Srpski zločini u BIH

Sanski Most – sm014


PREZIME:                                          xxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxx
GODINA ROĐENJA:             1937.
MJESTO ROĐENJA:              Sasina opć. Sanski Most
PREBIVALIŠTE:                                
PRIVREMENI BORAVAK:               
STRUČNA SPREMA:            
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                   
BRAČNO STANJE:                           
DRŽAVLJANSTVO:                           Hrvat
NACIONALNOST:


Napomena:       Materijal uzet iz knjige "Sjeverozapadne Bosne glas AKCIJA ZA BANJA LUKU"
 
Veoma je teško, gotovo nemoguće, staviti na papir sve ono što smo mi ovdje u Šurkovcu proživjeli i propatili. Nakon tolikih nepravdi, poniženja, mukama, stradanja i žrtava kojima smo, ni krivi ni dužni, izloženi kroz ove dvije, dvije i pol godine. Jednostavno se ne da opisati i čovjek nema snage za to, jer što god bi rekao, ipak bol ostaje dublja, nepravda veća, rane bolnije.
Pored svih tih nevolja koje smo podnijeli i još uvijek podnosimo od Srba i srpskih vlasti, jednako nam teško pada i to da su nas naši čelnici i prvaci – oni koji sebi uzimaju prava da govore u ime cijelog hrvatskog naroda – zaboravili i otpisali i pustili "kao šćetu niz vodu". Do u najskorije vrijeme nikada i nigdje nas nisu ni spomenuli, kao da ne postojimo. Odviše bolno i žalosno.
Ono što smo imali i kome smo mogli zaplakati i zavapiti je Bog na nebu, a naš biskup Komarica ovdje na zemlju. Bog visoko, a biskup često i sam nemoćan.
Katolika Hrvata ovdje nije bilo mnogo: na čitavoj prijedorskoj općini, prema popisu iz 1991. oko 6 300. Bili smo mala katolička i hrvatska oaza, i u političkom smislu nismo značili ništa, ni u bivšem komunističkom sistemu (osim što smo, valjda radi svoje odanosti i vijernosti Crkvi bili uvijek "dežurni" neprijatelj države), a ni kasnije nakon demokratskih i višestranačkih izbora (18.11.1990.) kad su se za vlast borili i međusobno dijelili Srbi i Muslimani.
Naš je čovjek ovdje bio sretan ako je mogao naći i dobiti bilo kakav posao (većinom u Ljubijskim rudnicima), gdje se onda potvrđivao kao radin, povjerljiv, savjestan, ne očekujući da će dogurati ni do portira, jer je i to bio privilegij drugih, većih i brojnijih. Ne očekujući od tadašnjih moćnika ništa i ne maštajući o nekom brzom i lakom usponu, on je radio, ako ne ovdje, onda u Zagrebu, Sisku, Sloveniji i dalje, ostavljajući uvijek čvrsto vezan uz svoje selo, svoju kuću, obitelj i svakako svoju Crkvu.
To što su nedljeljom poslije sv. mise ispred župne crkve polazila i dva autobusa tih naših "pečalbara" u široki svijet, njega nie puno smetalo, nije to uzimano drugima za zlo, već je to smatrao svojim udesom i životnom nužnošću.
Svoju muku i svoj teško zarađeni dinar smišljeno je ulagao u kupnju zemlje, dobre kuće, namještaj, gospodarske zgrade, alat, poljoprivredne i druge strojeve, aute, i može se kazati da je doista dobro i lijepo živio, u svakom pogledu bolje i sretnije od svojih susjeda.
Sa svojim susjedima Srbima (drugih i nema tu) živio je u veoma dobrim i prijateljskim odnosima. Po prirodi jednostavan, veseo, otvoren, gostoljubiv, sa svakim se je slagao. Međusobno drugovanje, susreti, prijateljstva, kumstva, krsne slave i tolike druge crkvene i necrkvene fešte i proslave sve je to bila njegova svakodnevnica. Nikome se nije zamjerio, u svakome je gledao čovjeka i prijatelja.
Živeći tako u tom svom svijetu, u toj seoskoj idili, nije ni zapažao što se to sve oko njega događa, kako se ljudi naoružavaju i spremaju za krvavi rat. Ako je nešto o tome i čuo, on to nije uzimao ozbiljno. Tek kad vidje barikade na cesti i začuje pucnjavu, kad ga dojučerašnji kolega i drug s posla u uniformi i puškom o ramenu zaustavi, legitimira i zapita: tko je, kako se zove i odakle je, on će se trznuti, uozbiljiti i zapitati: ah, Bože, pa to je to sada? Bit će to početak njegove Golgote koju će sasvim nedužan morati proci.
Radi istine valja kazati i ovo: Šurkovac nije bio naoružani! Ljudi ovoga kraja zaziru i bježe od oružja. Na čitavom ovom području, u čitavoj Sansko‑Ljubijskoj dolini, Hrvati su bili radnici, obrtnici, majstori, rudari, težaci, a nikada ratnici i nikada nisu voljeli oružje. Tako ih je zatekao i ovaj rat.
Ovdje na ovom području i nije bilo rata niti bilo kakovih ratnih sukoba i ratnih okršaja. Niti jedan jedini naš župljanin nije se suprostavio niti uzeo oružje u ruke da bi pucao u bilo koga. Istina, u selu su nađene još zapakirane i konzervirane 22 puške (prema službenom zapisniku), koje su vraćene 24. 5. 1992. godine, za koje selo nije znalo, nego samo neki pojedinci. Bez sumnje, i to baca ljagu na selo i to nitko ne odobrava. Ali treba se prisjetiti vremena nacionainih euforija, kada se pozivalo na nabavu oružja (miting SDS‑a u Banjaluci u parku Mladena Stojanovića, gdje Petar Zelenbaba i Jovan Rašković pozivaju "Tko ima dvije krave, neka jednu proda i kupi oružje…").
Kao to su tada u čitavoj BiH po naređenju službenih vlasti bile formirane jedinice Teritorijaine odbrane i u Šurkovcu će Mjesna zajednica formirati takav vod od 23 mještanina. Ljudi su bježali od toga i dovijali se na razne načine da ne obuku uniformu, ali su morali. Dok su trebali, valida, dežurati i kontrofirati kako se u to vrijeme prevozi oružje i drugi ratni materijal, oni su išli u lov na srndaće i divljač, skupfjaii se po seoskim prelima i prepričavali lovačke priče. Nikada se nije dogodilo da bi zaustavili neko vozilo ili kamion, a svatko je znao da se vozi oružje u okolna srpska sela. Ako bi čuli ili primijetili neko vozilo bježali bi s ceste samo da ga ne vide ili zaustave.
 
