- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini RH

Podunavlje – KA 0033

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO OBRANE

SIGURNOSNO – INFORMATIVNA SLUŽBA

Klasa: 804 – 01/92 – 01/27

Ur. broj: 2140 – 18 – 92 – 2

Gospić, 22. 07. 1992.

 

VOJNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC

n/r pred. vojnog tužiteljstva

g. Novosel

P  R  I  V  O  Đ  E  NJ  E

 

 

 

Predmet: Ahmet Krasnići rođen 15. 01. 1948. god. u selu Žilivoda općina Vučitrn.

Protiv Ahmeta Krasnićija potpukovnika u JNA podnosi se krivična prijava.

Prijavljeni je živio u Gospiću 29. 03. 1984. i do današnjeg datuma nije odjavljen a u Gospiću je radio do 23. 08. 1991. nakon čega je otišao u Rijeku i navodno bio lišen slobode od strane JNA, odakle je navodno prebačen u Vojno istražni zatvor Beograd.

Prema dokumentima nađenim kod imenovanog od 11 mjeseca 1991 god. pa nadalje ne samo da je ostao u tzv. JNA nego je na raznim zapovjednim dužnostima pa području Baranje sudjelovao u borbama protiv snaga Republike Hrvatske.

Kako je prijavljeni živio 8 godina u Republici Hrvatskoj te nakon određenog vremena sa lažnim putnim ispravama iz Srbije došao u Republiku Hrvatsku sa namjerom da idalje živi u Republici Hrvatskoj, te se očevidno radi o građaninu Republike Hrvatske koji je krajem 1991. kao i u 1992. godini bio u službi tzv. JNA čime je počinio krivično djelo iz članka 119. Preuzetog krivičnog zakona.

Imenovanog privodimo jer postoji opasnost od bijega.

Prilog

–        Službena bilješka

–        Uvjerenje o prebivalištu

–        Vojna legitimacija

–        Vozačka dozvola

–        Kreditna kartica

–        Kartica poštanske štedionice

–        Pasoš na ime GRAJQEVCI AVDI

–        Putna karta na istom imenu

–        Naredba br. 5 – 41

–        Izvještaj o predaji dužnosti

–        Naredba br. 7. 230

–        Rješenje KV broj 149/91

–        Rješenje KV broj 157/91                                            NAČELNIK SIGURNOSTI:

–        Rješenje KI broj 921/91                                                 poručnik Milan Karić

–        Ugovor o pozajmici novca

–        Rješenje KI broj 921 – 91

–        Rješenje KR broj 310/91

–        Osobne zabilješke

 

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA GOSPIĆ

Broj: 511; – 04 – 05 – 3695/92.

Gospić, 22. 07. 1992.

 

Policijska uprava Gospić na temelju članka 171. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 53/91), a na zahtjev Sigurnosne informativne službe Gospić izdaje slijedeće

U  V  J  E  R  E  NJ  E

Krasnići Ahmet, sin Hajriza, rođen 15. 01. 1948. godine u Žilivoda općina Vučitrn, Srbija JMBG 1501948350001 u Policijskoj upravi Gospić prijavljen je od 29. 03. 1984. godine na adresu Gospić, Stjepana Radića br. 1 (bivša ulica D. Rakića).

Imenovani nije odjavio prebivalište do današnjeg datuma.

Uvjerenje se izdaje u svrhu prilogaprilaganja uz krivičnu prijavu podnesenu Vojnom tužiteljstvu Karlovac protiv imenovanog i u druge svrhe se ne može koristiti.

NAČELNIK POLICIJSKE UPRAVE

Ivan Dasović

 

 


 

Broj: Kir 142/92 – 2

 

Zapisnik o ispitivanju okrivljenog

od 23. srpnja 1992.

sastavljen kod Vojnog suda u Karlovcu

Prisutni od suda:                                                         Krivični predmet protiv okrivljenog

 

Sudac: Zvonimir Matan                                             Krasnići Ahmed

Zapisničar: Ivana Kodrić                    Zbog krivičnog djela iz čl. 119. preuzetog KZ

zamj. VT Stanković Moćan

 

Početak u 12. 30 sati.

Na postavljena pitanja okrivljeni daje slijedeće osbne podatke:

  1. Porodično i rođeno ime, nadimak: Krasnići Ahmed,
  2. Porodično i rođeno ime roditelja i djevojačko porodično ime majke: Hajriza, majka Zihrija r. Krasnići
  3. Mjesto prebivališta ili boravišta, narodnost i državljanstvo, ulica, kućni broj: Gospić, JNA br. 31,
  4. Dan, mjesec, godina i mjesto rođenja, narodnost i državljanstvo: 15. 01. 1948., Žilivoda, općina Vučji Trg, Kosovo, Srbija
  5. imanje, položaj u zanimanju, gdje je zaposlen: oficir, bez zaposlenja
  6. Porodične prilike (bračno stanje, broj i starost djece): oženjen, Slobodanka, dvoje djece, kćer 17, sin 15 god.
  7. Da li je pismen i kakve je škole završio: Štamba Akademija, Beogradu
  8. Imovinske prilike, gdje i kakovu imovinu posjeduje: zemlju u Karlobagu
  9. Gdje i kada je služio vojsku, čin i gdje se vodi u vojnoj evidenciji: JNA
  10. Da li je odlikovan: odlikovan ordenom za vojne zasluge
  11. Da li je kad i zašto osuđivan: ne
  12. Da li je gdje i kada kaznu izdržao: ne
  13. DA li se protiv njega vodi postupak za koje drugo kriv. djelo: vodi se postupak po KZJ zbog čl. iz 121. i 224. kod Vojnog suda Beograd
  14. Ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik: nije

 

Nakon što je okrivljenom saopćeno za što se okrivljuje poučen je da može imati branioca u toku cijelog krivičnog postupka. Upitan, što ima da navede u svoju obranu, iskazuje:

Predočili ste mi što mi se prijavom spisa odnosno dokumentom koji se naziva privodjenje stavlja na teret kao i moja prava i to da  se mogu braniti na način koji smatram za mene najpovoljniji, da mogu imati branitelja i već kod prvog ispitivanja, da uopće nisam dužan iznositi obranu niti odgovarati na

posebna postavljana pitanja, pa izjavljujem da mi je jasno što me tereti, da su mi jasna moja prava pa dalje izjavljujem da branitelja ne trebam i da ću obranu dati.

Nakon toga se obranim:

 

Ja sam završivši odgovaranje školovanje bio profesionalni oficir u JNA te sam bio u službi u Gospiću, imao sam čin potpukovnika te sam do 23. 08. 1991.g. u JNA bio na dužnosti komadanta I partizanske brigade 35 partizanske divizije, nakon toga sam prekomadiran, pa sam od 26. 08. 1991.g. stupio

na dužnost načelnika u personalnom organu Komande vojnog okruga Rijeka u Rijeci.

Dana 17. 09. 1991.g. VP JNA me uhapsila te sam bio 34 dana u zatvoru Vojn. policije u Rijeci, a onda sam 19. ili 20. 10. 1991. g. prebačen na aerodrom u Puli i 20. 10. 1991. sam avionom prebačen u Beograd u vojno istražni zatvor gdje sam ostao do 20. 11. 1991. g. kada sam pušten.

Napominjem da imam rješenje o pokretanju istrage, određivanju pritvora kao i ukidanju pritvora koja su mi rješenja oduzeta i priložena u spis.

Nakon toga 29. 11. 1991. g. javio sam se na dužnost gdje sam i upućen u Šabac u 554 motoriziranu brigadu u kojoj sam ostao do 20. 12. 1991. g. a u međuvremenu sam vršio razne dužnosti. Tako sam u Baranjsko P. Selo otpremio jedan motorzirani bataljun radi zamjene tamošnjih jedinica TO, tu sam se zadržao svega dva dana. Osim toga doveo sam iz Šida u Šabac jedan okopni tenkovski oklopni bataljun koji je ranije učestovao u borbama oko Vukovara. Tu u Šidu sam zadržao svega jednu noć dok je izvršen utovar tenkova na prevozna sredstva. Toga dana 20. 12. 1991. sam iz Šabca doveo u Borovo selo ili Borovo naselje jedan motorizirani bataljun koji je smijenio na frotnti jedinice na potezu od. Divoša do Antunovca. Tu sam ostao do kraja 12. mj. 1991. g. pa sam spavao u Antunovcu u Tenji, a komadant bataljuna je bio rezervista a sjedište je imao u selu Novi Seleš.

Po naredbi 01. 01. 1992. postao sam komadant isturenog komandnog mjesta u Tenju i tu sam ostao do 24. 02. 1992. g. u tom vremenu u sastavu motoriziranog bataljuna uključen je odred TO Tenja i odred TO Indžija koji su sačinjavali rezervisti, a i dvije čete dobrovoljaca to su bile 25 dobrovoljačka četa i šumadijska dobrovoljna četa.

U trajanju od 2 dana od 24. do 26. 02. l992. zastupao sam komadanta brigade u mjesto Bjelo Brdo koja se inače nalazi izmedju Sarvaša i Dalja jer nije bio prisutan niti komadant brigade potpukovnik Listek Vlado niti komadant štaba potpukov. Španović čije ime ne znam. Odprilike 27. 02. 1992. sam na vlastiti zahtjev vraćen u Šabac gdje sam ostao do polovice 6 mj. 1992. g. a u međuvremenu sam koristio i dio godišnjeg odmora od 1991. g. u trajanju od 15 dana i tada sam obišao porodicu koja mi je tada bila u Pirotu.

Od približno 15. 06. 1992. do pod kraj šestog mj. boravio sam na Kosovu i u Makedoniji da bi dana 28. 06. 1992. prešao makedonsko – albansku granicu i otišao u Albaniju.

Dana. 03. 07. 1992. iz Tirane sam avionom otputovao u Austriju u Beč odatle sam namjeravo produžiti u Hrvatsku, ali me je austrijska policija zadržala odmah na aerodromu timeda me htjela vratiti natrag u Albaniju, ja to nisam želio onda je bilo govora, da idem avionom za Ljubljanu ali mi ni to nije dopušteno,držan sam tu 4 dana i 3 noći, pa sam tražio pomoć predstavnika Hrvatske,ne znam da li je u pitanju Konzulat ili Ambasada, no nakon njihove intervenicije pušten sam tamo gdje sam zadržavan i dopušteno mi je da vlakom otputujem u Zagreb. Mene je Austrijska policija zadržala i namjeravala vratiti zbog toga što je mnogo Albanaca u Austriju tražilo azil.

Napomenuo bi da sam ja ovaj put obavio sa tuđim pasošom ali to Austrijska policija nije saznala kao niti Albanska ni Slovenska ni Hrvatska, no kad sam razgovarao sa predstavnikom Hrva tske njemu sam kazao da putujem s tuđim pasošem pod tuđim imenom, a odao sam mu i svoj pravi identitet.

Dana 10. 07. 1992. otputovao sam u Zagreb, 11. 07. 1992. sam se javio predsjedniku Demokratskog saveza Albanaca Hrvatske Tomu Beriči koji mi je preporučio da se idućeg ponedjeljka tj. 13. 07. 1992. javim generalu  P Špegelju u  Ministarstvo obrane. Ja sam međutim s obzirom da je bio vikend otputovao u Gospić sa namjerom da tamo za sebe i čitavu porodicu pribavim putne isprave i da se pri tome za te potrebe fotografiram. Kod toga sam također spavao, sve te isprave pribavim uz pomoć osoba sa kojima sam surađivao a to su dr. Dražen Jurković, Ante Vlainić te Dasović kojem ne znam ime koji je sada koliko ja znam na dužnosti načelnika MUP-a u Gospiću. Putem svog prijatelja Bečiri Remzi poručio sam u kasarnu da sam stigao računajući da svoje ranije suradnike pa je kod mene došla Vojna policija HV jedan od njih je bio Karić, ime ne pamtim, odveli su me u kasarnu gdje sam tom Kariću dao svoju izjavu i nakon toga mi je preporučeno da ostanem kod kuće i da se nikuda ne krećem, da uopće ne izlazim iz kuće van. Ja sam ostao u stanu kod Bečir Remzija do danas ujutro u 8,00 sati kada je po mene došla VP te me dovela ovdje na sud.

Ja sam inače došao na službu u Gospić 1983. g.

Sada bi se vratio da opišem svoj rad tokom 1991.g. u Gospiću prije odlaska u Rijeku.

Naime, vidjevši kakva je situacija u zemlji u 7. mj. 199l. g. ja sam se tajno noću u 3 sata sastao sa Antom Vlainićem koji je u to vrijeme bio komadant šaba za Gospić u kući i dr. Dražena Jurkovića, bili smo prisutni samo nas troje, a dr. Jurković je kasnije postavljen za komadanta kriznog štaba Gospića samo ne znam kada.

Na tom tajnom sastanku ja sam Vlainiću i Jurkoviću predložio da mene uhapse i da onda ja predam njima čitavu kasarnu koja se zvala “Kaniža” jer sam bio komadant jedinice u toj kasarni.

Kada sam se 29. ili 30. 08.199l. g. iz Rijeke gdje sam išao na novu dužnost vratio u Gospić sa porodicom tamo sam se tajno sastao sa članom Kriznog štaba Gospić Mesićem ne znm mu ime ali otac mu se zove Mirko Mesić i tada je taj član Kriznog štaba tražio o dmene da mu nacrtam plan namještaja sredstava u kasarni kao i plan obrane i zaprečavanja pa sam ja to i učinio.

Odmah napominjem da je Mesić član Kriznog štaba i međuvremenu poginuo ali mu otac Mirko Mesić i dalje živi u Gospiću u blizin kasarne u stvari do vojne stambene zgrade u ul. JNA pa kako je broj vojne stambene zgrade 31 njegova privatna kuća može imati broj 33 ili 29.

Kada sam prvi put došao u Gospić iz Rijeke tu noć su grad minobacačima napali Martićevci tako da smo do jutra proveli u podrumu pa sam nakon toga porodicu prebacio za Karlovac i sve do 08. 09. 1991. sam zbrinjavao, mijenjali smo često mjesto boravka, a u tom periodu sam 3 do 4 puta ponovo odlazio u Gospić nakon što sam u razgovoru s ljudima ocijenio situaciju koja se pojavila u Gospiću. Kada sam tako jedan puta došao u Gospić opet me tražio isti Mesić i Garbun Željko da odem u kasarnu i da tamo vojnike albanske i muslimanske nacionalnosti nagovorim ili jednostavno izvedem iz kasarne, da ju napuste, ja sam to i učnio. Mene su vojnici poslušali pa su tako svi Albanci, Muslimani, Slovenci i Hrvati tako da su ostali samo Srbi i dva Makedonca, naravno tako smo napustili kasarnu noću.

Kada sam ja putovao na relaciji Karlobag – Gospić to je bilo pod izgovorom da pomažem jednom Albancu čiji sin je bio u JNA u Gospiću da mu pomognem da mu sin bude pušten iz vojske, no tada je taj dio bio već zauzet od strane Martićevaca i meni je jasno bilo da od toga neće bit ništa, ali sam sa tim izgovorom morao dolaziti u Gospić pa i u kasarne, jer sam se s obzirom na svoju nacionalnost bojao da me VP uhapsi. Kada sam sa Mesićem i Garbunom razgovarao o napuštanju vojnika službe u vojsci ja sam samo razgovarao sa Garbunom koji je trebao vojnike dočekati u svojoj kavani koja je blizu kasarne. Naime, Garbun je znao samo to da do 12 sati noću vojnici koji budu napuštali kasarnu trebaju da dođu do njegove kavane a zatim da ga odvede prema Karlobagu. Nikakve druge pojedinosti on nije znao.

Kada sam boravio tako u Gospiću sa Mesićem sam razgovarao i o tome zašto Vlainić nije postupio po dogovoru sa mnom i dr. Jurkovićem, no iz toga nije bilo ništa, ali sam mu također rekao što smo razgovarali sa poručnikom Pražić Stevom koji je inače sada zamjenjivao mene na  dužnost novoimenovani komadant. Naime, i tom Pražić Stevi sam rekao, ne direktno da predaje kasarnu, jer nisam bio siguran dalli bi on to učinio ili ne, neg osa mmu pokazao indirektno rekavši mu da ne smije da padne krv ako bi nila kasarna napadnuta od MUP – a i da o svemu pregovara sa ako nastupi potreba razgovara sa osobom koja se zove premuž čije ime ne znam a koji je u to vrijeme bio sekretar SDP za Liku.

Dana 13. 09. 1991. g. ja sam opet došao u Gospić uz izgovor da ću preuzeti dio stvari iz svog stana, bio sam sa svojim automobilom, a onda sam istog dana otputovao u Smiljane u Krizni štab za Liku odatle sam se javio dr. Jurkoviću koji je bio komadant Kriznog štaba za Gospić i to zato jer sam tog dana ustanovio da je dio kasarne već zauzet od strane MUP, pogrešno sam shvaćen u to vrijeme su već kasarne u raznim mjestima u Hrvatskoj pale, pa sam ocijenio da bi sada bilo vrijeme i za osvajanje kasarne u Gospiću i zato sam se javio dr. Jurkoviću obavjestio ga da sam u kriznom štabu u Lici i da stojim na raspolaganju u smislu konzultacija kako se krene na osvajanje kasarni u Gospiću.

Tog istog dana zapravo uveče po mene je došao dr. Jurković sa kojim sam otišao u Krizni štab Like u Smiljan pa je tu održan sastanak na kojem su bili prisutni tadašnji povjernici za Liku Karić Ante, ranije spomenuti Dasović, zatim Norac koji je sada komadant 118. brigade HV pa već spomenuti mlađi Mesić kao i tadašnji prema mom saznanju zamjenik komadanta brigade kojem ne znam ime ali ga zovu “Biča” i bilo je i drugih osoba koje ja nisam ni vidio a kamoli prepoznao. Na sastanku koji je trajao odprilike jedan sat ja sam na njihovo traženje predložio način kako da se osvoji kadarna “Kaniža” kao i skladište municije i ostale opreme ”Podoštra” gdje je bila smještena municija i i oprema moje ranije jedinice i drugih jedinica JNA. A takodjer sam im dao upute kako da se brane od eventualnog napada iz glavne kasarne u Gospiću.

