Mostar – mo002
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1948.
MJESTO ROĐENJA: Rodoču, Mostar
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
I S K A Z
10.05.1992.
bio sam kod kuće. Od pucnjave nisam mogao nikud. Zatvorili su sve kod
"Sokola". Ptica nije mogla izići iz tog okruženja. 1.06.1992. naselje
su palili sve redom. Ja i brat smo se dogovorili da ostanemo kod kuće.
Mislio sam da to nisu baš takvi ljudi, kao što su bili.
Dolazi
njih 20-ak naoružanih do zuba. Skoro ih sve prepoznajem, ali ne znam
imena -susjedna sela. Pred kućom sam bio. Jedan dolazi i pruža mi
ruku: "Ja sam Kosta", odvratim "Ja sam xxxxxxx".
Odmah
mi je rekao da ću poći s njim na ispitivanje. Nisam se mnogo
suprostavljao, jer nisam znao da odvode još neke ljude. Bila je totalna
blokada, ni radija, ni telefona, ni novina. Bili smo izolirani. Pitao
me da li imam od oružja nešto i zašto sam pucao na vojsku. Gdje sam
skrio radio stanicu? Odupirao sam se. Nemam ništa. Ušao je u kuću i
prebirao po kući. Nije zelio da ja budem s njim. U međuvremenu ide
jedan iz garaže i zove: "Kole vidi dobre lade."
Znao
sam da će mi odvesti auto. Odmah je prestao prebirati po kući. Sve su
kuće zapalili, moju nisu tada. Ušli su u podrum, uzeo jedan lijep nož i
pršut i počeo ga sjeći. Pita: "Ustaša jesi li ga otrovao?" Pio je
konjak koji je našao, a kasnije je svijeće sjekao pred kućom uz
komentar: "Ovako ćemo vas klati." Maltretirao me je. Stavljao nož pod
vrat. Strpali su nas u Pitsgauer, mene, brata i rođaka.
Postavili
su jednog stražara, da nas čuva. Taj stražar se jednostavno stidio nas.
Dobro ga poznajem iz viđenja. Radio je u "SOKO-lu". Kaže: "Moram ovo
raditi." Vidio sam na njemu da nije baš kao ostali.
Kosta
se ponovo vratio u moju kuću da pljačka. Iznio je ženinu torbu xxxxxxx
i sinovu sliku. Pitao me: "Tko ti je ovaj?" Rekao sam da je sin. Kaže:
"Ovaj ti je sin…" navodno granate na nas, a žena ti je spremala
xxxxxxx za ZNG-ovce.
Rekao sam
da sin nije tu i da ne može to raditi. Rekao mi je da su ga uhvatili,
ali to je bio jedan dečko koji se zove isto kao i moj sin. Pošli smo
kolima (tim pitsgauerom) i odjednom su skrenuli u susjedno selo, gdje
su uhvatili još dvojicu i gdje su zapalili još jednu kuću. Taj dan im
je to bila 50-ta kuća. Sad nas je bilo petorica.
Odvezeni
smo na aerodrom "Radoč" tamo nije bilo nikoga i oni su produžili za
"Sjeverni logor". Tu počinju muke. Tamo smo stigli oko 16:00. Izveli su
nas iz kamiona, odmah je počela dernjava. Ruke na leđa, glavu dolje.
Bilo nas je dosta u koloni. Tu su bili xxxxxxxxxxxx. Dok smo stajali u
redu, oko nas su bili četnici. Netko me udari po glavi tako jako da mi
je zujalo 10 dana u glavi.
Svezali
su mi ruke kao i ostalima. Uzeli su nam sve podatke, sve što smo imali
i plašili nas da više nećemo nikad izići. Svezali su mi oči jako. Kosta
četnik je stalno dolazio i govorio da me "pripaze". Oko 23:00 došao je
jedan i odvezao mi oči. Pitao me za sina xxxxx. Rekao sam mu da su moja
djeca mala, slagao sam. Otišao je do mene, ali ponovo mi je svezao oči.
Stavio me u jedan ćošak da stojim. Povremeno je netko dolazio i udario
me. Bilo nas je u toj prostoriji 29.
