Srpski zločini u BIH
Prijedor – pd003
– SLUŽBENA BILJEŠKA –
Sastavljena dana 30.09.1993. u odjelu ratnih zločina i terorizma, xxxxxxxxxxx povodom obavljenog informativnog razgovora sa:
Sastavljena dana 30.09.1993. u odjelu ratnih zločina i terorizma, xxxxxxxxxxx povodom obavljenog informativnog razgovora sa:
xxxxxxx, rođenim xxxx.1941. u Prijedoru, xxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Musliman, državljanin BiH.
U
toku razgovora imenovani je izjavio da je dana 18.11.1992. godine došao
iz Prijedora u Zagreb. Stigao je osobnim automobilom u konvoju koji je
tih dana kretao iz Banja Luke, budući da je čuo da se sprema njegova
likvidacija. Autom je stigao zajedno sa suprugom xxxxxxxxx xxxxxxxxx
Tijekom
razgovora izjavio je da je prilikom dolazka u Zagreb sa sobom prenio
podatke sa slikama za osobe koje su sudjelovale u agresiji protiv
Republike Hrvatske, a koji su iz područja Prijedora, kao i osobe koje
su sudjelovale u ubistvima u logorima Omarska i Manjača.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Tako je xxxxxxxxx dao podatke za sljedeće osobe:
DRAGOMIR
KAURIN, dipl. ekonomista, generalni direktor poduzeća "Celpak", rođen
je 1938. Koliko je njemu poznato isti je dobio čin pukovnika i uključio
se u borbu protiv Republike Hrvatske, ali ne direktnim uključivanjem u
oružanu pobunu, već je organizirao dovoz hrane i opreme na front na
područje Pakraca gdje se borio Banjalučki korpus. Prema njegovim
saznanjima pukovnik iz Prijedora ratovao je u Lipiku, Novskoj,
Okučanima, Petrinji, Kostajnici, Kozibrodu i u prvih 5 mjeseci agresije
protiv Republike Hrvatske isti su držali te frontove.
Komandir
artiljerije koja je rušila Pakrac i Lipik zvao se VUKAŠIN ŠIPKA, zv.
KAŠO, koji je imao čin majora, a zajedno sa njim u tom je sudjelovao i
kapetan I klase TOMISLAV PRPOŠ zv. TOMO . Zajedno sa njim aktivno je
sudjelovao MIŠO RELJIĆ iz Ključa koji je bio komandir haubičke
baterije. Prema njegovim saznanjima isti više ne "radi" u uniformi, već
trenutno obavlja funkciju glavnog operativca KOS-a za "Krajinu", a
stacionira je u Bjeljini.
Od
osoba koje su direktno učestvovale u likvidacijama bio je KRAGULJ
ŽELJKO, koji je ubijao zajedno sa ZORANOM KAURIN, SAMIROM BABIĆ,
BRANKOM BABIĆ i BRANKOM BANOVIĆ. Nisu mi poznata imena i prezimena
osoba koje su oni ubili ali su se isti po povratku sa fronta, gdje su
otišli kao dobrovoljci na ratište u Pakrac i Lipik hvalili da su
ubijali Hrvate na tom području. Sjeća se da su tom prilikom pričali da
su zarobljene Hrvate uvezali žicom oko plasta sijena, da bi potom
zapalili sijeno, nakon čega bi svi Hrvati izgorjeli.
NEŠO
MORAČA zv. NENAD vozač "Autotransporta" Prijedor. Aktivni sudionik u
borbama na strani srbočetničkih formacija protiv Republike Hrvatske. Za
svoje sudjelovanje dobio je odlikovanje, jer je navodno osobno pobio na
desetine Hrvata. Prema izjavi xxxxxxxx jedan je od najvećih krvoloka.
Ubijao je u zoni Novska, Pakrac, Lipik. Kako je on sam pričao sistem
ubijanja bio mu je takav da sveže zarobljene hrvatske vojnike i ona
među njih baci akriviranu bombu. Ne zna točno imena osoba koje je pobio.
SLOBODAN
KURUZOVIĆ, komadant logora u Trnopolju. Na osnovu te funkcije naredio
je i aktivno učestvovao u ubistvima ljudi koji su bili zarobljeni u
logoru. Osobno je učestvovao u organiziranju logora za žene na Kozari u
koji su dolazili srpski ratnici sa fronta gdje bi se vršilo silovanje
zarobljenih žena. Zajedno sa njim u tome je sudjelovao i pukovnik RATKO
ŠUKALO.
RADOMIR
OSTOJIĆ, nadimak RADOJICA SINJĐELIĆ, dipl. ing. šumarstva u poduzeću
"Celpak". Osobno je ubio Mehmeda Anidagić u centru grada pred desetak
ljudi iz razloga što je saznao da njegov brat Sead Anidagić ratuje u
Hrvatskoj vojsci protiv Srba. Prema informaciji navodno je ubio i
trećeg brata Asima Andagić, ali ta informacija nije provjerena.
DRAGAN
KOLUNDŽIJA, kad je njegov brat poginuo na području Pakraca otišao je u
logor "Keraterm" koji se nalazi u centru grada i prema pričama ljudi
koji su se nalazili u tom trenutku u logoru, osobno je pobio oko 270
ljudi. Pucao je navodno dok je god imao municije, a to se desilo
23.05.1992. u vrijeme kada se u logoru nalazilo oko 5 000 logoraša.
Pored
tih osoba, a koje se nalaze na spisku zajedno sa svim onim ostalim
osobama čije je podatke već dao i čija je zlodjela opisao u dokumentima
koje je predao Policiji, postoji skupina ljudi koji su sudjelovali u
tzv. "Civilnoj vlasti", tj. nisu na direktan način učestvovali u
borbama u Pakracu, Lipiku i dr., već su na osnovu svoje funkcije
pomagali u toj borbi protiv Republike Hrvatske ili vršili likvidacije u
samom gradu, ili pak iste naređivali.
