Petrinja – SI-0024
REPUBLIKA HRVATSKA
OKRUŽNI SUD SISAK K-22/92
PRESUDA
U IME REPUBLIKE HRVATSKE !
Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, A1emke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Zlovolić, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-opt. Sanader Dragana, II-opt. Sanader Mile, III-opt. Drobnjak Milana i IV-opt. Drobnjak Slavka, zbog krivičnog djela iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 2l.siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Petrkač Ivana i branitelja optuženih Erih Fridriha, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
I-optuženi SANADER DRAGAN, sin Branka i majke
Milke rodjen 18.1ipnja 1953. godine u Ljeskovcu, sa zadnjim poznatim prebivalištem u Sisku, Ul. I. Zajca kbr. 2,
II-optuženi SANADER MILE , rođen 3. svibnja 1957.
godine u Ljeskovcu, od oca Branka i majke
Milke, trgovac, sa zadnjim poznatim
prebivalištem u Sisku, Ul. I. Zajca kbr. 2,
III-optuženi DROBNJAK MILAN, zv. „Prelac“ iz G.
Mlinoge, star 28 godina,
IV-optuženi DROBNJAK SLAVKO, zv. „Prelčić“ iz G.
Mlinoge, star 22 godine,
k r i v i s u
što su:
dana 16.rujna 1991. godine u Petrinji, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“ u toku oružane pobune protiv Republike Hrvatske, nakon što su u oružanom napadu zbog brojčane premoći u ljudstvu i naoružanju najprije opkolili pripadnike ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinje u blizini zgrade vile “Gavrilović”, a zatim, kada su se ovi predali i odložili naoružanje I-optuženi Sanader Dragan, kao vođa formacije naredio II-optuženom Sanader Milanu, III-opt. Drobnjak Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku, da iz pješačkog vatrenog oružja pucaju i ubijaju zarobljene i razoružane pripadnike ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinja, nakon čega su II-opt. Sanader Mile, III-opt. Drobnjak Milan i IV-opt Drobnjak Slavko, suglasivši se sa ovakovom naredbom, zajedno sa njime pucali u njih, uslijed čega su Cerjak Dražen, Alijagić Meho, Rožanković Stjepan i Župan Milan zadobili teške tjelesne povrede, a ubijeni bili Bursik Tomislav, Dumbović Nikola, Jelačić Ivica, Kovačić Božidar, Lukačević Franjo, Mikulin Vlado, Rogulja Milivoj, Tomašić Branko, Tutić Radislav, Svoboda Mišo, Gregec Dejan, Muškić Neno, Gregec Zdenko i Žugaj Vlado,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, I-optuženi Sanader Dragan naredio da se ratni zarobljenici ubiju a ostali optuženici to učinili,
čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa
O S U Đ U J U
SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZAVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.
Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvor.
Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 151.200.- HRD,
a svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HHD.
O b r a z l o ž e n j e
Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak KT-164/91 od 25. studenog 1992. godine I-optuženom Sanader Draganu, II-optuženom Sanader Mili, III-opt. Drobnja1k Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Istovremeno je stavljen i prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih zbog nemogućnosti osiguranja, u ovom času, njihove prisutnosti glavnoj raspravi.
Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda Kv-99/92 od 30.prosinca 1992. godine.
Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ocijenio je da je postupak proveden opširno i predložio da sud izrekne odluku s tim, da ni jednom izvedenom dokazu, a naročito ne onom provedenom saslušanjem neposrednih očevidaca događaja, nije prigovorio.
Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicama nitko nije osporio.
Kazivanja svjedoka mogu se podijeliti na onih, koji nisu bili dostupni sudu na glavnu raspravu zbog boravka na privremeno okupiranom teritoriju i, već spominjanih, neposrednih očevidaca događaja.
Karakteristično je za veći dio grupe prvospomenutih svjedoka, čiji su iskazi, uz suglasnost stranaka, pročitani, (pa tako xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx) da, uvjerenje je suda, ne kazuju iskreno što o kritičnom dogadjaju znaju, nastojeći čuvati sebe, tim prije što su već tada “odlazili u razmjenu“.