Na tom istom sastanku ponovno sam prisutne upoznao sa rasporedom stražara u kasarni “Kaniža” sa minskim poljima i borjem mina i zaklonima i odakle bi se mogla otvoriti vatra, djelovanje avijacije i posebno kako je predviđeno da se iz glavne kasarne koja je udaljena oko 700 m može otvoriti vatra minobacačima ukoliko dođe do napada na kasarnu ”Kaniža”. Napominjem pri tome da je na tom sastanku Mesić imao onaj papir koji sam mu ja ranije taj plan nacrtao. Na kraju tog sastanka obavješten sam od strane povjernika za Liku Karić Ante da se predviđa napad na kasarnu za slijedeći dan ili eventualno dan kasnije, mene su vratili u kuću gdje sam prethodno bio a vlasnik iste je seljak, zvao se Kvačević Ivo, stanuje u mjestu Smiljane, ne znam mu kućmi broj, ali znam broj telefona i to 78-685,

čak su mi rekli da kod njega mirno spavam.

Na tom istom sastanku su me pitali zbog čega ne pređem odmah na njihovu stranu, ja sam odgovorio da ču to učiniti čim porodicu otpremim za Beograd ustvari obrnuto iz Beograda za Krk, naime kada sam u to vrijeme bio rezervirao karte za avion za ženu i djecu iz Beograda za Krk. Naime oni su 08. 09. 1991. g. sa prijateljem otputovao za Krk, Peć i Pirot. Moja supruga je iz Pirota a taj čovjek koji je došao po njih je iz Peći, pa je on odvezao do Peći a ona odatle nastavila u rodno mjesto.

Za sve to vrijeme bio sam u najboljim odnosima sa pukovnikom Čavar Perom koji je u to vrijeme bio komadant 35 partizanske divizije, a koliko znam sad da se on nalazi na bojištima na Hercegovini vjerojatno u jednicama HVO.

Koliko sam sa njime koji je inače bio meni pretpostavljeni bio dobar, najbolje govori činjenica da sam jednom zgodom u preiodu između napada JNA na Sloveniju i negdje 8 mj. 1991. g. u razgovoru rekao, da j da sve vojnike Srbe angažiramo na neki posao tako da ostanu samo Hrvati, Slovenci i dr. i da noću predamo svu municiju i oružje svih štabova TO za Liku, a da ovi za to ne znaju jer je sve to oružje i municija bilo smješteno u mojoj kasarni. Istina do ove zgode nije došlo, ali on nije ništa poduzeo prema meni.

Kako je u to vrijeme već započeo rat moja supruga nije doputovala ja sam ostao u Rijeci do 17. 09. 1991. g. kada sam i uhapšen, a već sam opisao što je sa mnom dalje bilo.

Za sve vrijeme ovih putovanja i razgovora po Gospiću ja sam se kretao u civilu. Mogu dodati da me je tog istog dana, 13. 09. 1991. u Smiljanu me zaustavio mislim da se zove Stopić koji je bio zastupnik u Saboru te mi kazao da pređem na suprotnu stranu da me pozdravlja Ramljak i da mi je osigurana porodica i ja.

U vezi s prelaskom na Hrvatsku stranu moram dodati da sam jednom čovjeku u Karlobagu s kojim sam bio dobar ali ne znam ime, to isto rekao odprilike 14. 9. ’91. dakle nakon povratka iz Smiljana, time da ću preći čim dođe žena i djeca, a onda proizlazi da sam tog narednog dana ili mozda još dan kasnije takodjer rekao Luketić Nikoli koji živi u Rijeci, a čija je supruga iz istog sela od kuda i moja. Osim toga su naše žene bliska rodbina pa smo se posjećivali i poznavali. Ne znam mu adresu u Rijeci, ali znam broj telefona 266-597.

Dana 14. 09. 1991. kada sam ja iz Karlobaga krenuo za Rijeku stvarno su pripadnici MUP – a napali kasarnu “Kaniža” negdje izmedju 14 ili 15 sati i kasarna je zauzeta a da nije ispaljen niti jedan metak. Druge su kasarne u Gospiću osvojene kasnije odprilike kada sam ja već bio u zatvoru.

To bi bilo što se odnosi na moje postupanje u Gospiću odnosno Lici prije nego sam lišen slobode i odveden konačno u pritvor u Beograd. Kod toga napominjem da za vrijeme boravka u pritvoru u Rijeci nisam bio maltretiran od strane slu. osoba jedino sam se bojao civila koji su se sklonili u kasarnu jer su oni dolazili pred moju ćeliju te me vrijeđali govorili mi da sam izdao svoje vojnike i da će me stići metak. Ni u pritvoru u Beogradu nisam bio maltretiran.

Nakon što sam u Beogradu pušten iz pritvora da se branim sa slobode prema naređenju sam se javio u SSNO odatle sam upućen u 12 korpus Novi Sad, odatle na 3 dana sam pušten kući da obiđem pordicu što sam i učinio te sam se 29. 11. 1991. po istoj naredbi 29. 11. 1991. se javio u Šabac, na dužnost.

Iz Šabca kao sam ranije rekao upućen u Baranjsko Petrovo selo i kad sam tamo stigao planirao sam da pobjegnem preko mađarske granice pa da se vratim u Hrvatsku naročito s obzriom na situaciju da sam bio jedini starješina koji sam bio pod istragom unatoč toga sam upućen na front. Tu sam pokušao razgovarati sa komadantom karaule pa sam ga htio ubijediti da Mađari pucaju na nas pa da idemo na navodno na pregovore pa da tako pređem Mađarsku granicu ali nisam u tome uspio tim više što sam tu ostao 2 dana a inače taj čovjek bio prema meni dosta nepovjerljiv.

Kada sam 20. 12. 1991. došao u Borovo Selo tu sam noćio kod jednog civila u blizini škole sa jednim kapetanom I klase kojem je ime Novica, prezime sam zaboravio, i sa dva vojnika pa su već prve noći oko 22. 00 sata u tu kuću došla dva civila sa noževima sa ciljem kako su kazali ”da zakolju tog Šiptar” očito misleći na mene, ali ih je u toj nakani spriječio spomenuti kapetan koji je inače bio organ sigurnosti u toj jedinici. U periodu do kraja 1991. g. sam pratio bataljun na pravcu Tenja – Antunovac – Divoš. Ništa se posebno nije dogodilo 31. 12. 1991. ili 01. 01. 1992. u Tenju je došao načelnik štaba 12 korpusa (Novosadskog) po imenu Srboljub ako se dobro sjećam a po činu general zajedno sa komadatom brigade kojoj sam pripadao potpukovnikom Lizdekom te su mi saopćili da ću ja do daljnjeg vršiti dužnost komadanta isturenog komandnog mjesta sve do dolaska čitave komande brigade koja komanda će biti smještena u mjestu Bijelo Brdo. Tom prilikom isti general mi je rekao da trebam planirati napad i zauzimanje sela koje se zove Jovanovac, a koje je bilo u rukama Hrvatske vojske, pa kako u vezi tog napada u dokumentaciji brigade nije bilo ništa napisano ja sam generalu kazao neka to i napiše, na što je on odgovorio da nema potrebe, ali sam se ja tome stalno protivio i objasnio mu da u slučaju napada će sigurno biti i poginulih osoba vojnika, pa će doći

roditelji takvog vojnika i mene ubiti, odnosno da mogu odgovarati. Zbog tog mog opiranja napad na selo Jovanovac niti je planiran niti izvršen.

U vezi sa tim pismenim naređenjima napominjem da u toj brigadi odnosno korpusu nije bilo ni jednog pismenog naređenja u pogledu borbenih djelovanja niti je to dostavljeno u komandu brigade osim planova minskih polja i naredbi za smjenu jedinica. Sve to sam ja zapravo predočio tom generalu, a kada sam to očinio znao sam da on neće napisati naređenje koje mi je izdao. Napomenuo bi da je ta 544 motorizirana brigada napustila  tamošnje bojište sa oficirima, ukupno 5000 ljudi, barem je tako rečeno, a da ni jedan čovjek nije poginuo, zapravo ta brigada je nakon što je nekoliko ljudi poginulo na Baniji napustila to područje i vratila se u Srbiju iako su većina oficira bili veliki pristalice Vuka Draškovića. Na Baniji je ostala svega jedna četa mladih vojnika i nešto oficira. Kad je trebalo stupiti na snagu primirje početkom ove godine tek nešto prije stupanja na snagu tog primirja došla je 12 motorizirana brigada na naše komandno mjesto istureno ustvari na komandno mjesto u Seleš sa veberom i ispalilo oko 160 projektila na selo Jovanovac i još jedno selo čiji naziv ne pamtim.

Ja sam to ponašanje iskoristio pa sam u komandi bataljuna zamolio i uspio da prehtodnici bataljuna odu u komadnu 12 motorizirane birgade, radi se o motomehaniranoj brigadi da tamo prigovore zbog takove akcije jer je time otkriveno naše komadno mjesto u Selešu. Oni su to i učinili. Ja lično nisam se usudio tako postupili sali sam taj njihov postupak na opisani način iskoristio.

Batljun koji sam ja dopratio u Baranju dana 18. 01. 1992. došao je u Tenju gdje sam se ja nalazio, uočio sam da pripadnik te jedinice negoduju zbog toga što su došli na front pa sam ja pripadnike te jedinice rasporedio na razna mjesta samo ne na front radi čega je u tri navrata iz komadne 12 korpusa dolazio potptukovnik Jovica prezime ne znam, i upozoravao me zašto ljudi nisu na položaju kada bi tamo trebali biti, ja sam ga kao tješio rekavši mu da nema potrebe i da će biti sve u redu. Tako sam postupao nadajući se da će uoči smjene jedinica Hrvatska vojska preći u napad na naše položaje.

Negdje oko 20 ili 25 ili izmedju 20 i 25 01. 01. 1992. stigla je u Tenje ekipa TV Beograd koja je trebala da snimi intervju sa komadantom brigade Lizdekom, ali prije nego nastupilo snimanje tog intervjua novinar koji je je trebao intervjuirati je tražio da on unaprijed pripremi odgovore na pitanja koja će postavljati pa je taj isti novinar meni koji sam bio prisutan izdiktirao odgovore na ta pitanja koja će postavljati ja sam ih napisao te predao na stol komadantu Lizdeku i izašao iz prostorije, kada sam već mislio da je on pročitao te odgovore i vratio se u protorije i kada je došao novinar odnosno novi su već bili tamo umjesto da se pitanja postavljaju Lizdeku rečeno je da će biti postavljena meni da ja dam odgovore a to zbog toga jer je Lizdek navodno par dana renije već dao intervju za TV. Nećkao sam se i dvoumio i rekao da ja nisam načelnik štaba, da je to potptpukovnik Španović no, odgovoreno mi je da ću ja ubrzo biti načelnik i da mogu dati odgovore na postavljena pitanja i kako nisam imao nekog drugog izlaza ja sam na postavljena pitanja pročitao ranije postavljene odgovore,  

pa je ispalo da sam ja načelnik štaba za Istočnu Slavoniju i Baranju koja je čak kasnije na TV kada je ta snimka objavljena i pisalo. Uz put bih napomenuo da sam ja još uvijek bio pod istragom i prema tome i nisam mogao postati načelnik štaba.

Tokom I i II mj. ove godine ja sam koliko sam mogao inzistirao na tome da se poštuje primirje, ali je u tom periodu na Antunovac jedna oklopna četa i 4 oklopna transportera otvorila vatru na Osijek, što je bilo u protivnosti sa primirje, pa sam ja lično otišao do komandnog tenka i preko tzv. šljemofona naredio tim jedinicama prekid vatre, i naravno kritizirao sam komandira zašto je ta jedinica otvarala vatru.

Nakon toga kad me je sreo pukovnik Boro Jevanović koji je bio postavljen u međuvremenu za načelnika štaba 12 korpusa pa mi je na snijegu nacrtao i rekao ako oni krenu 100 m misleći na HV ti kreni 200 m, na što sam mu ja odgovorio obzirom na primirje ne mogu, kao i obzirom na to da su jedinice jedne od drugih bile udaljene svega 200m. On je na to reagirao tako što mi je rekao da mi oduzima pravo da komandujem tom tenkovskom četom odnosno sa oklopnim trasporterima, te je jedan tenkovski vod iz Tenje premjestio prema pozadini u dubinu obrane. Navodim i to da je za izdavanje naredbi za otvaranje vatre za oružje koje se smatra pješadijskim a to je do cal. 82 mm bio nadležan komadant bataljuna, dok je za oružja cal. 120 mm i više za otvaranje vatre bio nadležan za izdavanje naredbe bio komadant brigade. Ja međutim nisam niti jednu dužnost od ovih, tada vršio.

Dana 24. 02. 1992. ugaženo je istureno komandno mjesto brigade gdje sam se ja nalazio i dobilo se naređenje da se javim u komandu brigade u Bijelom Brdu, jer da je komadant brigade otišao trebao da ide na vikend a istovremeno da se načelnik štaba brigade već nalazio kod obilaska porodice, pa da ću ga ta dva dana zamijeniti komadanta brigade.

Prije odlaska komadant brigade Lizdek donio je odgovarajuća naređenja i otišao. Ja sam želi da se bare kroz to vrijeme kroz ta dva dana dok zastupam komadanta brigade i načelnika štaba brigade bude mir, da se ne otvara vatra. Međutim tek što je komadant brigade otputovao vratio se načelnik štaba Španović za kojeg sam znao od ranije da je unatoč primirju u više navrata tražio da se otvara vatra. Kada je stigao zahtjevao je od mene da mu predam dužnost pa sam mu ja odgovorio da sam za to spreman ali da zato moram pitati nadležne, on je doduše telefonirao ne znam da li stvarno ili ne, ali navodno nikoga nije dobio pa ja dužnost njemu nisam predao.

Međutim iste noći, Španović je uspio nagovoriti razne komadante na frontu pa su oni pucali na Osijek unatoč toga što sam ja bio protiv toga i slijedeći dan nakon te pucnjave pošto sam zamjenjivao obojicu tražio sam potpune izvještaje o tome koliko i zašto je pucano na Osijek i iz izvještaj a saznajem da je te noći na Osijek ispucano 760 projektila cal. 120 mm i više.

26. 02. 1992. vratio se komadant Lizdek kojeg sam izvjestio o tom pucanju i tom prilikom sam mu rekao da se tu vodi privatni rat, da je Španović nagovorio na pucnjavu kako sam rekao, a i to da noćuodred TO iz Tenje otvara tu vatru, a i to da ja ne bi želio u takvom privatnom ratu učestvujem i molio ga da me vrati u Šabac i to istog dana, a on je to i učinio.

(           n          e          č          i           t           k          o          )

Barešić Josip po činu potpukovnik koji je prije toga bio u pritvoru i pod istragom. Kroz to vrijeme putovao sam za Kosovo i Makedoniju i pripremao bijeg koji sam konačno i ostvario oko 15. 06. 1992. g.

Porodica mi je kroz to vrijeme boravila u Pirotu i kasnije prešla u selo Kamjane kod Tetova, gdje se i sada nalaze.

Napomenuo bih još da moja supruga tri mjeseca nije smjela spavati zajedno sa djecom nego odvojeno jer je prijetila opasnost da netko djecu ubije.

Napomenuo bih i to da je sa mnom u zatvoru u Beogradu bio Vratović Marijan iz Pule, Rovenjska 12. i Vičević Stjepan. Vratović je sad navodno kod kuće, za Vičevića ne znam što je s njime.

Ja sam juečer razgovarao telefonom sa Karić Antom koji se sada nalazi u Zagrebu, ne znam na kojoj dužnosti, ali znam broj telefona i to (041) 219 – 491 te sa generalom Crneća Đurom koji na poslu ima telefon 468 – 016,  a u stanu 271- 388, obojica su mi kazali da sve znaju o meni te da će sve biti u redu, odnosno da će oni to srediti. Posebno mi je Karić kazao da se obratim dr. Jurkoviću u Gospiću kao i Dasoviću, da se mogu pozvati na njega, ako bi bilo problema da zovemo njega.

Navodim i broj telefona Toma Beriše u njegovom stanu i to 526-845. Sva ova trojica borave u Zagrebu.

Ja sam iz Zagreba otišao li Gosipić po dokumente kao što sam rekao i namjeravao sam se vratiti u Zagreb, ali sam tamo kako sam također već naveo zadržan do danas.

To je sve što imam za iskazati.

Upozoren u smislu čl. 82.ZKP-a izjavljujem da sam pratio diktat zapisnika te da je moja izjava u njega vjerno unešena i ne tražim da ga čitam.

dovršeno u 16. 15 sati

 

Istražni sudac:                                        Zapisničar:                                      Osumnjičeni:

 

 


 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: Kir 142/92 – 3

 

P  O  T  V  R  D  A

Kojom se potvrđuje da su pripadnici VP 118. brigade HV xxxxxxxxxxxxxxxxxx priveli na ovaj sud KRASNIĆI AHMEDA te ga predali uz prijavu i priloge.

 

Karlovac, 23. srpnja 1992.