Prvo
tzv. čišćenje Prijedora bilo je 23.05.1992. godine. Sijeća se da su te
noći u Prijedor ušli vojnici u maskirnim uniformama, i tom prilikom
ubijeno je jako puno ljudi. Slijedeće jutro kada je xxxxxxxxx krenuo na
posao na pločnicima su ležali mrtvi ljudi. Odmah sljedećeg dana
formiran je logor Keraterm koji se u sljedeća dva dana napunio Hrvatima
i Muslimanima, a nakon toga ljudi su se počeli odvoditi u logor Omarska
gdje su vršene glavne likvidacije. Poslije tog datuma 23.05.1992. grad
je bio potpuno blokiran, a Hrvati i Muslimani morali su nositi na
rukavima bijele trake, da bi ih se vidjelo, gdje žive. Upravo radi tih
bijelih zastava sa obližnjih zgrada snajperima su gađani stanovi gdje
su se zastave nalazile, te su na taj način vršili likvidaciju.
Istodobno Srbi u Prijedoru, gotovo svi dobili su oružje i obukli
uniforme. U to vrijeme veliki broj Srba s tog područja učestvovao je u
agresiji na Hrvatsku, a neki od njih su ginuli na ratištima kod i oko
Dervente. Puno ih je ginulo, a oni živi koji su se vraćali sa ratišta
vršili su velike odmazde ubijajući Hrvate i Muslimane u samom gradu, a
najviše u logoru Omarska.
xxxxxxxxxxxx
kategorički tvrdi, na osnovu saznanja koje posjeduje da u logoru
Omarska, koliko je njemu poznato, ubijeno oko 20 000 ljudi.
Na
čelu civilne vlasti u gradu bio je SIMO MIŠKOVIĆ, koji je osobno
odgovoran za ubistvo vođe HDZ-a Prijedora Silvestra Sarić koji je bio
uhićen te odveden u logor Omarska, gdje je i ubijen. SIMO MIŠKOVIĆ
osobno je naređivao koji se ljudi trebaju ubiti.
SIMO
DRLJAČA, postavljen je za komandira Policije u Prijedoru, a MIRKO VOKIĆ
bio je njegov tjelohranitelj. Brat od Mirka Vokić, kojem ne znam ime,
došao je iz Titove Korenice, gdje je također učestvovao u agresiji
protiv Republike Hrvatske, a isti se sada navodno nalazi u Kninu. Inače
policajci i inspektori policije iz Prijedora sudjelovali su u
ispitivanju u logoru Omarska. Isti su na licu mjesta direktno
odlučivali tko će biti streljan, a tko neće. Šef svih osoba koje su
vršile ispitivanje bio je MIĆO RANKO, dipl. pravnik, a njegovi pomagači
su bili MARKO RADIŠIĆ, takođe dipl. pravnik koji je studirao u Zagrebu.
Njegova supruga MIRA bila je članica Udruženja "Kola srpskih sestara",
te je jedna od osnivača logora za silovanja žena na Kozari. RADIŠIĆ je
prije izbijanja ratnih sukoba u Republici BiH i Hrvatskoj radio u
tadašnjem KOS-u i Državnoj sigurnosti. Zajedno sa njima u ispitivanjima
je sudjelovao i MARKO PAVIĆ, dipl. pravnik koji je također studirao u
Zagrebu, a isti je bio je bio dugogodišnji načelnik općinske državne
sigurnosti, te je izravno učestvovao u formiranju logora Omarska i
Trnopolje. Jedan je od glavnih ljudi po čijoj su naredbi vršene
likvidacije. U tim likvidacijama spiskovi su rađeni prema starim
materijalima koje je nabavio u evidencijama KOS-a i Državne sigurnosti.
RANKO BUCALO, dipl. pravnik, također završio fakultet u Zagrebu, jedan je od ispitivača.
DRAGAN
RADAKOVIĆ, direktor tamošnjeg Nacionalnog parka, bio je jedan od
najozloglašenijih ispitivača u logoru Omarska i prema pričanju ljudi
koji su tamo bili istom su osobe koje su tamo bile sve priznavale,
budući se isti služio raznim mučenjima.
U
ispitivanju su sudjelovali i MIRKO JEŠIĆ, bivši načelnik Državne
sigurnosti, te ŽIVKO RADULOVIĆ, protiv kojeg se upravo vodi postupak i
protiv kojeg je on svjedočio.
Negdje
u to vrijeme u Prijedoru su ubijeni ili upućeni u logor svi bogatiji
Hrvati i Muslimani. Jedna od osoba koja je sudjelovala u ubijanju bio
je i RADE ANDŽIĆ, koji je prema njegovim saznanjima bivši djelatnik
Policijske uprave Zagreb, a koliko je njemu poznato neko vrijeme je bio
zamjenik zapovjednika logora Omarska, dok je njegov brat MILE ANDŽIĆ
bio zapovjednik.
Zbog
cjelokupne situacije u Prijedoru velik broj ljudi je davao lažne
izjave, lažna svjedočenja, kako bi ostali živi. Pored takvih ljudi bilo
je i veliki broj osoba koje su pomagale zlikovcima i na osnovu čijeg su
svjedočenja vršena hapšenja i likvidacije. Jedan od takvih bio
HAMZALIJA TADŽIĆ, sudac za prekršaje u Prijedoru koji je davao podatke
za ljude koji su kasnije ubijani. Isto tako AZIZ SMAJLAGIĆ, zv. ĐIĐI
šef financijske službe u "Celpaku" dao je spiskove ljudi koji su
kasnije odvođeni u logor Omarska. SENIJA DŽAFIĆ i SAID
HADŽIAHMETANOVIĆ, novinari radio Prijedora objavljivali su preko radija
i novina lažne podatke s ratišta i na taj način su utjecali na neke od
likvidacija u Prijedoru. ENSUD ŠABIĆ, zv. ŠABO odmah po izbijanju
sukoba obukao je srpsku uniformu, otvorio lokal u kojem je skupljao
informacije te iste prenosio osobama koje su kasnije organizirale
ubijanja ili slanja u logor. Isti je imao posebnu propusnicu za logor
Omarska, gdje je navodno osobno ubio velik broj ljudi. Ta grupa osoba
"prokazala" je navodno veliki broj ljudi.
