Srpski zločini u BIH
Mostar – mo006
PREZIME: xxxxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1940.
MJESTO ROĐENJA: Jasenice, Mostar
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1940.
MJESTO ROĐENJA: Jasenice, Mostar
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
Dajem sljedeći
I S K A Z
Već
od trećeg mjeseca su jasenice bile okružene vojskom JNA. Do 9.04.
većina stanovništva (žene, djeca i muškarci) je otišlo iz Jasenice.
7.-8.04. oko naših kuća je palo oko 30 granata. Vojska je ulazila u
mjesto, pucala u zrak, plašila, ali još nije nikog maltretirala. Prva
kuća je zapaljena, mislim 10.04.1992. Nakon toga su počele pljačke i po
koju kuću su spalili. Najgori dan za Jasenicu je bio 23.05.tzv. "crna
nedjelja". Tada je spaljeno u Jasenicama oko 100 kuća i ubili su dvoje
susjeda: Alajbeg Đozlić (star oko 75 godina) musliman po nacionalnosti
i njegovu ženu.
29.05.1992.
nas oko 10-ak su vojnici JNA odvezli na aerodrom. Nakon pola sata kada
je došao njihov zapovjednik, dvojicu je odmah pustio kući: xxxxxx.
Nakon dva dana xxxxxxx su ponovo uhvatili i doveli u Bileću, a xxxxx je
pobjegao u šumu i vratio se u Jasenice 11.06. kada je oslobođena.
Na
aerodromu smo prepoznali naše susjede iz Bačevica (južno od Jasenica).
Jedan je bio sin Riste Sudara, on je to sam rekao. Na aerodromu smo se
zadržali oko 4 sata. Tu je bilo jako malo maltretiranja. Zatim su nas
odvezli u sjeverni logor u Mostaru. Tu su nam oduzeli sve dokumente
koje smo imali. Nas osmorica smo prvi koji smo došli u taj logor.
Smjestili su nas u jednu prostoriju, vezali nam oči, vezali nam ruke.
Tako smo ostali vezani sjedeći na stolicama 22 sata. Sve su nas jednim
iza ušiju udarili. Taj koji nas je tukao je iz Mostara, sjećam ga se po
faci, ali ne znam šta je radio.
Tokom
cijele noći smo slušali kako oštre noževe i pričaju da će nas klati,
baciti u Neretvu, da im trebaju kecelje da se ne zakrvave. Tu sam
prepoznao Božu Golubović (radio je u Šipadu u Mostaru). Prišao mi je i
pitao: "Otkud ti ovdje?" i rekao mi da mi ne može ništa pomoći.
Odgovorio sam da i ne tražim.
Sutradan
30.06. oko 14:00 nas 8 ubacuju u "maricu", u autu je već bio xxxxxxxx
koji je prenoćio u "marici", a još su doveli xxxxxxxxx iz Rodoča. U
"Marici" smo se nalazili: xxxx (star 67 godina), xxxxx (star 44
godine), xxxxxxxxx (star oko 53 godine), xxxxx (star oko 66 godina),
xxxxxxxx (star 28 godina), xxxxxxxx (star 40 godina).
Sve
su nas zatvorili u "maricu", zraka nismo imali dovoljno i tako su nas
vodili u Bileću. Tu smo i dalje bili vezani. Svi smo bili mokri od
vrućine, vozili smo se oko 3 sata, a nigdje nismo stali. Čim smo došli
u Bileću izišli smo iz "marice", njihova policija nas počinje tući,
vode nas u trpezariju, skidaju do pojasa i stavljaju uza zid, uzimaju
nam podatke, mlate nas nogama, pendrecima. Nije nitko bio od nas da
nije 10 puta dobio batina. Ti ljudi su više ličili na životinje nego na
ljude. Nakon toga nas vode u našu spavaonu, soba br. 2. Samo je Blaž
Miličević iza nas ostao u trpezariji i on je odveden u sobu br.3 Kad
smo došli u sobu, opet nas udaraju.
