Livno – li001

PREZIME:                                                       xxxx
IME, IME OCA:                                              xxxx
GODINA ROĐENJA:                         1964.
MJESTO ROĐENJA:                          Donji Rujabi, Livno
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Zarobljen
sam u Donjim Rujanima 24.04.1992. god. skupa sa xxxxxx koji je
razmjenjen skupa sa mnom. Bili smo udaljeni od njih 10-15 m i onda smo
morali od njih dopuzati, počeli su da nas udaraju. xxxxx su kundakom
udarili u glavu odozdo i počela mu je curiti krv. Po običaju psovka kao
majku ustašku i druge. Tu su nas skinuli čizme i uniformu. Meni su
ostavili maskirne hlače. Tada smo sa njima morali da krenemo prema
kućama u Rujanima. Bili su u maskirnim uniformama, a neki su na kapama
i uniformi imali četnička obilježja.
Ovaj
što im je bio glavni rekao je da se zove Boro četnik i rekao im je da
nas nitko više ne smije dirati. Dok smo išli u selo jedan je bio iza
mene i u leđa me malo nožem gurao, gdje sam osjetio oštricu ali bez
posjekotine. U selu sam morao provaljivati u kuću gdje je jedan od njih
skidao križeve, Gospine i druge svete slike koje sam ja morao
razbijati. Negdje na sredini tog naselja jedan mi je rekao da sjednem
ispred njega gdje je on sjedio.
Onda
me je pitao čime voliš da te ubijem metkom, onda je uzeo od jednog nož
i pitao ili da te zakoljem nožem što je bilo samo maltretiranje. Kad
smo prošli naselje oko 300 metara, ovi su imali dvojicu ranjenika koje
smo morali mi nositi. S nama je bio Igor Partić koji je zarobljen u
naselju. U povlačenju su imali još dvojicu ranjenih u naselju (prvi
ranjeni). Drugu dvojicu su stavili u kamion s kojima smo i mi otišli i
u kamion su ušli i ostali. Uglavnom su bili iz Srbije, prema onom što
su oni zvali Vranje i između su govorili da je netko iz Niša i još neki
mjesta iz Srbije, kojih nisam pamtio.
Misli
su bile samo što će sa nama da urade. Kamionom su nas odvezli do sela
Pravo gdje su isto tako rekli da nas nitko ne smije dirati. Smjestili
su nas u neku prostoriju gdje nas je neki starješina ispitivao. Kad je
već bio mrak došla je Vojna policija i tada su nas pretukli i vezali,
mene nekim štrikom za sušenje veša, tada nas stavili u pincauger i
vozili prema Crnom Lugu. Dok su nas vozili udarali su nas puškama,
nogama i svim čim su mogli, nisu birali dio tijela. Kada smo stigli do
Crnog Luga uveli su nas u neku zgradu nalik na školu. Tu su nas stavili
licem okrenutim u zid. Širili su nam noge udaranjem čizama po nogama, a
zatim nas uvodili jednog po jednog na ispitivanje. Tu su mi uzeli
osobnu kartu koju mi nisu vratili, kao što su nam uzimali i novce (mani
kad sam tek zarobljen 1000 HD). Kad sam ispitan ponovo su me stavili
uza zid kao i ovu dvojicu. Tu mi je jedan prišao i stavio mož za vrat i
rekao da će me zaklati naravno psovke, pitanja koliko sam ubio Srba,
koliko zaklao.
Poslije
su nas odveli u blizinu u neku šupu gdje su nas maltretirali i neki
udarali. Tu mi je jedan skinuo maskirne hlače i da mi jedno ćebe, a
imao sam ispod hlača trenerku. Legli smo na neka drva iscjepana za
loženje i tako ostali do jutra. Ujutro su ponovo neki ulazili pored
stražara pa su nas maltretirali i tukli, a jedan vojni policajac i
nekom letvom. Nakon nekog vremena su nas odvezli i poveli prema
pincgaueru i sa njim nas vozili u Knin. U Kninu su nas smjestili u
zgradu koja je bila stara bolnica, u jednu malu prostoriju koju su oni
zvali samica.