Odgovorni
ljudi u Prijedoru u to vrijeme formirali su ekipu koja je trebala
ukloniti sve što nije bilo srpsko. Šef te grupe bio je VELJKO HRGAR
arhitekta i direktor Arhitektonskog poduzeća za projektiranje i
urbanizam. Zajedno sa njim u grupi bili su: DUŠAN MILJUŠ, dipl.
strojar, oženjen iz obitelju REHNITZER, te VOJISLAV DRAGOSLAVAC, slikar
kustos muzeja u Prijedoru. Isti su direktno izvršili rušenje sakralnih
objekata hrvatskog i muslimanskog življa na području Prijedora, a isto
tako su učestvovali u rušenju cijelih gradskih četvrti. Tom prilikom
uništene su sve kršćanske crkve kao i džamije. Prema njegovim
saznanjima porušili su otprilike 1/3 grada, tj. cijeli stari grad gdje
je bilo oko 300 kuća.
Kako
je za vrijeme vođenja rata počelo faliti nekih od proizvoda vršena je
selekcija ljudi koji su mogli doći do hrane. U isto vrijeme počela se
dobivati radna obaveza i oni koji dobiju radnu obavezu to je značilo da
ga režim prizna i morao je odmah obući uniformu bivše JNA. Puno tih
ljudi kasnije je slano na front.
SEAD
ALAJBEGOVIĆ bio je trgovac koji se obogatio nakon izbijanja rata. Svo
snadbjevanje za gotovo cijeli Banjalučki korpus išlo je preko njega, a
bio je u direktnoj vezi sa direktorom "Celpaka" DRAGUTINOM KAURIN u
čijem se poduzeću kuhala hrana za vojsku. Dragomir Kaurin isto tako u
to vrijeme naredio je da se svi sposobni muškarci pošalju na front.
PERO
BOGUNOVIĆ i DRAGAN MARIN koji je postao komandir Policije u Prijedoru,
uhapsili su na stotine ljudi koji su kasnije odvedeni u logor Omarska.
PERO BOGUNOVIĆ direktno je odgovoran za smrt Huse Crnkić koji je
odveden iz Prijedora prvi dan nakon prve racije, a naređenje da se isti
odvede i kasnije ubije dao je Pero Bogunović.
Po
dolasku u Zagreb xxxxxxxxxxx zajedno sa sobom donio je pored pomenutih
spiskova i video kazetu na kojoj je snimljena jedna svečanost koja se
održala u poduzeću "Celpak" u Prijedoru, a na kojoj se vide neke od
osoba koje su na području Pakraca i Novske ili su pak učestvovali u
slanju ljudi i opreme na to područje.
Pregledom kazete "skinute su neke od fotografija" i tijekom razgovora xxxxxxxx dao je podatke za te osobe:
MIŠO
RELJIĆ, dipl. ekonomista, kapetan artiljerije, za njega su svi bili
ustaše. Ubrzo je postao šef Državne sigurnosti "Srpske krajine".
LAZAR
RADOVIĆ, rođen 1935., nastavnik, novinar u "Srpskoj vlasti" u
Prijedoru, zajedno sa ŽIVKOM EĆIMOM iz "Kozarskog vjesnika" širio je
lažne vijesti o navodnim uspjesima srpske vojske na frontu u Pakracu,
Lipiku i Novskoj.
BOŠKO
BILBIJA, jedan od glavnih krvoloka. xxxxxxxxxxx vidio je sliku gdje je
Boško Bilbija slikao nad ubijenim hrvatskim vojnikom kojem je bila
odsječena glava. Boško Bilbija pričao je da je on ubio tog hrvatskog
vojnika. Na slici su se zajedno sa njim nalazili ŽELJKO KRAGULJ i ZORAN
KAURIN, dok je Boško Bilbija držao sjekiru u ruci. Isti je bio
dobrovoljac na fronti u Lipiku i Pakracu.
MILE BALABAN, njegovo djelovanje opisano je u prijašnjim papirima.
RADOMIR
BURSAĆ, direktor "INE-Energopetrola". Obzirom na svoju funkciju sve
zalihe nafte i benzina davao je za potrebe Srpske vojske. On osobno je
visoki oficir bivše JNA, ali nije koliko je njemu poznato osobno
učestvovao u borbama.
MIRKO
SAVIĆ, pomoćnik komadanta za mehanizaciju u Prijedorskoj brigadi koja
je učestvovala u borbama u Pakracu i Lipiku. Misli da ima čin majora.
Prema pričama isti je osobno vršio mobilizaciju ljudi hrvatske i
muslimanske nacionalnosti za front, a one koji nisu htjeli ići osobno
je likvidirao.
MILE
MUTIĆ, direktor "Kozarskog vjesnika" koji je na osnovu svoje funkcije
stvarao lažne vijesti, kojima su obmanjivani ljudi, a isto tako
učestvovao je u stvaranju video kazeta na kojima su prikazivani navodni
uspjesi srpske vojske.
DRAGAN
PAVIĆ, prema njihovim saznanjima isti je bio zadužen za tzv. čišćenja
osvojenog teritorija. To znači da je rukovodio sa grupom ljudi koja je
vršila ubijanja ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti, a koji su
bili zatočeni na teritoriju koji je osvojen od strane srpske vojske.
DRAGOSLAV
NOVAKOVIĆ, bio je član štaba za obezbjeđivanje i snadbjevanje srpske
vojske na frontu u Pakracu i Lipiku. Jedan je od rukovodilaca "Celpaka"
koji se priključio drugom kontigentu vojske koja je iz Prijedora otišla
na front na područje Novske i Pakraca. Nisu mu poznate njegove
aktivnosti na frontu.