 

Istražni sudac:

Zvonimir Matan

 

 


 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: Kir. 142/92 – 4

 

SLUŽBENA BILJEŠKA

od 23. srpnja 1992. godine

Konstatira se da nakon ispitivanja privedenog Krasnići Ahmeda prisutni zamjenik Vojnog tužitelja Anton Stanković – Moćan predlaže da se u odnosu na imenovanog odredi pritvor, da ne bi isti pobjegao, dakle prema odredbi čl. 191. st. 2. toč. 1. preuzetog ZKP – a.

dovršeno

ZAMJENIK VT:                                                                           ISTRŽNI SUDAC:

Anton Stanković – Moćan                                                                    Zvonimir Mata


 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: Kir. 142/92 – 5

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

Vojni sud u Karlovcu, po istražnom sucu Zvonimir Matan, u kriv. predmetu protiv AHMEDA KRASNIĆI, zbog kriv. djela  iz čl. 119. preuzetog KZ – a, postupajući po prijedlogu Vojnog tužiteljstva Karlovac, datog na službenu bilješku kod suda dana 23. srpnja 1992. godine,

 

r   i   j   e   š   i   o      j   e   :

I – Temeljem čl. 191. st. 2. toč. 1. preuzetog ZKP –a (N.N. 53/91) protiv

 

KRASNIĆI AHMEDA, sina Hajriza i Zihrije rođ. Krasnići, rođ. 15. 01. 1948. god. u mjestu Žilivoda, općina Vučitrn, Kosovo sa stalnim prebivalištem u Gospiću JNA 31., pukovnika, sada bez zaposlenja,

ODREĐUJE SE PRITVOR

II – Pritvor po ovom Rješenju počinje teći dana 23. srpnja 1992. godine u 8. 00 sati, kada je imenovani i lišeni slobode.

Obrazloženje

SIS HIV podnio je ovom sudu službenu bilješku, te podnesak koji nosi naziv ”privođenje”, a pripadnici Vojne policije Gospić uz navedene dokumente i druge priloge priveli su na vojni sud Karlovac Krasnići Ahmeta, time da mu se stavlja na teret da je izvršio krivično djelo iz čl. 119. preuzetog KZ –a, tj. služžbe u neprijateljskoj vojsci.

Povodom toga istražni sudac ispitao je Krasnićija, pa iz njegove obrane u kojoj on poriče izvršenje tog djela, a u kojoj navodi da je praktički surađivao sa legalnim vlastima RH u Gospiću do odlaska s tog terena ipak proizlazi da je počevši od 20. 12. 1991. god. pa nadalje i dalje ostao u službi u JNA u raznim mjestima, u raznim jedinicama, pa i na fronti u istočnoj Slavoniji, sve dok unatrag mjesec dana nije napustio teritorij Srbije, preko Makedonije, prešavši u Albaniju, zatim Austriju, pa natrag u RH.

Prema tome već iz obrane imenovanog iz koje proizlazi da je gotovo sedam mjeseci proveo u JNA koja je vodila nenajavljeni rat sa Republikom Hrvatskom, proizlazi osnovana sumnja da je djelo zbog kojeg je prjavljen izvršio.

Kako mu porodica još boravi u inozemstvu, a praktički nema gdje da boravi, ništa od njegove djelatnosti u korist borbe naroda Republike Hrvatske za samostalnost i neovisnost, za sada, nije dokazano, proizlazi ozbiljna vjerojatnost i mogućnost da isti pobjegne u slučaju da ostane na slobodi i da tako osujeti vođenje eventualnog krivičnog postupka.

Iz toga dalje proizlazi da je ostvaren razlog za određivanje pritvora koji propisuje čl. 191. st. 2. toč. 1. preuzetog ZKP – a, pa je stoga valjalo riješiti kao u izreci.

 

 

U Karlovcu, 23. srpnja 1992. god.

 

ISTRAŽNI SUDAC:

Zvonimir Matan

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 24 sata od trenutka primitka rješenja. Žalba se podnosi Vijeću ovog suda u dva istovjetna primjerka, pismeno ili usmeno na zapisnik kod suda.

 

Žalbe ne zadržava izvršenje rješenja.

Dna:

  1. VT Klc.
  2. Krasnići Ahmed
  3. Uprava Okr. zatvora Klc. odjel III.
  4. Predsjedništvo Vojnog suda Karlovac

 

N:

I – vidi up. ”Kir”

II – određen pritvor

III – dostavi kao gore

IV – kal. 3 dana

U Klc. 23. 07. ’92. g.

 

Sudac:

 

Gornje Rješenje preuzeli dana 23. 07. 1992. g. u 17. 00 sati:

  1. Za VT Klc.___________________________
  2. Osum. Krasnići Ahmet__________________

 


 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: Kir. 142/92 – 6

 

70 BATALJUN VOJNE POLICIJE

K   A  R  L  O  V  A  C

Molimo Naslov da za potrebe ovog suda iz sudske zgrade na Trgu J. B. Tita prepratite u zgradu Okrružnog zatvora Karlovac i tamo predate pritvorenika ovog suda KRASNIĆI AHMEDA.

 

U Karlovcu, 23. srpnja 1992. god.

 

 

ISTRAŽNI SUDAC:

Zvonimir Matan

 

 

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: Kir 142/92 – 7

 

O  D  O  B  R  E  NJ  E

kojim  se djelatnicima Službe za zaštitu ustavnog poretka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx odobrava obavljanje službenog informativnog razgovora sa pritvorenikom ovog suda KRASNIĆI AHMETOM u Okružnom zatvoru Karlovac.

Karlovac, 24. srpnja 1992.

 

Istražni sudac:

Zvonimir Matan

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC

BROJ: KT – 580/92

 

Karlovac, 24. srpnja 1992. godine

 

CZ/TLJ

 

VOJNI SUD

K  A  R  L O  V  A  C

Temeljem. članka 45 stavak 2 točka 2 u svezi članka 158 stavak 1 i 2 preuzetog Zakona o krivičnom postupku, podnosim zahtjev za provođenje istrage,

 

protiv

 

AHMEDA KRASNIĆI sin Hajriza i Zihrije rođ. Krasnići, rođ. 15. 01. 1948. u Žilivodi SO Vučji Trg Kosovo ,Srbija, oficir, oženjen, drž. RH,

jer postoji osnovana sumnja da je:

u vrijeme agresije tzv. “JNA” i drugih srbo-četničkih oružanih formacija na Republiku Hrvatsku s ciljem otcjepljenja dijelova njenog teritorija radi stvaranja tzv. “Velike Srbije”, kao potpukovnik tzv. “JNA”, i nakon 08. listopada 1991. godine nastavio sa službom u neprijateljskim redovima te je medu ostalim od 29. 11. 199l. do 27. 02. 1992. god. sudjelovao u borbama u Baranji, a unatoč tome što je od 1983. godine zajedno s familijom živio i radio u Gospiću gdje i sada ima prebivalište,

dakle, kao građanin Republike Hrvatske za vrijeme rata služio u neprijateljskoj vojsci,

pa da je time počinio krivično djelo – službom u neprijateljskoj vojsci .- označeno i kažnjivo po članku 119 preuzetog Krivičnog zakona ( NN 53/91 ).

R   a   z    l    o   z    i

Sigurnosno informativna služba iz Gospića je podnijela prijavu protiv Ahmeta Krasnićija radi krivičnog djela iz čl. 119 preuzetog KZ (NN 53/91).

Osnovana sumnja da je u ponašanju osumnjičenog zastupljeno ovo krivično djelo slijedi iz njegove obrane pred istražnim sucem Vojnog suda u Karlovcu. Osumnjičeni je od 1983. godine građanin Republike Hrvatske te živi, radi i prebiva u Gospiću. Kao pripadnik tzv. JNA ostao je i dalje u njenim redovima nakon 08. l0. 199l. godine iako je ta tzv. JNA izvršila oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku radi odcjepljenja dijelova njenog teritorija. U redovima neprijateljske vojske osumnjičeni je sudjelovao i u borbama u Baranji.

Zbog svega navedenom smatram da postoji osnovana sumnja da je imenovani počinio ovo krivično djelo te je valjalo podići ovaj zahtjev koji je opravdan i na zakonu osnovan.

ZAMJENIK VOJNOG TUŽITELJA ANTON STANKOVIĆ – MOĆAN


 

 

Broj Kio 290/92 – 3

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

Ime i prezime: xxxxxxxxxxxxxxxxx

sastavljen dana 28. srpnja 1992. godine u Vojnog sudu u Karlovcu

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac  Zvonimir Matan                                             Krasnići Ahmet

Zapisničar: Ivana Kodrić                                                        zbog krivičnog djela iz člana

119. st. 1. preuzetog KZ

Početak u 12. 00 sati

Utvrđuje se da su pristupili:

Vojni tužilac: Novosel Dragan

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obaviješten, odnosno zašto nije obaviješten)

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govorit istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza, i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:

 

Ime i prezime, ime oca: xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište: časnik, Operativna zona Karlovac

Mjesto rođenja i godina starosti:

Odnos s okrivljenim i oštećenim: nije u srodstvu nije u zavadnji

Svjedok je upozoren da u smislu člana 238 ZKP-a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

Upozoren u smislu čl. 229 i 231 st. 2 ZKP iskazuje:

Ja sam bio oficir JNA po činu pukovnik i uoči početka ovog rata bio sam komadant garnizona Gospić ujedno komadant divizije. Krasnići je bio komadant brigade a istovremeno i komadant kasarne ”Kaniža”, pa kako je on bio meni potčinjen a duže vremena zajedno smo radili i surađivali znam ga dosta dobro poznajem.

On je u stvari bio jedini oficir s kojim sam ja mogao normalno kontaktirati u vrijeme rata i po mom saznanju i ocjeni bio je najpozitivniji oficir u Gospiću u prilog novih hrvatskih vlasti. Koliko je meni poznato upravo je on sa Karić Antunom i Rešković Tihomirom i izradio plan napada na kasarnu ”Kaniža” koji su trebale izvršiti hrvatske postrojbe. Poznato mi je da je u toj grupi bio Jurković koji je i sada u Gospiću koliko mi je poznato. Poznato mi je da je u slučaju napada hrvatske vojske na ”Kanižu” u toj kasarni trebalo da bude iz druge kasarne 3 oficira JNA kao i 25 vojnika a sve sa ciljem da bi se ojačale jedinice u napadu a oslabile one koje bi se branile, no sticajem okolnosti u tome je učestvovao samo jedan mlađi oficir i svega 10 vojnika. Ipak iako je sudjelovao manji broj od predviđenog to je doprinjelo da je kasarna lakše osvojena od strane HV.

O tome kakav je Krasnići bio govori činjenica da su ga stalno pratili iz organa bezbjednosti prisluškivali pa recimo niti ja nisam mogao zbog takovog ponašanja nikada da se odvojim s njim negdje nasamo pa da slobodno razgovaramo ili je to bilo moguće ostvariti tek u rijetkim trenucima, primjerice, kada bi putovali u Zagreb, naime ja sam ga znao povesti sa sobom i onda kad nije trebalo, samo da bi s njim mogao ostvariti kontakt. Nadalje bi naveo da mi je poznato da je Krasnići svojim automobilom privatnim odvozio vojnike iz svoje kasarne za Karlobag, a na taj način im je stvarno omogućavao bijeg iz JNA. U jednom momentu je čitav Gospić bio blokiran posebno mi u kasarnama JNA, i nitko nije mogao niti ući niti izaći iz kasane, ali je Krasinići i u takvoj situaciji znao doći ne samo pred kasarnu nego i u unutra, istina tada je bio premješten u Rijeku, pa je u Gospić dolazio pod izgovorom da treba da brine o svojm stvarima i stanu. Tako je jednom zgodom ušao u kasarnu gdje je bilo nas više oficira, zbog situacije da su ga pratili oficiri bezbjednosti ni tada nismo mogli razgovarati, dapačec jedan oficir sigurnosti je tražio da ga se odmah na licu mjesta uhapsi, dok sam ga ja molio da se to ne obavi tu u prisutnosti većeg broja ljudi već da se to može obaviti u Rijeci. Kada je Krasnići nakon toga napuštao te prostorije ja sam bio uvjeren da će otići i do kasarne ”Kaniža” pa sam se bojao da će tamo biti uhapšen i zato sam oficiru Pražiću koji je bio na dužnosti javio, neka Krasnićija uopće ne pušta preko kapije u krug kasarne, nego da sam izađe napolje da se sa njim pozdravi, u svakom slučaju da ga unutra ne pusti, jer sam smatnao da bi mogao biti uhapšen u toj kasarni. Inače je ta blokada trajala Krasnići je dolazio u više navrata, on meni nikada nije rekao zbog čega dolazi, već sam rekao kako je svoje dolaske pravdao, ali ja sam lično uvjeren da je dolazio da bi upravo mene na neki način izvukao iz te blokade napolje. Ni kasnije nikada nisam uspio o tome sa njim razgovarati.

Napomeno bi i to da je Krasnić i u kasarni čiji je bio komadant imao doista veliku količinu naoružanja svih vrsta municije i da je pored mene bio ovlašten da raspolaže s tim, te mi je poznato da su iz raznih mjesta dolazili tražiti oružje za potrebe četnika, ali koliko znam on nije dao niti jedan komad naoružanja, dapače o svakom takvom uskraćivanju oružja mene je lično obavještavao i tražio da ga  ja na neki način pokrijem. Mogućnosti su mu bile takove da je mogao primiti i ljude mislim na četnike u samu kasarnu da bi tamo mogao naoružati i do 300 a sve bi bilo u okviru njegovih ovlaštenja i naređenja od više komande jer nam je bilo doista naređeno da primimo u vojsku svakog tko se javi i da ga naoružamo i rasporedio na dužnost. Unatoč takovih mogućnosti on nije primio niti naoružao niti jednu osobu. Znam i to da je jednostavno bio omrznut od oficira sigurnosti te prekatički svih oficira Srba u ganizonu. Sve to govori o tome kako se on ponašao u odnosu na Hvratske vlasti.

Točno je, a to kažem jer me vi pitate, da jekasarna “Kaniža”prešla u ruke hrvatskih vlasti bez ispaljenog metka, a to svakako zahvaljujući između ostalog i Krasnićiju.

Kada me pitate odgovaram da poznajem Vlajinić Antu znam da je radio u Štabu TO Gospić i da je Krasnići sa njime održavao kontakte no ne znam pobliže u kojoj mjeri. Inače Vlajinić bio jedan od ekstremno rasploženih ljudi u prilog Hrvatskoj pa upravo zbog toga što se volio istračavati a znao si je i popiti ja lično nisam baš volio s njim lično kontaktirati. Poznato mi je da je naoružanje TO za Liku za Gospić, Gračac, Lapac i T. Korenicu a što svj je činilo Zonu bilo smješteno sve to. Sve to oružje TO Like prilikom osvajanja kasarne ”Kaniža” palo je u ruke naše vojske HV.

Na kraju bi ponovio da je Krasnići gledajući sa mog stajališta bio izrazito pozitivan u svom ponašanju uoči početka ovog rata u prilog novoizabranih hrvatskih vlasti. Pojedinosti ne znam pa o njima nisam niti govorio.

To je sve što imama za iskazati.

 

Pratio sam diktat zapisnika i ne tražim da ga čitam.

 

Dovršeno.

 

Istražni sudac:                                                Zapisničar:                                          Svjedok:


 

 

Kio 290/92 – 4

Okružni zatvor Karlovac

Ahmet Krasnići

 

Žalba na Rešenje vojnog suda Karlovac

o provođenju istrage, dostavlja. –

Vijeću Vojnog suda

Vojni sud Rešenjem br. Kir. 142/92 – 5 odredio mi je pritvor a Rješenjem br. Kio. 290/92 – 2 riješio je : sprovođenje istrage, što smatram da nema nikakvih osnova osnovanih na propisima preuzetog KZ – a a i u drugim aktima RH.

Naime, u Rešenju neke činjenice unapred se prejudiciraju, a neke se ne uzimaju u obzir kao što su:

– Prvo, nisam ”ostao u redovima JNA” nego iz zatvora Rijeka odveden u zatvor Beograd, i da sam boravio na frontu od 20. 12. 1991. g. do 27. 02. 1992. god. i nisam sudjelovao u borbama nego silom boravio (bio odveden) i to pod istragom. U vojnom zatvoru Rijeka boravio sam od 17. 09. do 19. 10. 1991. god., a u VIZ Beograd od 20. 10. – 20. 11. 1992. g.

– Drugo, u Rešenju nigde se ne navodi da sam u pod istragom vojnog suda u Beogradu, za šta sam i predao odgovarajuća Rešenja;

– Treće, nigde se ne navodi da sam rizikujući i život prešao sam ilegalno granicu tz. SRJ – Makedonija i Makedonija – Albanija, a da sam pri tome na tom putu moga da ostanem u Albaniji, Austriji ili bilo kojoj zapadnoj zemlji, nego došao sam u RH gde sam hrvatski državljanin ja, moja supruga i dvoje dece koja su rođena u Zagrebu.

– Četvrto, nigde u Riješenju ne navodi se d asam na aerodromu ”Beč” tražio pomoć od Hrvatske Ambasade da me organi policije propuste radi odlaska u RH.

– Peto, u riješenju nigde ne piše da je Beogradska štampa u dva navrata pisala da sam predao kasarnu sa ”ok 4. 500 cevi” i da sam pored gen. Trifunovića i puk. Čavara i ja najveći izdajnici.

– Šesto, nigde ne piše da sam od 12. 07. – 23. 07. 1992. g. zadržan u stanu prijatelja – praktično bio sam u pritvoru (kućnom) po preporuku V. P. HV Gospić.

– Sedmo, u Riješenju nigde ne navodi da sam, 27. 02. 1992. g., iako pod istragom, odbio sam boravak na frontu

– Osmo, u Riješenju nigde ne piše, kako što sam i naveo u izjavi, da za vreme nasilnog boravka pokušana je moja likvidacija i da mi je ista vrebala 300x dnevno a da sam pri tome svim snagama pomagao pravednoj borbi RH, iako nisam imao nikakvo postavljanje, položaj i dužnost ;

–        nisam dozvoljavao otvaranje vatre, MB, tenkova i art. oruđa;

–        razoružao četničke snage (samo 13. 01. 1992. g., njih 180);

–        nisam dozvolio ubacivanje IDG;

–        sprečavao paljenje hrvatskih kuća i imovine;

–        sprečavao sam krađu i dr.