Pa ipak jasno se dade razabrati „glasovitost“ “Sanaderove formacije” i
njenog djelovanja upravo na mjestu tragičnog događaja, jer ipak progovaraju nešto više svjedoci xxxxxxxxxxxxxxx \list 59 spisa), xxxxxxxxxxxx (list 71 spisa), xxxxxxxxxxxxx (list 72 spisa) i xxxxxxxxxxxxx (list 75 spisa). Ovaj potonji kao da želi podkrijepiti naprijed već istaknuto uvjerenje suda o “suzdržanosti” nekih svjedoka te kazuje:
„… predstavnici Evropske zajednice su došli u komandu garnizona i interesirali se za poubijane zarobljenike – pripadnike MUP-a i garde i to njih sedamnaest. Ja sam od garnizona bio zadužen da ispitam taj slučaj te sam o tome otvoreno pitao i Sanader Dragana, ali on nije htio
o tome ništa razgovarati. Međutim, ja sam u prikupljanju obavijesti povodom ovog slučaja saznao da se to dogodilo kod “Vile“ Gavrilović i da su u to vrijeme na tom pravcu djelovali pripadnici Sanaderove formacije. U nastojanju da utvrdim činjenično stanje u vezi ovog slučaja ubijanja zarobljenika, ja nisam mogao ništa utvrditi jer su svi oni koje sam o tome ispitivao a to su većinom pripadnici TO iz sela, nitko od njih o tome nije ništa htjeo reči konkretno…“.
Koliko je to “zaduženje ispitivanja slučaja” doista bilo ozbiljno dato i po njemu tako postupIjeno, dade se zaključiti iz rečenog po svjedoku xxxxxxxxxxxx: “Suradnju sa vojskom dogovarao je Sanader Dragan” i da je za tzv. “TO“, čiji je i on bio pripadnik „…naoružanje… dopremila vojska“.
Sve se to cijeni kao pokušaj da se nešto kaže, da se ne kaže previše, ali da je ipak, kako je i pledirano u završnoj riječi, “povezanim“ kazivanjem svjedoka utvrđeno protupravno postupanje sve četvorice optuženika.
Nedvojbeno je, pak, stavljeno im na teret podkrijepljeno kazivanjima osoba koje su, može se reći srećom, preživjele zlodjelo o kojem je riječ.
Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „Iako smo i molili da nas ne ubijaju oni su to činili “…odmah iza toga čuo sam dva opaljena metka te je nakon toga zavladala tišina. Smatram da se je netko od terorista pritajio i kada su se dvojica ranjenih javili on ih je ubio“ (list 81 spisa); „… jedan je pripadnik (HV-a opaska) za vrijeme slijedeće trojke koja je strijeljana ranjen … nakon toga jako urlikao te molio teroriste da ga ubiju a neki od njih su rekli da ne pucaju ponovno … neka se muči i neka tako umre (list 84 spisa); “… nisam mogao vidjeti što se sve dešava ali sam čuo da odvode redom naše dečke i da ih ubijaju“ – „onaj drugi kolega, ali ne znam kako se zove, pao je preko mene i izvjesno vrijeme davao znakove života, a nakon toga se umirio što znači da je umro“ (list 89 spisa); „Samnom u jedinici i zarobljen bio je Gregec Zdenko, Žugaj Vlado, Pečirko Marijan, Kovačević Ivica i Svoboda Mišo… svi su oni tom prilikom ubijeni!! (list 94
Spisa); „Kada smo došli na to mjesto gdje smo zarobljeni, tu je došao i jedan jak čovjek sa crnim brkovima za kojeg sam kasnije prilikom ispitivanja, kada mi je predočena slika, prepoznao Sanader Dragana. On je čim smo bili zarobljeni iz pištolja izrešetao jednog gardistu koji je inače kod nas bio vozač. – … Mile (također Sanader – opaska) je iz puškomitraljeza ubio trojicu naših pripadnika i to kada su ležali na zemlji potrbuške s rukama na potiljku“
(list 97/II i 98 spisa); „Sanader Dragan između ostalog je rekao … zašto bi nas oni zarobljavali nego da nas treba postrijeljati“; „Njega sam zapazio i zapamtio po tome, što je svakom tko bi se pokušao pridići prijetio bijelim revolverom vrste „Kolt“) sadržana na listovima 81., 83., 89., 93., 97. i 99. spisa.
Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da su svi optuženici postupili na način opisan izrekom ove presude, koja se u nekoliko razlikuje i od na glavnoj raspravi po javnom tužitelju podešenog činjeničnog stanja u odnosu na prvotnu tvrdnju sadržanu optužnicom (konkretno – samo glede stradalih osoba).
Konkretno, glede upravo rečenog, među tjelesno povrijeđene kritične zgode uvršten je Župan Milan, nesporno (list 97 spisa) član pričuvnog sastava HV-a koji je optužnicom izostavljen. Nadalje, izostavljen je, ovoga puta iz izreke presude , kao smrtno stradali istom zgodom, a spominjan optužnicom Bilobrk Vlatko, jer ga tokom cijelog postupka ama baš nitko ne spominje, pa ni izvješće Policijske uprave Sisak, koje daje podatke o ostalim stradalim osobama zgode o kojoj je ovdje riječ. To ne čudi, jer je pregled mrtvog tijela Bilobrk Vlatka izvršen 17. rujna 1991. godine u Prosekturi bolnice Sisak, što će reći da nije postojala stvarna mogućnost dopreme njega ubijenog u svega nekoliko sati od kritičnog događaja 16.rujna
1991. godine predveče – iz ratne zone u Petrinji – do Bolnice u Sisku. Iz spisa je vidljivo da su i preživjeli za to trebali mnogo više vremena.
Ovim se ne želi reći da nije stradao kao pripadnik ZNG-a u borbama u Petrinji, već samo, da to nije bilo zgode zbog koje se vodi ovaj postupak. Kada je bilo mogli bi reči “suborci pokojnika” koji su, kako kazuje zapisnik o vanjskom pregledu, utvrdili njegov identitet.
„Ja sam ostao neozlijeđen, nije me pogodio niti jedan metak iako su mi hlače između nogu bile pogođene sa mecima“ jasno .je i određeno kazivanje svjedoka xxxxxxxxxxxxxxx (list 85 spisa) što je razlogom izostavljanja njega iz izreke presude kao stradalnika.
Sve se ovo kazuje stoga, da što stvarnije bude opisana kritična zgoda, jer se ovome sudu, po saznanju za postupke i imena učesnika u njima, obraćaju srodnici stradalih
za što detaljnije i točnije obavijesti, a prema utuženom takove nisu bile.
Izostavljena je, konačno, tvrdnja optužnice da je kritične zgode stradalo “…i dvoje pripadnika koji su do danas ostali neidentificirani“.
Naime, tokom postupka spominjan je veoma različit broj ubijenih ratnih zarobljenika. Podatak Policijske uprave Sisak broj: 511-10-02/02-K-761/91 od 23.11.1992. godine spominje iste osobe koje i izreka ove presude. „Dvoje“ pripadnika spomenutih optužnicom podrazumijeva osobe raznog spola, a takove se tokom cijelog postupka ne spominju. Ostao je neutvrđen identitet ubijene osobe spominjane višekratno kao „poštar”, koji je to stvarno i bio. No, tada nije bio ratni zarobljenik, već civil.
Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela, učinjeno za vrijeme oružanog sukoba i spram ratnih zarobljenika, koje štiti Ženevska konvencija iz 1949. godine to su se u postupcima sve četvorice optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog u članu 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome, bila dovedena u sumnju.
Sam način postupanja, određeno i jasno izdavanje naredbe za strijeljanje (list 100/11), javljanje, među inim i dobrovoljaca za to, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženika.
Nema, dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti ni jednoga od optuženih.
Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optuženicima predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava.
Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog.
Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, određivanje pritvora.
Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini i složenosti postupka.
U Sisku, dne 21.siječnja 1993.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