Pored spomenute Teritorijalne obrane u Šurkovcu je postojala i mjesna milicija od 9 članova, isto mještana, koju je osnovala Stanica javne bezbjednosti u Prijedoru, odnosno Stanica milicije u Ljubiji.
Na javni poziv srpskih vlasti sva je teritorijaina obrana donijela i odložila svoje uniforme i puške u sali mjesnog doma (Mjesna zajednica) 24.5.1992. godine. lstoga dana su dovezene (u taćkama) famozne 22 puške, koje su pojedinci nabaviii i kasnije ih "skupo" platili. Jasno je da Šurkovac nije bio naoružan i nije pomišljao ni na kakav otpor bilo komu, unatoč tomu to su se proširile glasine o silnom naoružavanju i o arsenalu oružja u crkvi i sl. Sve je to bilo dio smišljene propagande kako bi se Šurkovac i čitav ovaj kraj etnički očistio.
O nekom savezništvu ili sprezi s drugim demokratskim strankama ili partijama nema ni govora. Mogao je to biti nečiji strah ali bez ikakvog temelja u stvarnosti. Ako je HDZ bio jedina nacionalna stranka Hrvata u tadašnjoj BiH (a jest) zar će se Šurkovcu i ovom narodu uzeti za zlo i grijeh što je glasovao za svoju narodnu stranku? Mislim da ovo sve treba kazati neka se zna i ne zaboravi, jer obično pojedinci pišu povijest i donose "svoju" istinu. Hrvati katolici iz Šurkovca i čitavog ovog kraja su nevino nastradali samo zato to je to bio nečiji plan i smišljena politika da se na narod ovdje zatre i uništi.
Imajući sve to u vidu, a sve se to veoma dobro znalo na ovim prostorima, doista je neshvatljivo da će ovaj katolički i hrvatski narod, ni kriv ni dužan, morati toliko strano patiti i trpjeti, da će biti toliko mučen, proganjan, zatiran i konačno rastjeran sa svojih ognjišta. Da li će se ikada ti naši "dobri" susjedi zastidjeti svojih neljudskih, gotovo sotonskih postupaka prema ovom nedužnom narodu, ili njihovi potomci zlodjela svojih očeva? Ako im Bog bude vraćao i stotinu onoga to su nama učinili, bit će to jadan i proklet narod, hominidi, koji će još dugo i dugo čekati svoj evolutivni preobražaj.
Ne znamo što smo još mogli učiniti a da nismo učinili samo da preživimo i ostanemo ovdje? Toliko su puta davane, usmeno i pismeno izjave lojalnosti: od samog početka, na kućama i zgradama morali smo vješati bijele zastave kao znak lojalnosti i gotovo ropske potčinjenosti.
Činili smo sve što se od nas tražilo i zahtijevalo: u početku, mladi muškarci su se prijavili u redove srpske vojske da spase roditelje, djecu, kuću, selo (iz župe Šurkovac jedno vrijeme ih je bilo obučeno 74); sudjelovali su u svim javnim akcijama humanitarnog i karitativnog karaktera, osnovali su radne vodove i brigade. Na žalost sve to nije ništa koristilo, sve je bilo uzalud. Evo samo jedan primjer: dođe Srbin župniku, moli lijek za majku, pelenice za dijete, dječju hranu i kada sve to dobije umjesto zahvale kaže: "Znaš ti pope da je ovo srpska država. Sad bih te najradije ubio, svi ste vi ustaše." I ode jadnik.