Tu su
nas isto udarali dolazili na prozor koji je imao rešetke, kao i u
drugim prostorijama gdje su bili zarobljenici iz Kupresa koji su
razmjenjeni. Tu je nas trojicu jednom tukao vojni policajac kojeg je
stražar pustio unutra. Za njihov pravoslavni Uskrs odveli su nas u selo
Celebic. Naoružani vojnici u maskirnim uniformama su odmah počeli da
nam psuju majku ustašku. Govorili su nam da nas treba zaklati odmah,
ispitivali odakle smo, koliko smo ih ubili, zaklali itd. Zetim je došao
njihov glavni koga su zvali i koji je sam rekao da se zove Ljubo četnik
i bili su sa četničkim obilježjima.
Odveli
su nas u neku veću prostoriju gdje su nas udarali palicama i nogama.
Onda smo morali da kleknemo i još dobili nekoliko udaraca. Onda je bilo
po uobičajenom psovanje, maltretiranje i počeli su da nas ispituju za
položaje, za neke naše ljude. Ljubo je rekao da su njegova dva druga
poginula i pokazao na jednog i rekao da su to njegovi najbolji
prijatelji i čini mi se rođaci. Taj me pitao gdje sam pripadao, rekao
sam TO Livno. On mi je prišao sa nožem, uhvetio me za uho i odsjekao, a
onda basio ispred mene odsječeno uho. Krv je prskala na sve strane iz
rane tako da je meni džemper i trenerka bili natopljeni krvlju, a bilo
je mnogo krvi na podu koja se zgrušavala.
Jedan
je donio u maloj posudi soli, a zatim je drugi uzeo u šaku i dva puta
mi bacio po rani. Dali su mi neki ručnik i s njim sam obrisao krv sa
poda. Prije nego što sam obrisao Ljubo je naredio da me previju. Jedan
je uzeo prvi zavoj, lupio mi jastučić na ranu i na brzinu previo.
Nastavljeno je ispitivanje, a Ljubo je nekud otišao. Dok je bio sjeo
nas je na stolice, a mene su u leđa boskali nožem. Kad se vratio
napisao je poruku za našu stranu u vezi razmjnene. Poslao je Igora
Pantića s porukom pred veče i rekao da se s odgovorom mora vratiti
ujutro u 7 sati.
Mene
i xxxxxx odveli su u jednu kuću. Morao sam da crtam položaje u Rujanima
i dalje prema Livnu. U sobi u koju su nas uveli bio je krevet. Tu smo
dobili da jedemo paštetu i kruha. Dobili smo i cigarete i crnu kavu, a
zatim smo legli na krevet. San možete zamisliti kakav je bio jer su nam
rekli da će nas ubiti ako se Igor ne vrati. Ujutro su došli i rekli
nema vašega.
Kad su
mi osjekli uho onda su govorili da će mi odsjeći i drugo i nos jer što
naši isto naši rade njihovima. Rekli su da pečemo djecu u rernama,
zatim su rekli da će mi motorkom odsjeći ruke o noge, a onda izvaditi
mi oči i pustili me da idem kući. Ujutro negdje oko 8 pola 9 počeli su
sa maltretiranjem i udaranjem palicom po nogama, rukama, gasili su po
nama cigarete, morali jedan drugoga tući palicama, pušiti jedn drugome
onu stvar. Izveden sam vani u čarapama ispred kuće gdje je bilo
nekoliko stepenica s niskim balkomčićem ispred vrata.Prišao sam na rub
balkona po naređenju, a jedan sa bradom i četničkim obilježjima počeo
me je udarati rukohvatom od automatske puške po gornjem djelu stopala,
prstima nogu gdje mi jei slomljen prst od palca u lijeve noge.
Zatim
sam morao da sjednem na balkon, gdje sam sjedio noge su mi bile na
zemlji.Zatim me je jedan udario nogom u lijevi kuk. Poslije udaraca
osjetio sam jak bol da su mi morali pomagati pri hodanju. Izvjesno
vrijeme sam sjedio, a onda su izveli i xxxxxx van. Tad su nam, dali da
pijemo naftu iz boce, a zatim nam dali glavicu crvenog lika veličine
srednje jabuke koju smo morali jesti. Pomagali su mi da priđem do
ledine udaljene 2-3 m i tu me sjeli. Tu su bile koprive kojih sam morao
da uberem punu šaku, a zatim pojedem, a tako i xxxxx. Zatim su nam dali
cigarete i vode. Uz to pice i jelo, nije falilo maltretiranja, a i
prije kao da će me staviti na kolac i peći, a uza sve su nas udarali.
