Kukuriku vlada – najgora vlada u povijesti Hrvatske?
Iako još nije prošlo prvih 100 dana nove Vlade premijera Zorana Milanovića, već sad je u najvećoj mjeri kristalno jasno da se radi o rijetko vidjenoj plejadi jeftinih birokrata, nesposobnjakovića, sitnih lopova, krupnih lopova, likova s poremećajima osobnosti, totalnih mediokriteta i, kao nikad do sada, teških kompleksaša.
Da sami sebi ne lažemo, u gotovo dvadeset i dvije godine demokratske Hrvatske istom su ministrirale svakojake spodobe, no nikada se nije dogodila ovakva koncentracija bizarnosti, prije svojstvena nekom propalom putujućem cirkusu nego ključnoj poluzi državne vlasti.
Nije prošlo ni tri mjeseca, a već je bjelodano vidljivo da je cijeli Kukuriku projekt loša i na brzinu sklepana PR fasada bez naznake ikakve suvisle ideje, čak i bez ikakvog cilja zadanog kojem ista ima namjeru težiti. Nekakav ozbiljan politički projekt, čak i ako nema politički program, imao bi bar scenarij preživljavanja za godinu-dvije. No, u slučaju Kukuriku koalicije, ne postoji čak ni politički projekt, ne postoji ni politička osnova koja bi se mogla zaokružiti političkim marketingom. Postoji samo zbrda-zdola nabacana gomila pojedinaca kojima je jedini cilj samoreklama.
Iako je bilo teško za očekivati da bi bilo tko bio u stanju nadmašiti neuspjehe prethodne vlade, apsolutno svaki potez nove vlade sugerira da će ista to biti u stanju napraviti, i to na dnevnoj razini. Jer, osim baljezganja gluposti, javnog bahaćenja, puštanja probnih balona, ogromne količine samohvale i brižljivog pripremanja javnosti na daljnja otpuštanja, rasprodaju nacionalnih vrijednosti i sveopću bijedu, do sada su isključivo radili na poslovima kadroviranja samih sebe i zapošljavanja podobnih, te na nastavku upropaštavanja gradjana, što kroz povećanje poreza, a što kroz daljnje gomilanje nesposobne birokracije.
Prvo imamo premijera koji jedva da ima kapacitet vodjenja kućnog savjeta i to eventualno u nekoj prizemnici, a svoje “sposobnosti” skriva iza isprazne unaprijed smišljene retorike u nekom političkom think-tanku. Tu je i prvi podpredsjednik, grandiozni poduzetnik specijaliziran u neracionalnom trošenju tudje love na loše projekte na loš način, a koji je umislio da je u najmanju ruku reinkarnacija Mesije, Bude, Roosevelta, Einsteina i Henryja Forda u isto vrijeme. Onda imamo podpredsjednicu vlade iz reda naše najdraže manjine kojoj je to prvi ozbiljni posao u životu. Tu je još jedan podpredsjednik, opet iz redova naše najdraže manjine, gospodarski stručnjak koji nikad nije zaradio niti jednu kunu mimo rada u javnom sektoru. Tu je i ministar financija, klasični komunistički direktor i pretakač iz šupljeg u prazno, koji bi, da je malo stabilniji, normalniji, pošteniji i simpatičniji, nalikovao na ministra financija iz popularnog stripa Maxmagnus.
Slijedi mladjahni ministar obrane, svježi akademski obrazovani gradjanin koji je lani uspio diplomirati u 42. godini života, inače poznat i po svome uspješnom upravljanju u danas propalim tvrtkama. Obzirom da je njegov sektor u Vladi već tako i tako odavno preminuo, očito su pretpostavili da je to idealno mjesto za njega.
O antipatičnoj vanjskopolitičkoj ministrici-profesorici iz velikosrpsko-ustaško-antifašističke familije, znanstvenici koja nikad nije objavila nikakav relevantan znanstveni rad i koja živi za oprost grijeha ljubljenoj Srbiji, suvišno je trošiti slova.
U vladinoj močvari još se posebno ističu i neiživljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta (i taj je najdraži “manjinac”), za kojeg i laik može zaključiti da ima poprilično velikih problema u izražavanju vlastitog karaktera i koji je vjerojatno u mladosti prečesto i prerevno gledao Robin Hooda što je definitivno tragično utjecalo na njegov duševni razvoj. Imamo i ministricu zaduženu za zaštitu okoliša koja ima veze sa zaštitom okoliša kao i s vlastitim ukusom, koja dolazi iz miljea nečega što se zove ekofeminizam i koja već mjesecima kao krucijalnu i epohalnu stvar najavljuje donošenje jednog zakona. Tu je i ministar uprave koji nikada nije ničime upravljao, i koji se u svega par godina uspio obogatiti radeći kao državni činovnik. Onda je tu i ministar poduzetništva koji nikada nije radio u poduzetništvu, osim ako pod poduzetništvo ne računamo sam SDP i pokoju državnu tvrtku. Kao posebnu priču, kao Natreen na kraju, definitivno spomenuti i našeg najdražeg ministra branitelja, dragovoljca koji je ujedno i mobiliziran, mučenika i patnika, brigadira i umalo generala koji je na ratištu proveo gotovo 50 dana i koji nikada nije nikome zapovijedao, koji je uredno primao povlastice kao PTSP-ovac pri čemu se nije liječio od istoga, da bi onda nevjerojatno i bez terapije ozdravio taman kad se pojavila mogućnost da ga se ponovno vještači.
Ima ih još koji nisu spomenuti, ali vjerujem da je ovo dovoljno. Sve u svemu, ako je i postojao netko tko je vjerovao da prethodno navedena gospoda i gospodje, odnosno drugovi i drugarice ipak imaju neku političku vrijednost do danas se morao definitivno rastrijezniti.
Kako bi zaokružili sliku, dodajmo još i lika s Pantovčaka, pripadnika iste partije, po kojemu je uloga predsjednika države ta da što više radi protiv nje, trčkarajući okolo po svijetu i ispričavajući se svima u ime Hrvatske i Hrvata, te hvaleći se usput tatom partizanom (Goli otok ne spominje) i za kojeg nikada sa sigurnošću ne možeš reći da li je gori državnik ili gori glazbenik.
Što se mene tiče, nadam se da će svi skupa nastaviti ovako. U tom nam slučaju ne ginu socijalni nemiri, možda kao uvertira u raščišćavanje situacije.
Diana Majhen