Ljudi su odvodeni na saslušavanja i u logore. Iz Šurkovca je privedeno tridesetak osoba, muškaraca. Neki su samo saslušani, i po nekoliko puta, zatim pušteni kućama. Neke su i tukli a neke i odvodili u logore (Keraterm Prijedor, Trnopolje, Omarska, Manjača, Batkovci kod Bjeljine), odakle će biti s vremenom pušteni ili zamijenjeni, a neki se nikada neće živi vratiti.
Kako ovi ljudi nisu bili nizašto krivi, to i nije bilo nekog planskog hapšenja i privođenja. Postupalo se više stihijski, hapsilo se posvuda: na ulici, tržnici, na putu, gdje se tko zatekao.
Svijet je to brzo uočio i sklanjao se u šume, ostavljajući blago, kuće, imovinu… što je onda bilo sustavno pljačkano i odnošeno. Po selima je zavladao strah, nasilje i teror. Bilo je slučajeva da su ljudi nailazili na ljudske leševe po putevima, ne ovdašnjih ljudi, već dovezene od nekuda i tu ostavljene, valjda kao upozorenje i prijetnja to i nas ovdje čeka. (Jedna nepoznata osoba je ovdje i ubijena).
Naš svijet je mjesecima s malom i bolesnom djecom, sa starima i nemoćnima, teškim bolesnicima i invalidima bježao i skrivao se po šumama, spavao po potocima i jarcima i gledao iz blizine kako im se uništava imovina, odvodi stoka, pale kuće i gospodarske zagrade. Noću bi se približili svojim kućama, uzeli još ponešto (ukoliko je ostalo), a čim bi začuli neko vozilo, kamion, zaprežna kola ili primijetili kakve uniformirane osobe brzo bi opet bježali u potok i skrivali se kao zečevi, samo da ostanu živi. Nitko više nije mislio na svoja dobra, blago, stoku, kuće, imanja, htjelo se samo preživjeti i sačuvati glavu.
Naš svijet iz Šurkovca bježao je i sklanjao se u neke susjedne srpske kuće, dok i ovima nisu ozbiljno zaprijetili da će jednako proći, da će i njihove kuće "letjeti u zrak" i gorjeti stoga što štite "ustaše". Jedini način preživljavanja je bio bježanje i iseljavanje. Etničko čišćenje je glavni cilj tog nasilja, zastrašivanja i terora. Mnogi naši Ijudi će iskoristiti svoja stara poznanstva i prijateljstva s pojedinim Srbima i uz dobru naknadu (novčanu ili materijalnu), i čak će "sa zahvalnoću" otići, izbjeći u Hrvatsku i dalje u svijet.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti i to da je bilo pojedinih Srba koji su prema svojim mogućnostima i umješnošću štitili ovaj svijet i pomagali mu u traženju načina i puteva da se izvuče i spasi… Takvim pojedincima treba zahvaliti da ovdje nije bilo više zla i više ljudskih žrtava. Mislimo da još nije uputno spominjati njihova imena.
Zahvaljujući već spomenutim dobrosusjedskim odnosima sa Srbima, ovaj će naš svijet kod selidbe ostavljati "na čuvanje" ili poklanjati Srbima mnoga svoja dobra (žito, alat, traktore i drugo), te će se i sa suzama i zagrljajima opraštati jedni od drugih, što očito govori da virus zla nije nastao ovdje nego je uvezen i donesen odnekuda sa strane.
 
