Orašje – gr004
OLAKO LICITIRA?
Kada
je srpski ratni stroj krenuo u Hrvatsku, i među Hrvatima gradačačke
općine više nije bilo dileme – ratni vihor, što su ga podigli krojači
velikosrpskih karata, zahvatit će i te prostore, samo je ostalo pitanje
kada će se nadviti preko bosansko-hercegovačkih prostora. Sada, kada je
kotač beogradskog fašističkog režima ostavio iza sebe smrt nedužnih
ljudi, malo je vijesti o herojstvu gradačačkih Hrvata, njihovom udjelu
u obrani i žrtvama koje su dali i još daju za svoju opstojnost. Antu
Matića iz Turića, koji vodi skrb o ranjenim i obiteljima poginulih
pripadnika 107. brigade upravo to muči jer se prisjećajući i svoga sina
koji je poginuo u prvim redovima obrane obnašajući i visoku dužnost u
tadašnjem HDZ.
Hrvati
općine Gradačac vršili su ubrzane pripreme za rat koji je bio
neizbježan. Najviše se radilo zdravim razumom i srcem, jer smo imali
malo ljudi s vojnim stručnim znanjem iz dobro poznatih razloga, a i ono
malo što smo imali vojnih stručnjaka više se od pola njih se vratilo iz
bivše armije. U tim uvjetima dobro nam je došlo iskustvo naših momaka
koji su otišli ratovati u Hrvatsku, a kada je rat počeo u BiH vratili
su se da brane svoja ognjišta. I dok se Hrvati pripremaju punom parom
za obranu svojih prostora, Muslimani su neodlučni. Često sam tih dana
odlazio u Gradačac i navraćao u ured SDA. Pitali su me: Pripremate li
se vi Turićani? Gospodo, mi se pripremamo, ali ako vi ne mislite
braniti općinu Gradačac, mi sami ne možemo jer nas je malo. Ako se vi
ne mislite s nama skupa boriti recite nam, mi ćemo odlučiti što ćemo,
veli Anto.
Drugom
prilikom mi reče jedan od čelnika SDA: "Sinoć smo imali sastanak i
odlučili da ćemo braniti naše prostore. Više od 60% su za to da se
borimo". "Na kojem ste to sastanku odlučili?" "Pa na sastanku stranke
SDA". Stranka SDA! Sa 60 i nešto više glasova odlučili da se brane od
četnika. Još jedan primjer neodlučnosti. Početkom 1992. vraćao sam se
kući iz Gradačca sa sinom Franjom, vozili smo se autom. Poviše nas je
letio helihopter tako nisko da su se iz auta vidjele oznake JNA. Jedna
grupa mještana Mionice, kroz koju smo prolazili, mahala je rukama i
pozdravljala ga. Ta vremena nisu slutila na dobro.
Kada je i kako došlo do formiranja postrojbi obrane i do agresije na te prostore?
Početkom
travnja 1992. u hrvatskim selima Tramošnici, Turiću i Slatini osnivaju
se brojne HVO-a od momaka hrvatske nacionalnosti na čelu sa
zapovjednikom Milanom Puškarićem, oficirom bivše JNA. U međuvremenu i
Muslimani vrše pripreme za obranu, a krajem travnja osniva se brigada
HVO-a od Hrvata i Muslimana s gradačačke općine na čelu sa
zapovjednikom Ivanom Mijačevićem, oficirom bivše JNA. Hrvati ga
prihvaćaju teška srca i govore – trebao je prije doći iz JNA. Posebno
ga nisu prihvatili Hrvati iz sela Turića, jer nisu imali povjerenja u
čovjeka koji je bio u bivšoj JNA cijelo vrijeme dok je ta armija vršila
agresiju na Hrvatsku.
Prvi
napadi na područje općine Gradačac počeli su 09. svibnja 1992. s
jugozapada općine iz srpskih sela Skugrića i Krečana. Ta područja
zajedno brane Hrvati i Muslimani s pjesmom "Dok se Hrvat i Musliman
šeće, nikad četnik u Gradačac neće". U svim hrvatskim selima – Turiću,
Tramošnici Donjoj i Gornjoj, Orlovu Polju postoje interventni vodovi.
Išli su naši momci na sva gradačačka ratišta kao i na posavska.
Kako su se na tim područjima odvijale bitke o kojima zapravo malo znamo?