Od
tih koji su nas tukli jedan se zvao Miloš – crni, brkovi, debeo, (Miloš
su ga zvali, ne znam da li mu je to ime, možda mu je ime Janko. Poslije
batinjanja dali su nam madrace, dvije deke i jastuk da napravimo
ležajeve. Nakon toga prvi put u 48 sati dali su nam večeru. Jedna
konzerva ribe i šnita kruha. Nakon što smo to pojeli, dva stražara su
ušla u spavaonicu. Tada su nas tukli. Svaki od nas je bio bar dva puta
nokautiran, krvi je bilo mnogo.
Oni
su sahranili svoja tri borca pa su se došli nama osvetiti. Jedan od
njih imao je 130 kg je npr. xxxxxxxxx šakom po licu udario, krv je
tekla, zube mu je izbio. Tada je krenuo na mene, šakom po licu me
tukao, zubi mi se i sad klimaju, krv je tekla jako, kada sam pao, 9
puta je na mene skočio. Tada je počeo logorski život.
Trebali
smo spavati od 22:00 do 5:00. Prvih dana smo hranu doibali 3 puta i za
te uvjete je bila sasvim u redu, a kako je vrijeme odmicalo, bilo je
sve manje hrane. Cijelo vrijeme su nas maltretirali kako se tko sjetio:
te lezi na trbuhu po 3-4 sata, te sjedi.
xxxxxxxx
su došli i rekli da imaju dokumentaciju da je on bio organizator
Hrvatske mladeži i pred svima nama su ga tako tukli da smo svi plakali.
Znali
su ljude izvoditi kao na streljanje pa ih onda vraćati. Među stražarima
je bilo 3-4 stražara koji nisu nikoga ni tukli (jedan od njih je bio
mlad, studirao je u Mostaru, jedan se zvao Boro, on nam je govorio da
on neće nikoga tući, da i on može biti u našem položaju, a jedan mlad
čovjek im je čak davao cigarete).
Meni
je najgore od svega palo to što su uveli zamračivanje. Navečer oko 7:00
bi zatvorili prozore i stavili deke na njih. To je bila živa sauna,
ujutro si mogao cijediti deke. To su počeli raditi 1.07.1992. pojavile
su se uši, ali ništa nismo dobili za zaprašivanje. Cijelo vrijeme su
ljude dovodili u logor. U našoj sobi br.2 bilo nas je 74 (70 m2). Kada
smo došli, još je u logoru bilo regularne vojske JNA koji se ljudski
ponio prema meni, čak me i hrabrio. Nas više nisu tako jako tukli, osim
onih prvih dana, sada su nas tukli samo u prolazu.
4.07.
nas oko 118 je pušteno. Tada su dovezli tri velika kamiona puna ljudi,
pa nas nisu imali gdje smjestiti. Sa autobusima su nas 118 dovezli do
Stoca. U autobusima (3 autobusa) su nas maltretirali (glava dolje,
pjevanje njihovih pjesama, tukli su nas pendrecima po glavi).
Među
tim stražarima se isticao najviše jedan kojeg su zvali Šešelj. Među
nama koji su pušteni, bilo je žene, djece i staraca, dvije starice smo
u dekama nosili. U logoru nisu maltretirali žene i djecu, ali hrana im
je bila ista. Nakon puštanja smo 8 kilometara išli prema Stocu. Tu su
nas preuzeli mještani i HVO. Tu su nas primili i sve zajedno prevezli u
Metković. Nakon toga sam se vratio u Jasenice. Kuća mi je 1.06.
spaljena.
U
Jasenicama je ostalo oko 20% kuća. Ja sa porodicom sada spavam kod
susjeda. Susjedi su mi pomogli da nešto od kuće renoviram (1
prostorija) gdje možemo jesti i biti da nismo stalno kod susjeda.
Do sada se vratilo sigurno oko 7% ljudi u Jasenice. Za 38 dana boravka u logoru smršavio sam 18 kilograma.
U Zagrebu, 17. rujna 1992.
I S K A Z
Već
od trećeg mjeseca su jasenice bile okružene vojskom JNA. Do 9.04.
većina stanovništva (žene, djeca i muškarci) je otišlo iz Jasenice.
7.-8.04. oko naših kuća je palo oko 30 granata. Vojska je ulazila u
mjesto, pucala u zrak, plašila, ali još nije nikog maltretirala. Prva
kuća je zapaljena, mislim 10.04.1992. Nakon toga su počele pljačke i po
koju kuću su spalili. Najgori dan za Jasenicu je bio 23.05.tzv. "crna
nedjelja". Tada je spaljeno u Jasenicama oko 100 kuća i ubili su dvoje
susjeda: Alajbeg Đozlić (star oko 75 godina) musliman po nacionalnosti
i njegovu ženu.
29.05.1992.
nas oko 10-ak su vojnici JNA odvezli na aerodrom. Nakon pola sata kada
je došao njihov zapovjednik, dvojicu je odmah pustio kući: xxxxxx.
Nakon dva dana xxxxxxx su ponovo uhvatili i doveli u Bileću, a xxxxx je
pobjegao u šumu i vratio se u Jasenice 11.06. kada je oslobođena.
Na
aerodromu smo prepoznali naše susjede iz Bačevica (južno od Jasenica).
Jedan je bio sin Riste Sudara, on je to sam rekao. Na aerodromu smo se
zadržali oko 4 sata. Tu je bilo jako malo maltretiranja. Zatim su nas
odvezli u sjeverni logor u Mostaru. Tu su nam oduzeli sve dokumente
koje smo imali. Nas osmorica smo prvi koji smo došli u taj logor.
Smjestili su nas u jednu prostoriju, vezali nam oči, vezali nam ruke.
Tako smo ostali vezani sjedeći na stolicama 22 sata. Sve su nas jednim
iza ušiju udarili. Taj koji nas je tukao je iz Mostara, sjećam ga se po
faci, ali ne znam šta je radio.
Tokom
cijele noći smo slušali kako oštre noževe i pričaju da će nas klati,
baciti u Neretvu, da im trebaju kecelje da se ne zakrvave. Tu sam
prepoznao Božu Golubović (radio je u Šipadu u Mostaru). Prišao mi je i
pitao: "Otkud ti ovdje?" i rekao mi da mi ne može ništa pomoći.
Odgovorio sam da i ne tražim.
Sutradan
30.06. oko 14:00 nas 8 ubacuju u "maricu", u autu je već bio xxxxxxxx
koji je prenoćio u "marici", a još su doveli xxxxxxxxx iz Rodoča. U
"Marici" smo se nalazili: xxxx (star 67 godina), xxxxx (star 44
godine), xxxxxxxxx (star oko 53 godine), xxxxx (star oko 66 godina),
xxxxxxxx (star 28 godina), xxxxxxxx (star 40 godina).
Sve
su nas zatvorili u "maricu", zraka nismo imali dovoljno i tako su nas
vodili u Bileću. Tu smo i dalje bili vezani. Svi smo bili mokri od
vrućine, vozili smo se oko 3 sata, a nigdje nismo stali. Čim smo došli
u Bileću izišli smo iz "marice", njihova policija nas počinje tući,
vode nas u trpezariju, skidaju do pojasa i stavljaju uza zid, uzimaju
nam podatke, mlate nas nogama, pendrecima. Nije nitko bio od nas da
nije 10 puta dobio batina. Ti ljudi su više ličili na životinje nego na
ljude. Nakon toga nas vode u našu spavaonu, soba br. 2. Samo je Blaž
Miličević iza nas ostao u trpezariji i on je odveden u sobu br.3 Kad
smo došli u sobu, opet nas udaraju.
Od
tih koji su nas tukli jedan se zvao Miloš – crni, brkovi, debeo, (Miloš
su ga zvali, ne znam da li mu je to ime, možda mu je ime Janko. Poslije
batinjanja dali su nam madrace, dvije deke i jastuk da napravimo
ležajeve. Nakon toga prvi put u 48 sati dali su nam večeru. Jedna
konzerva ribe i šnita kruha. Nakon što smo to pojeli, dva stražara su
ušla u spavaonicu. Tada su nas tukli. Svaki od nas je bio bar dva puta
nokautiran, krvi je bilo mnogo.
Oni
su sahranili svoja tri borca pa su se došli nama osvetiti. Jedan od
njih imao je 130 kg je npr. xxxxxxxxx šakom po licu udario, krv je
tekla, zube mu je izbio. Tada je krenuo na mene, šakom po licu me
tukao, zubi mi se i sad klimaju, krv je tekla jako, kada sam pao, 9
puta je na mene skočio. Tada je počeo logorski život.
Trebali
smo spavati od 22:00 do 5:00. Prvih dana smo hranu doibali 3 puta i za
te uvjete je bila sasvim u redu, a kako je vrijeme odmicalo, bilo je
sve manje hrane. Cijelo vrijeme su nas maltretirali kako se tko sjetio:
te lezi na trbuhu po 3-4 sata, te sjedi.
xxxxxxxx
su došli i rekli da imaju dokumentaciju da je on bio organizator
Hrvatske mladeži i pred svima nama su ga tako tukli da smo svi plakali.
Znali
su ljude izvoditi kao na streljanje pa ih onda vraćati. Među stražarima
je bilo 3-4 stražara koji nisu nikoga ni tukli (jedan od njih je bio
mlad, studirao je u Mostaru, jedan se zvao Boro, on nam je govorio da
on neće nikoga tući, da i on može biti u našem položaju, a jedan mlad
čovjek im je čak davao cigarete).
Meni
je najgore od svega palo to što su uveli zamračivanje. Navečer oko 7:00
bi zatvorili prozore i stavili deke na njih. To je bila živa sauna,
ujutro si mogao cijediti deke. To su počeli raditi 1.07.1992. pojavile
su se uši, ali ništa nismo dobili za zaprašivanje. Cijelo vrijeme su
ljude dovodili u logor. U našoj sobi br.2 bilo nas je 74 (70 m2). Kada
smo došli, još je u logoru bilo regularne vojske JNA koji se ljudski
ponio prema meni, čak me i hrabrio. Nas više nisu tako jako tukli, osim
onih prvih dana, sada su nas tukli samo u prolazu.
4.07.
nas oko 118 je pušteno. Tada su dovezli tri velika kamiona puna ljudi,
pa nas nisu imali gdje smjestiti. Sa autobusima su nas 118 dovezli do
Stoca. U autobusima (3 autobusa) su nas maltretirali (glava dolje,
pjevanje njihovih pjesama, tukli su nas pendrecima po glavi).
Među
tim stražarima se isticao najviše jedan kojeg su zvali Šešelj. Među
nama koji su pušteni, bilo je žene, djece i staraca, dvije starice smo
u dekama nosili. U logoru nisu maltretirali žene i djecu, ali hrana im
je bila ista. Nakon puštanja smo 8 kilometara išli prema Stocu. Tu su
nas preuzeli mještani i HVO. Tu su nas primili i sve zajedno prevezli u
Metković. Nakon toga sam se vratio u Jasenice. Kuća mi je 1.06.
spaljena.
U
Jasenicama je ostalo oko 20% kuća. Ja sa porodicom sada spavam kod
susjeda. Susjedi su mi pomogli da nešto od kuće renoviram (1
prostorija) gdje možemo jesti i biti da nismo stalno kod susjeda.
Do sada se vratilo sigurno oko 7% ljudi u Jasenice. Za 38 dana boravka u logoru smršavio sam 18 kilograma.
U Zagrebu, 17. rujna 1992.
{loadposition user18}