Ukoliko i brojke mogu biti neki pokazatelji stanja u župi treba ih navesti, a ovdje samo neke. Prije ovog rata župa Šurkovac brojila je oko 1500 duša/župljana (računajući tu i one koji su privremeno bili vani u inozemstvu, a imali su ovdje svoje kuće, gradili nove i održavali kontakte sa svojima). Domaćinstava ili kuća župa je imala preko 450. Velik broj kuća je bio izgrađen i dobro, čak i luksuzno namješten, a njihovi su vlasnici radili u Hrvatskoj ili u zapadnoeuropskim zemljama.
Iz župe je prognano, izbjeglo i iselilo 965 osoba, uključujući tu i one koji su se pred rat zatekli vani i nisu se mogli varatiti.
 
Oko 15 kuća je zapaljeno sa svim gospodarskim zgradama, dok su gotovo sve druge (napuštene), najprije temeljito opljačkane (sve je odneseno što se odnijeti moglo: crijep, cigla, krovna građa, lamperija, vodo i elektroinstalacije, vrata, štokovi, prozori, građevni materijial), a onda gotovo sve razvaljene i porušene. U šest naših kuća uselili su se Srbi (Volar 4, Šibovi 1, Kalajevo 1).
Zamijenjenih kuća nema. Nije mi poznato da je netko od naših zamijenio kuću s nekim Srbinom iz Hrvatske. Ima slučajeva da je netko od rodbine izbjeglica ostavio svoju kuću, a ušao u bolju (na zamolbu i uz međusobni dogovor). Danas župa Šurkovac broji 465 duša ili 190 kuća/domaćinstava.
 
Po selima to izgleda ovako:

Naziv mjesta u župi Šurkovac

stanje 1991.

protjerani

ostalo

 

kuća

osoba

kuća

osoba

kuća

ostalo

Volar (Donji i Gornji)

