Srpski zločini u BIH

Mostar – mo004

PREZIME:                                                       xxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                   1949.
MJESTO ROĐENJA:                          Jasenica opć. Mostar
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                     
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
15.09.1991.
počeo je napad na Mostar. Toga dana sošli su rezervisti iz Crne gore i
Srbije, okolica Čačka i Titova Užica. Odmah su počeli tući po kućama.
Nemir je unesen među pučanstvo. Takvo stanje trajalo je do 6.04.1992.
Na ulicama su zaustavljali ljude i maltretirali ih, dok 6.04.1992.
počeli su tući granatama. Bili smo prinuđeni iseliti iz Jasenice i to
je bio 9.04.1992. Krizni štab je stupio u vezu sa njima i oni su nam
11.04.1992. rekli da se možemo vratiti u sela, nahraniti stoku, bio je
osiguran autobus Crvenog križa. Išli smo i puštali su nas u selo, ali
su svaki put izvršili pregled autobusa i ubjeđivali nas da se vratimo
slobodno u selo da neće biti problema da je oslobođeno od ustaša.
Ja
i supruga odlučili smo ostati u selu dok su djeca bila zbrinuta. U selu
nas je bilo oko 20 i za to vrijeme nitko nas nije dirao, mogli smo
obavljati poljoprivredne radove. U vrijeme dok smo bili u selu
pljačkali su kuće drugih mještana koji se nisu vratili, a nama su rekli
da traže oružje.
29.05.1992.
su me uhapsili. Došli su u selo i rekli da muškarci trebaju ići na
ispitivanje. Bilo nas je 8 koji smo prvi uhapšeni, a zovu se:
xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Isti
dan kući su vratili xxxxxx i xxxxx, a po njima su našim obiteljima
poručili da mi ostajemo na ispitivanju. Bili smo u sali od škole
"Maršal Tito", došao je neki koji se predstavio da je komadant
aerodroma, a bio je poručnik po činu i rekao nam je da za 10 minuta
kažemo di je minobacač, i tko na njih puca još nam je rekao da idemo za
jedan sat kući.
 
U
toj sali sjedili smo 10-15 sati, zatim dolazi policija i kaže: "Ruke ne
leđa i gledaj pred sebe! Idete na klanje na Neretvu!" Od policajaca
nisam nikog prepoznao. Utjerali su nas u teretni auto: "Svi lezi na
pod!" Dvojica su sjela sa puškomitraljezima. Vozili su nas prema
Neretvi, prevezli su nas na lijevu stranu Neretve i doveli u sjeverni
logor. Tamo su nas istjerali i rekli da kleknemo uza zid da će nas
streljati. U međuvremenu, se skupila vojska i počela da nam prijeti da
ćemo odmah biti streljani. Pustili su stravičnu muziku. Glava je bila
na zemlji, nismo znali što rade dok su odvodili jednog po jednog u
zgradu gdje je bila policija.

Došao
je red na mene, uveli su me, a tamo je sjedio komandir policije i
upitao me da li imam oružje. Pošto nisam imao, uzeo je moje dokumente i
napisao što sam imao i kod sebe ostavio neku roza kovertu. Meni su
zavezali oči i ruke naprijed i poveli me u susjednu sobu gdje su me
stavili na stolicu kao i ostalu grupu. Rekli su nam da ćemo večeru
dobiti kasnije i u neko vrijeme ušli su u prostoriju i tražili od mene
da im pjevam "Tko to kaže, tko to laže…" tada sam dobio po glavi.
Tokom noći su hodali hodnikom, oštrili noževe i govorili da će nas
klati, da ćemo vidjeti što četnici rade i što šešeljevci rade. U toku
noći neki su se vratili kao sa dužnosti jame Korićke i da su obavili
klanje i da su pobacali ljude u tu jamu. Ujutro kad se malo razdanilo
primjetio sam odjelo koje je stajalo u sosci od pušaka i mislim da je
to sigurno odjelo xxxxxxxx – mog susjeda koji je nestao iz sela do
danas se ništa o njemu ne zna.

