Mostar – be003

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1944.
MJESTO ROĐENJA:                                      xxxxxxx
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                 umirovljenica
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvatica

Dajem slijedeći:
 
I S K A Z
Dana
18.05.1992. god., četnici na čelu sa Milošem Mavrakom su ušli u naše
selo Vrapčiće, općina Mostar. Tada su doveli oko 40 civila, Slobodan
Antelj, Momo Čančar, Milenko Vučić, sin Save Vučića, su bili poznati,
domaći Srbi, koji su sa još nekoliko nepoznatih odvodili naše ljude.
Prvi dan su odveli samo muškarce, rekli su da ih vode na ispitivanja i
da će ih vratiti. Ja im nisam vjerovala, od straha sam se onesvjestila.
Strah me bilo i za sina i majku koja se krila oko kuće.
Dana
01.06.1992. god. moja susjeda srpkinja je došla u kuću i rekla da se
sakrijem jer da će doći po mene i ubiti me, pitala sam zašto i hoćer li
mi pomoći, ona je rekla da neće moći jer da su sa strane i da ih ne
poznaje. Treći dan tj. 03.06.1992. god. sam odlučila da se predam jer
su mi majku 1914. god. odveli dva dana prije. Izašla sam pred kuću i to
je bilo dovoljno. Nataša Antelj (20 god.) je imala radio stanicu i
javila u njihovu komandu da dođem. Dušan Bovan (60 god.) je došao sa
kombijem, sa njim su bili nepoznata dva vojnika, po govoru Crnogorci
su. Odveli su me u svlačionicu u kojoj je bilo oko 40 Hrvata, tu me
ispitivao Milan Došlo, bivši policajac koji je bio tada zapovjednik.
Dana 10. ili 11.066.1992. god. su nas odvezli u Bileću, ostalo ih je
18, moju majku su odvezli u Bileću, ostalo ih je 18, moju majku su
odvezli kući a ostale su pobili i bacili u Uborak, bivše gradsko
smetlište. Osim tih još su i neke druge iz Mostara, isto odvodili u
Uborak.
Nas su
odvezli u Bileću i rekli da nas voze za razmjenu. Bili su nas smjestili
u bivšu Vojnu školu u Bileći, to je ogromna zgrada, bili smo
razdijeljeni, tako da ne mogu reći točno koliko nas je zatočenika bilo,
oko 300-500. Bili smo odvojeni u podrumima, salama i sl. Zaboravila sam
reći da dok smo bili u svlačionici F.K. Vrapčići, imali smo jedan
kuhani obrok, ružna rijetka čorba, šnita kruha i šnita kruha za šnitom
kruha, jednom smo dobili kuhana jaja. U Bileći smo imali tri obroka
svaki dan, sa jednom šnitom kruha, bilo nam je malo, bili smo gladni,
puštali su nas u WC po 1-2 dnevno, jednom nas nisu pustili 13 sati. Ja
imam kamenac u bubregu, bila sam jako slaba, rekla sam stražaru da me
pusti u WC ili da me ubije. Pustio me je. Jedanput su došli po
muškarce, jer bili smo skupa u istoj sobi, rekli su da ih vode na
kupanje, međutim jako su ih sve tukli, lomili rebra, bili su krvavi kad
su se vratili.
Danima
su nas držali u neizvjesnosti, ništa nam nisu govorili, a onda
25.066.1992. god., ručak su nam dali ranije i rekli da sve žene i
starije osobe idu na razmjenu. Ukrcali su nas u autobuse, morali smo
glave staviti među koljena i tako cijeli put. Do Stolca su bile dvije
barikade, tu smo se zaustavljali, vojska nas je maltretirala, govorili
su da treba paliti ustašice, da ih ne smijemo razmijeniti i tako. Mi
smo se bojali i mislili smo da će nas vratiti. Kad smo došli na mjesto
razmjene kod njihove kod njihove Bregave kod Stoca, od naših vojnika
smo čule da smo razmjenjeni za mrtva tijela generala Pušare i još neke
trojice četničkih zapovjednika. Bila sam slobodna, ali muž mi je tamo
ostao, on je bio tri mjeseca.
Mostar, 10. listopada 1994.

---