Mijo Gavran

Istinita
svjedocanstva o partizanskim zlocinima nad Hrvatima na Kriznom putu
i poslije… Preuzeto iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST autora Johna
Ivana Prcele i dr. Drazena Zivica . Nakladnik – Hrvatsko drustvo
politickih zatvorenika

Dokument
X.

Oni su
odmah zapoceli s pljackom u prvim vagonima, a isto i sa pokoljem ranjenika.
To znam odakle, sto su se iz vagona culi strahoviti jauci i cesti
osamljeni hitci. Osim toga kasnije je do nas dosao Marko Kljucevic
iz Komarice kod Dervente, koji je bio medju lakse ranjenim ljudima
u prvim vagonima. Na njegove oci su doticni partizani Srbijanci, koji
su dosli iz Maribora, najprije ljude pljackali i mlatili kundacima,
a kasnije ubijali ranjenike iz samokresa i smajsera, a rjedje nozevima.
U tom vlaku hrvatskih i njemackih ranjenika drzimo, da nije nitko
ziv ostao, tko nije kao laksi ranjenik ili zdrav covjek na vrieme
umakao u sumu. Medju ubijenim ranjehicima bio je Krajinovic Joze pok.
Franje iz Foce, Ante Grlic, Bozin iz Foce, zastavnik iz Jajca Ljubo
Nikolic, tezki ranjenik prostrieljenih ledja i noge te mnogi drugi.
Racunam, da je Hrvata-ranjenika poklano i poubijano oko dvije stotine,
a Nijemaca manje, mozda stotinjak. Pri biegu sam vidio, kako se nesto
Niemaca bori vatrom iz jedne sumice desno ad pruge.
Kao nesto laksi ranjenik sa oko petnaest drugova iz istog vagona pobjegao
sam u pravcu Celja, gdje je jos bila nasa hrv. vojska. Medju ostalim
bio je sa mnom na biegu laki ranjenik Mijo Kurtusic, Bozin iz sela
Foce te Ivan Galic, pok. Joze, sin istoga sela. Istoga dana navecer,
iduCi cestom i preko brda lievo ad pruge u Celju, stigao sam u sam
grad Celje. Vidio sam kako razoruzavaju Niemce, ali se neki nisu dali
razoruzati nego su pucali. Ni nasa se hrv. grupa nije dala razoruzati,
te su slav. partizani rekli: Hrvati mogu poci s oruzjem, ali Niemci
ne. Prosao sam kroz grad, cijim su centrom vladali Hrvati, a periferijom
partizani, i nocio s hrv. vojskom izvan grada na cesti prema Dravogradu.
Uz nesto pucanja i borbe stigli sma za dva dana do Dravograda. Ja
sam isao najvise kamionom i kolima. Pred Dravogradom smo odbili predaju
te sma probili partizanske redove i posli se povlaciti prema Bleiburgu.
Pregovore, koje je zapoceo general Herencic, odbio je general Boban
i zapovjedio, da se stupi u borbu. Tako su mi barem tamo bili rekli.
Nasih je pred mojim ocima bilo malo poginulo, jedva desetak.
Pred bleiburskim poljem na 3-4 km ponovno je nastala zestoka borba
puscanom vatrom bacacima i topovima. Nasi su bitku dobili i kolona
je krenula prema Bleiburskom polju. 800 m nakon proboja vidio sam
kolonu ad 15-20 spaljenih kamiona, na kojima su lezale izgorjele ljesine
njem. vojnika, dok su se kamioni jos pusili. Bili su prije pobieni
i kasnije spaljeni s kamionima. Bio je strasan zadah spaljenog ljudskog
mesa. Prizor je bio uzasan.
