PARASTOS ZA HRVATSKE BRANITELJE I ČETNIKE POD ĆIRILIĆNIM SPOMENIKOM

Kao prvo, samim ovim spomenikom, stavljaju se skupa naši branitelji koji su poginuli braneći Borovo, kao i četnici koji su ga napadali. Naši se branitelji vjerojatno okreću u grobu. Žrtve rata, koja perfidnost i pokvarenost. Spomenik, na kojem ne piše tko je tu bio agresor a tko doista žrtva, spomenik podignut kako bi u nekim budućim vremenima poslužio istoj svrsi kojoj danas služi spomenik u Srbu. A branitelji Borova, kao i njegovi porobljeni i poubijani stanovnici, postat će valjda ustaše koje su se odupirale antifašističkim naporima da zavedu mir i blagostanje  u Borovu.

A sve zamotano u celofan Srpske pravoslavne crkve i SDSS-a, govorom o nekom sretnom budućem suživotu. Citirat ću dio govora Danka Nikolića, predsjednika borovskog VSNM-a i generalnog sekretara SDSS-a:

„Danas odajemo počast i sećamo se naših očeva, sinova, braće i sestara koji se dali svoje živote u odbrani svoga mesta, svoje kuće i svoje dece. Oni su dali ono što je najvrednije – svoje živote – da bismo mi mogli živeti kao svoji na svome i da bismo sačuvali svoj nacionalni identitet. Naša je moralna obaveza da poštujemo nihovu žrtvu, da pamtimo prošlost ali da budemo okenuti budućnosti. Da izgrađujemo naše Borovo kao savremeno urbano mesto u kome će biti ravnopravni svi njegovi građani. Kao mesto ugodnog življenja za sve bez obzira na nacionalne, socijalne i druge različitosti njegovih stanovnika“

Čijih to očeva, sinova, braća i sestara? U obrani čijeg mjesta, za čiju budućnost?
Kako se meni čini, Nikolić se pošteno narugao hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu općenito, a sam je spomenik, kao i održani parastos, na slavu četnika i jugovojske, koja je nastojala pobiti što više Hrvata i hrvatskih branitelja, kako bi osigurala da srbi mogu i dalje živjeti „kao svoj na svome“.

Pozivam SDSS i Nikolića da nam priopće ime jedne jedine srpske žrtve koja je u Borovu pala braneći ga od četnika i jugovojske. Jedno jedino ime, nije baš neki zahtjev. Pa neka se onda to ime ukleše medju ostala imena ljudi koji su takodjer pali u obrani Borova, to bi bilo pravedno. A ne tamo neki spomenik Žrtvama rata, bez imena,  bez da se zna o kojim i čijim se to žrtvama radi, bez da je definirano tko je tu napadao, ubijao i odvodio u logore, a tko se branio.
Samo ako uspiju pronaći to jedno ime, nekako čisto sumnjam.

U obrani Borova poginulo je 168 hrvatskih branitelja, ranjeno ih je 218, a još se 134 vode kao nestali. Jesu li ti ljudi zaslužili da ih danas neki SDSS, koji je zaslugom HDZ-a u vladajućoj koaliciji i samim time u poziciji da postavlja uvjete, tretira jednako kao četnike koji su ih pobili?
Borovo danas ima oko 4300 stanovnika. Broj skoro identičan onome, kojega su u 19. studenog 1991.g četnici odveli u zarobljeništvo, pod okriljem noći, uključujući bespomoćne starce, žene i djecu. Mnogima se od onda gubi svaki trag, a mnogi su prošli torture u četničkim logorima. Jesu li i ti ljudi zavrijedili da ih se stavlja u isti koš sa četnicima koji su ih odveli iz sigurnosti svojih domova, nakon danonoćnog granatiranja Borova, čak i nakon isticanja bijele zastave?

U jugočetničkoj agresiji na Vukovar, prema podacima vukovarske Opće bolnice, stradale su 1.624 osobe od kojih 905 do sloma obrane grada. Bolnica posjeduje podatke o ranjavanju 1.219 hrvatskih branitelja i civila među kojima je i tridesetoro djece. U srpske koncentracijske logore odvedeno je nekoliko tisuća zarobljenih hrvatskih branitelja i civila dok je iz grada prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Na popisu zatočenih i nestalih iz Domovinskog rata, kojima se svaki trag gubi upravo u ratnom Vukovaru, nalazi se još nekoliko stotina osoba.
Koji su sada, ali i u budućnosti, zahvaljujući SDSS-u i onima koji im to dopuštaju, stavljeni pod neki zajednički ćirilićni spomenik skupa  sa svojim mučiteljima i ubojicama.
Da je SDSS-u i Nikoliću doista bilo do nekog budućeg zajedničkog suživota, na tom bi spomeniku jasno pisalo da je podinut u spomen onima koji su Borovo branili od jugočetničkih hordi, a ne bi se ti isti jugočetnici stavljali skupa sa onima koji su dali svoje živote boreći se protiv njih, za Hrvatsku.

Ovo je samo jedan u nizu pokušaja krivotvorenja povijesti vezano za Domovinski rat i kamen temeljac za neke buduće, srpske „istine“ poput one u Srbu.
Nedugo se u Srbu slavio pokolj koji su četnici izvršili nad Hrvatima.
Za upitati se, koliko će vremena proći kada će se u Borovu slaviti nešto slično, pozivajući se baš na ovaj spomenik podignut „Žrtvama rata“, valjda na svetoj srpskoj zemlji, u srcu Hrvatske.
Uz blagoslov i financijsku pomoć bilo koje „hrvatske“ Vlade, kao i do sada.

Diana Majhen