– Deveto, nije navedeno da sa ovakvim postupkom sprečavano dolazak moje porodice u RH iako je prešla u R. Makedoniji, iako proživljava sa patnjama Hrvatskog naroda od početka agresije. I time kažnjen sam ja i moja porodica.

– Deseto, nigde ne navodi da bar od 1983. pa sve do rata bio sam praćen od organa bezbednosti bivše JNA, da sam bio na nižu dužnost pa i bez postavljanja.

Još nešto, kad već moram da napišem:

Moja porodica u kojoj smo živeli u zajednici, daklje uža, 6 – toro odrasli i 6 – toro deca, proveli u zatvoru po 5. 5 godine od 1945 – 1953. g. u raznim zatvorima po Kosovu, daklje svega 66. god. zatvora,

–        otac najvećim torturama 1956. godine,

–        brat kažnjen 1983. g. sa 1.5 god. zatvora,

–        stric u zatvoru izdržao 10. god. zatvora,

–        jedan stric i dvoje dece celog života su ostala nervnim bolesnicima od toga jedna je još u psihijatorskoj bolnici u Skoplju dan danas

–        i sam sam se rodi u zatvoru,

No, zašto dalje da pišem, kada gospoda iz službe sigurnosti čak sumnjaju da sam tuđim pasošem putovao. Pitam sebe što bi bilo da su me zaustavili – otkrili milicija na slovensko – hrvatskoj granici (?!).

Svi Albanci smatraju da nam je Hrvatska najveći prijatelj a mi koji smo njeni državljani da nam je domovina kao svakom Hrvatu.

Meni je savjest čista i znam da sam pomogao svojoj Hrvatskoj u Lici, i u pozadini agresora i gde budem bio.

Shodno gore navedenom, smatram da je ova moja žalba osnovana i nadam se da će Vijeće vojnog suda poništiti gore pomenuto Riješenje vojnog suda.

27. 07. 1992. god.

Karlovac                                                                                       (potpis


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                 Broj: II Kio – 290/92 – 5

Kv – 120/92

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

 

Vojni sud u Karlovcu, u izvanraspranom vijeću, sastavljenom od predsjednika suda Juraja Boljkovca kao predsjednika vijeća, te sudaca Nine Bubaš i Mladena Kosijera kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Blaženke Čurjak, u krivičnom predmetu protiv okr. Ahmeta Krasničija, zbog krivičnog djela iz čl. 119 preuzetog KZJ (NN br. 53/91), temeljem čl. 397 st. 2 preuzetog ZKP (NN br. 53/91), na sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 1992. godine

 

r  i  j  e  š  i  o    j  e

O d b i j a   s e kao neosnovana žalba osumnjičenika AHMETA KRASNIČIJA od 28. srpnja 1992. g. protiv rješenja istražnog suca Vojnog suda u Karlovcu Kio-290/92-2, od 27.srpnja 1992. godine, pobijano rješenje se potvrđuje. –

 

Obrazloženje

Citiranim rješenjem odredjeno je provođenje istrage protiv osum.Ahmeta Krasničija, zbog krivičnog djela iz čl. 119 preuzetog KZJ.

 

Osumnjičenik Ahmet Krasniči protiv rješenja o provođenju istrage pravovremeno je uložio žalbu u kojoj pobija navedeno rješenje poričući izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

Žalba nije osnovana. –

Naime već i iz same osum. obrane proizlazi da je u inkriminiranom periodu bio u redovima JNA na području RH u vrijeme kada su vođene borbe, iako je više godina prije toga s porodicom živio u RH. Stoga je istraži sudac pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da je osum. počinio kriv. djelo koje mu se stavlja na teret, te je stoga riješeno kao u izreci. –

U Karlovcu, 29. srpnja 1992. godine. –

 

ZAPISNIČAR:                                                                                                PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Predsjednik suda:

Blaženka Čurjak                                                                                             Juraj Boljkovac

 

DOSTAVLJENO:

1. VT Klc. na KT – 580/92

2. Ahmet Krasniči, OZ Klc.

 

 

 


 

 

 

Broj Kio. 290/92 – 6

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

Ime i prezime: xxxxxxxxxxxxxxxx

sastavljen dana 3. kolovoza 1992. godine

u Vojnom sudu u Karlovcu

 

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac Zvonimir Matan                                              Krasnići Ahmet

Zapisničar: Tonka Rendulić                                                   zbog krivičnog djela iz člana

119. st. 1. preuzetog KZ – a

Početak u 12 sati.

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Voj. tužilac –

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno, zašto nije obavješten).

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:

 

Ime i prezime, ime oca: xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište:

Mjesto rođenja i godina starosti:

Odnos s oštećenim i okrivljenim: nije u srodstvu niti zavadnji sa okriv.

 

Svjedok je upozoren da u smislu čl. 238. ZKP – a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

Upzoren u smislu čl. 218. i 231. ZKP – a iskazuje:

 

Ja sam sada u Gospiću na dužnosti povjerenika Vlade RH za Gospić, a u Gospiću sam otprilike već 3.5 god. član Općinskog odbora HDZ – a koji inače tamo osnovan negdje u 3 ili 4 mjesecu 90. g. u svakom slučaju prije izbora. Bio sam ranije zaposlen u bolnici Gospić i kao

(           n          e          č          i           t           k          o          )

koji je tada bio major u JA, jer sam ja bio kao rezervista raspoređen u njegovu jedinicu. Već nakon moje prve službe u rezervi, kad sam ga upoznao imao sam priliku da razgovaram s njime o Kosovu i u tim razgovorima bilo mi je jasno kakvi su njegovi stavovi o situaciji u toj pokrajini. Došao sam do uvjerenja da je na strani Albanaca, a protiv Srba, iako to on nije izričito kazao, otvoreno je to na kraju i kazao, ali samo u četiri oka. Njegov sta vprema Srbima, odnosno njihovoj politici općenito i u vojsci je došao do izražaja kad smo završili rezervu, u dodjeli činova, pa je tako činove povisio meni i još dvojici Hrvata , liječnika ali i jednom Srbinu, kasnije mi je objasnio da je morao dati čin jednom Srbinu, da se ne primijeti nacionalizam u dodjeli činova.

Tako nakon posljednjih velikih demonstracija na Kosovu s obzirom da me je poznavao obratio mi se sa jednom molbom a to je da pokušam jednog njegovog bližeg rođaka koji je imao povredu na glavi da prebacim na liječenje u Zagreb jer nije imao povjerenje u liječnike na Kosovu koji su bili Srbi, a indikativno je upravo to da se je obratiio meni kao mladom liječniku početniku iako je on bio vojno lice i poznavao dosta liječnika Srba koji su bili ravnatelji, kirurzi i sl., a to mi je rekao riječima da se može obratiti s povjerenjem jedino meni.

Ja sam tada uspio tog rođaka doista prebaciti u Zagreb gdje je liječen.

Mi smo tek povremeno kontaktirali, uglavnom slučajno i u tim kontaktima sve više i više sam imao osjećaj da je on na strani Hrvatske politike, nakon prvih slobodnih izbora.

Otprilike u drugom mjesecu prošle godine ja sam razgovarao sa Antom Vlajnićem koji je već u to vrijeme predsjednik Općin. odbora HDZ – a a istovremeno je bio i zapovjednik TO Gospić, a na te razgovore nas je ponukala opća situacija u Hrvatskoj, naročito oko 15. 01. ’91. kada se govorilo i očekivalo da će doći do vojnog udara, a nas je zanimalo posebno naoružanje za TO za Liku, odnosno Gospić, koje je bilo smješteno u skladištu Kaniža, koje je bio zapovjednik upravo Krasnići. U razgovoru oko toga kako da dođemo do tog oružja, a taj smo razgovor obavili u jednom kafiću, konačno smo se dogovorili da ja stupim u kontakt sa Krasnićijem i da vidimo da li ćemo moći da se domognemo do naoružanja. To sam ja predložio Vlajniću, a on je to prihvatio time da upravo ja sa Krasnićijem ostvarim kontakt, zbog toga što sam se ja s njima poznavao, a bili su mi i poznati njegovi stavovi. Tu mi je pomogla i činjenica da je u kasarnu u Gospiću, kao građansko lice bila zaposlena moja punica u građevinskoj sekciji, pa da ne bi ja osobno pozivao Krasnićija na neke dogovore, ja sam zamolio svoju punicu da ga ona nazove telefonom i zamoli da dođe u njenu kuću na razgovor sa mnom, a to ni za koga ne bi trebalo biti sumnjivo, upravo zato što je bila zaposlena u kasarni. Ona je to i učinila i Krasnići je i došao u njenu kući kuću, isto veče, a tamo smo došli Vlajnić i ja i tamo smo doista otvoreno razgovarali. Razgovor je praktički trajao čitavu noć.

U tom razgovoru Krasnići nam je kazao da dok je on zapovjednik ni jedan komad oružja TO neće za nas biti izgubljen i neće nikome biti predan, dalje nam je kazao da mi odlučimo da se domognemo oružja, da samo njega obavijestimo kada ćemo i kako to obaviti, da formalno njega vežemo, bukvalno da mu svežemo ruke kao da je uhvaćen, a da će on sve ostalo sam obavit tako da mi preuzmemo naoružanje TO.

Nakon toga smo dogovorili Krasnići i ja da i dalje održavamo kontakte, ali dane bi bili uočeni, mi smo te podatke ostvarivali u Karlobagu, naime on je tamo počeo raditi neke temelje za vikendicu, moja supruga pak tamo drži privatnu ugostiteljsku radnju, pa je on praktički svakog vikenda sam tamo radio, ja sam također dolazio i onda smo se tamo sretali otprilike svaki 15 dana. Imao sam stalno osjećaj da on od nas očekuje zahtjev ili znak da mi krenemo na osvajanje oružja u kasarni iako on to nije baš izričito rekao. Te kontakte mi smo održavali neprekidno sve do početka napada JNA na Gospić, ili još preciznije nekoliko dana prije tog napada, kada je on bio prekomandovan u Rijeku. Inače prvi napad na Stari Lički Osik bio je 28. 08. ’91. g., a na sam grad Gospić 30. 08. ’91. oko 2 sata ujutro kada su na grad pale prve granate.

U to vrijeme već je Antun Karić na neki način došao do podataka o oružju TO u kasarni Kaniža, ja ne znam na koji, a Karić je već tada bio zapovjednik oružanih snaga za Liku. Negdje oko 12. ili 13. 09. ’91. g. upravo Kariću je stigla Naredba iz Republike o tome da se svim kasarnama zatvori dotok vode, struje i prekinu telefoni, time da je to trebalo obaviti u 18. 00  sati, određenog dana. Negdje tog dana, otprilike kada je to trebalo ostvariti, mi smo trebali imati sastanak štaba a te sastanke smo održavali u Smiljanu, tamošnjem domu i kada sam ja trebao poći na taj sastanak štaba, javio mi se jedan vojnik Milošica, on je to učinio još ujutro, te mi kazao da me treba i traži jedan oficir JNA, nisam znao o kome se radi, pa sam ga pitao tko je taj oficir, a onda mi je tek rekao da je to Krasnići. Zamolio sam Milošića da Krasnićiju dade broj mog telefona kojeg sam mu dao i da mi se Krasnići javi, time da javi zapravo lozinku, ovdje Rijeka, i ovaj mi je to obećao i učiniti. Rekao mi je još da je Krasnići došao dan ranije i da se nalazi u Smiljanu. Kako smo mi trebali imati taj sastanak baš u Smiljanu i kad mi se je Krasnići javio bilo mi je tim lakše da s njim ostvarim kontakt. Sastanak smo imali uvečer u spomenutom domu, abili su prisutni Vlajnić, odnosno Karić, Orešković Tihomir, Katić Antonio, Norac Mirko, nisma za njega baš siguran, te Jozo Šmuk, možda još neki. Na sastanku štaba nam je Karić rekao da je dobio i naredbu da se započne napad na kasarnu, pa su prisutni počeli da razrađuju plan tog napada, a meni je bio dat zadatak da osiguram prebacivanje naoružanja iz kasarne Kaniža u koju svrhu sam imao na raspolaganju oko 50 kamiona i preko 100 ljudi, određena u mjesta gdje će to sve čekati dok se kasarna osvoji i kuda će se sve to otpremati. Nisam zbog toga posebno pratio razradu tog plana napada jer sam imao dosta svog posla, ali unatog toga mi se učinilo da ti planovi koje su oni razgrađivali su dosta površinski, vidjelo se da ih rade vojnici i kada sam došao do tog uvjerenja, prisutnima sam kazao da imam jednog oficira koji bi to mogao bolje napraviti, odnosno koji bi mogao pomoći u tome, pa su oni to prihvatili i otišao sam po Krasnićija koji je bio svega tri kuće dalje. Došao sam tamo, rekao mu zašto ga tražim, on je odmah izrazio spremnost da nam pomogne, ali i želju da bude prisutan što manji broj ljudi, posebno se bojao da bi mogao biti otkriven od KOS – a. Ja sam ga uvjerio da tu ionako nema već broj ljudi pa je došao tamo i on je doista njima pomogao, posebno je prisutne upoznao sa rasporedom minskih polja sa sistemom veza, načinom na koji se te veze mogu najlakše onesposobiti, upoznao nas je sa time u kojem skladištu se što nalazi a nas je posebno opomenuo da preuzmemo što više pješadijskog i artiljerijskog naoružanja, i to obavještenja koje on je nama dao bila su zbog toga za nas vrlo važna. Naime, u skladištima je bilo mnogo i druge opreme i hrane, pa da ne bi gubili vrijeme sa svim tim, mi smo naime odmah išli na ona mjesta gdje se nalazilo naoružanje, te smo ga brzo evakuirali, a sve to smo nastojali izvršiti u što kraćem roku, jer smo se bojali napada avijacije, koja bi nas u tome mogla spriječiti.

Kad je kasnije napad na kasarnu izvršen pokazalo se da je sve ono što nam je Krasnići kazao odgovarao istini. Pokazalo se i to da je u skladištima bilo zaista sve naoružanje TO kako je on ranije i obećao da će ga za naše potrebe sačuvati.

Nakon tog sastanka u Smiljanu, ja sam ga odvezao do svoje kuće, pa smo tu razgovarali oko pola sata i u tom razgovoru sam ga pitao, zašto odmah ne pređe na našu stranu u ZNG, on mi je odgovorio da ne može jer su mu žena i djeca u Rijeci, a kada ih smjesti na drugo mjesto da će odmah preći u ZNG bilo u Rijeci ili kod nas u Gospić, te da će mu za to biti potrebno 2 ili 3 dana. Dodao je da će tu ostati dotle dok ne dođe borba u Kosovu, a da će tada preći na Kosovo i uključiti se u borbu sa svojim narodom, štoviše, napomenuo je da ga u tom slučaju čeka neko visoko mjesto u budućoj vladi Kosova. Tada smo se rastali i od tada ga ja više nisam vidio.

Drugi put, za njega sam nakon toga čuo od Orešković Tihomira da je slijedećeg dana po povratku u Rijeku tamo uhapšen, nije se znala njegova sudbina i ja sam osobno smatrao da  je nestao. Ništa o njemu nisam čuo sve do otprilike prvog mjeseca ovo god. kada sam od jedne svoje prijateljice u Zagrebu čuo da ga je vidjela na televiziji u emisiji TV Novi Sad i da je prikazan da se nalazi na bojištu u Slavoniji. To me je vrlo jako iznenadilo. Čak joj nisam mogao niti povjerovati, tako da sam ju pitao da li je sigurna da je vidjela upravo njega, a ona je kategorički ponovila da jeste.

Uglavnom moje je uvjerenje da je on od prvih dana bio na našoj hrvatskoj strani, a u ostalom ono što nak je obećavao ili kada nam je dao odgovarajuće planove, sve se pokazalo točnim i istinitim.

Još dodajem da ja uopće nisam znao da je Krasnići nedavno boravio u Gospiću, prvi put sam za to saznao kada sam pozvan od Vojnog suda da se javim kao svjedok.

To je sve što imama za izjaviti.

Pratio sam diktat zapisnika i ne tražim da ga čitam.

 

dovršeno u 13 sati

 

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                          Svjedok:

 


 

 

 

 

Broj Kio. 290/92 – 7

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

Ime i prezime: xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

sastavljen dana 3. kolovoza 1992. godine

u Vojnom sudu u Karlovcu

 

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac Zvonimir Matan                                              Krasnići Ahmet

Zapisničar: Tonka Rendulić                                                   zbog krivičnog djela iz člana

119. st. 1. preuzetog KZ – a

Početak u 13 sati.

 

Utvrđuje se da su pristupili:

Voj. tužilac  – Anton Stanković – Moćan

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno, zašto nije obavješten).

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

 

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:

 

Ime i prezime, ime oca: xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište:

Mjesto rođenja i godina starosti:

Odnos s oštećenim i okrivljenim: nije u srodstvu niti zavadnji sa okriv.

 

Svjedok je upozoren da u smislu čl. 238. ZKP – a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

Upzoren u smislu čl. 218. i 231. ZKP – a iskazuje:

 

Ja sam 14. 01. ’91. g. postao službeno član štaba TO Općine Gospić, a inače sam već od ranije vršio političku funkciju predsjednika općnskog odbora HDZ Gospić.

U tom svojstvu člana štaba ja sam trebao štabu operativne zone podnositi svakodnevno izvješće o sigurnosnoj situaciji u toj zoni, što sam ja redovno i činio, podnoseći pismene izvještaje, koje sam u samom štabu u prisutnosti funkcionera vojske i usmeno obrazlagao. Tim sastancima uvijek je prisustovao i oficir sigurnosti koji se inače zvao Duraković. Načelnik Štaba bio je Milan Kekić. Dok sam obavljao te poslove istovremeno sam bio dužan da pored toga napravim sa određenim saradnicima odgovarajuće pripreme za rat koji se očekivao, a od vlade RH smo dobili odgovarajuće upute, tako da smo napravili čitayv plan mobilizacije i uspjeli smo to sve učiniti u tajnosti da pripremljenim pozivima za mobilizaciju za ukupno 1.400 ljudi, a sve je to bilo posebno u tajnosti spremljeno i samo se čekalo da se plan izvrši, odnosno provede mobilizacija.