Ostali sma tu cielu noc i drugi dan do 4 sata posl. podne. General
Herencic izdao je zapovied, da se preda odmah brojno stanje svake
jedinice i njemu dostavi, a nad jedinicom izvisi biela zastava, posta
"smo se predali Englezima". Ja sam sjedio sa zapovjednikom
bojne Fr. Luksicem, kad je ta zapovied stigla. Odmah sam poletio do
nase satnije i zbrojio 76 ljudi (sa Cera izmedu Doboja i Dervente
krenulo nas je 220, 15 dana ranije). Najvise ih je bilo poginulo u
borbama oko Zidanog Mosta, gdje smo bili zalaznica hrv. vojske. Tu
mi je po svoj prilici poginuo i brat Franjo od 19 godina.
Zapovjednik bojne je odnio brojno stanje zapovjedniku zdruga. Vojsci
je rekao, valjda po visoj zapoviedi, da se predamo Englezima i da
cemo dobiti novo, bolje oruzje za borbu, jer ce po svoj prilici biti
dalje borba s Rusima.
Jedni su poceli po zapoviedi dizati biele zastave. Ljudi bacaju oruzje
i kidaju sa sebe odlikovanja i placu kod toga. Nadporucnik vodnik
Antun Krizic iz Johovaca ima puna prsa odlikovanja: kida ih, place
i Ijubi smajsericu. A tako i mnogi drugi. Kad se je kolona pokrenula,
culi smo eksploziju mine: neki hrv. casnik podbacio je minu pod svoja
kola i je sa zenom i djecom bio razkinut. Sigurno je bio CUO, da se
zapravo predaja obavlja partizanima.
Kolona se stavila u pokret i prolazila kraj hrpa odlozenog oruzja.
Predvecer ulazimo u neki siroki ogradeni prostor. Pred nama se vidio
jedan veliki engleski tenk, na kojem je engl. vojnik mirno pusio lulu.
U njemu smo gledali svoj spas, ali uzalud. Svi drugi su bili partizani.
Ponasali su se dosta pristojno u pocetku, dok su bili blizu Englezi.
Iste veceri dali su zapovied: "Svi oficiri i podoficiri imaju
doci na veceru". Meni porucnik Jelec rece (placuci iopraistajuci
se od mene i pitajuci me, da li cu i ja na veceru)-"Dragi moj
gavrane, otidi mojoj kuci, ako ostanes ziv, i reci mi zeni, da mene
vise nema". Bio je rodom izmedu Doboja i Tesnja. Znao je, sto
znaci partizanski poziv na veceru. Mi te Ijude, casnike, vise nismo
vidili sa sobom.
Sutradan prosle su ogromne kolone natrag, u pravcu Maribora i Celja.
Pred Dravogradom bila je prva velika pljacka. Digli su nam partizani
naliv-pera, satove, prstenje, bolja odiela, cipele itd. Otimali su
nam podnoseci samokres pod nos i prieteci. Tu su i meni uzeli moje
dobro casnicko odielo i dali neko poderano civilno i usljivo, govoreci,
da cemo kasnije dobiti bielo, zarobljenicko. Odmah nakon pljackanja
zasli su posebni partizani koji su "prepoznavali" Ijude,
odvodili na stranu, u sumu i ubijali. Ljude su neke ubijali blizu
ceste, kraj kuca, a druge malo dalje od puta u sumi . Dobro smo culi
pucnje i jauke, a vise puta svojim ocima vidjeli samo ubijanje
U mom malom odsjeku kolone vidio sam tako ubienih 6 ili 7 Ijudi do
samog Dravograda. Na mostu u Drav. docekali su nas neki partizanski
cigani 5 glazbom (harmonikama) i pjevajuci pogrdne pjesme protiv nas.
Kod Dravograda dielila se kolona te jedna polovica isla prema Mariboru
a druga prema Celju. Ja sam isao u Celje, bojeci se, da me ne odvedu
u Rusiju. Tu sam na stanici Dravograd susreo grupu hrv. aviaticara,
koji su me zvali sebi. Nisam htio poci. Cuo sam, da su kasnije polovinu
poubijali malo kilometara od Dravograda. To mi je rekao pilot penjak
iz Brckog. Zapovjedili su im da legnu uz rieku Dravu te su po njima
razpalili iz strojopusaka. To su pripoviedali i drugi svjedoci.