Drugi
dan su nas provocirali do negdje 13:00, onda su upali u prostoriju
govoreći: "Idete na klanje!" Vukli su nas po dvoje u maricu dok su
drugi udarali po glavama. U našu grupu je ubačen oko 10:00 Bruno
Veligošek koji je isto ubačen u maricu u kojoj nalazimo još jednog
zvanog Željko Knežević. Vozili su nas oko 3 sata, tokomvožnje su se
iživljavali, čak su pustili grijanje – bili smo mokri kao miševi. Kad
smo stali otvorili su vrata i rekli su: "Izlazite ustaše, gledajte pred
sebe!" i proveli nas u zgradu policije. Mi smo vjerovali da smo
dovezeni u Bileću ali nismo bili potpuno sigurni. Došli smo u
trpezariju, rekli su nam: "Okrenite se prema zidu i ruke uza zid!"
Zatim su nas petorica tukli, po leđima, glavi, nogama sa pendrecima.
Dvojica visokih su nas sa nogama udarali po glavi, jedan se preziva
Pero Vuletović, a drugi Damljanac, zvali su ga "Dama", od ostale
trojice jedan je bio stariji vodnik koji je bio komandir zatvora, a
drugi govorio je da je momče sa Cetine, a treći je Boris Bošnjak koji
je rodom iz Sarajeva, a poslije postaje upravnik zatvora (od
1.06.1992.). Rekli su nam da im predamo opasače i pertle iz cipela, to
smo učinili. Poslije toga opet ruke uza zid, ponovo su nas tukli, sa
opasačima, drškama od metle, po glavi i po tijelu su nas ubadali.
Psovali su nam ustašku majku i govorili nam da priznamo koliko smo
poklali njihovih.

Bili smo
smješteni u sobu br.2 gdje smo našli petoricu zarobljenika među njima i
dječaka (star 14 godina) koji je bio retardiran. Tukli su nas
svakodnevno i ako su gubili na frontu onda je bilo još strašnije. Tu se
pojavljuje jedna, navodno da je odvedena iz bolnice (ludnice) Veseli
Brijeg, zvala se Davorka Tomić. Mislim da je 1942. godište. Kupili su
tokom noći mlađe momka 20-25 godina koji su se morali iživljavati na
njoj.

Od 1.07.1992. počeli su
zamračivati prozore od 20:00-6:00 ujutro, kako ne bi imali zraka. Tokom
noći smo išli na WC oko 3:00 i to u roku od 8 minuta. 74 čovjeka je
trebalo obaviti nuždu i tko je trčeći uspio, taj je uspio, a tko nije,
vratio se u sobu. Na vratima su stajala dvojica koji bi nas udarali.
Dvojicu susjeda su batinama i nožem ubili, a to su Marko Spužević i
Drago Hrgac.

Prilikom
posjeta Crvenog križa ništa nismo smjeli reći (istinu) u protivnom bi
nas tukli. Hrana je bila jako loša. Svi smo jako omršavili dok sam ja
izgubio oko 26 kilograma. Vršili su popise, govorili su da će biti
razmjena, od čega nije bilo ništa i psihički su nas ubijali. Kad bi
došao do razmjene koja ne bi uspjela onda bi rekli da ustaše neće
razmjenu i da nas ne žele.
Svaki
dan se ponavljao i sve vrijeme sam proveo u logoru u Bileći do xxxxxxx
1992. kada je bila razmjena, kada je čitava grupa, odnosno čitavom
sobom (74 čovjeka) pušteno kući.
Kad
smo izlazili iz Bileće, ušli smo u autobuse gdje smo morali sjediti
sagnutih glava dolje, a trojica su hodala po autobusu i udarali po
glavama. Na razmjeni su nas u Stocu preuzeli naši i odvezli nas u
Čapljinu. Tu su nas nahranili i tada sam otišao u svoje selo koje sam
našao sve spaljeno. Od 480 kuća ostalo je oko 30 koje nisu spaljene.
 
U Zagrebu, 17. rujna 1992.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button