Iskazi

Nevesinje – nv004

 
PREZIME:                                           xxxx
IME, IME OCA:                                  xxxx
GODINA ROĐENJA:                         1966.god.
MJESTO ROĐENJA:                          Mostar
PREBIVALIŠTE:                                
PRIVREMENI BORAVAK:               
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                           
DRŽAVLJANSTVO:                           R BiH
NACIONALNOST:                            Hrvat

Dajem slijedeći:
 
I S K A Z
xxxxxxxxxxxxx
Poslije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora otišao sam u Nevesinje
kod svojih roditelja i rođaka gdje smo nastojali što mirnije živjeti.
Dana 04.05.1992. godine izvršena su prva hapšenja u Nevesinju kao
posljedica ratnih i političkih prevrtanja u to vrijeme.
Spomenutog
dana, pet četnika u maskiranim uniformama došli su u našu kuću, oko 10
sati ujutro, na šajkačama su imali kokarde, govorili su srpskim
naglaskom, nisu se oslovljavali imenima a kasnije sam saznao da su
"Šešeljevci". Ja nisam nikog poznavao a niti itko od moje rodbine. Kad
su ušli u kuću, jedan od njih držao je ceduljicu papira u ruci i
pročitao je moje i očevo ime, te rekao da odmah pođemo sa njima na
informativni razgovor.
Nisu
nas tukli niti bilo što govorili o razozima ovog uhićenja, samo su nas
strpali u furgon "Oslobođenja". Sa mnom su bili xxxxxxxxxxxxx.
Automobilom su nas odvezli u Nevesinjsku kasarnu gdje smo se kratko
zadržali, da bi nas potom prebacili u Mostarski vojni objekt "Konak",
kod pravoslavne crkve. Tokom puta pratio nas je automobil marke "Lada"
s trojicom naoružanih vojnika, tako da nismo mogli bježati prilikom
vožnje. U "Konak" smo došli oko 12 sati, zatvorili su nas u jenu ćeliju
u prizemlju zgrade, a predhodno su nas detaljno pretresli i oduzeli sve
dokumente. Poslije 15 sati u ćeliju je ušao jedan vojnik koga nisam
prepoznao i izvodio na ispitivanje jednog po jednog. U sobi za
ispitivanje bila su četiri vojnika koja su obavljali razgovor sa nama,
nisu tukli iako su u rukama imali pendreke. Postavljali su ista pitanja
a to su: gdje skrivamo oružje, gdje smo ga kupili, tko nam je "veza" u
kupovini, s kim kontaktiramo u HDZ-u, tko su nam prijatelji u Mostaru i
Širokom Brijegu. Kada su mene ispitivali, prišao mi je jedan vojnik i
mahao nožem ispred lica, prijeteći da će me zaklati ako mu ne priznam
gdje sam kupio oružje. Mašući nožem, udario me drškom po licu i
sječivom po kosi, ja sam rukom prekrio lice da se zaštitim i razmazao
krv po licu. Kad su vidjeli kako izgledam poslali su me natrag u ćeliju
i nisu me više ispitivali.
 