MIRKO DRLJAČA, također je bio član štaba za snadbjevanje vojske na području Pakraca i Lipika.
SLOBODAN
GAJIĆ koliko mu je poznato po činu kapetan I klase bivše JNA. Isti je
bio direktor Trgovačkog poduzeća "Trgounio" koji je sve zalihe hrane
slao na ratište. Isti je također bio dobrovoljac u Pakracu, Lipiku i
Okučanima. Prva grupa dobrovoljaca iz Prijedora je otišla u 4. mjesecu
1992. Iz te grupe poginulo ih je nekoliko stotina i po svakom
dopremanom od tih mrtvih Srba vršene su masovne likvidacije nesrpskog
stanovništva na tim područjima.
MARA
RAJČEVIĆ, ista je dugo godina živjela u Sunji od kuda je doselila u
Prijedor. Jedna je od organizatorica tzv. "Kola srpskih sestara" i
jedna od osnivačica logora za silovanje žena na Kozari, gdje su
odlazili srpski vojnici nakon dolazka sa fronte. Isto tako glavna
organizatorica uzimanja krvi zatvornika u logoru, a koja se kasnije
koristila u bolnicama za liječenje srpske vojske.
BRANKO
BOBEK, rođen negdje 1950. visok oko 180 cm, osobni vozač direktora
"Celpaka" bio je jedan od prvih dobrovoljaca koji je otišao na front u
Republici Hrvatskoj. Dva puta je ranjen, ali se svaki put vratio na
front kao dobrovoljac. Momentalno se nalazi u srpskoj Policiji, a isti
je odlikovan od strane civilnih vlasti u Prijedoru.
Pored
ove skupine gore navedenih osoba u spiskovima koje je donio xxxxxxxxx
nalaze se slike osoba u uniformi bivše JNA čiji podaci xxxxxxxx nisu
poznati. Za neke od osoba isti zna imena i prezimena, kao i podatak da
su bili mobilizirani i da su sudjelovali u borbama u Republici
Hrvatskoj protiv hrvatske vojske, ali neke konkretne podatke o
ubijanjima i sl. istih nisu mu poznate. Isto tako za iste zna samo
imena i prezimena dok mu nikakvi drugi identifikacioni podaci nisu
poznati. Na tim slikama takve osobe uglavnom je označavao sa križićima.
Za osobe čija je imena i prezimena priložio uz fotografije i napisao
primjedbe kao "čišćenje u selima Prijedora i Ljubije" ili "silovao i
ubijao u okolici Ljubije, Kostajnice i Omarskoj". Podaci su mu poznati
isključivo iz priča koja je slušao koje su isti vodili nakon povratka
sa fronte kada bi se međusobno hvalili, dok mu nikakvi drugi podaci o
tome nisu poznati, iz razloga što pred njih iste nisu htjeli otvoreno
razgovarati.
Po
dolasku u Zagreb i nakon što je pokušao rezimirati sve te slike i
spiskove, kao i u razgovoru sa ostalim izbjeglicama iz područja
Prijedora, xxxxxx došao je do saznanja za neke osobe iz područja grada
Zagreba koje su povezane sa Srbima iz ovog područja. Jedan po njemu
najočitiviji primjer je ĐURĐIJA BAHUN koja stanuje u Zagrebu, xxxxxxx,
koja ima oko 50 godina i čiji je navodno telefon u stanu xxxxx. Ista
prema njegovim saznanjima prenosi podatke u zbivanjima u Republici
Hrvatskoj na teritoriju Republike BiH. To radi na taj način što se
sastaje u Ljubljani sa BRANKOM BOBEK, inače osobnim vozačem komadanta
343. puka RADMILOM ZELJAJEM, i to puka koji uglavnom ruši po Pakracu i
Lipiku. Inače Branko Bobek nekoliko puta bio je ranjen, ali se
dobrovoljno vraćao na front.
Prema
izjavi xxxxxxxx, Đurđija Bahun proširila je priču da ona pomaže
bosanskim izbjeglicama, te su isti počeli dolaziti u njen stan,
donoseći joj razne podatke s kojima ona redovito odlazi u Ljubljanu na
dogovor sa Brankom Bobek. Primjer da je to točno xxxxxxxx navodi
primjer doktorice Azre Pašalić, koja je stupila u kontakt sa Đurđijom
nakon čega je dala reportažu u novinama kako vlade RH daje pomoć svim
izbjeglicama da bi joj nakon nekoliko dana, u centru u Pakracu bila
ubijena oba roditelja. Isto tako navodi i svoj primjer kada mu je dana
26.06.1993. objavljen prvi članak u "Večernjem listu" da bi nakon
nekoliko dana bila minirana njegova kuća u Pakracu.
Gospođa
MIRKA FIGURIĆ, stara oko 50 godina, a koja stanuje negdje u
Draškovićevoj ulici, navodno često putuje u Novi Sad, gdje se sastaje
sa visokim časnikom RANKOM VILOM, te mu sigurno prenosi podatke iz
Hrvatske.
MIŠO
GAVRANOVIĆ, koji ima stan u Šubićevoj ulici dao je na korištenje svoj
stan, a koji je navodno učestvovao u ubijanju u logoru Omarska i
učestvovao u borbama u Republici Hrvatskoj.
ŽELJKO
SRDIĆ, tel. 228 – 643 i DRAGAN DRAGIĆ, Donje Svetice 87, vlasnici su
firme "DOMET", koja se bavi prevozom ljudi iz Zagreba u Bosnu i
obrnuto. Priča se da isti vrše prijenos podataka Srbim u Bosnu na
osnovu kojih oni kasnije vrše likvidacije.
Isto
tako došlo je do podataka da su rođaci obitelji Munjiza iz Zagreba,
koji imaju telefon DRAGAN 263 – 899, MILAN 513 – 776, MIRKO 261 – 687 u
Prijedoru, učesnici ubijanjima u logoru Omarska i to da su sudjelovali
u agresiji u republici Hrvatskoj i u brobama u Pakracu, Novskoj i
Lipiku.