Preda mnom su nam neki partizani sprovodnici govorili: Tko je iznemogao
ili ne moze ici, nek’ se odieli i ide u vlak. Iznemogla i izgladnjela
raja javljala se njima, makar da su mnogi mislili, da ce to biti transport
smrti. Medutim ih uopce nisu utovarili nego ih odveli iza Dravograda
k rieci i iz smajsera postrieljali. Ljesine su bacili u rieku. Medu
postrieljanim bilo je vise zena i djece, jer te najvise nisu mogle
ici. Njihovom ubijanju prisustvovao je vojnik P.T.S. koji se odatle
spasio. Imena mu tocno ne znam. On nam je to pripoviedao u koloni
iza Dravograda, da je svojim ocima gledao ubijanje, ali ih je bilo
vrlo mnogo. Ja sam svojim ocima gledao, kako citave iznemogle kolone
javljaju se za specialni vlak, koji je vozio – na drugi sviet.
Iznemogle, gladne, gole i bose kolone pratili su obiesni partizani
na konjima. Pratioci nosili smajsere i nije ih bilo odvise mnogo.
U svakom selu, kod svake grupe kuca bile su partizanske zasjede, koje
su nas ponovno pljackale, tukle i cesto iz kolone izvodili na ubijanje.
Ubijani su svi ljudi, koji bi pali iznemogli ili ranjeni kraj puta.
Partizan odmah puca s konja bez opomene i ubija. Vidio sam vise desetaka
puta takvu tuznu smrt svojih drugova. S nama su u koloni bile dosta
puta i zene i djeca. Par puta sam vidio, da su na taj nacin ubili
i iznemoglu zenu. Hrane nismo dobili cielog puta od osam dana ni jedan
jedini put. Pravu hranu su dobili ljudi u logoru u Zagrebu ili – kao
ja – u Sisku i to saku kukuruzpog brasna bez vode. Inace smo na putu
kupili prosute sitne krompire iz njemackih kamiona ili konjsku zob,
koja je vise puta bila pomiesana sa secernom repom i prema tome slatka.
Nisu dozvoljavali ni vode piti i ubijali su ljude kraj vode. Pili
smo vodu samo krisom i u velikom strahu. Kroz mjesta su zapoviedali,
da trcimo, da nas pred narodom osramote i da sto popada poubijaju.
U Hrvatskoj je narod iznosio vodu i hranu pred nas, ali u Sloveniji
nigdje. Pace su cesto odriesili konopce s bunareva ili odnieli kante,
da se nitko ne moze napiti. U Hrvatskoj je docek od strane naroda
bio dirljiv i mase su nam izkazivale najvecu ljubav.
Put nas je vodio preko Dravograda u Celje, Zidani Most, Brezice, Samobor
i Zagreb. Pobjegao sam 7 km pred Zagrebom po danu, ali me je s drugom
odala neka partizanka te su nas nakon progona od jedan dan ulo-vili
u jednom selu blizu Vel. Gorice i odveli u logor V. Goricu. Tu sam
izja-vio da sam civil i radnik iz Njemacke pod tudim imenom. Napola
su mi vjerovali te me opet pjeske tjerali u logor Sisak, gdje sam
nasao ostatke nase jedne kolone.
Putem sam vidio mnoge mrtvace i ubijanja. Tako sam npr. kod Zidanog
Mosta uz samu cestu s desne strane vidio 15 ljudi u uniformama Udarne
divizije istom postrieljanih, krvavih i pokrivenih granjem. Iduci
kraj Savinje nize Celja vidio sam na dosta mjesta mrtvih Ijudi u samoj
vodi. Misleci, da mi je tu brat, povlacio sam u zgodnoj prilici ovo
ili ono mrtvo tielo u nasoj uniformi, da bih prepoznao brata, ali
ga tu nije bilo.
