Propast REKOM-a je i Josipovićeva propast

Neopisivo skupi, arogantni i bahati projekt po imenu REKOM koji je neslavno u svega par tjedana propao nakon višegodišnjih priprema i milijuna utrošenih eura, za sobom je u ponor povukao vrlo veliki dio tzv. nevladine scene, kao i značajan dio političke scene u Hrvatskoj.

Podsjetimo, REKOM-ovci, koji su pompozno najavljivali da će skupiti milijun potpisa na području bivše države u nekoliko mjeseci skupljanja su ih skupili manje od pola milijuna, a najveći fijasko doživjeli su u Hrvatskoj, koja je uz BiH najviše propatila u ratovima devedesetih i u kojoj, za razliku od Makedonije, Srbije, Slovenije ili Crne Gore, zaista postoje žrtve rata. U Hrvatskoj su skupili manje od 20.000 potpisa čime se ta inicijativa u Hrvatskoj svrstala u najjadnije političke inicijative ikad pokrenute u našoj zemlji.
Neke posebne razloge za propast REKOM-a u Hrvatskoj nije potrebno tražiti. Iako su REKOM-ovci za svoj politički poraz razlog odmah pronašli u činjenici osude generala Gotovine i Markača tijekom skupljanja potpisa što je, kao, izazvalo negativne sentimente prema REKOM-u, razlozi za navedeno sigurno ne počivaju u tom detalju. Ne, oni su puno prozaičniji i očituju se u totalnom gađenju hrvatske javnosti prema likovima kao što su Vesna Teršelič i Zoran Pusić koje javnost u Hrvatskoj gotovo plebiscitarno s punim pravom smatra pokvarenjacima, izdajicama, neprijateljima i petokolonašima koji  će zbog jednog ošamarenog Srbina urlati do neba, a koji se nad sudbinom tisuća i tisuća stradalih Hrvata neće ni osvrnuti.
Iako mediji u Hrvatskoj kontinuirano navedene likove i njihove pripuznike godinama favoriziraju, reklamiraju i od njih kreiraju nekakve beskompromisne borce za ljudska prava, a s druge strane pojedinci s druge strane političkog spektra kontinuirano upozoravaju na štetnu rabotu istih prema Hrvatskoj, demokraciji i stvarnim ljudskim pravima svih građana, bila je potrebna ovakva katarza da se konačno o istima nedvosmisleno zaključi tko su i što su. Pusić, Teršelička i kompanija su u Hrvatskoj jedno veliko ništa. Njihov rad za Hrvatsku ne vrijedi ništa. Oni za Hrvatsku ne vrijede ništa. Ne predstavljaju nikoga. Nemaju legitimitet. Oni su, jednostavno, jugokomunistički uzurpatori hrvatske građanske scene, hrvatske demokratske scene i hrvatske scene zaštite ljudskih prava, a sada to, upravo zahvaljujući njima, znaju svi; htjeli istjerati nas, istjerali sami sebe.

No, osim Pusića, Teršeličke i kompanije, rekomovska blamaža je na površinu istjerala i veće igrače, dapače, na suho je izbacila i najvećeg igrača: našeg dragog velepravednika Josipovića zvanog “Svjetlo”. O čemu se radi? Pa radi se upravo o tome da je skupljanje potpisa za REKOM bio prvi pravi test Josipovićeve vladavine iz kojeg se može jasno i nedvosmisleno zaključiti da Josipovićeva izdajnička projugoslavenska politika u Hrvatskoj nema nikakvu podršku.

Možda je Josipović i pobijedio na predsjedničkim izborima, ali na sasvim drugoj platformi od ove koju sada provodi. Dok je u kampanji drobio o svjetlu i tami, hrvatskim braniteljima, približavanju EU i novoj pravednosti, nakon kampanje se u potpunosti prebacio na staru dobru projugoslavensku politiku beskonačnog ljubljenja i grljenja s Tadićem, Dodikom, svojim premilim antifašistima i drugom jugo bratijom, a od umjetno kreiranog lika kandidata kojem su ljudi dali naivno dali glas očekujući da svojom kulturnom pojavom, poštenjem i akademskom naobrazbom poboljša ugled Hrvatske u svijetu, nakon izbora preostao je samo sitni neoboljševički aparatčik, okružen s isto takvim savjetnicima tipa Lončara, Jovića ili Perkovića, s kojim se malo tko u Europi i u svijetu, kao i u slučaju Mesića, želi susresti, pa mu preostaju samo Tadić i Dodik.

