Srpski zločini u BIH

Kotor Varoš – kv021

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1977.
MJESTO ROĐENJA:                                     
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem slijedeći:
 
I S K A Z
Obzirom
da je srpska paravojna vojska dana 14.05.1992. god. zapalila jednu kuću
(kuća xxxx) u mjestu Zabrđe koja je od mog mjesta stanovanja udaljena
blizu 1 km, sutradan 15.03.1992. god., troje nas dječaka xxxxxxxxxxxxxx
iz radoznalosti a neupućenosti u mogućnost nailaska nekih srpskih
paravojnih formacija, krenuli smo do zgarišta zapaljene kuće i nakon
što smo obišli i vidjeli zgarište ugledali smo u blizini pored puta
jednu jabuku, krenuli da izaberemo sebi jabuka. Prije nego što smo
uspjeli doći do stabla jabuke iz obližnjih kukuruza izašla su dvojica
srpskih tzv. vojnika, koje mi nismo mogli prepoznati, jer nisu imali
nikakvih obilježja niti posebne srpske vojne opreme (uniforme) pa smo
mi odmah pomislili da su to hrvatski vojnici ili muslimanska vojska,
jer je to bio put kojem su prolazili uniformirani Muslimani i Hrvati
(bili su dobri odnosi). Nakon što su nas pozdravili sa “dobar dan”. Mi
smo ih radoznalo upitali odakle su došli, a oni su nam rekli da su iz
teritorijalne obrane Vrbanjci. Obojica su bili naoružani, jedan je imao
automatsku pušku “M84”, a drugi pištolj je imao automatski “škorpion”.
Tada su htjeli zapaliti cigaretu a pošto nisu imali čime upaliti,
upitali su nas imamo li mi.
Neko
od nas je imao šibicu i ponudio je zapaliti cigaretu. Nakon što su
zapalili cigarete onaj s pištoljem upitao nas je (Goran Đurić) “Ko je
zapalio ovu kuću?” Jedan od nas je rekao “Četnici”. Odmah je taj s
pištoljem rekao oštro “Bješte, bješte”. Dok smo se okrenuli, čuli su se
pucnji iz pištolja i ubrzo su sva trojica ostala ležati, jer smo svi
bili ranjeni  i ja u glavu sa dva metka u leđa i Marija Kovačić u nogu
s jednim metkom. I on je jedini uspio nekako prijeći preko rijeke
Vrbanje i u selo javiti da smo mi ranjeni. Ja se nakon ranjavanja više
ničega ne sjećam, ali po priči drugih saznali smo kasnije da su iz sela
došli u pomoć moj brat xxxx i xxxx brat xxxxxxxx, a kasnije i još
susjeda.
Nešto
kasnije došla su još i tri srpska đipa sa oko dvadeset specijalaca ,
jer je jedna žena otišla na srpski punkt koji se nalazio u mjestu
Zabrđe javiti da je ranjeno troje dječaka. Oni su njoj na punktu rekli
da su ona dvojica što su na nas pucala, rekli njima da su ubili
“trojicu ustaša”. Nakon što sam se u bolnici probudio i došao k
svijesti, nisam odmah znao gdje se nalazim. Kasnije sam saznao da sam
tu u bolnici u Banja Luci već 15 dana i da sam bio 2 tjedna u komi,
nakon tog teškog ranjavanja u glavu . Nakon što sam se probudio iz kome
bio sam u sobi sa srpskim ranjenicima.
Poslije kod mene došao
neki srpski oficir, višeg rasta, sa brkovima i nešto jačim obrvama u
uniformi i ispitivao me o mojim osobnim podacima i o tome kako sam
ranjen. Kad sam rekao kako su me namamili srpski vojnici i kad su
shvatili da sam ja Hrvat onaj oficir se jako naljutio i počeo na mene
psovati i odmah nakon toga sam bio premješten na prvi kat Bolnice gdje
sam putem u drugu sobu dobio par udaraca u glavu. U sobu kad sam ušao
bili su svi ranjenici izmučeni i svi nekako jadni isprebijani i
iscrpljeni u toj sobi su bili zarobljenici ranjenici muslimanske
nacionalnosti. I od tada su počele svakodnevna mučenja maltretiranja i
izrugivanja. U toj bolničkoj sobi prvi pet dana prespavao sam na
stolici bez naslonjača dolazili su srpski čuvar i njihovi ranjenici da
nas tuku optužuju da smo neki ratni zločin počinili. Osobito su mene
maltretirali jer sam bio jedini u sobi Hrvat, i optužili me za nekakva
paljenja srpskih kuća, pokolj. silovanja tako da sam bio na rubu
izzdržljivosti i jedva sam stajao na nogama.
Moji
roditelji nisu mogli saznati za mene jer nije bilo nikakve veze, niti
je znalo gdje se nalazim. Nakon toga zastrašujućeg perioda, koje sam
proveo u toj bolnici bili smo skupa premješteni u bolnicu na paprikovcu
Banja Luci  u bolnici smo bili smješteni na treći kat. I u toj bolnici
je bilo teško, maltretiranja, iživljavanja tučnjava i druga
maltretiranja. Bila su maltretiranja gora nego u prethodnoj bolnici jer
su u posjet svojim ranjenicima dolazili srpski vojnici koji su i nas
obilazili i tukli kako bi svoje emocije raskalili na nas. I u toj sobi
bio sam jedini Hrvat pa sam tude bolje prolazio od ostalih koji su bili
u sobi.
Tu su me
tukli puškama, pendrecima i prijetili nožem da će me baciti s trećeg
kata ako ne priznam zločine koje su me optužili. Svake noći su ulazili
nakon ponći i poslije pa su nas maltretirali da klečimo i moimo oprost
i onda da se tučemo jedan protiv drugoga i nisu nam davali piti vodu
niti ići u WC. Danju su dolazili i tukli su me četverožičnim strujnim
kablom koji je bio deblji od pendreka i izrugivanja, pošto nikakvih
vijesti nismo dobijali jer su nas čuvala dva srpska čuvara. Meni su
govorili da ću otići na “Manjaču” zloglasni srpski zatvor.
U
toj bolnici sam bio 15 dana. Nakon toga su nas utrpali u neki zatvoreni
kombi gdje nije bilo prozora niti smo smili držati glavu ispravnu
morali smo biti pognuti sve do vojnog zatvora ili policijskog 
(milicija). Tu su me odveli od ostalih i strpali me u ćeliju sa još dva
zarobljenika xxxxxxxxxx, u toj ćeliji sam bio oko 4 sata. Onda sam
morao ući u policijski džip i odvezli me u banjalučku biskupiju gdje
sam nakon toga proveo oko 20 dana. Kasnije sam saznao da sam iz ćelije
uspio izaći zahvaljujući intervenciji biskupa Franje Komarice.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button