Nakon
obavljenog razgovora xxxxxxxxx potpisao je svoju izjavu u kojoj je
dopunio iznjete podatke sa nekim konkretnim slučajevima likvidacije.
Ovlaštena službena osoba:
U
toku razgovora imenovani je izjavio da je dana 18.11.1992. godine došao
iz Prijedora u Zagreb. Stigao je osobnim automobilom u konvoju koji je
tih dana kretao iz Banja Luke, budući da je čuo da se sprema njegova
likvidacija. Autom je stigao zajedno sa suprugom xxxxxxxxx xxxxxxxxx
Tijekom
razgovora izjavio je da je prilikom dolazka u Zagreb sa sobom prenio
podatke sa slikama za osobe koje su sudjelovale u agresiji protiv
Republike Hrvatske, a koji su iz područja Prijedora, kao i osobe koje
su sudjelovale u ubistvima u logorima Omarska i Manjača.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Tako je xxxxxxxxx dao podatke za sljedeće osobe:
DRAGOMIR
KAURIN, dipl. ekonomista, generalni direktor poduzeća "Celpak", rođen
je 1938. Koliko je njemu poznato isti je dobio čin pukovnika i uključio
se u borbu protiv Republike Hrvatske, ali ne direktnim uključivanjem u
oružanu pobunu, već je organizirao dovoz hrane i opreme na front na
područje Pakraca gdje se borio Banjalučki korpus. Prema njegovim
saznanjima pukovnik iz Prijedora ratovao je u Lipiku, Novskoj,
Okučanima, Petrinji, Kostajnici, Kozibrodu i u prvih 5 mjeseci agresije
protiv Republike Hrvatske isti su držali te frontove.
Komandir
artiljerije koja je rušila Pakrac i Lipik zvao se VUKAŠIN ŠIPKA, zv.
KAŠO, koji je imao čin majora, a zajedno sa njim u tom je sudjelovao i
kapetan I klase TOMISLAV PRPOŠ zv. TOMO . Zajedno sa njim aktivno je
sudjelovao MIŠO RELJIĆ iz Ključa koji je bio komandir haubičke
baterije. Prema njegovim saznanjima isti više ne "radi" u uniformi, već
trenutno obavlja funkciju glavnog operativca KOS-a za "Krajinu", a
stacionira je u Bjeljini.
Od
osoba koje su direktno učestvovale u likvidacijama bio je KRAGULJ
ŽELJKO, koji je ubijao zajedno sa ZORANOM KAURIN, SAMIROM BABIĆ,
BRANKOM BABIĆ i BRANKOM BANOVIĆ. Nisu mi poznata imena i prezimena
osoba koje su oni ubili ali su se isti po povratku sa fronta, gdje su
otišli kao dobrovoljci na ratište u Pakrac i Lipik hvalili da su
ubijali Hrvate na tom području. Sjeća se da su tom prilikom pričali da
su zarobljene Hrvate uvezali žicom oko plasta sijena, da bi potom
zapalili sijeno, nakon čega bi svi Hrvati izgorjeli.
NEŠO
MORAČA zv. NENAD vozač "Autotransporta" Prijedor. Aktivni sudionik u
borbama na strani srbočetničkih formacija protiv Republike Hrvatske. Za
svoje sudjelovanje dobio je odlikovanje, jer je navodno osobno pobio na
desetine Hrvata. Prema izjavi xxxxxxxx jedan je od najvećih krvoloka.
Ubijao je u zoni Novska, Pakrac, Lipik. Kako je on sam pričao sistem
ubijanja bio mu je takav da sveže zarobljene hrvatske vojnike i ona
među njih baci akriviranu bombu. Ne zna točno imena osoba koje je pobio.
SLOBODAN
KURUZOVIĆ, komadant logora u Trnopolju. Na osnovu te funkcije naredio
je i aktivno učestvovao u ubistvima ljudi koji su bili zarobljeni u
logoru. Osobno je učestvovao u organiziranju logora za žene na Kozari u
koji su dolazili srpski ratnici sa fronta gdje bi se vršilo silovanje
zarobljenih žena. Zajedno sa njim u tome je sudjelovao i pukovnik RATKO
ŠUKALO.
RADOMIR
OSTOJIĆ, nadimak RADOJICA SINJĐELIĆ, dipl. ing. šumarstva u poduzeću
"Celpak". Osobno je ubio Mehmeda Anidagić u centru grada pred desetak
ljudi iz razloga što je saznao da njegov brat Sead Anidagić ratuje u
Hrvatskoj vojsci protiv Srba. Prema informaciji navodno je ubio i
trećeg brata Asima Andagić, ali ta informacija nije provjerena.
DRAGAN
KOLUNDŽIJA, kad je njegov brat poginuo na području Pakraca otišao je u
logor "Keraterm" koji se nalazi u centru grada i prema pričama ljudi
koji su se nalazili u tom trenutku u logoru, osobno je pobio oko 270
ljudi. Pucao je navodno dok je god imao municije, a to se desilo
23.05.1992. u vrijeme kada se u logoru nalazilo oko 5 000 logoraša.
Pored
tih osoba, a koje se nalaze na spisku zajedno sa svim onim ostalim
osobama čije je podatke već dao i čija je zlodjela opisao u dokumentima
koje je predao Policiji, postoji skupina ljudi koji su sudjelovali u
tzv. "Civilnoj vlasti", tj. nisu na direktan način učestvovali u
borbama u Pakracu, Lipiku i dr., već su na osnovu svoje funkcije
pomagali u toj borbi protiv Republike Hrvatske ili vršili likvidacije u
samom gradu, ili pak iste naređivali.