2.06.1992.
smo odveženi za Bileću, ujutro. Tu noć sam zamolio komšiju da mi odveže
oči, molio sam ga da mi odveže i ruke ali nije mogao. Jedan mi je
odriješio ruke pred zoru oko 4:00 malo sam odahnuo, ali morao sam ih
opet zavezati. Ujutro počinju muke. Pregled ruku, kod mene nađu labave
konopce. Počeo me nogama tući u hodniku. Stajao sam 15 minuta uza zid.
Ništa nismo jeli, polazimo. Pričali su svašta: "Poklat ćemo vas!" i sl.
Utovarili su nas u kamion TAM
110. Natovarili su nas 29 i njih trojica četnika u karaseriju.
Ubacivali su nas kao vreće pijeska, sa svezanim rukama i očima. Svezali
su nas konopom sve skupa. Nekud su nas vozili, ne znam kud, uz
prijetnje da će nas poklati. Zapravo su se dogovorili što će s nama
uraditi.
Zaustavili smo se pred
jednom zgradom, čuje se galama: "Evo nam ustaša!" Četnici su se
poredali sa velikim pendrecima i govorili nam da izlazimo iz kamiona.
Još uvijek su nam oči bile vezane. Stali smo u kolonu, odvezali su
nas, ruke smo stavili na deđa, a glavu dolje. Tukli su neke
pojedinačno, pendrecima. Uveli su nas u jedan podrum i naslonili nas na
zid. Stajali smo tako oko 2 sata.
Bilo
je ljudi koji nisu mogli izdržati, te su tukli. Taj dan dobili smo
večeru, vode nije bilo, a za večeru 9 žlica graha sa 6 zrna i šnita
kruha. Odvodili su ljude na ispitivanje i dovodili, tukli su ih i
prijetili. Prvi dan je tu bilo samo nas 29, ali kasnije su još naših
ljudi dovozili. Tu nas je bilo 123 čovjeka, nakon 15-ak dana. Marka
Spužević (starijeg čovjeka su tukli toliko da je izdahnuo u samici. Kad
god su četnici negdje gubili, mi smo dobijali batine. Morali smo
sjediti i držati glave dolje, tako da ništa ne vidimo što se oko nas
događa, koga tuku, a tukli su nogama, šakama, pendrecima.
Tek,
10.07.1992. došao je Međunarodni crveni križ i popisao nas sve. Tada
sam se javio prvi put kući. Jedno vrijeme su nas premjestili u drugu
prostoriju. Tu mi je bilo malo bolje, ipak bile su to muke. Po noći smo
morali zamračivati dekama prozore, bili smo bez zraka, a vode nam nisu
dali, tjerali su nas da se po noći pokrivamo dekama. Maltretirali su
nas vježbama ustani-sjedni, do iznemoglosti. Ljudi su padali u
nesvijest.
Mršavimo,
hrana je sve gora. Za doručak kuhano jaje bez ičega, ručak je još gori,
a večera nikakva. Miljanić (ne znam mu točno ime) umro je među nama,
bolovao je od šećerne bolesti, a nisu mu htjeli pomoći. Puno ljudi je
poludjelo. Ujutro su davali 15 minuta da 123 čovjeka izvrše sve
fiziološke potrebe.
Pio sam ujutro 1-1,5 litar vode, u četiri sata ujutro, nikako se nismo mogli napiti da ugasimo žeđ.
Nakon
mjesec dana jedan čovjek nam je dionio kantu od 5 litara tako da smo
preko dana imali vode. Uši su navalile, uvjeti nikakvi, a među njima je
bilo i onih koji su nam u zadnje vrijeme prodavali hranu.
11.08.
su nas pripremili za razmjenu. Oko 8:00 navečeer, rekli su: "Kakva
razmjena, sve ćemo vas pobit?!" 17.08. navečer dolazi čovjek na prozor
i kaže: "Momci spavajte, ujutro idete za Cavtat." Ljudi su bili
presretni. To je bio komandir zatvora Milan Soldo, poznavao ga je jedan
među nama. Nitko nije zaspao od sreće. Oko 1:00 po noći su nas pustili
da se obrijemo. Krenuli smo zautobusom nas 406. Mjesto razmjene je bio
Stolac.
U Zagrebu, 17. rujna 1992.