Svi nisu bili isti jer je bilo nekih koji nas nisu ni dirnuli.
Odatle su nas odveli u neku obližnju staru kuću u kojoj nas nisu
dirali, osim što je onaj isti bradonja oštrio preda mnom, koji sam
morao prstom da probam je li oštar i govorio da će me sa njim zaklati.
Ponovo su nas preveli u drugu kuću gdje su nam dali i kavu, oni koji
nas nidsu nikako dirali. To je trajalo otprilike do 14:30 sati. Ovo
vrijeme bez udaraca bilo je vrlo kratko. Zatim je došla Vojna policija
sa pincgauerom po nas. Ušli smo unutra, ja sam morao da legnem na pod,
a xxxxx je sjedio, a kod nas kao i uvijek policajci.
Krenuli
smo, a zatim ubrzo stali. Onda su počeli da tuku xxxxx koji je nekoliko
puta padao preko mene. Kad su njega ostavili počeli su udarati mene.
Nakon ovih udaraca krenuli smo i iskrcali se u Crnom Lugu gdje smo bili
i prije samo ovaj put smo bili vani i ležali onako pretučeni na travi,
uz nas je uvijek bila Vojna policija i nitko nas nije dirao. Dok smo tu
bili za nama su autobusom došli oni što su nas tukli i meni uho
odrezali. Došao je jedan od njih koji nas nije tukao, dao nam je kutiju
cigareta i donio bocu vode i govorio nam da mu je žao zbog svega i
rekao policajcima da nas nitko ne smije dirati. Oni su otišli dalje
autobusom, a prije sam čuo njihov međusobni razgovor da moraju na neko
drugo ratište, čime nisam vidio da nisu zadovoljni.
Predveče
su nas stavili u pincgauer i odvezli u Knin. S nama nitko nije bio
nazad u vozilu i nitko nas nije dirao. U Kninu su nas smjestili u onu
istu sobu što su je zvali samica. Istu tu večer došao je doktor i
previo mi ranu koja je bila od odrezanog uha. Kada sam bio u Celebitu
Boro mi je rekao da stavim uho u džep koje mi je bilo sve do jutra u
džepu, a zatim ujutro mi je jedan od njegovih uzeo i zamotao u jedan
najlon. Što je sa njim poslije bilo na znam, vjerovatno ostavio ga za
trofej, a tada smo dobivali batine zbog slabe ekavice.
 
Tad
sam previjen i nikako više do razmjene i dolaska u splitsku bolnicu.
Dok smo bili u samici ponovo maltretiranje na prozor svaki dan i
redovne batine kad bi stražar bio onaj kojeg su zvali Đuro. On bi
pustio kod nas rezerviste da nas tuku koji su bili u istoj zgradi u
pritvoru. Tad bi nam rezervisti donosili hranu toliko da prikrije dno
pijata, a kad bi nam davali pitali su nas, jesmo li gladni. Kažemo da
jesmo, daju nam u jednu ruku tanjur, a u drugu kruh, a zatim bi nam
ovaj što je dao počeo udarati tako da nam se sve prospe, možda da
ostanu dvije, tri kašike hrane.
Jednom
je otvorio xxxxxx krv iz usne koja je natopila kruh, a bilo je i u
tanjuru. Ostali stražari, a svi su bili vojni policajci nisu nas
dirali. Kad bi tu bile njihove starješine ne bi nas nitko dirati. Dok
smo to vrijeme bili po Crnom Lugu, Celebiću, Kninu morali smo znati
pjesme: "Svud su straže Đenerala Draže", a kad nas pitaju za koga
odgovor je morao biti za kralja Petra i otrdžbinu. Nisam siguran, ali
čini mi se da su nas prebacili u drugu sobu 6-7 dana, ili možda koji
dan više ili manje prije razmjene. U toj sobi su bili zarobljenici iz
Drniša i Zadra, a jedan iz Kupresa koji je sa nama razmjenjen.