Kad sam ja te izvještaje o sigurnosnoj sitaciji u štabu, upozorio me je upravo Krasnići koji je također prisustvovao ustvari nije prisustvovao, da budem jako oprezan. Inače sam saznao da je on bio komadant kasarne Kaniža, gdje je bilo smješteno naoružanje TO Općine Gospić. On me je upozorio na to da se mogu osloniti na Uzelac Željka koji je bio rukovodioc materijalno tehničkih sredstava Operativne zone, to je jedini među tim oficirima JNA bio Hrvat, svi ostali bili su Srbi.

Inače sam Krasnićija upoznao negdje u 2. mj. ’91. g. kada još nisma znao da on već kontaktira sa dr. Jurkovićem, a on se meni obratio sa molbom da mu pomognem da kupi gradilište za vikendicu u Karlobagu, gdjje je moj otac bio predsjednik izvršnog vijeća Općine. Kasnije, mislim da je to bilo u 3. mj. ’91. g. me obavijestio dr. Jurković da upravo Krasnići eli sa mnom ostvriti kontakt, odnosno da se negdje nađemo.

Negdje u drugoj polovici trećeg mjeseca otprilike mi smo se i sastali u kući Jurkovićeve punice, gdje smo nas dvoje i dr. Jurković ostali do četiri sata ujutro. U tom razgovoru on nam je izričito obećao da iz skladišta TO Gospić neće da nedostaje niti jedan metak dok on bude komadant tog skladišta. Zatim nam je sugerirao za slučaj da se odlučimo da napadamo vojarne da najprije napadnemo onu kojoj je bilo smješteno naoružanje TO kako bismo se naoružali, time je očigledno smatrao da smo inače preslabo naoružani za napad na glavne kasarne koja je izglada već i u to vrijeme bila minirana. Za slučaj napada na kanižu nam je predložio da prilikom upada u kasarnu njega najprije formalno zarobimo, čak je prekrstivši ruke gestom pokazao da ga vežemo, time da će se on pobrinuti da otprilike 1/10 vojnika koji su držali straže oko tog skaldišta nama u toj akcijji neće smetati. Nije objasnio zašto nam to predlaže, no ja lično sam zaključio da tako želi da smo postupili zbog sigurnosti njegove porodice koja se nalazila u Rijeci, ipak, nisam baš siguran da li mu je porodica već tada bila u Rijeci.

Negdje krajem 8. mj. ’91. g. naše su postrojbe osvojile 6 vojarni u Gospiću i jednu u Perušiću i već nakon toga sam samo jedanput sreo Krasnićija u Smiljanu, u civilnom odijelu, sreli smo se na kratko i u tom susretu sam ga pitao zašto se ne priključi ZNG, a on mij je odgovorio da će to učiniti kad iz Rijeke skloni porodicu na sigurno i od tada se više nismo sreli.

Negdje je početkom ove god. sam od ljudi u Gospiću čuo da je Krasnići viđen na televiziji u uniformi oficira JNA na bojištu kod Vinkovaca, pogrešno ste me razumjeli, to je bilo unatrag 2 – 3 mj. a ne početkom ove god. Ja lično ga na televiziji nisam vidio.

Inače mi je poznato da je Krizni štab Gospića održavao svoje sastanke u Smiljanu, a predsjednik Kriznog štaba, jer bio dr. Jurković, poznato mi je da je na jednom od tih sastanaka bio i Krasnići, to mi nije poznato, pogrešno ste me razumjeli, ja na te sastanke tamo nisam išao jer je to bio drugi organ od onog u kojem sam ja djelovao.

To je sve što imam za izjaviti.

 

Upozoren u smidlu čl. 82. svjedok ne traži čitanje zapisnika.

 

dovršeno u 14 sati

 

Istražni sudac:                                    Zapisničar:                                          Svjedok:

 


 

 

Broj Kio. 290/92 – 10

ZAPISNIK O SASLUŠANJU SVJEDOKA

Ime i prezime: xxxxxxxxxxxxxxxxxx

sastavljen dana 17. kolovoza 1992. godine

u Vojnom sudu u Karlovcu

 

Prisutni od suda                                                                      Krivični predmet protiv

 

Istražni sudac Zvonimir Matan                                              Krasnići Ahmet

Zapisničar: Ivana Kodrić                                                        zbog krivičnog djela iz člana

119. st. 1. preuzetog KZ – a

Početak u 11. 00 sati.

 

Utvrđuje se da su pristupili:

—-

 

(ako je koji od njih izostao, da li je uredno obavješten odnosno, zašto nije obavješten).

 

Prije saslušanja svjedok je opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti. Upozoren je na posljedice davanja lažnog iskaza i da nije dužan odgovoriti na pitanja na koja bi odgovorom izložio sebe ili bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju.

Nakon toga svjedok daje slijedeće osobne podatke:

 

Ime i prezime, ime oca: xxxxxxxxxxxxx

Zanimanje i boravište: zastupnik u Hrvat. Saboru,

Mjesto rođenja i godina starosti:

Odnos s oštećenim i okrivljenim: nije u zavadnji nije u srodstvu

Svjedok je upozoren da u smislu čl. 238. ZKP – a ne mora svjedočiti pa izjavljuje

 

Upozoren u smislu čl.  231. ZKP – a iskazuje:

 

Ja Krasnićija prije dolaska u Gospić nisam poznavao, a u Gospić sam došao po dužnosti na koju me uputilo Vrhovništvo RH upravo dana 18. 08. 1992. kao šef operativnog štaba za čitavu Liku, a zadatak mi je bio da sa odgovarajućim vojnim formacijama kojima je u to vrijeme Republika raspolagala i u suradnji sa mjesnim političkim i vojnim rukovodstvima RH organiziram zauzimanje vojarni na teritoriju Like.

U tom svojstvu stupio sam i u kontakt sa mjesnim rukovodstvima tako i sa dr. Jurkovićem koji je bio šef kriznog štaba za Gospić, Vlajinićem i drugima.

Kada sam tamo došao stupio s njima u razgovoru počeo sam prikupljati vojne jedinice tako da sam konačno stupio skupio oko 370 ljudi. Osim toga snimio sam stanje na licu mjesta kako bi mogao napraviti plan zauzimanja vojarni što mi je bio zadatak. Kod toga smo imali pomoći okrivljenog Krasnićija koji se od ranije poznavao sa dr. Jurkovićem i koji su prije mog dolaska u Gospić međusobno kontaktirali i surađivali. Tako nam je negdje 02. ili 03. 09. 1991. g. na sastanku štaba kojeg smo održali u Selu Smiljan Krasnići pomogao time što nam je dao određene podatke i tada sam ga ja prvi puta susreo, drugi takav sastanak također u Smiljanu, ali na drugom mjestu održan je drugi sastanak na kojem je bio prisutan Krasnići, a nakon što je na prvom sastanku dobio odgovarajući zadatak. To je bilo san uoči napada naših snaga na vojarnu ”Kaniža” dakle 13. 09. 1991. a sam napad je započeo 14. 09. 1991. u 20. 00 sati.

Na sastanku tog operativnog štaba osim mene je bio prisutan Katić Antonio, zatim Ivica Orešković koji je bio moj tjelohranitelj, Ivica Matić i Krešo Tomljenović. Sastanku nisu prisustvovali dr. Jurković niti Vlajinić.

Na tom drugom sastanku štaba Krasnići Ahmet je na papiru nacrto i objasnio na kojim mjestima u vojarni se nalaze razna oruđa, stražarska mjesta, mitraljeska gnijezda, minska polja pa i prolazi kroz polja prema samoj vojarni. S obzirom da sam ranije snimio stanje i napravio plan za osvajanje te vojarne i sada dobio te precizne podatke napad je izvršen kao što sam rekao slijedeći dan 14. 09. 1991. u 20. 00 sati s tim da je prethodno nakon što je donesena odluka o napadu pozvan dr. Jurković koji je bio zadužen da izvrši prijevoz oružja i streljiva i opreme iz kasarne, a za što mu je bilo stavljeno na raspolaganje 60 kamiona i po 5 ljudi na svaki kamion. Osvajanje kasarne je uspjelo i unatoč napada avijacije do slijedećeg dana u 16. 30 sati sve što je bilo za nas interesantno u toj vojarni je izvezeno.

Napomenuo bi, da je Krasnići kada nam je dao plan te kasarne ujedno nas obavijestio o tome kojim djelovima skladišta je smješteno naoružanje streljivo i sl. tako da smo mogli kod izvlačenja toga najprije uzeti ono što je bilo najvažnije oružje i streljivo. Nakon osvajanja kasarne pokazalo se da su svi podaci koje nam je Krasnići  dao bili točni i odgovarali stvarnom stanju.

Nakon toga tj. 18. 09. 1991. g. izvršenje i napad na glavnu vojarnu Gospić time da sam ja kao u prvom slučaju u potpunosti razradio plan napada i izvršio odgovarajuće pripreme i teze o položaje ali sam morao sačekati os Vrhovništva u Zgb. odobrenje da napada izvana. Odobrenje sam dobio u zadnji čas od Manulića. Nakon što smo uspješno izvršili taj napad i zauzeli vojarnu poslužio sam se zarobljenim oficirima JNA koji su sa našim časnicima bili upućeni u jednu manju vojarnu u Pazarišku ulicu pa su na naš zahtjev i pozvali posadu da se preda što je i ostavareno. Isto tako smo na taj način došli… (nedostaje dio)


 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                     Broj: Kio 290/92 – 11

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

Vojni sud u Karlovcu po istražnom sucu Zvonimiru Matanu u kriv. predmetu protiv KRASNIĆI AHMETA, radi kriv. djela iz čl. 119. preuzetog KZJ, dana 18. kolovoza 1992.

 

r  i  j  e  š  i  o     j  e  :

I Temeljem čl. 83. st. 1. i 3. preuzetog ZKP (NN 53/91) izdvaja se iz spisa službena bilješka pd 13. 06. 1992. a koja prileži na listu br. 1 – 3 spisa.

II Temeljem čl. 83. st. 2. istog Zakona Službena bilješka čuvat će se u posebnom omotu kod istražnog suca.

 

Obrazloženje

U krivičnom predmetu protiv okrivljenog Krasnići Ahmeta, radi kriv. djela iz čl. 119. preuzetog KZJ pregledan je spis, broj gornji, te je na listu br. 1 do 3 spisa utvrđeno da se nalazi službena bilješka o obavljenom razgovoru sa okrivljenikom, a koju bilješku su sastavili radnici policije, pa je temeljem čl. 83. st. 1., 2. i 3. preuzetog KZJ, valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

Karlovac, 18. kolovoza 1992.

Istražni sudac:

Zvonimir Matan

 

PRAVNA POUKA

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 3 dana od primitka otpravka istog. Žalba se podnosi pismeno u 2 istovj. primjerka ili usmeno na sudski zapisnik, a o žalbi odlučuje vijeće ovog suda.

 

DNA

  1. VT Klc. na br. Kt 580/92
  2. Krasnići Ahmet, Okružni zatvor Klc.

 

N

  1. Vidi upisnik Kio.
  2. Spis dovršen
  3. Dostavi kao gore

 

Klc. 18. 08. 1992.

Sudac:

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNO TUŽITELJSTVO KARLOVAC

Broj: KT – 580/92

Karlovac, 21. kolovoza 1992.

 

ASM/JK

 

VOJNI SUD

K  A  R  L  O  V  A  C

 

Temeljem članka 45 stavak 2 točka 3 i članka 174 stavak 2 preu­zetog ZKP-a (NN 53/91) podižem,

 

OPTUŽNICU

 

protiv

KRASNIĆI AHMETA, sina Hajriza i Zihrije, rođ.Krasnići, rođ. 15. 01. 1948. u Žilivodi,

općina Vučitrn, Kosovo, zadnja adresa Gospić JNA kbr.31, oficir, bez zaposlenja oženjen, otac dvoje mldb.djece, vodi se postupak kod Vojnog suda u Beogradu, sada u pritvoru kod Okružnog zatvora u Karlovcu od 23. 07. 1992. godine,

da je:

 

u vrijeme agresije tzv. “JNA” i drugih srbočetničkih oružanih formacija na Republiku Hrvatsku, s ciljem otcjepljenja dijelova njenog teritorija, radi stvaranja tzv.”Velike Srbije” kao potpukovnik tzv.”JNA” dana 29. studenog 1991. godine javio se na službu u tzv. “JNA” u kojoj je ostao sve do polovine lipnja 1992. godine, u koje vrijeme je sudjelovao u borbama u Baranji, unatoč tome što je od 1973. godine živio sa obitelji u RH

dakle, kao građanin Republike Hrvatske za vrijeme rata služio u neprijateljskoj vojsci,

pa da je time počinio krivično djelo – službom u neprijateljskoj vojsci – označeno i kažnjivo po članku 119 stavak 1 preuzetog KZ (NN 53/91) ,

Stoga

Pre d l a ž e m

  1. da se pred tim kao stvarno i mjesno nadležnim sudom održi glavna rasprava,

 

2.   da se na glavnu raspravu pozove okr.Krasnići Ahmet, pročitaju iskazi svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

3.   da se na glavnoj raspravi izvrši uvid u pismo (7), rješenje (8), rješenje (10-12),

 

O B R A Z L O Ž E NJ E

 

Sigurnosno informativna služba podnjela je prijavu protiv Krasnići Ahmeta da je počinio krivično djelo činjenično i pravno opisano u dispozitivu optužnice.

Protiv Krasnići Ahmeta provedena je istraga.

Okr.Krasnići Ahmet u svojoj obrani navodi da je bio profesionalni oficir u JNA, u Gospić da je došao 1983.g., a da je zadnje vrijeme imao čin potpukovnika, te da je do 23. 08. 1991.g. bio na dužnosti komadanta I Partizanske brigade, 35 partizanske divizije, a nakon čega je dana 26. 08. 1991. prekomandiran i stupio na dužnost načelnika u personalnom organu komande vojnog okruga Rijeka.

Dana l7. 09. l991.g. V. P. JNA da ga je uhapsila i da je bio 34 dana u zatvoru u Rijeci, a 19. ili 20. 10. 1991. g. da je iz Pule avionom prebačen u Beograd u vojno istražni zatvor gdje je ostao do 20. 11. l991. g. kada je pušten. Nakon ukidanja pritvora da je dana 29. 11.1991.g. javio se na dužnost, te upućen u Šabac u 554. motoriziranu brigadu u kojoj je ostao do 20. 12. 1991.g. a u međuvremenu da je vršio razne dužnosti. Tako je u baranjskom Petrovom selu dopremio jedan motorizirani bataljun radi zamjene tamošnjih jedinica TO i tu se zadržao dva dana. Osim toga da je iz Šida u Šabac doveo jedan oklopni tenkovski bataljun koji je ranije učesto­vao u borbama oko Vukovara. U Šidu da se zadržao jednu noć. Dana 20. 12. 1991.g. kada je iz Šabca doveo u Borovo selo motorizirani bataljun da je isti snimio jedinice na potezu od Divoša do Antunovca i tu da je ostao do kraja l2.mj.1991 godine. Za to vrijeme da je spavao u Antunovcu i u Tenju.

Po naredbi 01. 01. 1992. g. da je postao komadant isturenog komandnog mjesta u Tenju i tu da je ostao do 24. 02. 1992. g. Isto tako u trajanju od dva dana i to od 24. do 26. 02. 1992. g. da je zastupao komadanta brigade u mjesto Bijelo Brdo koje se inače nalazi između Sarvaša i Dalja, jer nije bio prisutan komadant brigade potpukovnik Listek Vlado. Negdje 27. 02. 1992. g. vlastiti zahtjev da je vraćen u Šabac gdje je ostao do polovine 6. mj. 1992. g. od kuda je otputovao na Kosovo i u Makedoniju, a dana 28. 06. 1992. g. iz Makedonije da je prešao Albansku granicu, otišao u Albaniju, a 03. 07. 1992. g. da je istjeran i avionom otputovao u Austriju – Beč, odakle je došao u Zagreb. Putovanje da je izvršio na tuđu putovnicu.

Pored toga u svojoj obrani detaljno opisuje svoje aktivnosti i pomoć koju je pružao prestavnicima Hrvatske vlasti, a prilikom osvajanja vojarni, a posebno vojarne u kojoj je on bio komadant, a koja se zvala “Kaniža”. Navodi osobe s kojima je kontaktirao kao npr. s Antunom Vlajinićem, Draženom Jurkovićem, Karić Antom i dr. Pored uputstva prilikom osvajanja vojarni da je posebno nacrtao planove minskih polja, osiguranja i dr. vojarne Kaniža, te da je ista osvojena bez ijednog metka, a isto tako da iz te vojarne nije otuđeno naoružanje koje je pripadalo TO. Na sastanke i pomoć  koje je pružao prestavnicima Hrvatske vlasti, da je dolazio iz Rijeke u civilu kako ne bi bilo sumnjivo.