136

404

107

338

 29

 66

Šurkovac

115

 382

 64

262

 51

120

Kosa/Lipici

 31

 105

 21

 80

 10

 25

Šibovi

 37

 100

 18

 51

 19

 49

Kalajevo

110

 394

 52

234

 58

160

Ukupno

429

1385

262

965

167

420

Ovaj svijet što ga je još ostalo ovdje nije voljan ići bilo kamo. Želi pošto‑poto ostati ovdje na svojim ognjištima, u nadi da de doći bolji i mirniji dani, da će prestati zastrašivanja, pljačkanja i samovolja pojedinaca, da će i njemu biti omogućeno zapošljavanje i bilo kakva socijalno‑zdravstvena zaštita. Skoro svi imaju iz Hrvatske ulazne odnosno tranzitne vize za druge zemlje, ali ne žele ići. Ljudskih žrtava u župi je bilo 15 (petnaest). Od toga broja 11 osoba je ubijeno, neki su čak i mučeni, što u vlastitoj kući, što u logorima.
Ovo su njihova imena:
            Jurić (Lovre) Mirko, r. 1936, ubijen u viastitoj kući 13.9.1992,
            Jurić (Mirka) Danica, r. 1936, ubijena 13.9.1992,
            Jurić (Mirka) Ante, r. 1958, odveden iz kuće i ubijen,
            Šolaja (Drage) Ana, r. 1917, bila gluhonijema, ubijena 13.9.1992,
            Jurić (Marka) Ilija, r. 1922, ubijen u vlastitoj kući 23.4.1993,
            Gavranović (Peje) Manda, r. 1927, ubijena u vlastitoj kući, 23.4.1993,
            Tukerić (Luke) Stipo, r. 1978, ubijen u vlastitoj kući, 30.12.1992,
            Tadić (Tome) Mato, r. 1940, profesor, odveden u logor i ubijen,
            Matanović (Sreće) Zlatko, r. 1951, odveden u logor i ubijen,
            Tokmadžić (Ive) Drago, r. 1954, milicajac, ubijen u logoru,
            Komljenović (Jure) Dragomir, r. 1968, ubijen u logoru Batkovci.
Poginuli kao srpski vojnici na ratištu:
            Briševac (Petra) Zvonko, r. 1961.
            Komljenović (Nike) Božo, r. 1965.
            Lovrić (Ljubka) Marinko, r. 1972.
            Galonja (Mate) Slavko, r. 1968.
Medu ove žrtve rata nisu ubrojeni oni nagi župljani koji su "morali" umrijeti, jer im nije bilo dopušteno (samo radi imena i prezimena) doći do bolnice odnosno liječnika. Naprimjer Franjo Hrvat iz Šurkovaca dva je puta vraćen s mosta u Prijedoru, te tako nije dobio liječničku pomoć.
U župi je ostalo oko četrdesetero djece koja redovito idu u osnovnu školu, dvoje ih ide u srednju školu u Prijedor, ali bi najradije odustali jer imaju neugodnosti. Kako je uveden obvezatan vjeronauk u školama, to je i od nas katolika zatraženo da i mi držimo svoj vjeronauk u školama. Načelno je to dobro zamišljeno, ali u praksi, bar što se tiče našeg katoličkog vjeronauka u školama, to nije provedeno. Katoličkim svećenicima ovog kraja je rečeno da "još nije vreme za to, bezbednosna situacija nije najpovoljnija, ima budala pa da se nešto desi…", i tome slično.
Naša djeca nisu ostala bez vjeronauka i vjeronaučne pouke. Vjeronauk je održavan po starom, uhodanom načinu. Vjerojatno će se i ovdje tražiti jedno određenije i prihvatljivije rješenje za nas vjeronauk u školama. Čuje se da naša djeca ostaju na srpskom vjeronauku u školama gdje naši svećenici nemaju pristupa, a to nije rješenje, dapače, to može biti pogubno za našu djecu, odnosno njihovu budućnost.
Caritasu nage biskupije, kao i svim najodgovornijim djelatnicima u toj ustanovi na čelu s o. biskupom dr. Komaricom smo veoma zahvalni. Živjeli smo i još uvijek živimo od Caritasa, i to ne samo mi Hrvati katolici već i mnogi naši susjedi i mještani, poznati i nepoznati. Svakome tko nam se obratio za pomoć, a mogli smo pomoći, davali smo i dijelili i to je uvelike otapalo led mržnje i nepovjerenja prema nama na ovim prostorima i ljudi su to, ma kako zli bill, znali i znaju cijeniti.
Kod podjele Caritasove pomoći dugo vremena smo imali nemalih neprilika, čak i ozbiljnih prijetnji. Dođu ti gorštaci s oružjem, zapucaju, bace koju bombu, rastjeraju naš svijet i onda kao svoje uzimaju s gomile što žele i hoće, koliko mogu ponijeti, a ti im ne smiješ ništa. Sretan si kad odu i da se većeg zla nije dogodilo.
Kad je i tu uvedeno malo više reda (prisutnost policijske pratnje) onda su dolazili noću, maskiranih lica, te opet odnosili ono što nama je dano. To je bilo još gore. Bilo je i tučnjave, ucjenjivanja, traženja deviza i slično. lpak, sve to nas nije obeshrabrilo, znali smo i vjerovali, biskup će nabaviti i poslati, i mi ćemo opet imati. Bez Caritasa dosta bismo loše prošli. Bilo bi gladnog svijeta i zasigurno žrtava.
Od pomoći smo primali gotovo sve to nam je bilo potrebno: od živežnih namirnica (brašno, šećer, ulje, konzervirano meso, riba, sir, tjestenine, povrće), do slatkiša, higijenskih potrepština, sjemenja, odjeće i obuće.
 
