MISLE LI JOSIPOVIĆ I DRUŠTVO DA SMO SVI LUDI U OVOJ ZEMLJI?

Čitajući izjave naših vrlih političara vezano za braniteljske prosvjede, koji se kontinuirano održavaju širom Hrvatske, imam osjećaj kako ti ljudi ništa ne shvaćaju. Imali smo se prilike uvjeriti da ne rade za našu dobrobit, da ih nije briga za cjelokupni hrvatski narod, a poglavito za hrvatske branitelje, te da zlorabljuju položaje koje su stekli zahvaljujući našoj borbi za slobodnu Hrvatsku.

Ali da baš ništa ne shvaćaju?

Očito, vladajućim strukturama nije jasno da je braniteljima napokon prekipjelo. I da sve ovo što se dogadja, neće moći tek tako pomesti pod stol, kao što su do sada redovno radili.

Prisjetimo se prosvjeda vezanih za ono lociranje, hapšenje i transferiranje generala Gotovine. Mora se priznati da je Sanader to majstorski odradio. Ono što se trebalo pretvoriti u rušenje Vlade, završilo je sa par prosvjeda i svi smo dalje, poput ovaca, čekali što će se dogoditi sa generalom Gotovinom. Na to se, naravno, i računalo. Smiriti narod, pustiti da prodje vrijeme, a znalo se da će proći puno vremena do sudske presude u Haagu. I dobro su predvidjeli, tako se i dogodilo. Pa su onda mirno, ničim ometani, nastavili dalje. Jednog po jednog, svaki čas nekog novog hrvatskog branitelja optužuje se, hapsi a po najnovijem, prepušta Srbiji da mu sudi.

Ima tu logike. Ako se za generala Gotovinu nismo dignuli na noge onako, kako je trebalo, zašto misliti da ćemo to uraditi za bilo kog drugog?

A da bi došli do srži problema, moramo se vratiti još dalje, u 2000 godinu i Mesićevu „sječu generala“.

Od onda se ne prestajem pitati, kako smo mogli to prešutjeti? Kako smo mogli dopustiti jednom Mesiću da jednostavno skloni naše najbolje ljude, koji su svoju ljubav prema Hrvatskoj dokazali onda kada je bilo najpotrebnije, zato što su mu smetali u dugoročnom planu za novu Jugoslaviju?

Da su ti ljudi ostali na svojim funkcijama, nikada ne bi dopustili da se Hrvatska pretvori u ovo što je danas. Sigurno ne bi Tadić šetao Ovčarom, niti bi Tihomir Purda čekao da ga se izruči Srbiji. Niti bi zatvori bili puni ljudi koji su tu Hrvatsku stvarali.

Pali smo na ispitu. Nismo stali iza tih ljudi, nismo bili ni svjesni toga da stajući iza njih, u biti stajemo iza svih nas, iza svega u što vjerujemo i za čega smo se borili. I možemo se sada posipati pepelom, ali od toga koristi nema. Na greškama se uči, kako se ne bi ponovile. A mi smo svoje ponovili već berzbroj puta i krajnje je vrijeme da to više ne radimo.

U što nam se zemlja pretvorila?

Postali smo srpski protektorat, u kojemu je najvažnije biti u što boljim odnosima sa Srbijom. Pa ako je cijena za tako nešto odreći se vukovarskih branitelja, kao i samog Vukovara i onoga što on svima nama znači, ‘hrvatski’ političari neće ni trepnuti plaćajući tu cijenu. Prodat će cijeli Domovinski rat i svaku našu vrijednost, samo da bi njima bilo dobro.

Pa nije to njihova krv, nije to bila njihova borba, nije ovo čak ni njihova država. Oni su se samo dobro snašli i izborili si pozicije i novac, dok su drugi umirali stvarajući ju. I što ih briga, što će biti sa svima nama? Oni bi valjda ionako najradije da nas nema.

Slušam danas Josipovića kako se zalaže za to da se izjednače prava hrvatskih branitelja i ‘antifašista’. Eto što njega zanima i čime se on bavi, u vrijeme kada svi strahujemo od toga što će se dogoditi sa Tihomirom Purdom. Ma neka mu prava njegovih ‘antifašista’, evo neka ih istražuju, hapse i zatvaraju, jednako kao što rade hrvatskim braniteljima. Kada već hoće biti izjednačeni, ovo bi im bio dobar početak.

SDP pak pokušava zaraditi političke bodove pretvarajući se kako ih slučaj Purda zanima, a svi smo svjesni toga koliko bi tih slučajeva tek bilo da su oni na vlasti.

A HDZ po običaju ne radi ništa, nadajući se kako će branitelji i ovaj put zaboraviti.

E, tu mi se čini da su se malo preračunali.

Sve ima svoje granice, a granice onoga što branitelji mogu podnijeti odavno su se prešle. Iz dana u dan, na sve strane nepravde, omalovažavanja, pljuvanja, hapšenja…što je još ostalo, a da nisu uradili braniteljima? Javna strijeljanja?

Slučaj Purda nije slučaj Gotovina. Gotovina je bio naš vodja. Purda je samo jedan od nas. Običan branitelj koji je branio svoj kućni prag, i koji je nakon rata mirno živio svoj život, koliko je to mogao. Da bi mu jedan odlazak preko granice život pretvorio u pakao, a svima ostalima konačno otvorio oči. Ne, Srbija nije bila agresor, a hrvatski branitelji su samim time što su branili svoj dom ratni zločinci. I da, rat je bio gradjanski rat, a Srbija je tada imala, a ima i danas, jurisdikciju nad Hrvatskom. I to nisu puke desničarske tlapnje, kako nas drugovi uvjeravaju. To je službeni stav ove države. Države koja mirno sjedi i gleda kako neka druga država okolo raspisuje potjernice za hrvatskim državljanima zbog navodnih zločina koje su isti počinili u Hrvatskoj. Svojim postupanjem u slučaju Purda naši vlastodršci su nam jasno dali do znanja da Hrvatska uopće nije država, a da su oni najobičniji srpski vazali, srpski plaćenici koji u ime Srbije i za srpski račun gospodare Hrvatskom.

A nezgodno je to što se ovaj put branitelji okupljaju spontano. Nema nekakvih udruga, koje smiruju branitelje po nalogu Vlade, te su udruge izgubile svu vjerodostojnost koju su imale već prije dosta vremena. Uostalom, koliko branitelja nije u nikakvim udrugama, a koliko ih je nezadovoljno onima u kojima jesu?

Vrijeme je da se branitelji ponovno ujedine. Isto kao devedesetih, radi istog razloga:

Obrana Hrvatske. Obrana svih nas, koje iz dana u dan gaze, lažu i kradu, oni što se samo nazivaju Hrvatima. Obrana od ponovne srpske agresije, kojom se pokušava kriminalizirati Domovinski rat, a hrvatske branitelje proglasiti zločincima, te im suditi u Srbiji zato što nisu legli pred njihove tenkove.

Uostalom, ako neće branitelji, tko će? Tko će reći da je svima nama više DOSTA ovakve Hrvatske koja se skoro po ničemu ne razlikuje od ex Jugoslavije, dapače, čak gledamo i ista lica koja smo gledali onda.

Hrvatski branitelji krenuli su, napokon, završiti ono što su trebali završiti prije petnaestak godina.

Stvoriti Hrvatsku kakva je trebala biti.

Diana Majhen