Naravno, na bilo kakvu kritiku Josipovićeve jugo politike uglavnom se odgovaralo rezultatima neadekvatnih, izmišljenih, friziranih i jednostavno glupih anketa izražavanja generalne preferencije “pozitivno”-“negativno” o određenoj osobi, bez specifičnog osvrta na točno određeno političko pitanje, koje Josipoviću daju podršku od 80, pa do valjda 120 posto, s komentarom “Eto vidite da javnost podržava Josipovića”, uz brižno izbjegavanje provođenja stvarnih političkih istraživanja stava javnosti o konkretnim pitanjima, pa tako niti jedan medij nije javnosti postavio pitanje podržava li javnost Josipovićevo kontinuirano ljubljenje s Tadićem, Tadićevo vrijeđanje žrtava Domovinskog rata uz Josipovićev blagoslov, Josipovićevo kontinuirano favoriziranje SDP-a, Josipovićevo veličanje zločinačkog partizanskog pokreta, izbor Saše Perkovića , Bude Lončara, Dejana Jovića za savjetnika itd.

Srećom po javnost, pojavio se upravo REKOM, odmah ispočetka obljubljen i obgrljen od strane Josipovića i njegove svite, najvjerojatnije koordiniran od strane posebnog Josipovićevog koordinatora srpsko-hrvatsko-britansko-jugoslavenske provenijencije, popularnog Dejana Jovića.

Otvarao je tako Josipović kojekakve rekomovske regionalne forume, pozdravljao osnivanje REKOM-a, dao svoj potpis REKOM-u, primao beskonačna rekomovska izaslanstva iz tko zna kakvih balkanskih selendri, kroz cijelu 2010. i 2011. godinu i definitivno je bio najjači vjetar u leđa toj sramotnoj inicijativi koju, nota bene, nikad nije spomenuo u svojoj izbornoj kampanji, niti je u istoj dao naslutiti da će se tako otvoreno zalagati za nekakvu svejugoslavensku komisiju. I tako sve do druge polovice lipnja 2011., kada je objelodanjeno da je REKOM praktički propao.

Posljednja audijencija rekomovaca kod Josipovića bila je 21. lipnja, kada su mu isti, na čelu s Vesnom Teršelič, predali bijedu od potpisa koju su uspjeli skupiti, time zapečativši i svoj i njegov “ugled” i “legitimitet” u Hrvatskoj. Ovdje možemo samo pretpostaviti kakva je panika zavladala u Uredu predsjednika kada mu je predočeno koliko je malo potpisa skupljeno. Zanimljivo je da je dotadašnja sprega Josipović-REKOM bila kontinuirano obasjana svjetlom medija i desetinama novinara koji su pratili tu suradnju, da bi se na dan predaje potpisa dogodilo čudo koje se očitovalo u potpunoj medijskoj šutnji i jednostavnom zaboravljanju zvanja novinara na taj svečani događaj, sve do te mjere da Ured predsjednika o navedenome nije izdao ni priopćenje, nego je isto izdao tek tri dana kasnije, tek nakon što su se i sami rekomovci pobunili, očito ne shvaćajući da je i njihov ljubljeni Josipović odlučio od njih dignuti ruke mudro zaključivši da su mu isti kamen oko vrata i da je vrijeme za napuštanje broda koji tone.

Međutim, kasno je za bežaniju. REKOM će, između ostalog, zlatnim slovima ostati obilježen u novijoj hrvatskoj povijesti kao politička akcija koja je uspješno detronizirala Josipovićevu projugoslavensku politiku i koja je jasno pokazala da Josipović ne zastupa hrvatske interese i da nema nikakav legitimitet za provođenje takve politike, ni on, a ni njegovi savjetnici. I ta se činjenica ne može zataškati, a ni zaokrenuti. Dvadeset tisuća potpisa u Hrvatskoj je reklo sve: Josipovićevu projugoslavensku politiku u Hrvatskoj podržava punih 0,4% stanovništva.