Srpski zločini u BIH

Orašje – gr001

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                            xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1957.
MJESTO ROĐENJA:                          Jonjić
PREBIVALIŠTE:                                             Jonjić . Orašje
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                      
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:     

Dajem sljedeći:
I S K A Z
 
Dana
28.04.1992. god. oko 16:00 sati zajedno sa xxxxxxxxx došao sam s njim
na punkt u Jenjiću. xxxxxxxxx Pošto se xxxxxxx nije vratio za to
vrijeme ja i xxxxxxx smo krenuli da vidimo šta je sa njime. Kod kuće
Luke Knežević u Jenjiću zaustavili su nas vojnici obučeni u uniforme
tzv. JNA te su naredili da odmah bacimo oružje. Nisam poznavao sve te
vojnike, među njima sam prepoznao Bjelić Mirka i čini mi se Dragicu iz
Čović Polja.
Bjelić
Mirko je inače iz Lepnice i tu je radio kao auto limar. Poslije
razoružavanja naredili naredili su nam da trčećim korakom idemo prema
mljekari. Po dolasku kod mljekarne zatekli smo xxxxxxxxx kako stoji uza
zid sa podignutim rukama iznad glave. Kod njega su stajala dva lica sa
puškama jedan je bio škiljav na desno oko (Luka iz Pelagićeva), a drugi
je bio visok plav. Tu su nas raspremili, naredili nam da skinemo
ustašku uniformu te nas samo u gaćicama preko oranja otjerali za
Lepničko raskršće.
Tu
su nam rekli "E sad ćete ustaše da trčite i da vidite naše položaje".
Dok smo trčali neko od njih je vikao "Bravo vojvoda, neka vide ustaše
šta smo mi". Negdje pri kraju rovova zaustavio nas je neki visoki plavi
momak sjećam se da bi trebao biti negdje prevoznik i čini mi se da je
nekad radio u SUP-a, mene je udario pesnicom u predjelu usana i palicom
me pokušao da udari po leđima. Ponovo su nas vratili na raskršće i dok
smo se vraćali nazad naišao je neki momak rekao im zašto udarate ljude
ako su krivi neka idu u komandu. Po dolasku na raskršće sačekao nas je
Boro što radi kod Cvika na pilani u Čović Polju i odvezao nas je u
komandu u Pelagićevo. Po dolasku u Pelagićevo zatvorili su nas u
prodavaonicu, u kojoj je bio upravnik neki Jovo Erleta. Čitavu noć su
nas držali u gaćicama, morali smo sjediti nisu nam dali da spavamo.
Sutra
ujutro je došao Jovo i donio nam smb uniforme te nas je pitao što smo
napraviili. Prva tri dana niko nas nije ispitivao, četvrti dan došla su
dva majora koji su nas jednog po jednog ispitivali a najviše su nas
pitali koliko imamo zengovaca, gdje nam je smješten štab koliko je
skela udaljena od mosta i ostale stvari vezano za vojsku. Nakon toga
ispitivanja dolazio je neki lugar po naglasku je Srbijanac koji je
počeo nad nama sprovoditi najteže oblike torture i zlostavljanja. Sada
vam nebi mogao ispričati tačno sve detalje tog fizičkog i psihičkog
mučenja samo ću vam spomenuti da je jednog dana došao u zatvor naredio
nam da svi zinemo te nam je svakom od nas bijelim kliještima izvadio po
jedan zdrav zub. Usput nam je rekao da nam to više neće biti potrebno.
Ključeve
od zatvora imao je stražar koji nas je čuvao i on je davao svakome  ko
je izrazio želju da hoće da nas tuče i maltretira. Opis lica zvani
Lugar je slijedeći, visok oko 175 cm, proćelav, tamne puti, nepravilnog
nosa, smeđih očiju a glavna mu je izrečica bila "Bre dete (…) jebem
sve ću vas ustaše pobit". Nakon 10-13 dana Lugara je zamjenio Bogdan
koji je rekao da je bio u Vukovaru i da će od nas naplatiti sve što su
mu Hrvati dužni. Bogdan je dolazio pijan sa više četnika udarao nas
pred njima i pitao ih je da li neko od njih ima posebnu želju za
maltretiranjem. Postavljao im je pitanja što hoće da radi od njih. Ne
sjećam se točno datuma čini mi se da je krajem maja jednu noć došao je
pijan sve nas je poredao uza zid, počeo nas je udarati nogama pa nam je
onda naredio da se okrenemo zidu i naslonio se na zid te da će nas
postreljati.
Od
stražara je uzeo još jedan okvir od pištolja te išao je jednog do
drugog i pucao. Kada je došao do mene ispalio je metak, ja sam osjetio
u kosi malter i mislio sam dobro je nije me ubio. Okrenuo nas je sve
licem da gledamo u njega smijao se i rekao "Eto neću vas sada pobiti".
Taj put su izveli mene, xxxxxx i još jednog čovjeka iz Krepšića van
zatvora, udarali su nas rukama i nogama nekim štapovima nakon čega sam
ja izgubio svijest. Od xxxxxxxxx sam doznao da dugo vremena nisam došao
sebi te da me je on vodio svaki čas u WC i stavljao mi obloge. O
zvjerstvima koja su nam se dogodila za vrijeme Bogdanovog šefovanja
zatvorom ja vam u ovom trenutku nemogu sve ispričati jer to jednostavno
nisam sada u stanju. Od ovih ljudi sam čuo da je to bilo krajem 06.
mjeseca kad je došao kamion potovario nas je i odvezao u Bosanski
Šamac. U Bosanskom Šamcu smo bili sve do kraja razmjene.
U
zatvoru u Bos. Šamcu ulazio je u ćeliju neki mali ćelavi koji nas je
Sekulić Stoko i Zoranović Petar, bivši milicioneri ove stanice. O
imenima i ljudima koji su sa nama bili u Polagićevu sjećam se nekog
xxxxxx, iz Kornice ili xxxxxxxxx koga su četnici doveli kao
kontraobavještajca. On je isto doživljavao torture i zlostavljanje a
bio je i ranjen te su mu vjerovatno nestručno izvadili metak a lijeva
mu je noga bila oduzeta. O njegovoj sudbini a i ostalih ljudi koji su s
nama bili u Pelagićevu nije mi ništa poznato. U daljem periodu nakon
odmora pokušat ću da se sjetim svih stvari te ću to napisati svojeručno
i o tome ćemo ponovo razgovarati. Čuo sam još samo da u Šamcu postoje
četiri zatvora, da je jedan u SUP-u, drugi u TO-e, treći u osnovnoj
školi, a četvrti u SŠC u Zasavici su bile smještene žene.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button