U svojoj obrani navodi dalje da je nakon puštanja iz pritvora prema naređenju se morao javiti u SSNO od kuda je upućen u 12.korpus Novi Sad, a odkuda je na tri dana pušten kući, da obiđe porodicu, što je učinio i po istoj naredbi se dana 29. 11. 1991. g. javio u Šabac na dužnost. Kada je iz Šabca upućen u Baranjsko Petrovo selo kao što je prije naveo da je planirao da pobjegne preko Mađarske granice i da se vrati u Hrvatsku, no obzirom da je bio jedini starješina koji je bio pod istragom i unatoč toga bio pod stalnom kontrolom. U periodu do kraja 1991. g. dok je pratio bataljun na pravcu Tenja, Antunovac, Divoš, da se ništa posebno nije događalo. 31. 12. 1991. g ili 01. 01. 1992. g. u Tenju je došao načelnik štaba 12. korpusa (novosadskog) koji je po činu bio general, te zajedno sa komadantom brigade potpukovnikom Lizdekom da mu je saopćeno da će do daljnjega obnašati dužnost komadanta isturenog komadnog mjesta. To sve do dolaska čitave komande brigade, koja komanda će biti smještena u mjestu Bijelo Brdo. General da mu je tada rekao da treba planirati napad i zauzimanje sela Jovanovac, a što je bilo u rukama HV, a kako u vezi tog napada po dokumentaciji brigadi nije bilo ništa napisano da je tražio generala neka mu to napiše, našto mu je on odgovorio da to nema potrebe, ali da se on tome stalno protivio. Zbog tog njegovog opiranja da napad na selo Jovanovac niti je planiran niti je izvršen.

U vezi pismenih naređenja napominje da u toj brigadi – korpusu nije bilo ni jednog pismenog naređenja u pogledu borbenih djelovanja ni ti jeto dostavljeno u komandu brigade osim planova o minskim poljima i naredbi za smjenu jedinice. Uz to napominje da je 544 brigada napustila tamošnje bojište sa oficirima u ukupnom broju od oko 5.000 ljudi a da ni jedan čovjek nije poginuo. Kada je trebalo stupiti na snagu primirje početkom 1992. g. pa tek nešto prije stupanja na snagu tog primirja da je došla na njihovu komandu istureno mjesto 12. motorizirana brigada iz ve-be-era ispalili oko 160 projektila na selo Jovanovac i još jedno selo za koje nezna ime. Bataljun koji je dopratio u Baranju 18. 01. 1991. g. da je došao u Tenju gdje se i on nalazio da je tada uočio da pripadnici te jedinice ne budu i zbog toga što su došli na front, pa je pripadnike te jedinice rasporedio na radna mjesta, samo ne na front radi čega je u tri navrata iz komande 12. korpusa dolazio potpu­kovnik po imenu Jovica i upozoravao ga, zašto ljudi nisu na položaju kada bi trebali tamo biti, a da mu je on tada odgovarao da će sve biti u redu.

Negdje između 20. i 25. 01. 1992.g. da je u Tenju stigla TV ekipa Beograd koja je trebala snimiti intervju sa komadantom brigade Lizdekom. Za taj intervju su bili unaprijed pripremljena pitanja i odgovori. Kasnije kada je došao novinar da je rekao da će on dati intervju, pošto je Lizdek već par dana ranije dao intervju. Da se dvoumio i rekao da nije načelnik štaba pa da bi to trebao obaviti potpukovnik Španović, no da mu je odgovoreno da će on ubrzo biti načelnik i da mogu dati odgovore na postavljena pitanja, pa kako nije imao drugog izlaza da je u intervju pročitao ranije napisane odgovore. Uz to je ispalo tako da se na televiziji pojavilo da je on načelnik štaba za istočnu Slavoniju i Baranju, a koja snimka je objavljena dana 24. 02. 1992. g. ugašeno i stvoreno komandno mjesto brigade gdje se on nalazio i da je dobio naređenje da se javi u komandu brigade u Bijelom Brdu. To se trebao javiti jer komadant brigade da je otišao na vikend a i načelnik štaba brigade da se nalazio u obilazku porodice, pa je stoga morao dva dana mjenjati komadanta brigade. Da nije inzistirao da kroz to vrijeme dok mijenja komadanta brigade da bude mir i poštuje se primirje, međutim da je došao načelnik štaba Španović koji unatoč primirja u više navrata tražio da se otvara vatra. Čak je tražio od njega da mu preda dužnost.

Međutim, iste noći Španović je uspio nagovoriti razne komadante na frontu pa su oni pucali, unatoč toga što je on bio protiv toga. Slijedeći dan nakon te pucnjave da je zatražio potpuni izvještaj o tome koliko je i zašto pucano, a iz izvještaja da je vidio da je na Osijek ispucano 760 projektila kalibra 120 mm i više. 26. 02. 1992. g. kada se vratio komadant Listak da je istog obavjestio o ovom pucanju i da mu je rekao da se ovdje radi o privatnom ratu da u tome ne želi učestvovati, pa da moli da ga vrati u Šabac što je i ovaj učinio. Nakon toga da je 15 dana koristio godišnji odmor, a nakon toga da je boravio u Šabcu i ništa nije radio sve do dana 15. 06. kada je otišao za Makedoniju, a kasnije prešao u Albaniju i došao u Hrvatsku.

U toku istrage saslušani su kao svjedoci xxxxxxxx, bivši pukovnik JNA koji je bio komadant garnizona u Gospiću u vrijeme dok je tamo prisustvo­vao okrivljeni, xxxxxxxx, povjerenik vlade Hrvatske za Gospić, i predsjednik kriznog štaba, xxxxxxxxxx predsjednik odbora HDZ Gospić i predsjednik štaba TO Gospić, te xxxxxxxxxxxx šef operativnog štaba za cijelu Liku. Svi saslušani svjedoci u potpunosti potvrđuju obranu okrivljenika u odnosu na njegovo djelovanje dok se nalazio u Gospiću i Rijeci, a sve do njegovog uhićenja po V.P. Iz svih tih iskaza proizlazi da se okrivljeni angažirao na pomoći vlasti RH prilikom osvajanja vojarni, a posebno vojarna u kojoj je on bio komadant “Kaniža” a u kojoj je bilo smješteno oružje TO za Liku. Da je to naoružanje i sačuvano tako da ga je u punom broju Republika Hrvatska preuzela te takva vojarna zauzeta bez ijednog ispaljenog metka i bilo kakvih žrtvi. Da je pored toga dao plan vojarne, minskih polja, mitraljeskih gnjezda, te obavjestio nadležne o tome što će u kojem skladištu naći. Na pitanje svih saslušanih svjedoka, zašto ne pređe na hrvatsku stranu, da im je okrivljeni odgovorio da će to učiniti čim osigura svoju obitelj.

Pored toga xxxxxxxxx navodi da je od 18. 08. 1992. g. bio šef operativnog štaba za čitavu Liku, a na tu dužnost da ga je uputilo Vrhovništvo RH, a prije njegovog dolaska da nije poznavao okrivljenog. Tu se upoznao sa okrivljenim, jer je on već ranije kontaktirao sa xxxxxxxxxx, i dr. Da mu je zadatak bio osvajanje vojarni, pa da je zbog toga došao u kontakt sa okrivljenim koji mu je pomogao na taj način što je dao određene podatke te nacrtao i objasnio na kojim mjestima u vojarni se nalazi određena oružja, stražarska mjesta, mitraljeska gnijezda, minska polja i tome slično.

Kasnije da je čuo razna prepričavanja o tome da je okrivljeni nastavio službu u JNA što je njega začudilo, a ista stvar je kod ostalih saslušanih svjedoka, koji su začuđeni da je imenovani nastavio službu u JNA.

Iz rješenja Vojnog suda u Beogradu broj Ki – 221/91 od 29. 10. 1991. g. proizlazi da je protiv okr. donešeno rješenje o otvaranju istrage radi krivičnog djela iz čl. 121 st.l KZJ.

Iz rješenja Vojnog suda broj Kr – 310/91 od 22.10. 1991. g. proizlazi da je određen pritvor protiv okrivljenog, a koji se računa od 20. 10. 1991.g.

Iz rješenja broj Ki-921/91 Vojnog suda u Beogradu od 20. 11. 1991. g. proizlazi da se sa tim danom ukida pritvor protiv okrivljenog Krasnići Ahmeta.

Iz svega naprijed navedenog nesporno proizlazi da je okrivljeni dao doprinos prilikom osvajanja vojarni i oružja u Gospiću, a što proizlazi iz obrane okrivljenog kao i iskaza svih saslušanih svjedoka koji su neposredno ili posredno sudjelovali u tim akcijama.

Također se može prihvatiti da je okrivljeni u određenom momentu morao radi svoje sigurnosti i obitelji nastaviti službu “u JNA” ali imajući u vidu razdoblje od 29. 11. 1991. g.do polovine lipnja 1992. godine a kada je dobar dio tog perioda okrivljeni bio na bojišnici na isturenom komandnom mjestu proizlazi da je okrivljeni imao niz prilika da napusti neprijateljske redove te prebjegne u Hrvatsku. Obzirom na navedeno da je okrivljeni nakon puštanja iz pritvora koji je bio određen po Vojnom sudu u Beogradu se ponovno javio u službu tzv. “JNA” te učestvovao u oružanim akcijama u Baranji, to proizlazi da se u njegovom ponašanju stiču svi bitni elementi utuženog krivičnog djela, pa se stoga ova optužnica ukazuje kao opravdana i na zakonu osnovana.

 

ZAMJENIK VOJNOG TUŽITELJA

Anton Stanković – Moćan

 

 


 

Broj IV K – 199/92 – 5

ZAPISNIK

od 17. rujna  1992.

o glavnoj raspravi kod Vojnog suda u Karlovcu

Prisutni od suda:                                                         Krivični predmet:

predsjednik vijeća – sudac: Mladen Kosijer             Tužilac: Vojno tužiteljstvo Karlovac

članovi vijeća: Juraj Boljkovac                                 Okrivljeni AHMET KRASNIĆI

Nina Bubaš                                         Zbog kriv. djela iz čl. 119. preuz. KZJ-u

zapisničar: Sanda Rastovski                                      Broj vojnog tužilaštva KT – 580/92

 

Predsjednik vijeća – Sudac otvara zasjedanje u 13. 00 sati i objavljuje predmet glavne rasprave.

Utvrđuje se da su pristupili:

  1. zamj. V Tužilac Anton Stanković Moćan
  2. Oštećeni
  3. Okrivljeni osobno uz branitelja Štapek Željko odvj. pirp. iz Karlovca
  4. Svjedoci – nitko

 

Pred. vijeća otvara zasjedanje i objavljuje predmet glavne rasprave kao i sastav sudskog vijeća te se konstatira da na sastav nema primjedbi.

 

Glavna rasprava javna.

 

Utvrđuje se identitet okrivljenika.

 

Okr. AHMET KRASNIĆI podaci kao na listu br. 17.

 

Okr. upozoren u smislu čl. 218, 314 i 316 preuz. ZKP – a.

 

Glavna rasprava počinje.

 

Čita se optužnica.

 

Okr. izjavljuje da je primio i razumio opt. dodaje da se služi hrvatskim jezikom i da se rasprava vodi na hrvatskom  jeziku i prihvaća branitelja postav. u osobi Čunka Dubravka odvjetnika iz Karlovca kojeg zamjenjuju Željko Štapek, te nakon što je poučen da nije dužan iznositi obranu niti odgovarati na pitanjaizjavljuje da će obranu dati, a potom

s  e    b  r  a  n  i  :

Konstatira se da se brani kao na listovima br. 18 – 22 time da dodaje da poriče izvršenje utuženog djela i da nikako ne stoje navodi optužnice. Naime, nadalje opisuje kako je od ’73. godine u Hrvatskoj, a od 1983. godine u Gospiću time da se ponovo ponavljaju datumi navedeni u istrazi od predaje i naoružanja Hrvatskoj vlasti, a da sve to ne dospije u ruke martićevcima. Obzirom da je 15. 09. 1991. godine bio uhićen u Rijeci, a zatim da se sprovede poslije vojnog zatvora u Rijeci u Istražni zatvor u Beograd, a o čemu je priložio i dokumentaciju u spisu, tvrdi da se nije dobrovoljno javio u tzv. ”JNA” već da je protiv svoje volje odveden na bojište, a osim toga nema čin pukovnika već potpukovnika, te da je sam doputovao iz Albanije na kako je to već opisano. Također u vojsci sam bio sve do 18. 05. 1992. godine, a ne do polovine lipnja kao što se navodi u optužnici.

Za cijelo vrijeme 1992. godine odnosno do spoznaje kada sam telefonski razgovarao sa ženom 09. 07. 1992. godine a ona je sa dvoje djece bila u Pirotu.

Kao što sam naveo u istrazi je netočan podatak da sam u Šabcu bio do polovice lipnja 1992. godine jer sam već 15. 06. 1992. godine prešao u Makedoniju, a 28. 06. 1992. godine u Albaniju, a 03. 07. sam otputovao avionom za Beč. Kada sam naveo da sam do 18. 05. 1992. godine bio u JNA pod tim sam mislio da sam nakon tog datuma otišao na godišnji odmor.

Na pitanje branitelja kako to da mu je familija bila prebačena u Srbiju navodi da je to već opisao i da su to bili loši uvjeti u IX mjesecu kada je potpisano primirje jer se morao pobrinuti za stan u Rijeci, a sa ženom je bio jedno vrijeme u nekoj baraci pa su to bili jedini razlozi zbog čega su oni otišli u Srbiju. Još u IX mj. bilo je govora da XIV korpus JNA ostavi će ostati u Hrvatskoj a nisam odmah nakon pada vojarne u Gospiću prešao na hrvatsku stranu jer je bio dogovoreno da se javim Račkom a otišao sam srediti stambeno pitanje u Rijeku i tamo sam se javio u komandu te kako sam naveo 15. sam bio uhićen.

U Slavoniji sam bio samo u centru veze u Tenji, te nikakove komande osobno nisam izdavao već sam prenosio komande iz bataljona i Komande brigade. Cijelo to vrijeme dok sam bio u JNA u 1992. god. ja sam bio pod prismotrom organa bezbjednosti.

U to vrijeme nisam pobjegao iz JNA jer me bilo strah.

 

DOKAZNI POSTUPAK

Stranke suglasno predlažu da se pročitaju iskazi svjedoka

 

Vijeće donosi

 

r  i  j  e  š  e  nj  e

Čitaju se iskazi svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Vrši se uvid u pismo na listu br. 7, priložena rješenja, dokumentaciju okrivljenika, te dokumentacija Vojnog suda u Beogradu i o premještaju te zaduženjima okrivljenika, uvjerenje na listu br. 6.

 

Daljnih dokaznih prijedloga nema.

 

DOKAZNI POSTUPAK DOVRŠEN.

 

Vijeće daje riječ strankama:

 

Zamjenik VT u činjeničnom djelu navodi da mijenja pukovnik u potpukovnik te u zadnjem dijelu se mjenja 73 godina i umjesto riječi Gospić u RH.

Smatra dokazanim postupanje okr. na neprijateljskoj strani kao građana RH te predlaže da se donese oslobađajuća presuda.

Okr. prihvaća završnu riječ branitelj te tvrdi da je sudjelovao u JNA pod prisilom a niti jedan postupak njegov nije bio dobrovoljan.

Glavna rasprava dovršena.

Vijeće se povlači na vijećanje i glasovanje te donosi a predsjednik javno izriče slijedeću

P  R  E  S  U  D  U

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Okr. KRASNIĆI AHMET

 

k r i v   j e

Što je:

 

U vrijeme agresije tzv. ”JNA” i drugih srbočetničkih oružanih formacija na Republiku Hrvatsku, s ciljem otcjepljenja dijelova njenog teritorija, radi stvaranja tzv. ”Velike Srbije” kao potpkovnik tzv ”JNA” dana 29. studenoga 1991. godine javio se na službu u TZV. ”JNA” u kojoj je ostao sve do polovine  lipnja 1992. godine, u koje vrijeme je sudjelovao u borbama u Baranji, unatoč tome što je od 1973. godine živio sa obitelji u Republici Hrvatskoj

dakle, kao građanin Republike Hrvatske za vrijeme rata služio u neprijateljskoj vojsci,

čime je počinio krivično djelo – službom u nepriateljskoj vojsci – označeno i kažnjivo po članku. 119. st. 1 preuzetog KZ (NN 53/91) pa se temeljem istog propisa uz primjenu čl. 42 t. 2 i čl. 43 st. 1 t. 1 preuz. KZ – a

O  S  U  Đ  U  J  E

na KAZNU ZATVORA U TRAJANJU od dvije (2) godine.

Temeljem čl. 50 proiz. KZ – a okr. se u izrčenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. 07. 1992. godine.

Trošak krivičnog postupka pada na teret budžetskih sredstava suda.

 

Vijeće donosi

 

r  j  e  š  e  nj  e

Temeljem čl. 353 st. 6 preuz. ZKP –a okrivljeniku se produljuje pritvor.

 

Dovšeno.

Pred. vijeća: Mladen Kosijer

Zapisničar: Sanda Rastovski

 


 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD U KARLOVCU                                                  K – 199/92 – 7

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Kosijer kao predsjednika vijeća te Nine Bubaš i predsjednika suda Juraja Boljkovac kao članova vijeća u kriv. predmetu protiv okr. AHMETA KRASNIĆI radi kriv. djela iz čl. 119 st. 1 preuz. KZ – a (NN 53/91), nakon glavne i javne rasprave dovršene dana 17. 09. 1992. godine

r  i  j  e  š  i  o      j  e

Temeljem čl. 353 st. 6 u svezi čl. 191. st. 2 točka 1, preuzetog ZKP – a (NN 53/91) protiv okr. Ahmeta Krasnići produljuje se pritvor koji je određen rješenjem istražnog suda Vojnog suda u Karlovcu br. Kir – 142/92 od 23. srpnja 1992. godine, a koji je započeo teći 23. srpnja 1992. godine u 18.00 sati.

Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

 

Obrazloženje

Povodom optužnice VT Karlovac br KT – 580/92 od 21. kolovoza 1992. godine provedena je rasprava protiv r. Krasnići Ahmeta, koja je dovršena dana 17. 09. 1992. godine te je okr. radi kriv. djela iz čl. 119 st. 1 preuz. KZ – a nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Sud smatra da razlozi za pritvor postoje i nadalje. Naime, prema podacima u spisu proizlazi da je porodica okr. još uvijek boravi u inozemstvu, a okrivljenike se prije uhićenja napustio teritorij Srbije te je preko Makedonije otišao u Albaniju, a zatim u Austriju pa ponovo u Hrvatsku. Obzirom na činjenicu da je još uvijek dio teritorija RH nije pod legalnim vlastima njenih državnih organa i kada se uzme u obzir kretanje okrivljenika očito je da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu okr. mogao pobjeći.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

ZAPISNIČAR:                                                                                    PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Sanda Rastovski                                                                                 Mladen Kosije

 

PRAVNA POUKA:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 3 dana primitka pismenog otpravka rješenja. Žalba se podnosi pismeno u 3 istovjetna primjerka ili usmeno na zapisnik. O žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

 

DOSTAVLJENO:

  1. VT Karlovac, na KT – 580/92
  2. Ahmet Krasnići Okružni zatvor Karlovac – odjel III
  3. Čunko Dubravko odvjetnik iz Karlovca
  4. Uprava Okružnog zatvora Karlovac – odjel III
  5. Predsjedništvo Vojnog suda

 

N.

I rješenje nepravomoćno

II vidi upisnik K

III dostavi kao gore

IV u cal 3 dana

 

Karlovac, 17. rujna 1992. godine

Sudac: Mladen Kosijer

 


 

 

IV K – 199/9? – ??

Krasnići Ahmet

Okružni zatvor

Karlovac

 

Žalba na rješenje o

određivanju pritvora,

dostavlja. –

Vojnom sudu RH

Z  a  g  r  e  b

 

Vojni sud u Karlovcu, svojom rešenjem br. K – 199/92 – 6 odredio mi je pritvor, nakon glavne rasprave održanoj dana 17. 09. 1992. godine, obrazlažajući razlozima: ”da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu okrivljeni mogao pobeći”, jer mi je porodica u inozemstvu, da sam tu teritoriju napustio prije uhićenja te činjenicu da je još uvijek dio teritorije RH nije pod legalnim vlastima državnih organa RH.

Vojni sud da bi tako postupio, namjerno prešućuje činjenice, a neke moje aktivnosti u nagativnom kontekstu uzima:

-Prvo, stoji činjenica da sam ilegalno po pratnjom naoružanih članova DSK prešao granicu tzv. ”SRJ” – Makedonija, a potom posuđenim pasošem prokrijumčario se do RH, preko Albanije i Austrije. Tako riskirajući ne samo svoj život i svojih poznanika ili barem dugotrajnu zatvorsku kaznu. Daklje posumnja se da kako sam pobjegao od dugotrajne srpske kazne, zbog mojih borbenih aktivnosti u naoružavanju Hrvatskoga naroda, gdje je vođen istražni postupak po članu 121. KZ za podrivanje odbrambene moći OS SFRJ, tako ću bježati i iz RH, gdje sam dobrovoljno došao i javio se organima vlasti! Zaista čudno. Pri tome se prešutkuje činjenica da sam mogao ostati u Maledoniji, Albaniji ili bilo koju zemalja zapada. A zna se da sam pri dolasku u Beč tražio sam pomoć od Hrvatske ambasade, da me austrijska policija propusti da putujem u RH, (naime, u aerodromu Beč zadržan sam 3. dana).

-Takođe, u rešenju se spominje, kao uzrok i moja porodica koja ”još uvijek boravi u inozemstvu”. Valjda taj pokazatelj pokazuje sasvim obrnuto, da i zbog toga ne bi mogao da napustim Rh, jer pored ostalog ja sam došao u RH da pribavim putne isprave i za njih. Naime moja porodica bez ikakvih primanja živi u tzv. ”SRJ”, jer im je otac i suprug optužen da je radio za Hrvatsku.

Naime, pored vođenja istražnog postupka i pritvora od 65 dana, beogradska štampa u više navrata pisala da je Gen. Trifunović, pukovnik Čavar i potpukovnik Krasnići su najveći izdajnici. Da baš lijepo od strane suda: ”to je pitanje odnosa u toj vojsci, što ti je supruga ostala bez zapošljenja!!”) Pa valjda, svakome je jasno, da i ona bi dobila zapošljenje kao i sva ostala GL, ali baš zbog toga već godinu dana nije radila, ali nova hrvatska vlast umesto da mi pomogne da spasim porodicu oni upravo sa ovim postupkom učunili da je upropastim.

-Treće, pri dolasku Međunardnog crvenog križa i razgovara sa pritvorenicima, ja nisam hteo dati im podatke, da sam u pritvoru, jer sam se plašio da će tzv. ”JA” tražiti moje izručenje i mogli bi da osvete i moju porodicu. Nažalost činjenice se prevrću i sud uzima kako želi.

Ako sam rizikovao svoj život pa i svoje porodice za RH u Lici i na frontu, gde sam nasilno bio poslat i gde sam za suverenu RH činio više nego itko drugi, zaista takve tvrdnje su proizvoljne i samo proizvod za takav postupak, kao što je učinjeno i za glavnu raspravu.

U RH došao sam dobrovoljno, da živim i radim, jer tu sam već od 1973. godine, jer sam se borio ne žaleći i svoj život, jer sam njen građanin i osećam ga svojom domovinom.

Ja ću napustiti teritoriju RH, onog dana kada nova Hrvatska vlast me ne želi, u suprotnom nema sile koja bi mogla da me udalji.

Zbog navedenog, molim da se rešenje vojnog suda Karlovacponišti i omogući da se branim sa slobode.

Karlovac, 21. 09. 1992. god.                                      (potpis)

 

 


 

VOJNOM SUDU

KARLOVAC

 

Na broj: K – 199/92

 

Krivični predmet:

Okrivljenik: KRASNIĆI AHMET, sa posljednjim prebivalištem u Gospiću, JNA kbr. 31, kojeg brani po službenoj dužnosti:

 

Radi: Krivičnog djela iz čl. 119. st. 1. preuzetog KZJ

 

Ž  A  L   B  A

Okrivljenika protiv presude Vojnog suda u Karlovcu, broj: K – 199/92, od 17. rujna 1992. g.

 

Naslovu 3x

 

Pobijanom presudom Naslovni sud je okrivljenika oglasio krivim za predmetno krivično djelo, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Protiv tako donijete presude okrivljenik, po svojem branitelju koji mu je postavlljen po službenoj dužnosti, izjavljuje žalbu, te pobija istu iz slijedećih žalbenih razloga predviđenih čl. 363. preuzetog Zakona o krivičnom postupku:

1/ zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka

2/ zbog povrede krivičnog zakona i

3/ zbog pogrešno i napotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Ad 1/

Naslovni sud počinio je apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364.st. 1. toč. 11/ZKP – a, jer su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

U obrazloženju pobijane presude Naslovni sud navodi nekolicinu činjenica za koje nalazi da su odlučne: da se okrivljeni nakon puštanja iz pritvora ponovno javio na službu u tzv. ”JNA”; da je okrivljeni obavljao određene zapovjedničke dužnosti, a posebno da je bio na komandnom osturenom mjestu; da je u inkriminirano doba nosio uniformu tzv. ”JNA”; da je okrivljeni obavljao određene zapovjedničke dužnosti, a posebno da je bio na komandnom isturenom mjestu; da je u inkriminirano doba nosio uniformu tzv. ”JNA”; da je određeno vrijeme bio na prvoj liniji fronte u Tenji i Antunovcu…

S druge strane, Naslovni sud sve gore pobrojane odlučne činjenice uopće ne obrazlaže već njihovo značenje relativizira navodeći: ”…za prihvatiti je da je imao određeno nastojanje da se izbjegnu ljudske žrtve…”.

Ovakovim obrazloženjem Naslovni sud, na prvome mjestu, okrivljeniku stavlja na teret što je u inkriminirano vrijeme bio pripadnik tzv. ”JNA”, a na drugome mjestu prihvaća mogućnost da je okrivljenikovo služenje u tzv. ”JNA” zapravo bilo prisilno, iznuđeno i da je ustvari bilo korisno po obrambene interese Republike Hrvatske.

Kako se na ovakovo kontradiktorno obrazlaganje razloga o odlučnim činjenicama uzme u obzir i nepobitna činjenica, koju u obrazloženju pobijane presude sud apsolutno priznaje kao istinitu, da su zahvaljujući svjesnom djelovanju okrivljenika i njegovom velikom doprinosu osvojene vojarne i oružje u Gospiću, kao i činjenica da su tako osvojenim oružjem naoružane gotovo kompletne obrambene postrojbe branilaca Republike Hrvatske na području Like i okolice, tada nije bilo mjesta olako zaključiti da: „…samo djelo dovršeno je stupanjem u neprijateljske formacije bez obzira koja se služba u njima obavlja.“

Takovom zaključivanju suda nema mjesta iz jednostavnog razloga što okrivljenik nikako i nikada ne bi bio u prilici u nespornoj mjeri pomoći obrambenim interesima Republike Hrvatske da nije „služio u neprijateljskim oružanim formacijama“.

Napokon, okrivljenik u periodu od pada gospićkih vojarni pa za čitavo vrijeme boravka okrivljenika na istočnoslavonskom i baranjskom ratištu, niti nije istupio iz neprijateljskih formacija, pa niti nije postojala mogućnost da u neprijateljske formacije ponovno stupi.

Dakle, i za vrijeme nespornog doprinosa okrivljenika interesima Republike Hrvatske i za vrijeme boravka okrivljenika na slavonsko – baranjskom ratištu, okrivljenik je nosio uniformu tzv. „JNA“ i služio je u neprijateljskim oružanim snagama, ali da za sve to vrijeme nije „služio“ u neprijateljskim oružanim snagama zasigurno objektivno niti ne bi bio u prilici djelovati u interesu Republike Hrvatske.

Ad 2/

Povredu krivičnog zakona okrivljeni nalazi u činjenici da Naslovni sud nije uzeo u obzir, a niti je pokušao obrazložiti, vjerojatnost postojanja mogućnosti da je okrivljenikovo postupanje zapravo postupanje koje je neznatno društveno opasno, pa da uslijed toga okrivljenikovo postupanje nije krivično djelo, čime je sud počinio povredu krivičnog zakona iz čl. 365. st. 1. toč. 1/ ZKP – a.

Naime, sud se uopće nije upuštao u ocjenu svih subjektivnih i objektivnih okolnosti djela, a posebno motiva, moralnog lika okrivljenika, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, načina i sredstava izvršenja djela i posljedica djela.

Naslovni sud je svakako imao ovaj institut neznatne društvene opasnosti u potpunosti razjasniti, te ga primijeniti ili odbaciti u konkretnom slučaju, a posebno iz razloga što se osuđujuća presuda isključivo temelji na priznanju okrivljenika.

Također, sud nije ispitao mogućnost postupanja okrivljenika u pravnoj zabludi.

Naime, iz načina na koji je okrivljenik postupao, a kako je iznio u svojoj obrani, za zaključiti je da okrivljenik nije znao da je takovo postupanje zabranjeno, odnosno znao je da je služenje u neprijateljskoj vojsci krivično djelo, ali nije znao da je „služenje“ na način na koji je on služio  istu vojsku u inkriminirano vrijeme zabranjeno, a sve iz opravdanih razloga.

Stoga  je, ispravnom primjenom čl. 17. preuzetog KZJ, valjalo okrivljenika osloboditi kazne.

Ad 3/ Sud je i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Naime, utvrđujući činjenice koje idu na teret optuženika, Naslovni sud je, u dokaznom postupku, izveo samo jedan dokaz – obranu okrivljenika.

Istina je, doduše, da zakonska odredba iz čl. 323. preuzetog ZKP –a ne isključuje mogućnost da se krivlja okrivljenika utvrdi samo na temelju njegovog priznanja, kao jedinog dokaza.

Međutim, sud je, u smislu citiranog članka Zakona, obavezan da, unatoč priznanja okrivljenika, izvodi i druge dokaze.

Ukoliko sud nije u mogućnosti da druge dokaze izvede, kao što je stanje u konkretnom slučaju, dužan je na temelju savjesne i brižljive analize i ocjene cjelokupne okrivljenikove obrane utvrditi pravno relevantno činjenično stanje.

Da bi analiza i ocjena okrivljenikove obrane bila potpuna sud je bio dužan pravilno primijeniti institut „in dubio pro reo“.

Naime, dosljedna primjena ovog načela zahtijeva da se sve činjenice koje idu na teret optuženika moraju sa izvjesnošću utvrditi, a ako se to ne uspije i iste činjenice ostanu dvojbene, treba uzeti kao da ne postoje, kao i obrnuto, sve činjenice koje idu u prilog okrivljenika, ako postoji osnovana vjerojatnost da postoje, treba uzeti da postoje.

U smislu gore iznijetog ostaje potpunoma nejasno kako je sud mogao sa takvom sigurnošću ustvrditi da je „…Činjenica je da je okr. dao svoj doprinos učešćem u neprijateljskoj vojsci…“, u smislu terećenja okrivljenika, a da se uopće niti jedna činjenica koja bi upućivala na ovakav zaključak nije niti pokušala dokazati, a kamoli da bi bila dokazana.

Zapravo, u svjetlu dokazane i nesporne činjenice ranijeg doprinosa okrivljenika interesima Republike Hrvatske, logično je sud imao više mjesta oprečnom zaključku od onog u presudi iznijetog, dakle da je okrivljenik, učešćem u neprijateljskoj vojsci dao doprinos interesima Republike Hrvatske.

Uslijed takvog postupanja suda ključno pitanje za pravilno presuđenje u ovom krivičnom postupku  – da li jest ili nije okrivljenik svojim učešćem u neprijateljskoj vojsci za inkriminirano vrijeme štetio ili koristio interesima obrane Republike Hrvatske ostalo je krajnje upitno i nedokazano.

Slijedom iznijetog okrivljenika, po svojem branitelju koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, pobija presudu Naslovnog suda i:

p  r  e  d  l  a  ž  e

da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu Vojnog suda u Karlovcu, broj: K – 199/92, od 17. rujna 1992. godine, na način da okrivljenika oslobodi od optužbe ili da istu presudu ukine i vrati predmet 1 stepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

KRASNIĆI AHMET

 

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z  A  G  R  E  B

Broj: IKŽ 730/92

 

VOJNOM SUDU

K  A   R  L  O  V  A  C

 

Na br. K 199/92

 

Vraća se spis br. K 199/92 u krivičnom predmetu protiv opt. Krasnići Ahmeta, zbog krivičnog djela iz čl. 119. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju krivičnog zakona SFRJ/Narodne novine, br. 53/91/ kao zakona Republike Hrvatske, time da ispitate da li u smislu Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske / Narodne novine br. 58 od 25. rujna 1992/ postoje uvjeti za primjenu tog Zakona.

 

U Zagrebu, 21. listopada 1992.

 

Prilog: spis                                                                                         SUDAC IZVJESTITELJ

Kocijančić Erika

 


 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                             K – 199/92 – 19

Kv – 213/92

 

RJEŠENJE

 

Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od suca Zvonimira Matan kao predsjednika vijeća te Mladena Kosijer i Marijana Janjac kao članova vijeća uz sudjelovanje zapisničara Sande Rastovski u kriv. predmetu protiv okr. KRASNIĆI AHMETA radi kriv. djela iz čl. 119 st. 1 Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1 Zakona o preuzimanju kriv. Zakona SFRJ(NN 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu KZJ) odlučujući po službenoj dužnosti, u sjednici vijeća održanoj dana 27. 1istopada 1992. godine

 

r i  j e š i o   j e

 

I. – Temeljem čl. 1 st. 2 Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92) krivični postupak protiv okr. KRASNIĆI AHMETa  radi krivičnog djela iz čl. 119 st. 1 KZJ, se obustavlja.

II. – Temeljem čl. 1 st. 3 Zakona o oprostu od krivičnog progna i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske okr. Krasnići Ahmet ima se pustiti na slobodu nakon pravo­moćnosti ovog rješenja.

III- Temeljem čl. 99 preuzetog ZKP-a (NN 53/91) trošak krivičnog postupka pada na teret budžetskih sred­stava suda.

Obrazloženje

Vojno tužiteljstvo Karlovac pod brojem KT-580/92 od 21.kolovoza 1992. godine podignulo je optužnicu protiv Krasnići Ahmeta temeljem kriv.djela iz čl. 119 st. 1 preuz. KZ-a.

Okr. je dana 17.rujna 1992. godine nepravomoćnom presudom radi navedenog kriv. djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.Protiv navedene presude pravo­vremeno je uložena žalba o kojoj Vrhovni sud nije odlučio već je remisorno vratio spis dana 27. 10. 1992. godine time da I stepeni sud odluči u smislu Zakona o oprostu.

Obzirom na utuženo krivično djelo kao i vrijeme izvršenja utuženog krivičnog djela Vijeće smatra da je isto obuhvaćeno Zakonom o oprostu te da se krivični postupak po službenoj dužnosti ima obustaviti. Obzirom da se okr. još uvijek nalazi u pritvoru Okružnog zatvora Karlovac d se na njega odnosi oprost prema stavku 1 to je u smislu ćl. 1 st. 3 Zakona o oprostu odlučeno da se ima pustiti na slobodu nakon pravomoćnosti rješenja.

U Karlovcu, 27. listopada 1992. godine

 

ZAPISNIČAR:                                                                                    PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Sanda Rastovski                                                                                                 Zvonimir Matan

 

 

 

PRAVNA POUKA:

protiv ovog rješenja VT ima pravo uložiti žalbu u roku od 24 sata od primitka pismenog otpravka ovog rješenja. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka ili usmeno na sudski zapisnik. O žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, time da žalba odlaže izvršenje rješenja u odluci o pritvoru.