Ostale
su iz sobe za ispitivanje poslali u "WC", gdje su pendrecima, gumenim
cijevima, vrećicama pijeska, drvenim toljagama, nogama i rukama
pretukli po cijelom tijelu, da su ih na rukama vraćali u ćeliju.
najgore je prošao Damjan, kojeg su tako pretukli i isprebijali da je
imao nakoliko slomljenih rebara i podlakticu. Njegovo lice i meso na
tijelu bilo potpuno modro nekoliko tjedana poslije ovog premlaćivanja.
Opisat ću kako je izgledalo ispitivanje u "WC", u sobi nije bilo
namještaja, kada se uđe mora se stati u stojeći stav, rašire ti se
noge, ruke zavežu lisicama iza leđa a na glavu se navuče kapuljača ili
se nasloni rukama na zid sa raširenim nogama. U "WC"-u su bila 3-4
vojnika koji su ispitivanje počeli udarcem u genitalije a zatim
pendrecima i ostalim, zavisno od maštovitosti.
U
"Konaku" smo ostali do 18 sati istog dana, kada su nas vratili u
Nevesinje "Picgauerom", xxxxxxxxxxxxx. Dva dana poslije mog uhićenja,
ja i xxxxx iz Nevesinja smo odlučili da se sklonimo u njegovu staru
kuću u Srednjim Vodama to je oblast u Nevesinjskom polju. U Srednjim
Vodama nalazi se selo Rotim i Pandža sa desetak kuća i kuća Petra
Crnjaka, Srbina. To područje je pogodno za skrivanje jer nije puno
naseljeno, ima šume i prilično je močvarno, iznad Rotimovih kuća
prokopan je kanal, a sjeverno je šuma koja se nepravilno proteže
sjeverno od sela. Tu smo se krili od 07.05.1992.god. do 31.07.1992.god.
U Srednje Vode otac, majka, brat i stric došli su 19.06.1992.god.
Kad
je kuća ostala prazna u nju se uselila Zdenka Jovanović sa dvoje djece
iz Hudbine (muž Vidosav Jovanović). Vojnik Samardžija Baja, star oko 35
godina, šofer u "Šipadu", majka Borika, otac Vukan član SDS Nevesinje,
opljačkao je mnoge hrvatske kuće, vršio je iseljavanje hrvatskog
pučanstva iz ovog kraja a useljavao izbjeglice iz Mostara Bijelog Polja
i drugih mjesta Hercegovine. U Srednjim Vodama bilo je 4 kuće Pandža
koje su napuštene početkom rata a spaljene u srpnju 1992.god. Blizu
Pandžinih kuća su Rotimove a ima ih desetak, te kuće xxxxx, . xxxx i
xxxx su znali za nas, davali nam informacije, novine, cigarete i hranu,
oni su prikrivali naše prisustvo i štitili nas koliko su mogli.
Dana
15.07.1992.god. u kuću xxxxxxx dolaze dva muškarca i dvije žene, jedan
je xxxx, otac xxxxxxxx, i djevojka xxxxxxxx, stara oko 20 godina,
ostali nisu identificirani. Pitali su za ostale Hrvate, oružje i hranu,
odnijeli su nešto hrane sa sobom, poslije više nisu dolazili. Inače,
tijekom poljoprivrednih radova u polju, nigdje se nismo kretali i
pojavljivali po danu jer smo se bojali da nas ne uhvate. Znali smo
kakav je situacija sa Hrvatima i Muslimanima u Nevesinju. Ljudi koji su
kosili svoju travu u polju kosili su i našu, gazili je i uništavali.
Osim toga kod xxxxxxx. dolazili su uniformisani ljudi, predstavljali se
kao izbjeglice iz Mostara i Bijelog Polja te pitali da li ima
nenastanjenih kuća koje bi oni naselili, međutim kasnije nitko nije
dolazio da se useli u Rotimove ili Pandžine kuće bojeći se Hrvata u
blizini.
Dana
20.07.1992.god. u 22 sata čula se pucnjava kod Pandžinih kuća, čula se
galama i vika a zatim plamen iz jedne kuće. Pola sata kasnije čuli smo
zvuk motora, vidjeli smo jedan vojni tamić kako se zaustavio kod kuće
xxxxxxxx, koji je prepoznao Tešanović Vladu, star oko 40 godina,
biozaposlen u "Šumarskom rasadniku" kao traktorista i izvjesni
Muratović, on je prije rata živio u Mostaru. Oni su pucali oko kuće i
zapalili Grginu kolibu-šupu, a poslije jedan sat su otišli. Poslije 10
dana, oko 14 sati poslijepodne, pred Grginu kuću ponovno dolaze dva
"Šešeljevca", a jedan je Boro Škoro, star oko 40 godina, ima spojena
dva prsta na lijevoj ruci, a drugi je "Vranjevac", oslovljen tim
nadimkom od Škore, ima oko 35 godina, "duge" kose, došli su "Fićom"
crvene boje. Zapisali su imena Hrvata koji žive u Rotimovim kućama a
pitali su za druge Hrvate koje Grgo nije poznavao. Bio je to
30.07.1992.godine, dan koji je važan za upamtiti, jer tada su stradale
dvije porodice Rotim koje su četnici ubili na kućnom pragu, opisat ću
setaljnije te događaje koji su se desili taj dan.
xxxxxxxxxxxxxxxx
.
Za to vrijeme smo ja, otac, brat, majka i stric prikrivali tragove
našeg boravka u šumi i spremali stvari, a xxxxxxxxx je bio blizu svojih
kuća kako bi se dogovorio sa svojom majkom o pojedinostima puta.
Oko 17.30 sati ja i brat xxxxxxxx pošli smo na izvor "Studena vrela" u
šumu, poslije 100 m hoda začuli smo pucnjavu i zastali osluškujući iz
kojeg smjera dolazi, ustanovili smo da se pucnjava čuje iz pravca
Rotimovih kuća, vratili smo se roditeljima i sakrili u šipražje. Od
Rotimovih kuća začuli smo ponovno galamu i viku muških glasova i uzvik
"baci oružje" uz kratku rafalnu pucnjavu, jauke i vrisak pomiješan sa
plačem. Sve to trajalo je oko 5 min. a potom zavladao tajac, mi smo u
strahu pobjegli dublje u šumu, i tu ostali do 20 sati, kada smo se ja i
stric xxxxxx uputili do kanala u blizini Rotimovih kuća. Tu smo sreli
xxxxxxxxxx koji je povikao "Sve mi pobiše". On je vidio crvenog fiću,
vlasnik Škoro Boro, žuti kombi mercedes i nekoliko uniformiranih osoba
kako pucaju kod kuće. Te osobe nije prepoznao, ali je čuo glas kod
Grgine kuće koji govori: "Kad ga uhvatite, dovedite ga", misleći na
xxxxxxxx. xxxxxxxxxx a u pojatu i tako ostala živa, svjedok ovih
ubojstava.
Ubijene
su ove osobe: Grga Rotim rođ. 1918.g. u nevesinju-Sopilja, Božica Rotim
rođ. Pandžić rođena 1924.g. Sopilje, Nevesinje, Nikola Rotim rođ.
1924.g. nevesinje-Sopilja, Marica Rotim rođ. Vasilj 1911.g.
Sopilja-Nevesinje, Dragica Rotim rođ. Krtalić 1944.g. Žiljevo-Nevesinje.

31.07.1992.god. u petak uvečer odlučili smo da ujutro xxxxx. xxxxxx i
pita ga što se dogodilo, a poslije da napusti Nevesinje prema Konjicu.
xxxxx je ispričao xxxxxxx. što se desilo tu večer i u žurbi mu povikao:
"Bježi, bježi sve su ti pobili i tebe će, bježi kud znaš, ne znam što
ti je sa majkom". Poslije ovog događaja xxxxxxxx je pobjegla iz
Nevesinja, preko Crne Gore u Njemačku gdje se nalazi i danas.
Ukratko
bih opisao put kojim smo išli. Dana 01.08.1992. u 08,00 sati krenuli
smo ja, otac xxxx, majka Mxxx, stric xxxxxxxx i xxxxx.Krenuli smo rubom
šume prema selu Postoljani s namjeromm da pređemo planinu Crvanj. U
Postaljinama smo bili oko 12 sati, u njega nismo ulazili jer je srpsko
a žitelji sela su radili u polju i oko kuće. Kada se spustio mrak
krenuli smo u smjeru sela Gornje Bijenje, koje je bilo spaljeno a oko
pola noći stigli smo pod vrh planine Crvanj gdje smo prespavali.
02.08.1992.god.
nedjelja u jutarnjim satima naišli smo na planinske kolibe iza planine
Crvanj, tu smo se odmorili i krenuli ka sjeveru šumskim putem koji
nitko nije znao kuda vodi. Istog dana uvečer ustanovili smo da ne znamo
gdje se nalazimo i da smo zalutali, bojeći se da ne naiđemo na srpska
sela ili njihovu patrolu tu smo sačekali jutro.
xxxxxxxxxxxxxxxxx
 
U vezi naprijed navedenog nemam više što izjaviti. Sve moje riječi točno su unešene u zapisnik, što potvrđujem svojim potpisom.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button