Misleći
samo na slobodu nisam se zanimao za njihova prezimena, a imena su
sljedeća: Niko, Zvone, Goran (nadimak Kapetan), Luka, Stanko, Ante,
Ivo, Ivo (zvali su ih tako, a možda im je pravo Ivan ili Ivica), Ante
(nadimak Neno) i crnogorac ime ne znam). Dok smo bili sa njima nitko
nas nije dirao osim xxxxx kad je Đuro izveo ribat hodnik i udario ga
par puta lancem od motora koji je bio ispleten kabelom, a od toga su,
čuo sam i drugi dobivali batine. Niko i Kapetan su dijelili hranu, a
ostali su išli raditi većinom na čupanju luka, dok ja nisam išao nigdje
zbog zavoja na rani od uha i polomljenog prsta na nozi od udaranja
puškom u Celebiću.
Bio
je prozor okrenut prema ulici kao i ostali osim onog u samici, a malo
dalje ograda na koju bi se penjala djeca najstarija do 10,11 god., i
psovali majku ustašku i razne psovke na koje nisam puno obraćao pažnju.
Govorili su da mi je se samo ustaške krvi napiti, a zapamtio sam i
jednu skladbu: "Oj ustaše, neka, neka duboka vas jama čeka široka jedan
metar, a duboka jedan kilometar". To sam naveo zato da se vidi čime ih
uče i kako odgajaju. Zadnje veče prije razmjene u sobu su nam doveli
još trojicu. Jedan je malo stariji, a ovaj Ivo ga poznao i rekao nam da
nije normalan.
Ime
ne znam kao ni ovom mladiću iz Bugojna za kojeg sam čuo da je Musliman
i vidio sam ga s crvenim očima sav izudaran. Treći je bio xxxxx iz
Zidina općina Tomislavgrad koji mi je rekao da su ga dovezli prije dva
dana iz Glamoča gdje su ga, kako sam vidio izgleda dobro pretukli.
Teško se dizao, hodao i držao se za desnu ruku. Rekao je da ga puno
boli, ali nije polomljeno. Rekao mi je da ga u Kninu nisu dirali.
Ujutro prije doručka odveli su me na kat, a čuo sam da je i na katu
bilo zarobljenika. To jutro nam dolazi Međunarodni Crveni križ koji nas
je upisao koji nismo bili prije, a ja do tada ih nikako nisam ni vidio.
Da
li su išli gore na kat gdje je bio xxxxx i drugi ne znam, a ja u
mislima da li ću biti razmjenjen nisam se sjetio da im kažem za xxxx i
ostale. Prema onome što su govorili Niko i Kapetan što su hranu
dijelili tu nas je sve skupa oko 90-100. Došlo je vrijeme počeli su
čitati i odvajati ko ide u razmjenu. Zatim su nas smjestili u autobus.
Kad smo došli u Žitnić morali smo svi da sagnemo glave i nismo smjeli
dizati dok nam ne kažu, a kad kažu to je trajalo nekoliko sekundi.
U
Žitnić smo stigli nešto prije dva sata, a kad je bilo tri i nekoliko
min. misli da je TV Beograd bila. Čuo sam neku žensku koja je za
navedenu TV rekla razmjena u Žitniću  je trebala biti u dva sata, ali
po običaju hrvatska strana kasni i još je rekla, između koga je
dogovoreno predstavnika H-B i Kninskog korpusa. Nije doslovno citirano.
tu su nam iz neke kantice dali piti vode i pustili na WC tko je htio.
Do razmjene morali smo biti pognuti. U Celebiću smo morali naučiti kako
se krste, pitali nas na kojoj strani je Isusova glava na križu kod
njih, a na kojoj kod nas i koja je noga na Isusu jedna preko druge i
zbog toga dobivali batine (ono jutro).
Noć
prije razmjene proveo sam ne spavajući jer sam čuo kako je stražar Đuro
još sa jednim izvodio jednog po jednog na hodnik i pitao ih gdje je
bio. Ko bi rekao TO Đuro mu odmah naredi, hvataj se za prste za noge i
počme udarati tako sve njih iz susjedne sobe koji su bili iz Šujice,
Posušja, Tomislavgrada, Livna prebijao palicom.
Svi su razmjenjeni.
 
Ovo je prijepis vlastoručno napisane izjave xxxxxxxxxxxx
Potpisom
svake stranice ove izjave zapisničar utvrđuje njenu autentičnost, da je
izjava dana bez ikakve prisile kao i to da zapisano odgovara danoj
izjavi.
 
17. svibnja 1992., u vojnoj bolnici u Splitu

---