Pomoć Caritasa Banjalučke biskupije stizala je do raznih ustanova kao što su: škole (dječja hrana, školski pribor), bolnice, ambulante, poduzeća i mislim da je upravo tu Caritas učinio najviše u stvaranju povoljnije klime i koliko‑toliko podnošljivijeg preživljavnja našeg svijeta ovdje. Onaj divljak, kad nam je i pokrao pomoć, došao je kasnije i upitao: "Kad će opet Caritas?", a za nas je to bio velik dobitak, jer do tada te nije ni mogao gledati, nisi postojao.
Banjalučki Caritas ima ovdje ime i veoma je cijenjena i poštovana ustanova, uz koji i mi "postojimo".
Vjerski život u župi pored svih nevolja i nedaća rata nije zamro. Župna zajednica redovito se okupljala na sv. misi nedjeljama i blagdanima, i u vrijeme kad je to bilo najteže i najopasnije. Sv. mise nisu držane uvijek na istom mjestu, upravo iz sigurnosnih razloga, ali nikad nisu ni prekidane.
U dogovoru s crkvenim odbornicima i viđenijim župljanima mjesta liturgijskog okupljanja mijenjana su iz nedjelje u nedjelju. Jednom je bila u crkvi, drugi put na nekom od seoskih groblja, treći negdje u selu, u šumi, u privatnoj kući i tako naizmjenice. Župljani su uvijek znali gdje je sv. misa i dobro su dolazili, ponekad i uz veliku opasnost po život. Molilo se, pjevalo i plakalo, ispovijedalo i kajalo, vapilo i tražilo Božju pomoć i zatitu, s uvjerenjem da nam još samo Bog može pomoći.
Ta misna okupljanja bila su i jedina prilika da se svijet malo čuje, izmijeni vijesti, čuje nešto od svećenika i Crkve, čuje glas biskupa. Noćima su se okupljali u većim skupinama, molili krunicu, tješili i hrabrili jedni druge, poput prve kršćanske zajednice.
Trajalo je to mjesecima i mjesecima. Svijet je i radnim danom dolazio na sv. misu i druge crkvene pobožnosti, u većem broju nego u mirna vremena. Rušenje župne crkve (u ranim jutarnjim satima, 4:10), srijede 3. ožujka 1993. godine, ostat će svakako najbolniji dogadaj u duši ovog naroda. Sve dok je crkva bila tu, sa svoja dva velika i masivna tornja, narod se držao i odupirao svim zlima, živio u nadi da će jednom tom ludilu doći kraj.
Stratezi etničkog čišćenja i zatiranja svega što je katoličko i hrvatsko na ovim prostorima dobro su znali što za ovaj narod znači crkva i kad svi raniji pokušaji izgona i raseljavanja župljana (strah, pljačka, teror, ubijanje, osiromašenje) nisu uspjeli (bar ne u dovoljnoj mjeri) prišlo se rušenju crkve, čime je slomljeno srce i duša ovoga naroda. S rušenjem crkve započelo je masovno iseljavanje i bježanje.
Stav naše mjesne Crkve (biskupa) bio je jasan: svatko treba dobro znati to čini, da li ići ili ostati! Pobjeći je lakše, ali povratak će biti daleko teži, ako je uopće i moguć. Želja Crkve je bila da svijet ostane na svojim ognjištima, i u tom smjeru biskup je radio i poduzimao sve što je bilo u njegovoj mogućnosti, braneći osnovna ljudska prava (na život, dom, dostojanstvo, imetak i sl.), nešto drugo i nije mogao učiniti. Svijet je ipak bježao i iseljavao se.
 