Prvo
tzv. čišćenje Prijedora bilo je 23.05.1992. godine. Sijeća se da su te
noći u Prijedor ušli vojnici u maskirnim uniformama, i tom prilikom
ubijeno je jako puno ljudi. Slijedeće jutro kada je xxxxxxxxx krenuo na
posao na pločnicima su ležali mrtvi ljudi. Odmah sljedećeg dana
formiran je logor Keraterm koji se u sljedeća dva dana napunio Hrvatima
i Muslimanima, a nakon toga ljudi su se počeli odvoditi u logor Omarska
gdje su vršene glavne likvidacije. Poslije tog datuma 23.05.1992. grad
je bio potpuno blokiran, a Hrvati i Muslimani morali su nositi na
rukavima bijele trake, da bi ih se vidjelo, gdje žive. Upravo radi tih
bijelih zastava sa obližnjih zgrada snajperima su gađani stanovi gdje
su se zastave nalazile, te su na taj način vršili likvidaciju.
Istodobno Srbi u Prijedoru, gotovo svi dobili su oružje i obukli
uniforme. U to vrijeme veliki broj Srba s tog područja učestvovao je u
agresiji na Hrvatsku, a neki od njih su ginuli na ratištima kod i oko
Dervente. Puno ih je ginulo, a oni živi koji su se vraćali sa ratišta
vršili su velike odmazde ubijajući Hrvate i Muslimane u samom gradu, a
najviše u logoru Omarska.
xxxxxxxxxxxx
kategorički tvrdi, na osnovu saznanja koje posjeduje da u logoru
Omarska, koliko je njemu poznato, ubijeno oko 20 000 ljudi.
Na
čelu civilne vlasti u gradu bio je SIMO MIŠKOVIĆ, koji je osobno
odgovoran za ubistvo vođe HDZ-a Prijedora Silvestra Sarić koji je bio
uhićen te odveden u logor Omarska, gdje je i ubijen. SIMO MIŠKOVIĆ
osobno je naređivao koji se ljudi trebaju ubiti.
SIMO
DRLJAČA, postavljen je za komandira Policije u Prijedoru, a MIRKO VOKIĆ
bio je njegov tjelohranitelj. Brat od Mirka Vokić, kojem ne znam ime,
došao je iz Titove Korenice, gdje je također učestvovao u agresiji
protiv Republike Hrvatske, a isti se sada navodno nalazi u Kninu. Inače
policajci i inspektori policije iz Prijedora sudjelovali su u
ispitivanju u logoru Omarska. Isti su na licu mjesta direktno
odlučivali tko će biti streljan, a tko neće. Šef svih osoba koje su
vršile ispitivanje bio je MIĆO RANKO, dipl. pravnik, a njegovi pomagači
su bili MARKO RADIŠIĆ, takođe dipl. pravnik koji je studirao u Zagrebu.
Njegova supruga MIRA bila je članica Udruženja "Kola srpskih sestara",
te je jedna od osnivača logora za silovanja žena na Kozari. RADIŠIĆ je
prije izbijanja ratnih sukoba u Republici BiH i Hrvatskoj radio u
tadašnjem KOS-u i Državnoj sigurnosti. Zajedno sa njima u ispitivanjima
je sudjelovao i MARKO PAVIĆ, dipl. pravnik koji je također studirao u
Zagrebu, a isti je bio je bio dugogodišnji načelnik općinske državne
sigurnosti, te je izravno učestvovao u formiranju logora Omarska i
Trnopolje. Jedan je od glavnih ljudi po čijoj su naredbi vršene
likvidacije. U tim likvidacijama spiskovi su rađeni prema starim
materijalima koje je nabavio u evidencijama KOS-a i Državne sigurnosti.
RANKO BUCALO, dipl. pravnik, također završio fakultet u Zagrebu, jedan je od ispitivača.
DRAGAN
RADAKOVIĆ, direktor tamošnjeg Nacionalnog parka, bio je jedan od
najozloglašenijih ispitivača u logoru Omarska i prema pričanju ljudi
koji su tamo bili istom su osobe koje su tamo bile sve priznavale,
budući se isti služio raznim mučenjima.
U
ispitivanju su sudjelovali i MIRKO JEŠIĆ, bivši načelnik Državne
sigurnosti, te ŽIVKO RADULOVIĆ, protiv kojeg se upravo vodi postupak i
protiv kojeg je on svjedočio.
Negdje
u to vrijeme u Prijedoru su ubijeni ili upućeni u logor svi bogatiji
Hrvati i Muslimani. Jedna od osoba koja je sudjelovala u ubijanju bio
je i RADE ANDŽIĆ, koji je prema njegovim saznanjima bivši djelatnik
Policijske uprave Zagreb, a koliko je njemu poznato neko vrijeme je bio
zamjenik zapovjednika logora Omarska, dok je njegov brat MILE ANDŽIĆ
bio zapovjednik.
Zbog
cjelokupne situacije u Prijedoru velik broj ljudi je davao lažne
izjave, lažna svjedočenja, kako bi ostali živi. Pored takvih ljudi bilo
je i veliki broj osoba koje su pomagale zlikovcima i na osnovu čijeg su
svjedočenja vršena hapšenja i likvidacije. Jedan od takvih bio
HAMZALIJA TADŽIĆ, sudac za prekršaje u Prijedoru koji je davao podatke
za ljude koji su kasnije ubijani. Isto tako AZIZ SMAJLAGIĆ, zv. ĐIĐI
šef financijske službe u "Celpaku" dao je spiskove ljudi koji su
kasnije odvođeni u logor Omarska. SENIJA DŽAFIĆ i SAID
HADŽIAHMETANOVIĆ, novinari radio Prijedora objavljivali su preko radija
i novina lažne podatke s ratišta i na taj način su utjecali na neke od
likvidacija u Prijedoru. ENSUD ŠABIĆ, zv. ŠABO odmah po izbijanju
sukoba obukao je srpsku uniformu, otvorio lokal u kojem je skupljao
informacije te iste prenosio osobama koje su kasnije organizirale
ubijanja ili slanja u logor. Isti je imao posebnu propusnicu za logor
Omarska, gdje je navodno osobno ubio velik broj ljudi. Ta grupa osoba
"prokazala" je navodno veliki broj ljudi.
Odgovorni
ljudi u Prijedoru u to vrijeme formirali su ekipu koja je trebala
ukloniti sve što nije bilo srpsko. Šef te grupe bio je VELJKO HRGAR
arhitekta i direktor Arhitektonskog poduzeća za projektiranje i
urbanizam. Zajedno sa njim u grupi bili su: DUŠAN MILJUŠ, dipl.
strojar, oženjen iz obitelju REHNITZER, te VOJISLAV DRAGOSLAVAC, slikar
kustos muzeja u Prijedoru. Isti su direktno izvršili rušenje sakralnih
objekata hrvatskog i muslimanskog življa na području Prijedora, a isto
tako su učestvovali u rušenju cijelih gradskih četvrti. Tom prilikom
uništene su sve kršćanske crkve kao i džamije. Prema njegovim
saznanjima porušili su otprilike 1/3 grada, tj. cijeli stari grad gdje
je bilo oko 300 kuća.
Kako
je za vrijeme vođenja rata počelo faliti nekih od proizvoda vršena je
selekcija ljudi koji su mogli doći do hrane. U isto vrijeme počela se
dobivati radna obaveza i oni koji dobiju radnu obavezu to je značilo da
ga režim prizna i morao je odmah obući uniformu bivše JNA. Puno tih
ljudi kasnije je slano na front.
SEAD
ALAJBEGOVIĆ bio je trgovac koji se obogatio nakon izbijanja rata. Svo
snadbjevanje za gotovo cijeli Banjalučki korpus išlo je preko njega, a
bio je u direktnoj vezi sa direktorom "Celpaka" DRAGUTINOM KAURIN u
čijem se poduzeću kuhala hrana za vojsku. Dragomir Kaurin isto tako u
to vrijeme naredio je da se svi sposobni muškarci pošalju na front.
PERO
BOGUNOVIĆ i DRAGAN MARIN koji je postao komandir Policije u Prijedoru,
uhapsili su na stotine ljudi koji su kasnije odvedeni u logor Omarska.
PERO BOGUNOVIĆ direktno je odgovoran za smrt Huse Crnkić koji je
odveden iz Prijedora prvi dan nakon prve racije, a naređenje da se isti
odvede i kasnije ubije dao je Pero Bogunović.
Po
dolasku u Zagreb xxxxxxxxxxx zajedno sa sobom donio je pored pomenutih
spiskova i video kazetu na kojoj je snimljena jedna svečanost koja se
održala u poduzeću "Celpak" u Prijedoru, a na kojoj se vide neke od
osoba koje su na području Pakraca i Novske ili su pak učestvovali u
slanju ljudi i opreme na to područje.
Pregledom kazete "skinute su neke od fotografija" i tijekom razgovora xxxxxxxx dao je podatke za te osobe:
MIŠO
RELJIĆ, dipl. ekonomista, kapetan artiljerije, za njega su svi bili
ustaše. Ubrzo je postao šef Državne sigurnosti "Srpske krajine".
LAZAR
RADOVIĆ, rođen 1935., nastavnik, novinar u "Srpskoj vlasti" u
Prijedoru, zajedno sa ŽIVKOM EĆIMOM iz "Kozarskog vjesnika" širio je
lažne vijesti o navodnim uspjesima srpske vojske na frontu u Pakracu,
Lipiku i Novskoj.
BOŠKO
BILBIJA, jedan od glavnih krvoloka. xxxxxxxxxxx vidio je sliku gdje je
Boško Bilbija slikao nad ubijenim hrvatskim vojnikom kojem je bila
odsječena glava. Boško Bilbija pričao je da je on ubio tog hrvatskog
vojnika. Na slici su se zajedno sa njim nalazili ŽELJKO KRAGULJ i ZORAN
KAURIN, dok je Boško Bilbija držao sjekiru u ruci. Isti je bio
dobrovoljac na fronti u Lipiku i Pakracu.
MILE BALABAN, njegovo djelovanje opisano je u prijašnjim papirima.
RADOMIR
BURSAĆ, direktor "INE-Energopetrola". Obzirom na svoju funkciju sve
zalihe nafte i benzina davao je za potrebe Srpske vojske. On osobno je
visoki oficir bivše JNA, ali nije koliko je njemu poznato osobno
učestvovao u borbama.
MIRKO
SAVIĆ, pomoćnik komadanta za mehanizaciju u Prijedorskoj brigadi koja
je učestvovala u borbama u Pakracu i Lipiku. Misli da ima čin majora.
Prema pričama isti je osobno vršio mobilizaciju ljudi hrvatske i
muslimanske nacionalnosti za front, a one koji nisu htjeli ići osobno
je likvidirao.
MILE
MUTIĆ, direktor "Kozarskog vjesnika" koji je na osnovu svoje funkcije
stvarao lažne vijesti, kojima su obmanjivani ljudi, a isto tako
učestvovao je u stvaranju video kazeta na kojima su prikazivani navodni
uspjesi srpske vojske.
DRAGAN
PAVIĆ, prema njihovim saznanjima isti je bio zadužen za tzv. čišćenja
osvojenog teritorija. To znači da je rukovodio sa grupom ljudi koja je
vršila ubijanja ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti, a koji su
bili zatočeni na teritoriju koji je osvojen od strane srpske vojske.
DRAGOSLAV
NOVAKOVIĆ, bio je član štaba za obezbjeđivanje i snadbjevanje srpske
vojske na frontu u Pakracu i Lipiku. Jedan je od rukovodilaca "Celpaka"
koji se priključio drugom kontigentu vojske koja je iz Prijedora otišla
na front na područje Novske i Pakraca. Nisu mu poznate njegove
aktivnosti na frontu.
MIRKO DRLJAČA, također je bio član štaba za snadbjevanje vojske na području Pakraca i Lipika.
SLOBODAN
GAJIĆ koliko mu je poznato po činu kapetan I klase bivše JNA. Isti je
bio direktor Trgovačkog poduzeća "Trgounio" koji je sve zalihe hrane
slao na ratište. Isti je također bio dobrovoljac u Pakracu, Lipiku i
Okučanima. Prva grupa dobrovoljaca iz Prijedora je otišla u 4. mjesecu
1992. Iz te grupe poginulo ih je nekoliko stotina i po svakom
dopremanom od tih mrtvih Srba vršene su masovne likvidacije nesrpskog
stanovništva na tim područjima.
MARA
RAJČEVIĆ, ista je dugo godina živjela u Sunji od kuda je doselila u
Prijedor. Jedna je od organizatorica tzv. "Kola srpskih sestara" i
jedna od osnivačica logora za silovanje žena na Kozari, gdje su
odlazili srpski vojnici nakon dolazka sa fronte. Isto tako glavna
organizatorica uzimanja krvi zatvornika u logoru, a koja se kasnije
koristila u bolnicama za liječenje srpske vojske.
BRANKO
BOBEK, rođen negdje 1950. visok oko 180 cm, osobni vozač direktora
"Celpaka" bio je jedan od prvih dobrovoljaca koji je otišao na front u
Republici Hrvatskoj. Dva puta je ranjen, ali se svaki put vratio na
front kao dobrovoljac. Momentalno se nalazi u srpskoj Policiji, a isti
je odlikovan od strane civilnih vlasti u Prijedoru.
Pored
ove skupine gore navedenih osoba u spiskovima koje je donio xxxxxxxxx
nalaze se slike osoba u uniformi bivše JNA čiji podaci xxxxxxxx nisu
poznati. Za neke od osoba isti zna imena i prezimena, kao i podatak da
su bili mobilizirani i da su sudjelovali u borbama u Republici
Hrvatskoj protiv hrvatske vojske, ali neke konkretne podatke o
ubijanjima i sl. istih nisu mu poznate. Isto tako za iste zna samo
imena i prezimena dok mu nikakvi drugi identifikacioni podaci nisu
poznati. Na tim slikama takve osobe uglavnom je označavao sa križićima.
Za osobe čija je imena i prezimena priložio uz fotografije i napisao
primjedbe kao "čišćenje u selima Prijedora i Ljubije" ili "silovao i
ubijao u okolici Ljubije, Kostajnice i Omarskoj". Podaci su mu poznati
isključivo iz priča koja je slušao koje su isti vodili nakon povratka
sa fronte kada bi se međusobno hvalili, dok mu nikakvi drugi podaci o
tome nisu poznati, iz razloga što pred njih iste nisu htjeli otvoreno
razgovarati.
Po
dolasku u Zagreb i nakon što je pokušao rezimirati sve te slike i
spiskove, kao i u razgovoru sa ostalim izbjeglicama iz područja
Prijedora, xxxxxx došao je do saznanja za neke osobe iz područja grada
Zagreba koje su povezane sa Srbima iz ovog područja. Jedan po njemu
najočitiviji primjer je ĐURĐIJA BAHUN koja stanuje u Zagrebu, xxxxxxx,
koja ima oko 50 godina i čiji je navodno telefon u stanu xxxxx. Ista
prema njegovim saznanjima prenosi podatke u zbivanjima u Republici
Hrvatskoj na teritoriju Republike BiH. To radi na taj način što se
sastaje u Ljubljani sa BRANKOM BOBEK, inače osobnim vozačem komadanta
343. puka RADMILOM ZELJAJEM, i to puka koji uglavnom ruši po Pakracu i
Lipiku. Inače Branko Bobek nekoliko puta bio je ranjen, ali se
dobrovoljno vraćao na front.
Prema
izjavi xxxxxxxx, Đurđija Bahun proširila je priču da ona pomaže
bosanskim izbjeglicama, te su isti počeli dolaziti u njen stan,
donoseći joj razne podatke s kojima ona redovito odlazi u Ljubljanu na
dogovor sa Brankom Bobek. Primjer da je to točno xxxxxxxx navodi
primjer doktorice Azre Pašalić, koja je stupila u kontakt sa Đurđijom
nakon čega je dala reportažu u novinama kako vlade RH daje pomoć svim
izbjeglicama da bi joj nakon nekoliko dana, u centru u Pakracu bila
ubijena oba roditelja. Isto tako navodi i svoj primjer kada mu je dana
26.06.1993. objavljen prvi članak u "Večernjem listu" da bi nakon
nekoliko dana bila minirana njegova kuća u Pakracu.
Gospođa
MIRKA FIGURIĆ, stara oko 50 godina, a koja stanuje negdje u
Draškovićevoj ulici, navodno često putuje u Novi Sad, gdje se sastaje
sa visokim časnikom RANKOM VILOM, te mu sigurno prenosi podatke iz
Hrvatske.
MIŠO
GAVRANOVIĆ, koji ima stan u Šubićevoj ulici dao je na korištenje svoj
stan, a koji je navodno učestvovao u ubijanju u logoru Omarska i
učestvovao u borbama u Republici Hrvatskoj.
ŽELJKO
SRDIĆ, tel. 228 – 643 i DRAGAN DRAGIĆ, Donje Svetice 87, vlasnici su
firme "DOMET", koja se bavi prevozom ljudi iz Zagreba u Bosnu i
obrnuto. Priča se da isti vrše prijenos podataka Srbim u Bosnu na
osnovu kojih oni kasnije vrše likvidacije.
Isto
tako došlo je do podataka da su rođaci obitelji Munjiza iz Zagreba,
koji imaju telefon DRAGAN 263 – 899, MILAN 513 – 776, MIRKO 261 – 687 u
Prijedoru, učesnici ubijanjima u logoru Omarska i to da su sudjelovali
u agresiji u republici Hrvatskoj i u brobama u Pakracu, Novskoj i
Lipiku.
Nakon
obavljenog razgovora xxxxxxxxx potpisao je svoju izjavu u kojoj je
dopunio iznjete podatke sa nekim konkretnim slučajevima likvidacije.
Ovlaštena službena osoba:
{loadposition user18}
