LUSTRACIJA U HRVATA

O tome da smo sa lustracijom zakasnili slušamo već više od jednog desetljeća.  Skoro sve redom od osoba koje bi neminovno došle na neku lustracijsku listu. O lustraciji se u Hrvatskoj rijetko govori i piše, a kada se to i radi, onda je to nekako tiho, bojažljivo, kao da se pisci osvrću svaki čas iza sebe, očekujući metak ili palicu koji bi došli kao odgovor na njihovo pitanje – zašto se u Hrvatskoj nikako ne može provesti lustracija ?

Od tisuće stupidnih obrazloženja nemogućnosti provedbe lustracije, svakako prednjače ona tipa – lustracija bi uništila pomirenje, prošlo je već previše vremena, moramo se okrenuti budućnosti a ne prošlosti i slično.

Kao prvo, o kakvom je to pomirenju riječ? Tko se to i s kim doista pomirio?

Ujedinili smo se za vrijeme Domovinskog rata, kako bi zaustavili četnike i jugohorde koji su nas nastojali izbrisati sa lica zemlje. I to je bilo to.

Nakon završetka rata, kada smo doista očekivali pravednu i pravnu državu, pokazalo se da se ništa promijenilo nije.

Zato što nije bilo lustracije.

Da je lustracije bilo, ne bi danas DORH svake godine samo prepisivao prošlogodišnje izvještaje o žrtvama koje su partizani pobili, strpali u jame i zalili vapnom.  Zato, što oni koji su u tome imali prste ne bi imali nikakvu moć, a samim tim, ni njihovi potomci  koji ih danas štite, a nalaze se na rukovodećim mjestima posvuda u Hrvatskoj.

Pa bi onda bilo pravde.

“Anatifašistički” i komunistički zločinci ne samo da i dalje slobodno šetaju, nego i vladaju državom koju smo stvorili.  Ljudi koji su Hrvate osudjivali i trpali u zatvore za vrijeme ex Jugoslavije, danas isto to rade hrvatskim braniteljima. Jedan Mesić, koji je nekada tražio zatvorske kazne za zagovornike hrvatskog jezika, danas govori kako bi trebali izgledati hrvatski udžbenici, a dva puta je obnašao dužnost predsjednika države. Jedan Šeks ili jedan Nobilo, koji su dizali optužnice protiv Hrvata, danas su poštovani i cijenjeni ljudi, umjesto da odgovaraju za sve  nevine žrtve svog komunističkog progona. Jedan Bebić, koji je sedamdesetih u dolini Neretve “tamanio nacionalizam i šovinizam” danas je predsjednik hrvatskog Sabora. Takvih je primjera bezbroj.

A gdje je tu bilo kakva logika?

Kako se čovjek može pomiriti sa nekim tko mu je pobio obitelj a nikada za to nije odgovarao?

Da je tome tako, da je to ispravan put, onda uopće ne bi postojali sudovi ni zatvori.  Jednostavno bi se ubojice i obitelji žrtava izljubili i izgrlili i time bi stvar bila rješena. Svi bi dalje koračali skupa u sretnu budućnost, u kojoj bi ubojice vladale.

Nadalje, kako čovjek može povjerovati da netko, tko je prije Domovinskog rata sudio ili izdavao naloge za ubijanje Hrvata zato što su htjeli svoju državu, danas iskreno brine o hrvatskim interesima, u toj istoj hrvatskoj državi protiv koje se borio svim mogućim nedopuštenim sredstvima, sve dok nije postao svjestan toga da će bitku izgubiti? Kako čovjek može povjerovati da će nekom takvom danas u interesu biti boljitak Hrvatske i hrvatskog naroda, a ne njegov osobni interes i poduzimanje svih mogućih mjera da se ne otkrije tko je on i što je sve radio u životu.

Zemlja nam propada pod teretom kriminala i korupcije. Ne prodju dva dana a da neka afera ne ispliva na površinu, a bili bi doista lakovjerni kada ne bi shvatili kako je to tek vrh ledenog brijega, kako se žrtvuju sitni lopovi radi sigurnosti onih daleko većih.

Tko je zaslužan za to što nam je zemlja danas u takvom stanju?

Sigurno ne oni koji su prije rata robijali  ili bježali od UDBA-e, a za vrijeme rata držali puške u rukama. Nego upravo oni, koje smo trebali lustrirati, kako ne bi mogli nastaviti raditi protiv Hrvatske i Hrvata, ovaj put ne pod okriljem članstva u KPJ, nego sa pozicija samog vrha hrvatske Vlade.

Zašto bi čuvali državu koju nikada nisu htjeli? Pa kad  već nisu mogli spriječiti njezino stvaranje, onda ju mogu rasprodati i baciti na koljenja pod teretom malverzacija, lopovštine i korupcije.

Jer, još su na vlasti. I još uvijek se trude da Hrvatska, kao samostalna država koja će samostalno donositi odluke, ne postoji, jednako kao što su se trudili nekada.

Nema bez lustracije ni prava ni pravde. Niti pomirenja.

Sve dok nam bivši predsjednik Mesić objašnjava kako je Bleiburg bio razumljiv čin osvete, pravdajući tako pokolje stotine tisuća nevinih ljudi, a sadašnji predsjednik Josipović predvodi četničke derneke u Srbu, slaveći četničke pokolje nad Hrvatima, a sve to financiramo svi mi, uz blagoslov naše Vlade, o kakvom je tu pomirenju riječ?

Stvarnog pomirenja nema i nikada ga biti neće.

Uvijek ćemo biti MI i ONI. MI, koji smo osjetili na vlastitim ledjima sve “blagodati” njihove “antifašističke” i komunističke vladavine u zatvorima širom ex Jugoslavije stvorene za “nepoćudne i nepodobne”  i koji još pamtimo svoje mrtve za koje nitko odgovarao nije.

I ONI, koji su desetljećima nekažnjeno ubijali i zatvarali neistomišljenike,   protiv kojih nikada nisu podignute optužnice i nikada nisu osudjeni za svoja nedjela.

Prošlo je previše vremena, zakasnili smo sa lustracijom?

Pa kako to da je ta lustracija zakasnila samo za Hrvatsku, a većina drugih zemalja ju bez problema provodi? Ne mjeri se vrijeme valjda u Hrvatskoj drugačije nego u ostalim zemljama, pa ono što se drugdje redovno obavlja, u Hrvatskoj nije moguće, jer smo negdje 50 godina u budućnosti?

Ogromna većina zemalja provela je ili provodi lustraciju na različite načine, u različitim oblicima i širinom, ali ju provodi.

Evo baš ovih dana Makedonija nastavlja sa lustracijskim postupkom, bit će kako je lustracija uhvatila vlak za Makedoniju, a propustila ga za Hrvatsku.

Kakve nam još bajke ostaju?

Zajednička sretna budućnost?

Sa takvim pričama ne možemo više ni djecu uspavljivati. Previše se nevine hrvatske krvi prolilo da bi se moglo samo tako zaboraviti. A sve dok nitko za to ne odgovara, ne može se ni oprostiti.

Pa tako, izbor nam baš i nije velik.

Ili ćemo provesti tu lustraciju, slijedom koje bi konačno Hrvatska mogla postati pravna država u kojoj bi ta pravda bila dostupna za sve nas, a ne samo za odabrane.

Ili nas jednom, u budućnosti, vjerojatno čeka neki novi rat, koji će biti daleko gori i daleko krvaviji od ovog prošlog.

Zato, što će ovaj put, za razliku od prethodnog, doista biti gradjanski rat.

Mišljenja sam kako je lustracija daleko bolje rješenje.

Diana Majhen