PITANJE VJERODOSTOJNOSTI

Često se pitam, na koji bi se najbolji način mogli opisati oni, koji su u ex Jugoslaviji dugi niz godina bili visoki dužnosnici KP, a danas se nalaze u vrhu Vlade, ili na ključnim pozicijama u zemlji.Nije tu riječ o onim malim, sitnim ljudima, koji su se učlanjivali u Partiju zato da bi mogli dobiti posao, ili doći na listu za stan. Naravno, daleko od toga da je to nešto pozitivno, ali ih je u jednu ruku za razumijeti. Borili su se za bolji život. Ne za neki luksuz, ne za rasipanje, tek za puko preživljavanje.

Al što je s onima, koji su tu Partiju držali na životu, hraneći Zvijer sa bezbroj nevinih žrtava, kako bi ostala dovoljno jaka da joj mogu služiti. Obzirom na funkcije koje su obnašali, ti su ljudi i te kako znali za Goli otok i sve ostale kazamate u koje su se trpali oni politički nepodobni. Znali su za UDBA-u, koja se brinula za to da se oni koje su smatrali opasnijima jednostavno likvidiraju, koja je lovila hrvatsku emigraciju po cijelom svijetu i ubijala na svakom koraku.

A nikada glas nisu digli protiv svega što se dogadjalo.
Njihova je šutnja mogla biti motivirana samo iz dva razloga. Osobni probitak ili odobravanje komunističke ideologije.

Ako je riječ o osobnom probitku, o imovini koju su gomilali u vrijeme kada smo kao svi trebali biti jednaki, a sve to preko leševa onih koji se s tim nisu slagali, ne bi li oni danas trebali za to i odgovarati? Nisu dobili nikakvu opću amnestiju od nikoga za sve zločine koje su počinili, direktno ili indirektno, a svejedno ih nitko ne dira, niti se ovakva pitanja uopće pokreću.
S druge strane, ukoliko se radi o sljedbenicima komunističke ideologije, kako to da su odjednom prestali vjerovati u komunizam i Partiju baš neposredno početkom Domovinskog rata, kada je postalo savršeno jasno da se njihov voljeni komunizam dalje neće održati?
Nije tu riječ o djeci, nego o odraslim ljudima, koji su i te kako znali za što se zalažu i kojeg to komunističkog Boga štuju na uštrb čitave nacije.

Zar možemo biti toliko naivni vjerovati u to da su takvi, eto potpuno slučajno, prestali ljubiti voljenu Partiju i vjerovati u njeno djelovanje baš u času kada je bilo sigurno da joj je odzvonilo?
Ako su bili uvjereni komunisti toliko godina, sigurno da su to ostali i danas, čast vrlo, vrlo rijetkim iznimkama. A ne bi li i oni koji su to činili iz uvjerenja takodjer danas trebali odgovarati, jer dok su oni provodili volju Partije, ljudi su robijali i umirali, svud oko njih, radi volje te iste Partije. I to im uopće nije smetalo.

Za očekivati je bilo, nakon svih muka i žrtava koje smo podniijeli stvarajući ovu zemlju, da oni koji su bili dio zločinačkog sistema nikada više ne dodju u poziciju da imaju vlast u rukama. A dogodilo se upravo obrnuto.
Kod nas su komunistički pedigrei i dalje izgleda najbitnija stvar pri odlučivanju o tome tko će zauzeti višu funkciju u Državi.

Svi su ti bivši komunisti izgleda dobili kolektivnu amneziju, pa se nitko od njih ne sjeća što se dogadjalo dok su bili na vlasti u ex Jugoslaviji. A još je gore što je istu tu amneziju izgleda dobio i hrvatski narod, pa je zaboravio ne samo one koji su pali u borbi za slobodnu nekomunističku Hrvatsku, nego i one koje su komunisti pobili, prognali i zatvorili tijekom svoje skoro pola stoljeća duge vladavine.
Pa tako, umjesto da javno prozivamo one koji su bili dio zločinačkog aparata i tražimo njihovu odgovornost, mi ih nagradjujemo glasajući na svakim izborima za njih.

I jako me zanima, što svaki čovjek koji na bilo kojim izborima zaokruži ime nekog bivšeg komunistikog funkcionera očekuje od njega. Da će se boriti i zalagati za Hrvatsku?
Pa da je njima bilo do Hrvatske, ne bi radili ono što su radili u bivšoj državi. Njima je uvijek i uvijek bilo stalo samo do sebe samih i/ili do komunističke ideologije.

Znači, svjesno se biraju oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli, koji su šutjeli dok su odvodili one koji su se zalagali za njenu slobodu i samostalnost, ili su pak i direktno učestvovali u svemu tome. I od takvih se ljudi očekuje da budu moralni, pravedni i rade za naše dobro.

Da li je, recimo, predsjednik Josipović, kojemu su danas puna usta pravde i pravednosti  spavao zimski san sve one godine dok je bio u KP, pa nije znao što se u zemlji dogadja? Ili mu u ono vrijeme pojam pravde i pravednosti nije bio bitan, sve dok nije otkrio kako je to zgodan slogan za predizbornu kampanju?
Kakva je vjerodostojnost takvih ljudi, koji su se do jučer zalagali za jedno, a danas za drugo, a pri tome su i onda i sada izborili za sebe mjesta koja im donose moć i novac?

Sve dok je naivnih, koji misle da vuk mijenja i dlaku i ćud, nikada u ovoj zemlji neće krenuti na bolje. Sve dok vlast povjeravamo onima koji su šutke prihvaćali ubijanja, zatvaranja i kršenja svih mogućih ljudskih prava, a pri tome bili dio te iste vlasti, možemo očekivati samo gore i gore.

U ex Jugoslaviji nije bilo dobro za nas Hrvate.

Na žalost, ništa se promijenilo nije.