Naša i njihova ljudska prava

 U cijeloj ovoj strci oko Varšavske, koja nikako ne prestaje, mogli smo se, ne znam koji put za redom, osvjedočiti o tome da tzv borci za ljudska prava u Hrvatskoj smatraju kako ta prava nisu jednako zavrijedili svi ljudi.

Samo podobni i odabrani.

Još se nisam oporavila od šoka gledajući snimke uhićenja prosvjednika u Varšavskoj.  Takva grubost i neopravdana primjena premjerne sile, sramota. Jasno se vidi kako policajci odnose prosvjednike, na način da im ni jedna vlas na glavi slučajno ne zavijori u krivom pravcu, te ih polako i obzirno smještaju u kombi i odvoze u stanicu, gdje počinje pravi policijski teror.

Uhićeni Kregar i Pusić, recimo, svako malo širokim narodnim masama javljaju se mobitelom, kako predstava ni u jednom trenutku ne bi stala. Doista sram može biti tu policiju, fakat se ne drži provodjenja zakona. Da postupa onako kako bi trebala, uhićenici bi imali pravo na telefonski poziv, mobiteli bi im bili oduzeti te ne bi bili u mogućnosti iz pritvora režirati daljnje nerede.

Drugi pak dio slavnog jugoslavenskog dueta Pusić odradjuje svoje, traži prekid sjednice Vlade radi izvanredne situacije u Varšavskoj, te ističe kako ulicama Zagreba vlada snažna represija i izvanredno stanje.

Baš me zanima, zna li Vesna Pusić što je to izvanredno stanje i što se dogadja kada se ono proglasi? Sumnjam da je to uspjela vidjeti u inozemstvu, gdje je uglavnom boravila tijekom Domovinskog rata. Možda ne bi bilo zgorega da joj netko objasni što bi izvanredno stanje značilo u ovoj državi i kako bi vrlo vjerojatno u Hrvatskoj bilo krvi do koljena.

Al opet, s druge strane, koga briga?

Nikada ta krv nije njihova, uvijek se nadju idealisti i ljudi koji su doista spremni umrijeti za svoja uvjerenja, mali, obični ljudi. Njihova je to krv, uvijek je tako bilo. Dok se podstrekači i oni koji zazivaju ratove i izvanredna stanja sa svojim obiteljima uvijek na vrijeme sklone na sigurno.

Uz obitelj Pusić, reagiraju i Teršelićka, Puhovski,   jedan Hrvat veći od drugoga, dokazani domoljubi i čovjekoljupci. Bosanac pak traži smjenu ministra Karamarka. Naravno, da nije ovoga, Karamarkova bi se smjena tražila iz bilo kojeg drugog razloga, ali ovaj je baš dobro došao.  Nije bitno što Karamarko radi strogo po zakonu, zakon ne vrijedi kada se radi o Pusićima i njihovoj ekipi. Pa slijedom toga ne vrijedi ni Karamarko koji ga provodi.

Karamarko nadljudskim naporima uspijeva držati strane špijune i plaćenika na jednoj pristojnoj distanci od uplitanje u naše poslove. Sumnjam da to može odgovarati obiteljima koje prijateljuju npr sa Englezima desetljećima a aktivni su na našoj političkoj sceni.

Stoga, dolje Karamarko. Od njega nikakve love, sa onim stranima se uvijek sve može dogovoriti.

Ali postoje dva aspekta čitave ove priče koja su svakako najzanimljivija.

Kao prvo, postavlja se pitanje, što su ti prosvjednici čekali do sada, dok se nije trebalo započeti sa gradnjom? Pa svako malo se ustanovi da je netko od onih koji ih danas podupiru i te kako dizao ruku za tu gradnju.

Nadalje, ovim i ovakvim udrugama za ljudska prava trebalo bi više stati na kraj. Ne trebaju nam udruge koje će se boriti samo za prava onih sa kojima su politički i ideološki na istoj strani, dok ih neistomišljenici uopće ne zanimaju.

Ovaj posljednji primjer, Varšavka, samo je još jedna kap u čaši koja je već toliko puna nepravde i nepoštenja, da zaudara na sto kilometara.

Dreka oko ljudskih prava uhapšenih prosvjednika, koji nisu doživjeli nikakve grubosti, prema kojima se ponašalo daleko bolje nego se trebalo, dok se istovremeno šuti kada je u pitanju bio onaj mali kojeg je policija cipelarila usred grada za vrijeme gay parade.

Ili tog mladića ne smatraju čovjekom, pa stoga ne može ni imati nikakva ljudska prava, iz razloga što on ne dijeli njihova mišljenja i stajališta?

Kako to onda, kada je doista došlo do najgrubljeg kršenja ljudskih prava nikakve udruge za ljudska prava nisu zazivale Karamarkovu smjenu? Moguće zato što su tada oni bili štićeno dobro, a u Varšavskoj je situacija obrnuta, akcija se provodi protiv njih.

Koja dvoličnost i koji dvostruki kriteriji, i to od udruga za ljudska prava.

Osobno sam mišljenja da su udruge za ljudska prava  u Hrvatskoj sramote za sve njene gradjane, obzirom na njihov način rada.

I stoga, čak iako sam doista protiv ove gradnje u Varšavskoj, ne pada mi na pamet da odem prosvjedovati. Prvenstveno iz razloga što cijela ta priča nikako nije čista.

A s druge strane, ja takodjer ne spadam pod njihove istomišljenike.

Što znači, da mene nitko ne bi štitio od  nekog eventualnog cipelarenja, niti bi se udruge za ljudska prava oglasile jednom jedinom rječju u vezi tako nečega.

Sve dok su nam udruge za ljudska prava takve kakve jesu, najbolje je sjediti doma.

Osim u slučaju izvanrednog stanja kojeg , kako se čini, zaziva Vesna Pusić.

Diana Majhen