu.
Naš svijet iz Šurkovca bježao je i sklanjao se u neke susjedne srpske kuće, dok i ovima nisu ozbiljno zaprijetili da će jednako proći, da će i njihove kuće "letjeti u zrak" i gorjeti stoga što štite "ustaše". Jedini način preživljavanja je bio bježanje i iseljavanje. Etničko čišćenje je glavni cilj tog nasilja, zastrašivanja i terora. Mnogi naši Ijudi će iskoristiti svoja stara poznanstva i prijateljstva s pojedinim Srbima i uz dobru naknadu (novčanu ili materijalnu), i čak će "sa zahvalnoću" otići, izbjeći u Hrvatsku i dalje u svijet.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti i to da je bilo pojedinih Srba koji su prema svojim mogućnostima i umješnošću štitili ovaj svijet i pomagali mu u traženju načina i puteva da se izvuče i spasi… Takvim pojedincima treba zahvaliti da ovdje nije bilo više zla i više ljudskih žrtava. Mislimo da još nije uputno spominjati njihova imena.
Zahvaljujući već spomenutim dobrosusjedskim odnosima sa Srbima, ovaj će naš svijet kod selidbe ostavljati "na čuvanje" ili poklanjati Srbima mnoga svoja dobra (žito, alat, traktore i drugo), te će se i sa suzama i zagrljajima opraštati jedni od drugih, što očito govori da virus zla nije nastao ovdje nego je uvezen i donesen odnekuda sa strane.
 
Ukoliko i brojke mogu biti neki pokazatelji stanja u župi treba ih navesti, a ovdje samo neke. Prije ovog rata župa Šurkovac brojila je oko 1500 duša/župljana (računajući tu i one koji su privremeno bili vani u inozemstvu, a imali su ovdje svoje kuće, gradili nove i održavali kontakte sa svojima). Domaćinstava ili kuća župa je imala preko 450. Velik broj kuća je bio izgrađen i dobro, čak i luksuzno namješten, a njihovi su vlasnici radili u Hrvatskoj ili u zapadnoeuropskim zemljama.
Iz župe je prognano, izbjeglo i iselilo 965 osoba, uključujući tu i one koji su se pred rat zatekli vani i nisu se mogli varatiti.
 
Oko 15 kuća je zapaljeno sa svim gospodarskim zgradama, dok su gotovo sve druge (napuštene), najprije temeljito opljačkane (sve je odneseno što se odnijeti moglo: crijep, cigla, krovna građa, lamperija, vodo i elektroinstalacije, vrata, štokovi, prozori, građevni materijial), a onda gotovo sve razvaljene i porušene. U šest naših kuća uselili su se Srbi (Volar 4, Šibovi 1, Kalajevo 1).
Zamijenjenih kuća nema. Nije mi poznato da je netko od naših zamijenio kuću s nekim Srbinom iz Hrvatske. Ima slučajeva da je netko od rodbine izbjeglica ostavio svoju kuću, a ušao u bolju (na zamolbu i uz međusobni dogovor). Danas župa Šurkovac broji 465 duša ili 190 kuća/domaćinstava.
 
Po selima to izgleda ovako:

Naziv mjesta u župi Šurkovac	stanje 1991.		protjerani		ostalo
	kuća	osoba	kuća	osoba	kuća	ostalo
Volar (Donji i Gornji)	136	404	107	338	29	66
Šurkovac	115	382	64	262	51	120
Kosa/Lipici	31	105	21	80	10	25
Šibovi	37	100	18	51	19	49
Kalajevo	110	394	52	234	58	160
Ukupno	429	1385	262	965	167	420

---