Napadi
na jugozapadno područje gradačačke općine trajali su više od mjesec
dana, četnici su napadali i gubili bitku za bitkom. Karadžić je preko
radija zaprijetio da će ih sve povući s tog ratišta i postrijeljati, te
poslati druge jedinice. I poslao je. Tada napadi počinju sa
sjeveroistoka na hrvatska sela Turić, Tramošnicu i Slatinu. Prvi napad
na hrvatska sela bio je zapravo 18. lipnja, ali bez uspjeha. Tada u
Pelagićevo dolaze najelitnije jedinice srpske vojske. Iz krajiškog
(banjalučkog) korpusa dolazi 5. kozaračka brigada i s njom dio kninskih
četnika, potom dio novosadskog korpusa i dijelovi semberskog i
tuzlanskog. I tada počinju borbe za život i smrt. Naše selo Slatina
palo je 11. srpnja, a početkom kolovoza Srbi svim snagama napadaju sva
naša područja, posebice Turić. Koliko je bilo ranjenih i mrtvih u tim
napadima najbolje znaju kozaračke majke i supruge. Odnos snaga u
tehnici i naoružanju bio je jedan prema pet, pa jedna prema deset i
više u korist Srba. Mi nismo imali tenkova i teškog naoružanja pa smo
se više branili srcem i željom.
Kako je zapravo došlo do pada većeg broja hrvatskih sela u toj općini?
Na
šačicu hrabrih momaka krenula je silna srpska tehnika i ljudstvo. Našim
borcima su dosta pomogle i srpske radio postaje koje su stalno trubile
da se u hrvatskim selima obučava tisuće crnokošuljaša i time utjerali
strah u kosti svojim ratnicima. U kontekstu svega što se događalo treba
reći da su se u Turiću, Tramošnici i Slatini uglavnom borili Hrvati dok
je Muslimana bilo samo 20%. Na početku četničke agresije mi nismo
tražili pomoć, jer nam ona i nije trebala, iako je 2. bojna 107.
brigade držala 28 km crte bojišnice od ukupno 76 koliko je držala
cijela obrana Gradačca. Poslije odlučujućih napada na hrvatska sela,
naših je boraca poginulo 52 i ranjeno 86. Kasnije, kada smo vapili za
pomoć, nismo je dobili ni od Muslimana.
Ako
se zna da hrvatska sela Turić, Tramošnica Donja, Tramošnica Gornja i
Slatina broje ukupno 6.780 stanovnika i da je dobar dio njih na
privremenom radu u inozemstvu, te da s druge strane općina Gradačac
broji 56.378 stanovnika, od toga 61% Muslimana, mnogi s pravom
postavljaju pitanje – je li bila namjera braniti sva područja ove
općine, pa i hrvatska sela? Ako je to doista bila namjera, nije li
trebalo slati veću pomoć da bi se ona obranila. Ne zaboravimo, u tri
mjeseca koliko smo branili naša sela, 2. bojna 107. brigade izbacila je
iz borbe 18 tenkova, pet praga, tri transportera, oborila jedan
helihopter, uništila pincgauer i izbacila iz stroja na stotine četnika.
Unatoč tomu svoj doprinos padu hrvatskih područja dali su i zapovjednik
Ivan Mijačević i njegov zamjenik Hanić. Oni su naredili povlačenje, i
sada mnogi te ljude koji su branili svoje domove još nazivaju i –
dezerterima. No mi ćemo smoći snage da se vratimo u svoja porušena
mjesta i budemo jednaki među ravnopravnima čuvajući svoj nacionalni
identitet.
Ima li uopće odgovora na sva ta pitanja s kojima se susreće običan čovjek bez doma, ali s nadom da se vrate na svoje ognjište?
Povijest
i vrijeme jednoga dana reći će sve. Često mi se učini kao da sanjam, da
se susrećem s našim poginulim braniteljima i kao da me pitaju – kako to
da su neke stvari krenule krivim tokom? Kako to da su hrvatska sela
općine Gradačac i mnoga mjesta Bosanske Posavine sad na jednoj, a sada
na drugoj strani, jednom u Federaciji BiH, drugi puta u tzv. srpskom
koridoru. Kako to da se s Hrvatima nekih mjesta Bosanske Posavine tako
olako licitira? I opet kao da čujem tisuće glasova poginulih hrvatskih
vitezova koji kažu: Mi ćemo vječno biti nesretni ako žrtve naše budu
uzaludne, ako i pored svih žrtava naš narod ne bude slobodan. Teško je
u jednom kratkom vremenu odgovoriti na sva pitanja… Tragediju
hrvatskog pučanstva Bosanske Posavine je velika. Neka paze svi koji
mogu utjecati na našu sudbinu da naše rane budu što manje i neka im
povijest sudi.