U jednom mjestancu u Sloveniji, gdje su nas partizanke docekivale
sa svojim divljim pjesmama punim mrznje, poliegao je umorni i izgladnjeli
narod i pospao. Dodjose partizani i gazeci cizmama po Ijudima odbrajali
su grupe po 20 Ijudi i odvodili od nas daleko stotinjak metara. Pred
nasim ocima su ljude strieljali. Odveli su preda mnom tri ili cetiri
puta odkada sam se bio probudio, a prije toga ne znam, koliko su grupa
odveli. Sa svojim drugom bjezao sam prema sredini uspavanih Ijudi,
da i mene ne odvedu. To je bilo vec prve noci nakon Dravograda kod
gradica, gdje zeljeznicka pruga siece cestu. Mjesto bih mogao lako
prepoznati. Tako su cinili svaku noc, gdje smo nocivali, ne izuzevsi
cak ni grada Celja. U Celju smo bili upravo u nedjelju, ne znam kojega
datuma.
Prije Celja, na nekih 10 km, s desne strane kraj puta od njega 3 do
4 metra, vidio sam vise izkopanih sirokih graba; jedne vec zasute,
a druge su cekale svoje zrtve. U njih ukapali poubijane zarobljenike,
Niemce i Hrvate, a vise puta i mrtve konje, kako mi mnogi rekose.
U Samoboru je bilo najstrasnije: u gradu na ulicama vrsili su partizani
"prepoznavanje", kako rekose, Ustasa i odvodjenje. Svaki
je vodjen s 4 strazara. Vidio sam vodjenje dvaju nasih casnika, koje
svezase i odvedose u neku kucu. Ti se ljudi nisu vise povracali.
U logoru Sisak boravio sam tri dana. Vec prvoga dana navecer odveli
su na strieljanje grupu od 120 ljudi, sve pripadnike izvjesne hrv.
vojne jedinice ("Crna Legija"). Medu njima su bili moji
uzi zemljaci: Adam Tolie, Jurin iz Foce, Stipo Peric i Ivan Perk iz
Misinaca, Anto Mandic iz Komarice i drugi. Odveli su u noci, ne znam,
da Ii su vezani. Vodeni su u pravcu, odakle se cetvrt sata kasnije
cuo prasak pusaka. Pricali su mi drugovi u logoru, da su svaku noc
odvodili grupe ljudi na ubijanje prema nekom prozivu. Mnogi su se
dragovoljno javljali na strieljanje, da skrate svoje patnje od gladi
i trpljenja.
Od pocetnih 4.500 logorasa, koje sam zatekao, odveli su treci dan
oko 700 Ijudi u drugu zicu. Medu nas dosao neki kapetan Srbijanac
s njemackim samokresom u ruci i smijuci se pitao pojedince, gdje su
sluzili i borili se. Smjeseci se ubijao je Ijude, svakog drugog ili
treceg prema onome, sto je taj izkazao. Mi smo okolo stajali i cekali,
da dode na nas red izpitivanja odnosno ubijanja. Kad mu je nestalo
municije u pistolju punio ga je iz dzepova, a kad je i ove izpraznio,
rekao nam je, da ostanemo, ali da ce i za nas doci nas cas. Izpitivanje
je vrseno prije podne i trajalo je barem dva sata. Po mom racunu pobio
je taj necovjek 60-70 Ijudi. Pred moje je noge pao mladic, zapravo
djecak od 16-17 godina ubijen. Nisu se dugo patili, jer je komesar
pucao prema potrebi i dva i tri puta u covjeka. Tomu je od poznatih
prisustvovao moj drug Ivan Galic pok. Joze iz Foce i mnogo drugih
domobrana, legionara i ustasa.
Cetvrti dan su preostali ljudi odvedeni u Karlovac, odatle u Ogulin.
Iz tog sam mjesta pobjegao sa cetiri druga, svi zivi u Italiji (dva
u Fermu: Mirko Bodrusic i Ivan Fucek, te Mato Gadza u Napulju).
O svemu gornjem izkazao sam punu istinu, koju sam pripravan i zakletvom
potvrditi.
Mijo Gavran
Rim, dne 5.
rujna 1947.

---