- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Prijedor – pd004

PREZIME:                                                       xxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1968.
MJESTO ROĐENJA:                          Čarakovo opć. Prijedor
PREBIVALIŠTE:                                             Čarakovo opć. Prijedor
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:    Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z
U
našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja. Četnik Drago Tintor je
dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih
vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam
susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne
uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili
naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i
našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlađe dijete i govorili: "Ukoliko
ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi
muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.
Od
23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi.
Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se
izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj ali je bila
dočekana.
Sve su
imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru
kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo
nešto brašna i tu se hranili ali je svako za sebe morao donjeti odluku
što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći
most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i
odveli.
Prvo smo
bili u Keratermu tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog
mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko
30 policajaca što su nas tukli. Vojni policajci srpske krajine su nas
tukli i prebacili nas u Trnopolje. Kad su nas odveli u Trnopolje opet
su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko 3
sata, dok nije došao komadant logora koji je istjerao policajce.
Kasnije je došao komadant Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su
oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati. Nisu imali oznake,
nisam mogao raspoznati šta su po činu samo znam da su majorovi sinovi.
Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strane
ekipa nismo smjeli govoriti jer su oni iza njihovih leđa prijetili.
Dana,
21. kolovoza 5 autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo
htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas
jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo
zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i
tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred
Banja Lukom je ovaj koji je bio vođa autobusa rekao da mu predamo sve
zlato, novce sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama
sve pobit ako nam nešto nađu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata,
srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.
Znali
smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju
da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i
prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo
stajali ni 5 minuta. Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni
autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i
po 300 u jednom.
Kad
smo krenuli iz Skendera naređeno je da svi legnemo na dno autobusa.
Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta
kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva
borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Vođa puta i vozač su
izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska
vojska, sa oznakama SAO Krajina, je prolazila kamionima, psovali su,
lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti,
ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.
… Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.
Vozili
smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti
kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra onda su rekli da možemo ustati
i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i
bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most,
da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo
ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je 5 četnika i naredili nam da svi
iziđemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak
svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam:
"Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250
postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani
i zbijani, da nas što više stane. po 5 ljudi je ležalo jedni na
drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata
vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na
drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli
smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je
nastavio put. Ostao je s nama Dragan Mrđa, naš komšija, kapetan iz sela
Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je
počeo masakr!
Izvodili
su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko
5 sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Koričanske stijene. To sam
saznao tek kasnije, u Jajcu kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na
kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To
je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta
Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.
Prvo
su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog,
trećeg,… a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo 5
metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo
pucanje. Svima je bilo jasno šta se događa. Tu je već i počela panika.
Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko
sve ću vas pobiti iz autobusa!"
Ubrzo
su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal
ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše
ubijano. Iz pištolja je ubijao Dragan Mrđa. Na glavi je imao crvenu
beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!
Kad
je došao red na mene udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa
sobom." Kad se toga prisjetim… Prije toga je izveden moj stariji brat
i njegov mlađi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj
mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu su još ostali njegov stariji sin
i moj mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da
pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je
ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do
sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude.
Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo 5, 6 ljudi.
Ja
sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je
pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u
provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za
mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na
neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja
ubiti!" govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!"- odgovorio
je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me
je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam
skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje,
streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je
pao 5 metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je
kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja
skočio bilo je pokoje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja
bi bio mrtav.
Rijeka
je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda
čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno
mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da
četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su
radili. U međuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i
djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su
otišli.
Tada sam
primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge.
Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti
krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon
što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili
Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima
živih otišli su uzeli puške i počeli pucat.
Taj
momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke.
Rijeka je bila hladna sli sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam
predhodno vidio 4 baklje kako se spuštaju  prema kanjonu. Već je bio
sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i  ići za mnom, ali sam od straha,
čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz
vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer
malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene jer su me već grčevi
hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz
rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se
rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće
tako da više nisam mogao iči rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po
mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje drže
Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove
patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.
Na
svakih 50 metara sam nailazio na njih. Našao sam karnister i ponio ga
sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica
vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s
kokardama, obrijani, fino sređeni u maskirnim uniformama. Rekao sam:
"Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne ne! Idem dolje na
rijeku." Rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih
izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam
smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate
su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše
položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina
sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio
konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo
sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih
što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio
je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni.
Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad.
Bliže meni, ispred grada je bilo jedno Muslimansko selo. Došao sam u
selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me
držali samog u sobi da se odmorim. Nakon tog asam prebačen u Jajce pa u
Travnik.
Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Međunarodnom sudu.
 
U Zagrebu, 1992.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -