Mostar – mo005

PREZIME:                                                       xxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1937.
MJESTO ROĐENJA: xxxxxx                         
PREBIVALIŠTE:                                             Mostar
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                      
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
                                                                    I S K A Z
6.04.1992.
počeo je napad na Mostar, ja sam tada bio tamo. Do 5.05.1992. bio sam u
stanu sa suprugom, djecom, ocem i bratom. Otac je došao 6.04.1992. iz
Rodoča kod Mostara i bio sa nama do 6.05.1992.
Od
6.05.1992. žena i dvoje djece bili su u xxxxxxxx kao izbjeglice, a ja i
otac vratili smo se u Rodoč gdje smo bili zatočeni. Prije toga svaki
dan sam odlazio u Rodoč i vraćao se jer su mi to srpski vojnici
(rezervisti) dozvoljavali. 1.06.1992. zarobili su me u Rodoču i bio sam
prvih 24 sata u sjevernom logoru u Mostaru, tada zvani "Mostarski
bataljun". U tom logoru su boravili srpski rezervisti, njih oko 500, a
nas zatočenika je bilo 6 u prvoj grupi.
Tu
smo bili, xxxxxxxxxx i stariji mještanin xxxxx. Poslije su dolazili i
drugi, moji susjedi, ali ih ja nisam mogao prepoznati jer sam bio
svezanih očiju. Tu smo maltretirani, tučeni. Ja sam dobio batine po
slabinama, bubrezima, glavi, gasili su mi čikove po rukama i tu smo
proveli 24 sata.
Nakon
toga potrpali su nas 33 u TAM 110 i njih troje (domaći rezervisti) i tu
sam dobio najviše batina po glavi, tu je bilo nas iz okolice Mostara.
Rezervisti su mi nepoznati, ali su domaći iz okolice Mostara. Odvezli
su nas u Bileću koji su oni zvali "Logor za izbjeglice". Tu sam proveo
25 dana u podrumu dužine 20, a širine 6 metara i tu nas je bilo 133.
22
dana nisam vidio ni sunca ni mjeseca, hrana na nuli, patili su nas sa
žeđi. Tu su nas čuvali srpski vojnici, jedan vojnik iz Sarajeva, a
ostali neki domaći, a neki iz Crne gore. U tom podrumu umro je jedan
mladić (oko 23-24 godine), što od batina, a što od šećera. Nisu mu
htjeli ukazati liječničku pomoć, jer su rekli da neće da liječe ustaše.
Taj mladić bio je iz okoline Šćepan krsta i bio je Musliman.
Među
nama je u prvo vrijeme bila jedna žena iz okolice Mostara. Ona je bila
duševni bolesnik, i nakon desetak dana kada su došle i druge žene, ona
je prebačena kod njih. Svaki put pri ulasku i izlasku u WC dobivali smo
batine tako da su ljudi izbjegavali ići.
Prvi
put nakon 22 dana imali smo brijanje, a nakon 20 dana kupanje u vrućoj
vodi bez sapuna. Ishrana je bila tzv. tri obroka koja su mogla stati u
jedan i 3 litre vode na 133 čovjeka. Nisam išao na pojedinačno
ispitivanje, kao ni ostali.
Razmjenjen
sam u prvoj razmjeni xxxx 1992. U podrumu su ušli oko 13:00, donjeli su
spisak ljudi koji su bili za razmjenu. Iz naše spavaone je nas desetak
izišlo. U logoru su uvijek tražili te ljude. Svi smo morali raditi
sklekove, i oni koji nisu mogli da to rade njih su gazili nogama,
tukli, a mi smo zbog toga umjesto 2 minute to morali raditi 10 minuta.
U Bileću su dovozili ljude organizirano i to Hrvate i Muslimane. I za
mog boravka dovodili su skoro svaki dan grupice od 5-10, a nekad i 15
ljudi.
Svaki
put kad je HVO oslobodio dio Mostara mi smo osjetili po batinama.
Batinali su nas prvo jedni, pa drugi, dok su treći ispod prozora
oštrili noževe i govorili nam da nam je ostalo još 24 sata života i da
će nas klati u grupama.
U
logoru je bilo oko 6 prostorija, za mog boravka oko 450 ljudi. Kada smo
krenuli na razmjenu utrpali su nas u dva autobusa i došli smo 10 km
prije Stoca. Nas po spisku 62 ali je razmjenjeno 84 čovjeka za 3
poginula oficira (pukovnik Tomo Pusara i dva majora).
Za
mog boravka nije nitko iz Međunarodnog crvenog križa bio, a kasnije sam
čuo da su bili. Moj otac xxxxxxxxx ostao je u Rodoču, kada su mene
xxxxx 1992. u 14:00 odveli prvo na aerodrom, a poslije u sjeverni logor
nožem pod grlom.
Otac
tu ostaje jer su mu srpski vojnici rekli da može tu ostati dok mu ne
dosadi, a kad mu dosadi oni će mu skratiti muke. Sve dok nije bilo
oslobođenje Mostara, ostaje tamo i srećom ostaje živ u ruševini kad su
naši oslobodioci, HVO ušli u Mostar.
Srbi
su kada su se povlačili minirali most od čega je kuća porušena. Tu su
ga pronašli jedva živog, ispaćenog i odveli ga u bolnicu gdje je ostao
50 dana. Sada se ponovo vratio u Rodoč.
 
U Zagrebu, 17. rujna 1992.

---