Nakon rušenja crkve svoje smo sv. mise počeli, namjerno i uz prkosa!, održavati na tim svetim ruševinama, u dvorištu crkve i župnoj kući, te i dalje po grobijanskim kapelama.
Od 24. ožujka 1994. sv. se mise redovito služe u sali doma Mjesne zajednice, koju smo morali temeljito obnoviti, jer je bila potpuno opljačkana i devastirana, dobivši prethodno za to odobrenje nadležnih vlasti.
S rušenjem crkve uništen je i sav crkveni inventar (dragocjene slike, kipovi, crkveno posuđe, liturgijske knjige, odijela ‑ gotovo sve). Nešto malo stvari (dio tabernakula, po koja crkvena klupa, komad lamperije) prevezeno je na Petričevac i tu ostavljeno. Ovdje nam je ostavljeno samo ono što se zateklo po grobljanskim kapelama, a tu smo, nažalost, imali i nosili ono najslabije i najsiromašnije.
S crkvom je uvelike stradala i župna kuća, kao i druge gospodarske zgrade. Župna kuća je pljačkana 11 puta i odneseno je sve: od peći, hladnjaka, stroja za pranje rubija, bojlera, namještaja, ćilima, podova, žarulja, utičnica, posteljine, posuda, do osobnih stvari župnika (odijela, rublje i dr.). Jednom riječju: sve je odneseno, a što se nije moglo ponijeti to je uništeno i razbijeno. Odnijeli su čak i jedan habit i plat (drugi se srećom zatekao u selu).
Od 17. svibnja 1992. župnik ne spava u župnoj kući već u selu. Na početku tu i tamo po različitim kućama, a u zadnje vrijeme u nekadašnjoj župnoj kući (prodanoj g. Josi Paniću) koju i danas zovu "kapela". Po danu se zadržava u župnoj kući kod srušene crkve, a noću ide "na konak" na Kosu. Pitanje je dokle će to moći izdržati? Župna knjižnica (veoma bogata i raznolika) kao i župnikove knjige su dobrim dijelom uništene i zapaljene. Župni je arhiv dosta oštećen, ali ipak očuvan. Župne knjige (matice) su sve sačuvane, jer su na vrijeme sklonjene u selo.
Nedjeljna bogoslužja su dosta osiromašena. Nema mladog svijeta, nema djece, nema radosnog liturgijskog pjevanja, nema liturgijskog prostora, posuda, odjeće, knjiga, jednom riječju dosta tužno!
Samo stariji svijet, tužna ispaćena lica, zabrinuti pogledi, suzne oči, i tako iz nedjelje u nedjelju…
lako ispaćena i uplakana ta su lica, kao to jednom zgodom reče biskup, "smirena i čista lica", jer nikome ništa nažao nisu učinila. Dok ih drugi gaze, proganjaju, muče i zatiru, oni ponosno mole za svoje progonitelje, dobro čine svojim mrziteljima, vjerujući da je to volja Božja.
Još smo ovdje i ovdje ostajemo. Čuvamo svoje svetinje i svetišta od Volara, Šurkovca do Kaljeva, Šibova, Lipika i Kose, obilazimo sveta mjesta i groblja svojih pređa natopljena znojem i krvlju ‑ istinskih mučenika svoje vjere i poslanja, u nadi i pouzdanju da Bog "vidi i čuje jade svoga naroda" (Izl 3,7) i neće "dopustiti da budemo kućani iznad svojih snaga" (1Kor 10,12).
 
U tome nas potiče i hrabri i naš biskup, kojemu nikada nije bilo teško doći u župu, čak i tada kad je to po život bilo opasno, da ih utješi, ohrabri, pomogne i za to su mu iskreno zahvalni. Njihova zahvainost ide i gvardijanu (fra Duji) i Franjevačkom samostanu Petrićevac, jer i oni ih ne zaboravljaju i na svoj način pomažu.
Još spominjemo i ovo: sa susjednim pravoslavnim sveštenikom gosp. Radom Šamarom, parokom u Ljubiji, župnik Šurkovaca kroz ove gotovo tri godine rata, nije imao nikakvog kontakta. Taj čovjek i svećenik crkve veoma je dobro znao u kakvoj se situaciji nalaze katolici i župnik, kao njegov kolega, ali nikada ništa nije učinio za njih, nikada nigdje riječ progoivorio za njih. Pred rat i kad je rat počeo on je znao i po nekoliko puta dnevno ići za Misku Glavu ili Volar, toliko puta je znao sretati župnika.
Nikada nije stao, zaustavio se i pitao ga da li je živ ili kako je. Jednom mu je (u rujnu 1992. godine) poslao ceduljicu s porukom da je on voljan "da ga izvuče odavde i odveze kud on želi", samo da kaže kada i kuda želi. Na toj istoj ceduljici župnik mu se zahvalio na brizi i dobroti i napisao da ne želi nikuda, jer kako prođe ovaj narod neka onako prođe i njegov ujak! (Poruku je poslao po Brani Sediću, a ovaj ju opet poslao do župnika po Mariji Jerčić, njegovoj župljanki!). Kako divan poticaj za ekumenizam?
A pokojni fra Mijo Đdeno (kapelan u Šurkovcu) mjesecima je štitio, branio i obavšjetavao Misku Glavu, kada su oni bili ugroženi u II. svjetskom ratu, ali gosp. Šamara to ne pamti, možda se nije bio ni rodio! (?).
Prognani i izbjegii svijet iz Šurkovca danas se nalazi u većim skupinama oko Bjelovara, u Grubišnom Polju, Sisku, Lonjskom polju, Rijeci i Zagrebu. Koliko se čuje, u novoj sredini se teško snalaze. Istrgnuti su iz svoje sredine, ojađeni. razočarani, ne uklapaju se u novu sredinu, postaju teški i sebi i drugima. Teško se uklapaju i u crkveni život nove sredine.

{loadposition user18}

 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button