 

DOSTAVLJENO:

  1. VT  Karlovac, na KT – 580/92
  2. Okr. Krasnići Ahmet Okružni zatvor Klc., nakon pravomoćnosti rješenja
  3. Branitelj Čunko Dubravko nakon pravomoćnosti rješenja
  4. Uprava Okruž. zatvora Karlovac nakon pravomoćnosti rješ.
  5. Predsjedništvo Vojnog suda

 

 

N.

I rješenje nepravomoćno

II vidi zapisnik K i Kv

III dostavi kao gore

IV u cal 2 dana

 

Karlovac, 27. listopada 1992. godine

 

Sudac: Mladen Kosijer

 

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                     Broj: K. 199/92 – 20

 

URED OKRUŽNOG ZATVORA – odj. III

K A R L O V A C

Kod ovog suda vođen je kriv. postupak protiv Krasnići Ahmeta, zbog kriv. djela iz čl. 119. KZJ. –

U prilog Vam dostavljamo rješenje ovog suda od 27. 10. 1992. g. koje je ujedno pravomoćno i na temelju kojeg se okr. Krasnići Ahmet ima pustiti na slobodu. –

Karlovac, 29. listopada 1992. god. –

 

S  u  d  a  c  :

Mladen Kosijer

 

 

 


 

 

SLUŽBENA BILJEŠKA:

Nakon puštanja na slobodu dana 30. listopada 1992. godine pristupa AHMET KRASNIĆI te mu se predaje na njegov zahtjev slijedeća dokumentacija:

 

  1. Pismo supruzi od 22. 10. 1991. godine (list / spisa)
  2. Rješenje o provođenju istrage Vojnog suda u Beogradu od 29. 10. 1991. godine (list 8 spisa)
  3. Ugovor o pozajmici novca (list 9 spisa)
  4. Naredba o premještaju (list 10 spisa)
  5. Rješenje o pritvoru od 20. 11. 1991. godine (list 11 spisa)
  6. Rješenje o pritvoru od 22. 10 .1991. g. (list 12 spisa)
  7. Rješenje od 01. 11. 1991. godine (list 13 spisa)
  8. Rješenje od 25. 10. 1991. godine (list 14 spisa)
  9. Naredba o premještaju (list 15 spisa)

10.  Izvještaj o predaji dužnosti (list 16 i 17)

11.  Putovnica

12.  Čekovna kartica

13.  Vojna legitimacija

14.  Poštanska kartica

15.  Vozačka dozvola

16.  Dnevnici

 

Primitak ove dokumentacije potvrđuje svojim potpisom

KARLOVAC, 30. 10. 1992.

 

 

(potpis)

/Ahmet Krasnići/

 

 


 

 

Broj K – 199/92 – 6

ZAPISNIK O VIJEĆANJU I GLASOVANJU

od 17. rujna 1992.

sastavljen kod Vojnog suda u Karlovcu

Prisutni:                                                          Krivični predmet:

 

predsjednik suda: Mladen Kosijer                 vojni tužitelj Karlovac

članovi vijeća: Juraj Boljkovac                     okrivljeni: AHMET KRASNIĆI

Nina Bubaš                             zbog krivičnog djela iz čl. 119 preuz. KZ – a

zapisničar: Sanda Rastovski                          Br. vojnog tužilaštva: KT – 580/92

 

Vijeće razmatra i odlučuje

 

I O nadležnosti i prethodnim pitanjima:

1. u pogledu nadležnosti suda:

2. o potrebi i dopune postupka:

3. o drugim prethodnim pitanjima:

 

II O glavnoj raspravi:

 

 

Vijećanje i glasovanje zaključeno u ________ sati.

 

Zapisničar:                                                      Članovi vijeća:                       Predsjednik vijeća:

 

 


 

 

P  R  E  S  U  D  U

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Okr. KRASNIĆI AHMET

 

k  r  i  v    j  e

Što je:

 

U vrijeme agresije tzv ”JNA” i drugih srbočetničkih oružanih formacija na Republiku Hrvatsku, a s ciljem odcijepljenja dijelova njenog teritorija, radi stvaranja tzv ”Velike Srbije” kao potpukovnik tzv. ”JNA” dana 29. studenog 1991. godine javio se na službu u tzv ”JNA” u kojoj je ostao sve do polovine lipnja 1992. godine, u koje vrijeme je sudjelovao u borbama u Baranji, unatog tome što je od 1973. godine živio sa obitelji u Republici Hrvatskoj

dakle, kao građanin Republike Hrvatske za vrijeme rata služio u neprijateljskoj vojsci,

čime je počinio krivično djelo – službom u neprijateljskoj vojsci – označeno i kažnjivo po članku 119 st. 1 preuzetog KZ (NN 53/91) pa se temeljem istog propisa uz primjenu čl. 43 st. 1 t. 1 preuz. KZ – a

O  S  U  Đ  U  J  E

na KAZNU ZATVORA U TRAJANJU od dvije (2) godine.

Temeljem čl. 50. preiz. KZ – a okr. se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme povedeno u pritvoru od 23. 07. 1992. godine.

 

Trošak krivičnog postupka pada na teret budžetskih sredstava suda.

 

Vijeće donosi

 

r   j  e  š  e  nj  e

Temeljem čl. 353. st. preuz. ZKP – a okrivljeniku se produljuje pritvor.

 

Dovršeno.

ZAPISNIČAR:                                    ČLANOVI VIJEĆA:               PREDSJEDNIK VIJEĆA:

 


 

Okr. Krasnići Ahmet

Okružni zatvor

K  a  r  l  o  v  a  c

 

Žalba na presudu

vojnog suda, dostavlja. –

VRHOVNOM SUDU RH

ZAGREB

Vijeće vojnog suda Karlovac nakon glavne rasprave održanoj dana 17. 09. 1992. g., svojom presudom br IV K – 199/92 – 7, izrekao mi je zatvorsku kaznu u trajanju od dvije (2) godine, obrazložajući da i pored velikog doprinosa u osvajanju kasarne, ipak je nastavio služenje u tzv. ”JNA”.

Smatram da vojni sud nije dovoljno potrebno procenio sve okolnosti u kojom sam se našao, a niti je uzet u obzir moj veliki doprinos u naoružanju HV za vreme nasilnog boravka na front.

1). – Aktivnosti u naoružavanju HV:

Nakon zaoštravanja vojno – političke situacije u RH, celim bićem uključio sam se da shodno mome položaju pripomognem u naoružavanju HV:

–        u sedmom (7) mjesecu na tajnom sastanku sa predstavnicima hrvatske vlasti pristao sam da predam kasarnu kad god naredi Ministarstvo odbrane;

–        kada je u Vojvodini izvršio smotru jedne jedinice TO Slobodan Milošević, tražio sam da hrvatska vlast dođe i preuzme bar naoružanje TO;

–        od 26. 06. 23. 08. 1991. godine stalno sam spavao u kasarni ”Kanjiža” samo kako ne bi tzv.”JNA” preuzela naoružanje. Zato Gen. Borić koji je obišao kasarnu i naredio moju prekomandu;

–        krajem osmog (8) i početkom devetog (9) mjeseca 1991. god., na zahtjev Kriznog štaba za Liku, organizovao i realizovao bekstvo svih (Hrvata, Albanaca i Muslimana), dakllje 50% vojnika  je napustilo kasarnu uz moju organizaciju;

–        početkom devetog mjeseca na zahtjev KŠ za Liku izradio sam šemu kasrne sa svim potrebnim podacima, a dana  03. 09. 1991. god. pregovarao sam sa naslednikom po dužnosti – zastupnikom k – ta poručnikom Pražić Stevom da preda kasarnu na šta imenovani i pristao;

–        Saznavši da nije napadnuta i zauzeta kasarna, 13. 09. 1991. god. iz Rijeke došao sam u Krizni Štab za Liku, gdje smo zajedno razradili plan osvajanja kasarne i način odbrane od drugih kasarni i pravaca. Daklje spavao sam 100 m od kriznog štaba za Liku dana 13/14. 09. 1991. godine, a 14. 09. 1991. godine svega 3 – 4 sata prije napada otputovao u Rijeku;

Kasarna je zauzeta bez ijednog ispaljenog metka i tad je uzeto naoružanje i dr. ratna tehnika sledećih jedinica;

Jedince ”JNA”:

  1. – K – da 35. partizanske divizije (k – da, k – da stana, izviđački vod, vod veze, sanitetski vod, tovarna četa i divizion MB – 120 mm)
  2. – 1. partizanska brigada (sastava: 3 partiz. bataljona, tri samostalni četa, tri samostalni vodova i prištabske jedinice);

Jedinice i štabovi TO:

  1. – Zonski štab TO za Liku (k – da, prištabske jedinice, samost. jedinice i jedan Odred TO);
  2. Naoružanje i oprema 5 (pet) ŠTO (opć. Gospić, T. Korenica, D. Lapac, Otočac i Gračac);
  3. – Naoružanje i municija radnih ogranizacija.

Brojčano bi izgledalo: preko 6000 cevi, od toga: 100 raznih minobacača(samo MB – 120 mm, 24 komada), 30 Bs. Topva, 12. LRB – 128 mm, 12 lansera za ospaljivanje PT raketa ”Maljutka”, 8 protiv zračnih topova 20/1; 8 raketa zemlja – zrak ”strela” S – 2m, oko 25 motornih vozila, municija i hrana za 20. 000 obroka.

Pri tome se zaboravlja da sam stalno bio prismotren, praćen i kažnjen od organa tzv ”JNA”, pa čak i 13. 09.1991. god. pokušavano moje uhićenje. Takođe se ne uzimaju u obzir moje aktivnosti i tajni razgovori sa sekretarima NO općine Otočac i Slunj sa ciljem kako se suprotstavljaju agresoru.

Pošto sam bio već kontaktirao sa dopresednikom HDZ za Rijeku i trebalo da tih dana javim k – tu primorsko – riječke – goranske regije, dopukovniku Rački Ivanom (?), vratio sam se u Rijeci gde sam pokušao da nađem privatan smeštaj i dovedem porodicu. Međutim već od 15. 09. 1991. godine bio sam zatvran od strane KOS – a.

2). – Nasilan boravak na front i u tzv. ”JNA”:

Nasilno sam poslat na fron i to pod istragom, što je najvjerojatniji jedini slučaj. Na frontu sam dobio bolovanje od liječničke komisije i nisu me pustili. A kada sam osetio da su me poslali na front da me likvidiraju, da nemogu da bežim u RH, onda mi nije bilo prestalo drugo nego da pripomognem kako znam i umijem svojoj Hrvatskoj i pri tome nikada nisma mislio na posledice pa i po cenu života:

–        dana 13. 01. 1992. god., razoružao 180 četnika i vratio u Srbiji, pod izgovorom da celu noć pucaju po druge jedinice tzv. ”JNA”, da se obračunavaju međusobno i da ne poštuju primirje;

–        organizirao sam potpise peticija u osnovnim jedinicama da napuštaju ratište, tako da umesto boravka 120 dana boravak 50 dana a tom prilikom dvije (2) čete demonstrativno napustilo front;

–        koristio sam priliku i ucenio k – ta oklopnog bataljona majora Senada da ne ispali ni jedan tenk jer mu je izgoreo jedan tenk (t – 34) i jedan tenk zgazio 2 rakete tipa ”Maljutka”. Tako ta jedinica dva mjeseci nije ispalila nijednu granatu iako je bilo municije u tenkove i tu jedinicu bila snabdjevena sa jedinicom ”ŠLEPEROM” od 70 tona- puno sa granatama razne namene;

–        za to vreme nikada nije upućena nijedna diverzantska grupa, niti su obrazovana snajperska gnezda, niti je vršeno dopunsko miniranje, niti ukopavanje, samo sa ciljem da sačuvam živote naših vojnika u Osjeku i okolna mesta;

–        nisma odobrio snabdevanje municijom TO Tenja, za što su me granatama usred dana gađali kuću gde sam bio smešten.

–        čitave jedinice nisma ih razmestio i po 2 – 3 dana na položaje, nadajući protiv napadu naših snaga, a deo jedinica razmestio sam po dubini (bateriju protiv zračne odbrane sastava 8 oruđa kalibra 20/3 i bateriju PT raketa ”Maljutka”) samo tako samo tako ne bi mogla da dejstvuju i tako da sačuvam živote naših građana i vojnika RH; i druge aktivnosti na sprečavanju ubijanje Hrvata, palenju kuća, krađu i sl.

Zahvaljujuć mojim aktivnostima u Osjek i okolna mesta nije ispaljeno 30. 000 do 40. 000 granata, a pri tome:

–        sačuvani i spašeni životi stotine građana RH;

–        spašeno ranjavanje na tisuće ljudi, objekata i kuća;

–        spašeno rušenje raznih objekata, kuća i dr.

Za svo to vreme od 2 meseci nisam bio na nikakvu dužnost po naredbi, sem što su mi rekli da se smestim u jednu kuću u Tenji, gdje je bila telefonska centrala sa tri vojnika i 3 (tri) starešina. Daklje bez prava komandovanja. Ali pošto rezerva nije znala da se protiv mene vodi istražni postupak , su me uvažavali i mogao sam da u velikoj meri utičem na njih, samo sa ciljem da sačuvam živote naših ljudi i naše gradove.

Daklje se ne radi o nikakvom IKM (isturenom komandnom mestu). Naime tko poznaje RiK zna da sa IKM – a komanduje komadant ili načelnik štaba, a ja nisam bio ni jedan ni drugi a pored svega na IKM se angažuje 1/3 – 2/3 svega k – de i prištapskih jedinica. Daklje 80 – 160 ljudi a na tu centralu (PFI – 10) nije bilo ni za stražu za što često noći i sam stražario.

Takođe sud ne uvažavo moje odlučno odbijanje daljeg boravka na front rekavši k – tu brigade: možete me ubiti ili podići još jedan istražni postupak.

Vojni sud uzima period služenja u tzv. ”JNA” kao pokazatelj kako bi tako odlučio a pri tome ne ulazi u procenu nikakve okolnosti kao što je:

–        svo to vreme bio sam pod istragom po čl. 121 – podrivanja OM SFRJ;

–        da sam napustio tzv. ”JNA” bio bi mobilisan i ponovo poslat na frontu;

–        da u tom slučaju odredili bi ponovo pritvor.

–        da u to vreme još jedan period tzv. JNA bila u Makedoniji

–        da putovati van granica tzv. ”SRJ”bilo bi mi potrebno i putovnica i potvrda od SNO da sam oslobođen mobilizacijske obaveze i sl.

–        Takođe vojni sud zaboravlja da sam bio stalno prismotren (na frontu uvjek u istu prostoriji spavao organ bezbednosti Brigade kap. I kl Novica Kostić); zaboravlja se da mi je porodica bila zatvarana i ubijeni najbliži, da sam kažnjen od te vojske, da na mitinzima ”ugroženih” Srba (Vučitrn, Kos. Polje, Obilić) tražena moje udaljenje od vojske tzv ”JNA” , da beogradska štampa (”Duga”, 400 i 463) pisalo da sam najveći izdajnik pored generala Trifunovića i puk. Čavara.

Vojni sud ne uzima u obzir da mi je porodica stalno bila u opasnosti, bez zapoljavanja i primanja i sada, a mora hrvatska vlast me sprečila da ih prebacim u RH i ako po dogovoru 10 dana me čekala u R. Makedoniji.

Vojni sud ne uzima u obzir da sam pod pratnjom naoružanih poznanika DSK (?) prešao granicu tzv. ”SRJ Makedonija”, a potom prokrijumčario posuđenim pasošem na relaciji Makedonija – Albanija – Austrija – R. Hrvatska, a da sam pri tome mogao da ostanem u dr. zemlje.

U svakom slučaju, ja sam sretan što sam živ dočekao suverenitet i slobodu Republike Hrvatske, za šta sam se borio bez oklevanja i po ceni i života, ali nisam očekivao da će me ovako dočekati nova hrvatska vlast.

Stoga, molim Vrhovni sud RH da poništi presudu vojnog suda Karlovac i oslobodi odgovornosti za šta bez zakonskih osnova i osuđen.

Karlovac,

29. 09. 1992. g.                                                                       /potpis/

 

 


 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z  A   G  R  E  B

 

Broj: II Kž 489/92

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastav­ljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt.Krasnići Ahmeta zbog krivičnog djela iz čl. 119. st. 1. KZSFRJ preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ /”Narodne novine” br. 53/91/ kao zakona Republike Hrvatske /u daljnjen tekstu: KZJ/ odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Vojnog suda u Karlovcu od 17.rujna 1992. K 199/92 u sjednici održanoj 29. rujna 1992,

riješio je:

Odbija se žalba opt.Krasnići Ahmeta kao neosnovana.

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem na temelju čl.353.st.6.Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku /”Narodne novine” br. 53/91/ kao zakon Republike Hrvatske /u daljnjem tekstu: ZKP/ protiv opt.Krasnići Ahmeta, koji je nepravomoćnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela iz čl. 119. st. 1. KZJ, produljen je pritvor po osnovi u čl.   191. st. 2. toč. 1. ZKP.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu optuženik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv njega ukine.

Žalba nije osnovana.

Protivno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno je optuženiku produljio pritvor po citiranoj zakonskoj osnovi.

Podaci sadržani u spisu, a iz kojih proizlazi da je okrivljenik napustio teritorij Republike Hrvatske, te boravio u inozemstvu, a u Republiku Hrvatsku se vratio sa tuđim dokumentima, uz okolnost da se obitelj optuženika nalazi takodjer u inozemstvu, i po ocjeni ovog suda upozoravaju na opasnost od bijega optuženika u slučaju njegovog puštanja iz pritvora.

Kako žalbenim navodima pravilnost ocjene prvostepenog suda u pogledu ove bojazni nije dovedena u pitpnje, riješeno je temeljem čl. 397. st. 3. ZKP kao u izreci.

 

U Zagrebu, 29. rujna 1992.

 

ZAPISNIČAR:                                                                                      PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Pepeš Branka, v. r.                                                                                Svedrović Marijan, v. r.

 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -