Pravo na samoobranu

U ovom  času, zahvaljujući dugogodišnjim naporima Mesića i njemu sličnih, naša je Domovina nalik ranjenoj zvijeri, a lovci sa kokardama i jugopetokrakama ovaj put u srcima, a ne na glavama, pažljivo motre i čekaju da padnemo na koljena, kako bi nas mogli dokrajčiti.

Obruč oko neovisne Hrvatske i onih koji su ju stvarali steže se sve više i više. Polako izvire na površinu sva ona zakopana i skrivena mržnja jugo drugova, kojima smo uništili jedinu državu koju su imali, Jugoslaviju. Dovoljno je pregledati dnevni tisak i vidjeti stotine imena kako vrište o izmišljenim zločinima hrvatske vojske i o nevinim srpskim žrtvama. Još malo, neće biti zločina koji se neće pripisati Hrvatima, naročito od strane onih koji ratne zločine sustavno provode desetljećima.

Hrvatske žrtve jednostavno ne postoje, nema ih. Nitko ne piše i ne govori o tisućama i tisućama pobijenih hrvatskih civila, staraca, žena i djece. Nitko ne piše o tome kako su nam palili i bombardirali Domovinu, kako su mučili, silovali i ubijali Hrvate. Obitelj Zec neće se nikada zaboraviti, ali se isto tako neće zapamtiti ime jednog jedinog hrvatskog djeteta koje su zaklali četnici.

Drugovi su konačno došli na svoje. I sada nam misle naplatiti to što smo se drznuli braniti a ne kapitulirati i predati se. Ne vjerujem da će stati sve dok na slobodi bude i jedan jedini istinski hrvatski branitelj. Jer, svi smo mi za njih neprijatelji koje treba uništiti.

Takva politika nije od jučer, sprovodi se već godinama. Do konca 1999. godine podignuto je skoro 4000 kaznenih prijava protiv Hrvata, od čega je polovica, dakle 2000 procesuirana. A to je bilo prije 12 godina, možemo samo zamisliti koliko se puta od tada multiplicirao taj broj. S druge pak strane, u Hrvatskoj je do 2011.g. osudjeno samo oko 700 četnika. Nismo li time mi sami poslali poruku kako Hrvati jesu zločinci i to daleko veći zločinci od četnika, obzirom da je osudjenih Hrvata više nego duplo u odnosu na osudjene četnike?

Zar je onda neobično što je haaški sud naše pobjede proglasio zločinačkim pothvatima a naše generale, kao našeg prvog predsjednika, zločincima, kada smo im mi sami na pladnju poklonili bazu za donošenje takve presude? Da nije bilo abolicije, da su procesuirani svi četnici koji su radili zlodjela po našoj zemlji, ne bi li te brojke stvorile potpuno drugačiju sliku?

Kako bilo, nakon ovakve haaške presude, postali smo laka meta za sve protuhrvatske snage. Jugoviće, komunjare, kojekakve rekome i dokumente,  abolirane četnike i one koji se ne deklariraju četnicima, ali isto osjećaju i misle. O vanjskim neprijateljima ne treba ni govoriti, unutarnjih je cijela hrpa. I svi hoće samo jedno: hrvatsku krv.

Što nam je za raditi?

Jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo na samoobranu. Ono se primjenjuje isključivo u nužnosti, a sada je upravo takva situacija. Ili ćemo se braniti, ili se svi možemo pozdraviti sa slobodom, a duboko vjerujem, i sa neovisnom Hrvatskom.

Prvi hrvatski predsjednik u Haagu je prikazan jasno, bez ikakve dvojbe, ratnim zločincem. Iskoristimo to. Jer, ako se dovode u pitanja legitimne vojne akcije kojima je on zapovijedao, zašto se ne bi onda dovele u pitanje i neke odluke koje je donio?

Počnimo od zakona o aboliciji.

Tisuće i tisuće četnika danas nam se slobodno šeću našom zemljom, duboko uvjereni kako nikada neće odgovarati za zlodjela koja su počinili. Za hrvatske branitelje ne da nema milosti, jer milost nitko i ne traži, nego nema pravde, što je daleko gore.

Iz godine u godinu pretvaraju nas u ratne zločince, rat koji smo dobili od Domovinskog postaje zločinački rat. Pitanje je dana kada će se početi sa novim jasenovcima i milijunskim srpskim žrtvama. Jer, poruka koja nam se šalje više je nego jasna: Hrvati uvijek moraju biti zločinci, jednostavno ne mogu biti ništa drugo. Bili su zločinci u ww2, ali su zločinci i danas, kada su vodili obrambeni rat. Dakle, što god radili, Hrvati ostaju samo jedno: zločinački narod koji provodi zločinačke pothvate i stvara zločinačku državu.

A da paradoks bude veći, u toj ‘zločinačkoj’ državi pravi se zločinci bezbrižno šeću i žive, zahvaljujući upravo onom Hrvatu, pok. predsjedniku Tudjmanu, koji se zalagao za njihove živote, da bi danas bio prikazan kao zločinac koji ih je htio istrijebiti.

Očekivati od Vlade (bez obzira koja to bila) da nešto učini po ovim pitanjima iluzorno je. Oni će raditi samo i jedino ono za što dobiju naputke iz EU. Neke neznatne kozmetičke zahvate koje će eventualno provesti služit će samo za mazanje očiju narodu, dok se kupuje vrijeme i zgura potpuno u zaborav sve ovo što nam se dogadja. Pa da su oni htjeli nešto napraviti, mogli su odavno. Samo što od silnog skidanja gaća pred EU valjda ne smiju ni na wc  otići ako za to ne dobiju odobrenje.

Dakle, ostaje sve na nama.

Hrvatskoj treba referendum o ukidanju zakona o aboliciji i to pod hitno. Ovo je još uvijek naša zemlja, i koliko god nam vladajuće garniture servirale kako moramo slušati naputke iz EU, za nas je EU nitko i ništa. Mi se nismo prodali za fotelje i dobra radna mjesta, mi smo još uvijek u državi koja je NAŠA, a ne kosoričina ili josipovićeva. I u toj, svojoj državi, možemo raditi ono što MI hoćemo, taman da se EU postavi radi toga na glavu.

A to nešto je pod hitno ukinuti aboliciju četnicima.

I to je jedini odgovor koji im možemo dati, tim ‘pravdoljubivim, brižnim i čovjekoljubivim’ kadrovima, za koje je svaki čovjek žrtva, samo ako nije Hrvat. Pa, kada počnemo sa sudjenjima svim četnicima, možda onda prvo Srbija, pa slijedom nje i EU shvate kako smo zadržali svoje pravo da uredjujemo svoju državu onako kako hoćemo mi, a ne oni. Možda shvate i kako im je vrijeme za povući tu čizmu koju već godinama drže nad glavama Hrvata.

To nije mali ni jednostavan posao kojeg mogu odraditi neki pojedinci, to zahtjeva spregu svih domoljubnih stranaka kojima je to ujedno i prilika za prvo pravo pokazivanje zajedništva kojemu se svi nadamo.

Treba pokazati da je Hrvatska još uvijek naša država, a onaj kome se ta činjenica ne svidja, neka se drži podalje od nje.

Abolirane četnike u zatvore!

A Hrvatska Hrvatom!

Diana Majhen